KRIŽMAN, Mate

KRIŽMAN, Mate, klasični filolog, indoeuropeist i prevoditelj (Šivati kraj Žminja, 5. X. 1934). U klasičnoj gimnaziji u Pazinu maturirao 1953. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao klasičnu filologiju 1958. i doktorirao 1984. tezom Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskog doba (Rimska imena u Istri. Zagreb 1991), u kojoj je na temelju polatinjenih imena na sjevernoistarskom tlu otkrio ostatke jezičnoga sustava pretpovijesnih Histra i utvrdio njegovu srodnost s liburnskim. Od 1959. predavao u osnovnoj školi u Kanfanaru te u gimnaziji u Pazinu, potom u Zagrebu u Arhivu Hrvatske 1962–71. bio arhivist i voditelj Odjela za stariju arhivsku građu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od 1971. asistent i od 1985. docent na Odsjeku za opću lingvistiku i orijentalne studije (1985–96. predstojnik katedre za indoeuropsku lingvistiku), od 1992. izvanredni te od 1998. do umirovljenja 2005. redoviti profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju (predstojnik katedre za grčki jezik i književnost). Iz etruskologije i italskih jezičnih starina usavršivao se 1958. na Sveučilištu u Perugi, 1964–66. u Berlinu bio lektor hrvatskoga jezika na Humboldtovu sveučilištu za strance. Objektivnost u pristupu i erudicija obilježavaju opsežno komentiran i dobro preveden njegov izbor fragmenata grčkih i latinskih tekstova od VI. st. prije Krista do VI. st., koji s različitih stajališta prikazuju Istru antičkoga doba (Antička svjedočanstva o Istri. Pula—Rijeka 1979, Pula 1997²), a kritičko izdanje, prijevod i analiza dotad često pogrješno tumačenih latinskih pisama N. Rattkaya (Most, 1990, 4; Indije i Tibet Nikole Ratkaja. Zagreb 2002, sa Zdravkom Matišić) na nov su način osvijetlili misionarov život i rad. Jednako su filološki i povijesno vrijedna kritička izdanja, prijevodi i komentari Statuta Pulske općine (Pula 2000) i rovinjskoga iluminiranoga kodeksa iz XIV–XV. st. (Translatio corporis beate Eufemie. Pula—Rovinj—Trst 2000; Rovinjske legende. Pula 2004, s J. Barbarićem). S J. Kolanovićem preveo je Statut grada Dubrovnika 1272 (Dubrovnik 1990), preveo i priredio Zadarski statut (Zadar 1997) i Statut grada Varaždina (Varaždin 2001) te sudjelovao u doradi kritičkoga izdanja časoslovâ opatica Cike i Vekenege (Zagreb—Zadar 2002). U inozemnim arhivima 1968–69. istraživao građu o seljačkoj buni 1573 (Arhivski vjesnik, 1968–69), sudjelovao u izdavanju Zaključaka Hrvatskog sabora, 4–6 (Zagreb 1964–1968) te uredio sveske 7–8 (1970–1971) i 11 (1976). Komentare i prijevode najstarijih pisanih izvora o Istri, radove iz antroponimije te hrvatskoga latinizma, leksikografije i indoeuropeistike objavljivao u izdanjima Suvremena lingvistika (1973, 1975, 1980–81, 1990, 1992, 1994), Istra (1975–76, 1991, 1993), Croatica (1980), Jezici i politike (Zagreb 1988), Latina et Graeca (1988, 1991), Relationes Polenses (Zagreb 1988), Adrias (1989), Wiener slavistisches Jahrbuch (1990), Mogućnosti (1992), Istarska Danica (1993, 2001, 2003), Portreti hrvatskih jezikoslovaca (Zagreb 1993), Vjesnik (1993), Dometi (1994), Gazophylacium (1995), 50 godina Pazinskog sjemeništa (Pazin 1995), Histria antiqua (1996), Euphrosyne (Lisabon 1999), Hrvatsko slovo (2006), Zbornik o Josipu Paviševiću (Osijek—Zagreb 2006) i Libri žminjski, 2 (Žminj 2008). Surađivao je u rječnicima i leksikonima (R. Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Zagreb 1969; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Zagreb 1979; Rečnik književnih termina. Beograd 1985; Hrvatski leksikon. Zagreb 1996–1997; Leksikon svjetske književnosti. Djela. Zagreb 2004; Croatica, 1. Zagreb 2007), navlastito u izdanjima LZ (Opća enciklopedija, Osmojezični enciklopedijski rječnik, HBL, Hrvatska enciklopedija, Opći religijski leksikon, Istarska enciklopedija). Samostalno i u suradnji prevodio s latinskoga, talijanskoga, francuskoga, njemačkoga, ruskoga i engleskoga (Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti, 1. Zagreb 1969; Rječnik biblijske teologije. Zagreb 1969; C. Semenzato, Svijet umjetnosti. Ljubljana 1979; J. Voltić, Bečka pisma. Ričoslovnik. Pula—Rijeka—Rovinj—Zagreb 1981; A. N. Savčenko, Poredbena gramatika indoeuropskih jezika. Zagreb 1992; Luciana Duranti, Arhivski zapisi. Zagreb 2000; R. N. Coudenhove-Kalergi, Paneuropa. Zagreb 2005; T. Schnitzler, O značenju mise. Zagreb 2005; Schnitzler, Što znači molitva časova. Zagreb 2009), osobito za Kršćansku sadašnjost, monografije muzeja (Nacionalni muzej Tokio. Zagreb—Ljubljana—Beograd 1971; Alte Pinakothek München i Kunsthistorisches Museum Wien. Zagreb—Ljubljana—Beograd 1973; Egipatski muzej Kairo. Zagreb—Ljubljana—Beograd 1975; Muzej umjetnosti Metropolitan New York. Zagreb—Ljubljana—Beograd 1978) te od 2005. raznovrsne priručnike u izdanju Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. Predsjednik Hrvatskoga društva klasičnih filologa 1993–94. — Njegova supruga, kroatistica i romanistica Đurđica Križman-Zorić (rođ. 1940), od 1978. lektorica i od 1993. do umirovljenja 2007. urednica u LZ, prevodila je s francuskoga i talijanskoga (E. Mounier, Angažirana vjera. Zagreb 1971; Seksološke studije. Zagreb 1971; P. L’Ermite, Žena zatvorenih očiju. Zagreb 1972).