KRIŽANIĆ, Juraj

KRIŽANIĆ, Juraj (Crisanich, Crisanio, Crisanius, Krisanich, Križanič; Jurij, Jurko), polihistor (Obrh kraj Ribnika, 1618 — kraj Beča, 12. IX. 1683). Podrijetlom iz plemićke obitelji s posjedima u Nebljuhu između Bihaća i Korenice, doseljene na poč. XVI. st. u Pokuplje, gdje mu je djed Juraj unajmio Obrh, jedno od imanja ribničkoga vlastelinstva Zrinskih, zbog kojega se K. 1635. sporio sa šurjakom Jurjem Sandrićem. Uz ime je znao dodavati toponimske pridjevke (Obarhiensis, Ozalliensis, Carlostadiensis, Nebljuški), a 1641. pristupajući u rimski zavod sv. Atanazija potpisao se hrvatskim etnikom (Georgius Crisanius Croatus), jednako kao i na glazbenom letku iz 1658 (Croata). Rusi su ga nazivali Serb(ljan)inom, što je u njih, prema J. Hammu, uz Bugare, bilo uobičajeno onodobno ime za zadunavske Slavene. Prvi se put spominje 6. VII. 1631. u popisu članova Marijine kongregacije u Ljubljani pa se pretpostavlja da je ondje polazio gimnaziju. Filozofiju studira od 1635. na Sveučilištu u Grazu kao gojenac isusovačkoga zavoda Ferdinandeuma te 1638. postiže akademski stupanj magistra filozofije i odlazi na studij teologije u Bolognu kao gojenac Hrvatskoga zavoda. Zavičajne prilike pridonosile su njegovu zrenju i spoznaji da različitost vjeroispovijesti u narodâ slavenske krvi može biti poteškoća ne samo na crkvenom nego i na nacionalnom polju, a iskustvo zavičajnoga govora (bogoslužje na staroslavenskom, interdijalektalni svakidašnji govor), s kasnijim poznavanjem grčkoga, bit će ključem njegova rada na zajedničkom jeziku. Rastući u ozračju protuturske obrane i narodne junačke pjesme te nazočnosti Nijemaca kao tuđinskih vojnika, upoznao se s usmenom narodnom književnosti, napjevima i glazbalima. U Bologni mu u ruke dolazi knjiga A. Possevina Moscovia (1586), koja je – kako je poslije pisao R. Levakoviću – utjecala da se usmjerio na jezikoslovni rad i promicanje crkvenoga jedinstva Rima i Moskve, stoga je otišao u Rim i stupio 1641. kao gojenac Kongregacije za širenje vjere u grčki zavod sv. Atanazija. U zavodu je na nj zacijelo utjecao Leon Allatius, a u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima vjerojatno se upoznao s djelatnošću A. Komulovića te dobio poticaj da svojemu radu na jeziku i crkvenomu jedinstvu Slavena pridruži rad na stvaranju saveza protiv Turaka i uključenju ruskoga cara u nj. Bit će da je došao do naputka pape Klementa VIII. Komuloviću o tom kako predobiti ruskoga suverena za rat protiv Turaka, jer je upadljiva sličnost između njega i dijela predstavke O misiji u Moskoviji što će ju podastrijeti tajniku Kongregacije za širenje vjere F. Ingoliju 1641. U njoj izjavljuje nešto za ono doba nečuveno: »A ja ne držim Moskovljane niti krivovjercima niti raskolnicima (jer njihov raskol ne proizlazi iz oholosti, pravog korijena raskola, nego proizlazi iz neznanja), već ih držim za kršćane koji su jednostavno zavedeni u zabludu. I tako mislim da ići među njih, razgovarati s njima, ne znači ići propovijedati im vjeru (pothvat koji se ja nikad ne bih usudio poduzeti), već znači ići poticati ih na vrline, na znanost, na slobodna umijeća.« (A. Kadić). O kulturnom planu prosvjećivanja Rusije kao preduvjetu za dijalog o vjerskim i crkvenim temama očitovao se i u pismu Levakoviću 1647. Sebe je označio kao proroka kulturnoga mesijanizma. Znanosti i umijeća imat će spasenjsku ulogu, a on će biti njihov promicatelj. Jezičnu je djelatnost nerazdjeljivo povezao s radom na crkvenom jedinstvu. Tomu pridružuje poticanje cara na sklapanje saveza protiv Turaka te istraživanje istine kako bi se ostvarilo crkveno jedinstvo. Kako Rim nije uspijevao uspostaviti željene veze s Rusijom ni diplomatskim ni vojnim putem, Križanićeva zamisao o novom, kulturnom mostu, činila mu se prihvatljivom, pogotovo sa sastavnicom o protuturskom savezu. Svojoj »moskovskoj namisli« (intentio moscovitica), uza stanovite prilagodbe uzrokovane prilikama, ostat će trajno vjeran. Svojemu poglavaru, zagrebačkomu biskupu B. Vinkoviću, piše 1641. iz Rima da mu je svrha »slava Božja i dobrobit domovine«, tugujući što se njegovi sunarodnjaci u tuđini srame govoriti materinskim jezikom i lažno se diče da su ga zaboravili. U Rimu je 1642. zaređen za svećenika, primio doktorat teologije od rektora zavoda Urbanum i dobio misijski dekret za Vlahe u Zagrebačkoj biskupiji, u kojoj je još za boravka u Rimu imenovan kanonikom Zagrebačkoga kaptola. Otklonivši ponudu Kaptola da bude rektorom Hrvatskoga zavoda u Bologni, pozive na dvorove Ivana III. Draškovića te Petra Zrinskoga i poziv Vuka II. Krste Frankapana Tržačkoga – sve s obrazloženjem da bi u udobnostima dvorskoga života iznevjerio svoju »moskovsku namisao« – odlazi 1643. za župnika u Nedelišće, vlastelinstvo Zrinskih, nadomak knjižnici Nikole Zrinskoga u Čakovcu i pavlinskoj u obližnjoj Svetoj Jeleni. Iduće godine dolazi u Zagreb, stanuje u dvoru kaptolskoga prepošta (Kaptol, kbr. 7), a biskup M. Bogdan šalje ga 1645. za župnika u Varaždin. God. 1646. dobiva iz Rima poslanje za Rusiju i odlazi u Moskvu, kamo stiže u sastavu poljskoga izaslanstva u listopadu 1647. te ondje ostaje do pol. prosinca. U mladom Alekseju I. Mihajloviču nazire cara za svoju »moskovsku namisao«. Uoči odlaska oblastima podastire dva pisma u kojima govori o ruskom narodu i potrebi ispravljanja slavenskoga jezika. Kupuje tzv. Kirillovu knigu, objavljenu 1644. u Moskvi, punu kleveta o katolicima i protestantima. Na povratku iz Rusije godinu dana boravi bolestan u Trnavi, najvjerojatnije u ostrogonskoga nadbiskupa i ugarskoga primasa G. Lippaya. Potom iz Beča na poč. 1651. ide u Carigrad kao kapelan carskoga izaslanstva i osobni »talijanski tajnik« izaslanika J. R. Schmida zum Schwarzenhorna, znalca turskoga jezika, kulture i politike, a potom dolazi u Rim, gdje je 1653. izabran za kapelana crkve sv. Jeronima od Milosrđa, a 1656. za kapelana Papinske švicarske garde. Uključio se u rimski barokni krug što su ga među inima tvorili A. Kircher, L. Holstenius, J. Caramuel, V. Spada i papa Aleksandar VII. Za Kircherovu egiptološku sumu (Oedipus Aegyptiacus, 1652–1654) ispjevao je četiri pohvalnice autoru te meceni izdanja caru Ferdinandu III. Habsburgovcu, naslovljene Illyria, pisane mješavinom hrvatskih narječja i protkane staroslavenskim elementima ruskoukrajinske redakcije. Usporedno ih je prepjevao na latinski, a u drugoj, Davorija – Latinski (Epos heroicum – Modi latini), prvi u nas primijenio latinsku versifikaciju u organskom idiomu, heksametar na hrvatski stih. Da mu je suvremeni »ilirski jezik« hrvatski pokazuje naslov jedne od njih Duma – Harvatski (Carmen pindaricum – Illyrice moderne). U Rimu prevodi na latinski dijelove Kirillove knige i sprema njezino pobijanje te proširuje osnovu i započinje djelo Bibliotheca schismaticorum universa, koje će obuhvatiti sve bitne naslove pravoslavne teologije od Focija do njegova doba i koje je imalo biti njegovim životnim teološkim djelom (sačuvano u rukopisu, u njem nema drugoga sveska koji bi trebao sadržavati opovrgnuće spisa pravoslavnih teologa). K. donosi čitave teološke tekstove, koje onda pobija, po čem se razlikuje od drugih kontroverzista koji su izdvajali i pobijali ulomke, čime se pokazuje i pretečom dijaloga i ekumenizma. God. 1652. primljen je u rimsku Bratovštinu sv. Jeronima. Kako su po utemeljitelju Svetojeronimskoga kaptola papi Sikstu V. pravo na nadarbine imali oni koji znaju ilirski jezik i potječu iz Ilirske zemlje, u nastalom sporu tko ima pravo na njih i koje su to ilirske zemlje zastupao je gledište da pravo na svetojeronimske nadarbine imaju i oni iz Kranjske, Štajerske i Koruške. Sveta rimska rota donijela je 1655. obrazloženu odluku, a 1656. besprizivnu presudu da se pod Ilirskom zemljom razumijevaju Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Bosna, a isključuju Kranjska, Štajerska i Koruška, čime je izrekla da je ilirski jezik onaj kojim se govori u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni – hrvatski. Izgubivši parnicu, K. Kranjsku, Štajersku i Korušku ne ubraja u slavenske krajeve. U Rimu je 1656. dao tiskati djelo Asserta musicalia, u kojem predlaže gradnju orgulja sa sedam registara i sedam manuala. Prema Caramuelu – koji je dao izgraditi takve orgulje – za manual je uveo nov naziv tastatura. U 14. glazbenoj tvrdnji kaže kako za pisanja veoma osjećajnih popijevka skladatelj ne treba tjeskobno paziti na sve općenite propise skladanja, štoviše morat će neke prekršiti. A. Vidaković reći će da je time očitovao neobičnu smjelost i dalekovidnost, da je naime u skladbi važnija izražajna, umjetnička strana od formalne. Križanićevi radovi o glazbi iz 1657, Nova inventa musica ili Tabulae novae, exhibentes musicam, ostali su u rukopisu. God. 1658. na sjednici Kongregacije za širenje vjere papi Aleksandru VII. podastrto je njegovo djelo »o glazbenim proporcijama«, a 8. lipnja tiskan glazbeni letak Novum instrumentum ad cantus mira facilitate componendos. Iz knjige Adama Oleariusa Vermehrte newe Beschreibung der muscowitischen und persischen Reyse (1656) doznao je da se u Moskvi otvaraju filozofske škole i procijenio da je došao njegov čas te da treba krenuti u Rusiju. Kongregacija za širenje vjere 1657. odlučila je poslati ga onamo, ali je papa 1658. odredio dati mu novčanu potporu kako bi u Rimu završio djelo Bibliotheca schismaticorum universa i na Križanićev upit o putu odgovorio da zbog rata u Rusiji treba pričekati mirnija vremena. Nato K. moli Kongregaciju da mu dopusti odlazak ostrogonskomu nadbiskupu i najposlije bez papina blagoslova odlazi u Rusiju, ostavivši nedovršenim djelo i barokni rimski krug. Putovao je preko Beča pa, vjerojatno nakon boravka u Lippaya (koji je zacijelo novčano pomogao putovanje) u Trnavi i Požunu, u Moskvu došao 17. IX. 1659. U Posolskom prikazu (Ministarstvo vanjskih poslova) zapisan je kao Jurij sin Ivanov Biliš, kako se nigdje nije potpisao. Deset dana nakon dolaska u Moskvu predstavkom se stavlja na službu caru Alekseju: govori mu da želi opovrgnuti Oleariusove klevete, biti carskim ljetopiscem i knjižničarom te mu preporučivati povijesno i političko štivo, napisati gramatiku i rječnik te izdati prijevod Svetoga pisma (predstavka je sukladna onoj Ingoliju iz 1641). Od svega što je ponudio prihvaćen je rad na jeziku te izradbi gramatike i rječnika. Dva dana nakon toga caru podastire rukopise Putno opisanije ot Lewowa do Moskwi i Besida k Czirkasom. Car mu je dodijelio stan, hranu i prihode, a on je prionuo uz jezikoslovlje, prevodio u Ministarstvu vanjskih poslova s latinskoga i grčkoga te se uključio u moskovski barokni kulturni i politički krug oko cara u kojem su bili reformisti F. M. Rtiščev i B. I. Morozov. Rusija je u to doba bila na raskrižju, prikloniti se Zapadu i ući u Europu ili se zatvoriti i izdvojiti od ostaloga svijeta. Vrvjela je njemačkim časnicima i trgovcima te grčkim putnicima, koji su se borili za utjecaj. Prema Križaniću, Nijemci savjetuju Rusiju da prigrli novine koje oni donose, a Grci neka se drži staroga, što pronose oni. K. opominje da ne postoji ni staro ni novo te savjetuje da se uzme ono dobro. Po njem se suprotnim opsjenama Rusiju iskušava, razdire i uništava. On je za otvaranje Rusije svijetu i za njezin ulazak u Europu, gdje treba stati uz Latine. Iz neobjašnjenih razloga iznenada je 1661. prognan u Sibir, gdje mu je po carevoj odluci naređeno da bude u Tobolsku na prikladnim poslovima, a za uzdržavanje da mu se daje sedam i pol rubalja mjesečno, što je bila plaća tamošnjih carskih činovnika. Zbunjeni visokom plaćom, tobolski vojvode pitali su ponovo cara o poslu i plaći Križanićevoj i dobili odgovor kojim je potvrdio visinu plaće, a odluku o poslu prepustio njima. Kako mu nisu našli posla, K. se žalio da je besposlen u »ovoj sibirskoj tamnici«. Od svibnja 1670. plaća mu se znatno smanjila. U zatočeništvu nije proklinjao zemlju koja ga je zatočila, nego radio za njezino dobro. Dok je još bio u Moskvi, u gotovu primjerku Latinsko-slavenskoga rječnika, kojemu je autor najvjerojatnije bio monah Epifanije Slavinecki, dodavao je uz latinske riječi slavensko značenje gdje je ono nedostajalo ili ga je na nekim mjestima ispravio, a neke je riječi sam stvorio. Zbog izgona taj rad nije mogao dovršiti. Pet mjeseci nakon dolaska u Tobolsk završava djelo Objasn’enje vivodno o pisme slovenskom’, koje sadržava prijedlog za preuređenje slovopisnoga sustava u prvom redu ruske redakcije crkvenoslavenskoga jezika, a onda i drugih slavenskih jezika. K. ga je zamislio kao podlogu za raspravu »ljudima razumnim« nakon koje bi se mogla izraditi i primijeniti kratka normativna pravila. Polazište mu je spoznaja da su svi slavenski slovopisi, budući da su izašli iz grčkoga pisma, opterećeni nepotrebnim grčkim znakovima, koji ne odgovaraju njihovim fonološkim sustavima. Težio je idealu da svakomu fonemu odgovara jedan grafem, a da slova oblikom budu što jednostavnija. R. Jakobson njegov je pristup ekonomici slovopisnoga sustava i komplementarnoj raspodjeli fonema ocijenio metodološki besprijekornim. God. 1665. napisao je Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, djelo koje komparatističkim pristupom nadmašuje sve što je na području slavenskih jezika napisano u XVII. i XVIII. st. pa mu je i priskrbilo naziv oca usporedbene slavenske filologije i gramatike (O. M. Bodjanski, V. N. Kolosov). Njegov korpus čini osam slavenskih književnih jezika – ruskoga (s bjeloruskim i ukrajinskim), poljskoga, češkoga, bugarskoga, hrvatskoga i srpskoga – s njihovim vlastitim ustrojima, koje K. drži inačicama zajedničkoga slavenskoga književnoga jezika te predlaže njihovo leksičko i morfološko usavršivanje. Posebna je vrijednost posljednje poglavlje u kojem je izložen glagolski sustav s približno 2000 osnovnih oblika i s više od 3000 vidskih pojavnica. Jezik kojim piše gramatiku, i na kojem je napisao gotovo sva djela, neka je vrsta njegova općeslavenskoga književnoga jezika, kojemu nije svrha nadomjestiti ili istisnuti žive slavenske jezike nego iz njihovih sastavnica izgraditi opći idiom za znanstveno sporazumijevanje. Kao njegove bitne odlike K. izdvaja leksičku i tvorbenu čistoću, a u fleksijama i morfologiji oblike koji su zajednički većini slavenskih jezika. Križanićevu jezikoslovnomu zrenju i gramatičkoj sintezi slavenskih jezika nesumnjivo je pridonio i rad na, danas zagubljenoj, slovnici hrvatskoga jezika, nastaloj 1640-ih za njegova boravka u Rimu. Napisao ju je općim hrvatskim jezikom (illyrico communi sermone), ne upotrijebivši ni jedne tuđice, dodao raspravu o hrvatskom rječotvorju s rječnikom nekoliko stotina vlastitih novotvorenica i manju zbirku pučkih poslovica. Po tom bi K. bio autor prve hrvatske gramatike pisane književnim idiomom sastavljenim od triju hrvatskih narječja i crkvenoslavenskoga jezika. Ona je zacijelo uklopljena u Križanićevu slavensku gramatiku, a množinom građe uz rusku sastavnicu čini najznatniji odsječak. Nedostatak priručnika i nemogućnost komunikacije s izvornim govornicima nesumnjivo su u sibirskom progonstvu ograničili Križanićeve jezikoslovne dosege, a i razlogom su neostvarenih planova, poput rječnika, kojemu je namjeravao dodati etimologijsku sastavnicu, uočivši – 170 godina prije F. Boppa – zajedničko podrijetlo indoeuropskih jezika. U Tobolsku 1663. počinje veledjelo Razgovori o vladateljstvu (Politika), koje ne će biti završeno prije 1666, trilogiju ekonomike, vojne vještine i političke mudrosti, u kojoj savjetuje caru kako izgraditi gospodarski bogatu, vojno moćnu i politički mudru Rusiju, koja će iz etničkih i etičkih razloga moći pomoći porobljenim Slavenima da se oslobode tuđinskih vladara i dobiju narodne. Tu se ne zauzima ni za kakvu sveslavensku državu s Rusijom na čelu, već isključivo za slavensku slogu i suradnju. U predgovoru kaže da je sva svjetovna, vladarska, kraljevska mudrost u poznavanju sebe i nevjerovanju tuđincima. Uzvisuje monarhiju i kudi tiraniju kao njezin izrod. Misli da žene ne trebaju biti vladari i ne priznaje natkraljeve i natkraljevstva. Nitko do Boga nema pravo osnivati kraljevstva i postavljati kraljeve, »ni rimski car, ni papa«. Svu vlast i dostojanstvo kralj ima od Boga, čiji je namjesnik i koji mu je jedini gospodar. Okomljuje se na ludovanje za tuđim (xenomania), piše o tuđevladstvu (xenoarchia) i vjerovanju tuđincima (xenopistia) te iskustvenu utvrđivanju da su oni od kojih se očekuju dobra neprijatelji. Mitovi o Moskvi kao Trećemu Rimu i o ruskim carevima kao sljednicima cara Augusta povijesno su neutemeljeni (Rusija nikad nije bila dio Rimskoga Carstva) i vjerski opasni (po Danijelovu proroštvu Rimsko Carstvo mora propasti, ustupiti mjesto Kristovu kraljevstvu). U spletu vanjske politike tvrdi da se Rusija treba širiti prema jugu, a ne prema sjeveru, da mora biti u savezu s istočnim, zapadnim i sjevernim narodima, a sve snage usmjeriti na borbu s Turskim Carstvom i njegovim vazalom Krimskim Kanatom. Tadanji ministar vanjskih poslova A. L. Ordin-Naščokin imao je suprotna stajališta. U godinama kad K. piše Razgovore tursko pitanje nije središnje u ruskoj vanjskoj politici, pa njegov glas nije dopirao do onih koji su donosili odluke. U djelu De Providentia Dei sive de causis victoriarum et cladium, hoc est de prospero et de infelici statu reipublicae, pisanu 1666–67. u doba rata i mira između Rusije i Poljske, govoreći o teološkim uzrocima ratnih pobjeda i poraza, zbivanja tumači kao djelo providnosti, koja sve usmjeruje prema Isusu Punini, tj. Crkvi. Istom 1667. nakon rata s Poljskom Ordin-Naščokin zbog turskih napadaja i bezizglednosti protušvedskoga saveza iznosi zamisao o savezu s Poljskom i ujedinjenju Slavena u borbi protiv Turaka, što je K. prije nekoliko godina predlagao, a u izboru ruskoga cara za poljskoga kralja vidio prvi korak prema sjedinjenju slavenskih naroda i uporabi jednoga jedinoga govora, jezika, od Jadranskoga do Njemačkoga mora i do Sjevernoga oceana. Kako je 1666–67. u Moskvi zasjedao crkveni sabor da riješi pitanja liturgijske obnove i odnosa Crkve i države, možda je tada K. napisao djelo Ob svetom kreščenju. U njem, oslanjajući se na Sveto pismo, svete oce i bogoslovno razmišljanje, uvjerava crkvene glavare da treba dokinuti praksu prekrštavanja katolika te preporučuje da ga se oslobodi iz zatočeništva. Na poč. 1670-ih, kad su Turci doprli do Lavova, starovjerci demoralizirali puk najavljivanjem sudnjega dana, a izboru ruskoga carevića na ispražnjeno poljsko prijestolje bila zaprjeka različitost vjeroispovijesti, splet događaja procjenjuje pogodnim za ostvarenje slavenskoga povezivanja i crkvenoga sjedinjenja, pa u djelu Tolkovanie istoričeskih proročestv (1674) teorijski i praktično, načelno i konkretno, pristupa nastalomu stanju. Na temelju autentičnih i apokrifnih proročanstava tvrdi da se bliži vrijeme turske propasti, pobija starovjerce i dokazuje sklad u naučavanju latinskih i grčkih svetih otaca te uvjerava kako nema zaprjeke crkvenomu sjedinjenju. Kad je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nastao raskol izazvan liturgijskom obnovom i kad su monasi manastira Soloveckij podnijeli caru molbenicu Čelobitnu da ih pusti u njihovoj staroj vjeri, 1675. piše opovrgnuće molbenice Obličenje na Solovečskuju čelobitnu, poručujući da se ne smije zbog obrednih neznatnosti činiti raskol u Crkvi. Djelo je pohvala jedinstvu Crkve i tužaljka nad svakim raskolom, rijedak onodobni slučaj da jedan katolički teolog, ostajući katolikom, ustaje u obranu pravoslavne službene Crkve kad se u njezinu krilu pojavio raskol. Nekako istodobno napisao je spis O preverstve beseda, kojim opravdava ispravljanje liturgijskih knjiga, razgolićuje krivovjernost tobolskih starovjeraca i brani se od optužbe za krivovjerje. Napisao je i djelce o trgovini s Kinom O Kitajskom torgu, koje šalje u Moskvu. S njemačkoga na latinski prevodi knjigu o poslanstvu Petra van Horna u Kini (1666–68) te daje prepisati svoju knjigu o Kini i izraditi elaborat o sibirskim putovima. Između 1667. i 1675. upućuje prijestolonasljedniku Fjodoru Aleksejeviču Litterae pro liberatione, koje završava riječima »Russia quo spectat?« i u kojem upozorava na opasnosti koje dolaze od utjecaja Turaka, Tatara, Grka i Nijemaca. Zdravstveno skršen, nazirući smrt, piše 1675. Smertnyj razrjad, duhovnu oporuku od 456 stranica. Obraća se ruskomu narodu, povjerava mu, veli, svoj životni tijek i svoje namisli, govori o jeziku, Crkvi (najviše) i naciji odn. politici. Car Aleksej umro je 1676, a njegov sin Fjodor III. pomilovao je Križanića i pozvao ga u Moskvu te on u ožujku ostavlja Tobolsk. Car mu je naredio da radi u Ministarstvu vanjskih poslova kao prevoditelj sa slavenskoga, grčkoga, latinskoga, talijanskoga i njemačkoga, ali ga je uzalud pokušavao ondje zadržati. U pismu iz listopada 1676. K. nabraja što je sve učinio za Rusiju i što je još spreman u kratkom vremenu učiniti te moli cara da ga pusti iz Rusije, što je ovaj i učinio. Na poč. 1678. u Vilniusu stupa u Dominikanski red, uzevši ime Augustin. U pismima Kongregaciji za širenje vjere 1682. moli oprost što je bez papina znanja bio otišao iz Rima u Moskvu da ondje predaje zavaravajući se da mu vrijedi poslanje što ga je bio 1646. dobio za put u Rusiju. Kazuje kako je u Vilniusu postao dominikancem pošto su mu poglavari zajamčili da će mu omogućiti put u Rim, gdje će izvijestiti o svojem radu i opažanjima u Rusiji, ali ga nakon polaganja zavjeta nisu pustili, dapače, tražili su da baci svoje rukopise o teološkim kontroverzijama. Također moli dopuštenje za dolazak u Rim s rukopisom kojim opovrgava Kirillovu knigu i ostale spise, za što mu je papa Aleksandar VII. bio odredio novčanu potporu. Po tom sudeći, završio je i drugi dio svojega veledjela. Premda mu je dominikanski general A. Monroy dopustio da se vrati u Rim, čini se da K. nije primio to pismo, pa se pridružio Janu III. Sobjeskomu, kojemu je posvetio rukopisno djelo Historia de Siberia, a koji je išao u pomoć od Turaka opsjednutomu Beču, pod kojim je K. poginuo. U aktima kapitula Poljske dominikanske provincije 22. IV. 1684. spominju se dominikanci koji su umrli nakon posljednjega kapitula 1681, među njima i »p(ater) f(rater) Augustinus Dalmata«, iz čega se vidi da je umro kao dominikanac. — Križanićevu misao vodilju može se sažeti: Slaveni čine etničku obitelj koja je dijelom pod turskom silom, dijelom pod njemačkom vlašću, dijelom pod grčkim utjecajem. Rusija, iz koje su potekli ostali slavenski narodi, konkretno ruski car, dužan je raditi na oslobođenju porobljene braće, tj. drugih slavenskih naroda, ali ne stvaranjem jedne sveslavenske države sa suverenom u Moskvi, nego pomažući drugim narodima da imaju domaće sinove na prijestolju. Pobornik je povezanosti Slavena na narodnom, kulturnom i vjerskom polju. Uvjeren da je podjela Slavena na katolike i pravoslavce narodno i vjerski kobna, kao osvjedočeni katolik nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne i u istoj rimskoj disciplini i rimskom obredu. Grci su Rusima donijeli kršćansku vjeru, ali s natruhama zabluda; uostalom, Ruse ne drži ni raskolnicima ni krivovjercima, već od Grka zavedenima. Rusi će se Grcima za posredovani dar vjere odužiti tako što će im pomoći da se i oni sjedine s Rimskom crkvom. Da bi Rusija obavila svoje poslanje mora postati gospodarski snažnom, vojno moćnom i politički mudrom te u svemu prosvijećenom, čemu nadasve treba pripomoći njegovani i ispravljani svaki pojedinačni slavenski jezik, ali i zajednički idiom kojim K. piše svoja djela. Njegov rad na crkvenom jedinstvu i na dobrobiti Slavena stapaju se u organsku cjelinu i skladnu suvislost. Most jedinstva crkava po njem je njihova crkvenost. On kijevske i moskovske pravoslavce naziva crkvama, što je bilo nečuveno do pape Ivana XXIII. i II. vatikanskoga koncila, i čime je preteča njegova nauka i ekumenizma u Katoličkoj crkvi. U njega unionizam i slavizam nisu ni podređeni ni nadređeni, jednako iskreno želi ostvarenje crkvenoga jedinstva i dobrobiti Slavena. Unionizam nije izlika za slavizam niti slavizam za unionizam. Njegova je stoga politika teološka i teologija politička, a jezik u službi obiju. Leksički bogat, razvijen i iznijansiran nije samo pokazatelj društvenih prilika i odnosa nego i poticatelj razvitka svakovrsnih umijeća i stvaranja novih dobara te ga s osobitom pomnjom valja njegovati i usavršivati. Proučavatelji njegovih djela drže da će ih čovječanstvo sve više cijeniti kraj svih sukoba i sporova; kažu kako je K. izvoditelj bez publike, virtuoz bez koncertne dvorane, propovjednik bez zajednice, zastupnik napretka kojemu se nitko nije priključio te da ima nečega tragičnoga u tom kako u osami izgona nastupa tolika inteligencija i opća naobrazba, tolika inicijativa i originalnost, a da govorena ili pisana riječ nije našla slušatelja ni čitatelja, sudionika ni razumijevanja. Opsežna literatura o njem u cjelini pokazuje kako je njegov život privlačan, a djelo nadahnjujuće. Rukopisi mu se čuvaju u rimskim i moskovskim knjižnicama. S knjigom u ruci prikazao ga je I. Lacković Croata (1977, Grafička zbirka NSK, crtež u tušu), I. Golub posvetio mu je pjesmu Strastni život (Zagreb 1983; minijature Lacković Croata) i poemu Svi su tokovi jedno (uglazbio B. Papandopulo, Zbirka zborova a capella. Zagreb 1986), a prema njegovu scenariju (Forum, 1997, 11–12) Z. Sudović režirao je dokumentarni film Svi odlasci Jurja Križanića 1987. V. Radauš izradio je njegov frontalni sjedeći prikaz utamničenika (dio ciklusa Panopticum Croaticum, 1959–61, obojena sadra u Gliptoteci HAZU, bronca u MG) i dinamičnu sjedeću kompoziciju s knjigom, a ispred svećeničkoga doma sv. Josipa u Zagrebu (Kaptol, kbr. 7) postavljena mu je 2011. stojeća figura u bronci Marije Ujević-Galetović. Po njem su nazvani Institut za ekumensku teologiju i dijalog Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu 1986. i Kabinet za pravne, političke i sociološke znanosti HAZU 1990. U njegovu je čast HAZU (JAZU) pokrenula 1981. Radove o životu i djelu Jurja Križanića (do 1992. objavljeno 6 sv.).