KRKLEC, Gustav

KRKLEC, Gustav, pjesnik, prozaik i prevoditelj (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 — Zagreb, 30. X. 1977). Klasičnu gimnaziju završio u Sušaku 1918. Upisao se te godine na Visoku poljodjelsku školu u Beču, 1921. počeo studirati filozofiju i psihologiju u Zagrebu pa režiju u Pragu, gdje je postao asistentom K. Čapeka. U Beogradu bio tajnik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva 1922–24. i burze 1925–41. te urednik u nakladnom poduzeću »Nolit« 1929–33. Na poč. II. svjetskoga rata živio u Zemunu, 1942–45. u Slankamenu; u Zagrebu bio urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske i poduzeću »Zora« do 1951. te u Hrvatskom kolu do umirovljenja 1954, potom profesionalni književnik. Književni rad započeo je humoreskama u listu Koprive 1915, a prvim stihovima (Put kroz noć) javio se u Književnom jugu 1918. Zbirke njegove prve faze, Lirika (1919) i dijelom Srebrna cesta (1921), promatrane su ponajviše kao nasljedovanje matoševske lirske škole te, osobito druga, kao oslobađanje od naslijeđenih izražajnih struktura, a zbirka Nove pesme (1923), zbog misaone i urbane tematske podloge i zadiranja u srž čovjekove egzistencije, kao korak u novu vrstu lirizma (N. Mihanović). Iako je pod utjecajem V. Nazora težio jednostavnomu, ispovjednomu pjesničkomu govoru, noviji proučavatelji drže da je, unatoč utjecajima, znatan dio Krklecove rane poetike (osobito do 1926) ipak ekspresionistički (C. Milanja). S ekspresionizmom se upoznao za boravka u Beču (berlinski časopis Der Sturm, predavanja K. Krausa), u Zagrebu s N. Milićevićem i A. B. Šimićem pokrenuo časopis Juriš (1919) te se nadahnjivao tematikom njemačkih ekspresionista. U mnogim se pjesmama (Umorno jutro, Grad, Kiša u gradu, Jutro u gradu pod gorom, Podne u gradu, Šuma pred smrt, Noć pokraj žene, Bludnica na cesti) motivsko-tematski priklanja ekspresionističkoj poetskoj paradigmi, a tjeskoba, nesigurnost i nemir zamjetni su i u kasnijim zbirkama te se drži da je, unatoč djelomičnomu književnokritičkomu nerazumijevanju, karakteristična pojava hrvatskoga ekspresionizma. Tematski suženije (zavičaj, krajolik, djetinjstvo, rat) i formalno izričajno zatvorenije (soneti, rima), njegove meditativno-refleksivne zbirke Ljubav ptica (1926) i Izlet u nebo (1928), a posebno San pod brezom (1941), Darovi za Bezimenu (1943) i Tamnica vremena (1944) – odmaknute od ekspresionističke poetike te pjesnički i misaono iscizelirane – zaokružuju poruke njegove zrelije faze. U poslijeratnoj pak fazi, zaokupljen ratnim i poratnim zbivanjima, u zbirkama Izabrane pjesme (1947, Zmajeva nagrada MS 1961), Tri poeme (1949) i Lirska petoljetka (1951) lirski transponira sudbinu pojedinca u ratnom kaosu te, napustivši svijet samoće i nastojeći spoznati životnu stvarnost u njezinu totalitetu (Žubor života, 1955), ne uspijeva dosegnuti čistoću prijašnjih nadahnuća. U cjelini je ipak, između tradicije i inovacije, izrastajući na postignućima suvremenih književnih pokreta, sačuvao samosvojnost (D. Šimundža). Objavljeno mu je više pjesničkih izbora (List na vjetru, 1967; San ljetne noći, 1972; Crni kos, 1974; Vol za volanom, 2001; Bog u noćnim ulicama, 2007). Pisao je i stihove za djecu (Pioniri grade, 1946; Drveni bicikl, 1964; Lastavica nad gradom, 1966); Telegrafske basne (1952) ocijenjene su najvišim dometom njegove epigramatike (J. Skok), koja je duhovitim te originalnim i sugestivnim slikama iz animalističkoga svijeta pridonijela osuvremenjivanju i umjetničkomu vrjednovanju hrvatske dječje poezije (I. Zalar). Epigramatsku formu njeguje i u zbirkama Zvonce o repu (Zagreb 1954), Izabrani epigrami (1963) i Drveni klinci (1973), a u zbirku Majmun i naočale (1967; nagrade »Grigor Vitez« 1967, Mlado pokoljenje 1969. i Povelja Zmajevih dječjih igara 1976; film Z. Sudovića, 1970), osim telegrafskih basna, uvrstio je pjesničke i prozne radove te prikaze dječjih pisaca. Okušao se također u dramskoj i pripovjednoj formi; objavio, bez osobita odjeka u kritici, dramsku rapsodiju Grobnica (1919; izvedba Gradsko kazalište Varaždin 1920, redatelj A. Cilić), s temom materijalnoga i moralnoga rasula zagorskoga plemstva, i roman Beskućnici (1921), koji je romantičarskom lirskom razlivenošću, opisima prirode i atmosfere te poetiziranjem raspoloženja likova i filozofijom izgubljenosti u tijesnoj svezi s njegovom poezijom (A. Stipčević). Istaknuo se književno-publicističkim zapiscima o osobama i pojavama u kulturnom i umjetničkom životu, polemikama, kratkim feljtonima, književnim prikazima, kozerijama i kritikama, u kojima kroničarski bilježi i u artističkim relacijama odmjerenom objektivnošću vrjednuje pisce (M. Krleža, Nazor, N. Polić, A. G. Matoš, Šimić, I. Vojnović) i aktualne pojave, a posebno su zanimljivi zapažanjima bogati putopisni zapisci (Iz putne bilježnice, Vrazov zavičaj, Izlet u Hrvatsko zagorje). Taj mu je dio opusa, tiskan u mnogim periodicima, skupljen u zbirkama Lica i krajolici (1954), Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (1956), Noćno iverje (1960; Nagrada grada Zagreba 1961) i Novo noćno iverje (1966). Objavljivao je u periodicima Ilustrovani list (1915–16), Šišmiš (1915–17), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), Književni jug (1918–19), Savremenik (1918–21, 1931, 1940), Jugoslavenska žena (1919), Juriš (1919), Misao (Beograd 1919–24, 1926, 1935), Omladina (1919–20), Plamen (1919), Dom i svijet (1920–23), Srpski književni glasnik (Beograd 1920–32, 1939–41), Jugoslavenska njiva (1922–23, 1926), Obzor (1922, 1924, 1926), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1925–27, 1940, 1950, 1953–54), Politika (Beograd 1927–32, 1935–37, 1954, 1964, 1972–74, 1977), Vijenac (1927–28), Književnik (1928–29), Hrvatska revija (1929, 1931), Novo doba (1930–31), Varaždinske novosti (1937–38), Hrvatsko kolo (1950–53; Kolo, 1963–64), Književne novine (Beograd 1950–52, 1954, 1960–61, 1967–68, 1974–76), Republika (1950–52, 1955, 1957, 1962), Vjesnik (1950–65, 1974), Borba (1952–53, 1955, 1958–59, 1962–67), Pionir (1952–53, 1957–58, 1960), Forum (1964), Modra lasta (1964–75), Večernji list (1964–75) i Radost (1972–77). Zastupljen je u zajedničkoj pjesničkoj zbirci Ranjeni galeb (Zagreb 1942) te, među ostalim, u izborima Antologija hrvatske dječje poezije (1994), Kip domovine (1996), Mila si nam ti jedina (1998), Antologija hrvatskog humora (1999), Put kroz noć (2001) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – svi tiskani u Zagrebu. Napisao libreto prema narodnoj priči za operu Striženo-košeno K. Baranovića (Zagreb 1932) i stihove za njegov ciklus pjesama Na moru (1973); stihove su mu uglazbili i K. Fribec, J. Kaplan i dr. Samostalno i u suradnji prevodio je s ruskoga djela I. E. Babelja (Odesa. Beograd 1930), M. Gorkoga (Djetinjstvo. Beograd—Zagreb 1949), A. S. Puškina (Knjiga poezije. Zagreb 1949; Mećava. Zagreb 1950), L. N. Tolstoja (Kozaci. Sarajevo 1951), S. A. Jesenjina (Ispovijest huligana. Rijeka 1964; Izabrane pjesme. Zagreb 1973) i M. J. Ljermontova (Maskerata. Zagreb 1965), s njemačkoga E. Kästnera (Emil i detektivi. Beograd 1931; Čovječuljak. Zagreb 1967), J. W. Goethea (Wilhelm Meister. Zagreb 1953; Izbor iz djela. Zagreb 1963), G. Weisenborna (Balada o Eulenspiegelu. Zagreb 1956) i L. Renna (Španski rat. Sarajevo 1959), sa slovenskoga (O. Župančič, Ciciban. Zagreb 1946; F. Prešern, Sonetni vijenac. Zagreb 1949), češkoga (P. Bezruč, Šleske pjesme. Zagreb 1948) i mađarskoga jezika (G. Illyés, Petöfi. Zagreb 1960). Prevođen je na češki, slovački, engleski, francuski, njemački, talijanski, ruski, mađarski, makedonski i slovenski. Od 1951. redoviti član JAZU, predsjednik MH 1950–54. te Društva književnika Hrvatske 1964, 1974. i 1976. i Saveza književnika Jugoslavije 1975. Dobio nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« 1968. i AVNOJ-a 1975. Potpisivao se i pseudonimima Kage, Kumordinar Žorž, Pik Pub, Gavran, kum Gavran, Martin Lipnjak te šiframa V. d., G. K-c, G. Kr, K. K., -gk-. Kr., G. KR. Ostavština mu se čuva u izdvojenoj zbirci Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« u Varaždinu i u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu. Portretirali su ga, uz ostale, V. Filakovac (1926), M. Kujačić (1930), V. Svečnjak (1965), Ljerka Filakovac (1976) i S. Jančić (1981; poprsje u zagrebačkoj školi u Ul. B. Magovca, kbr. 103).

Nevenka Videk (2013)

Objavljivao prikaze izložba i feljtone iz likovnih umjetnosti, zauzimajući se za vrijednosti modernoga slikarstva i kiparstva (popis do 1936. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 12. Zagreb 1977). Pisao o izložbama Proljetnoga salona (1916, 1919, 1920), Lj. Babiću (1918), J. Bijeliću (1919, 1929; Borba, 1968), K. Strajniću (1919, 1923), S. Aralici (1920, 1929), I. Meštroviću (1920, 1923, 1925, 1927; Republika, 1962), S. Šumanoviću (1920, 1928; VUS, 1965), V. Beciću (1921), P. Dobroviću (1924), P. Križaniću (1924), Filakovcu (1926), M. Tartagli (1929, 1936) i A. Augustinčiću (Oko, 1975), surađivao i u Telegramu (1961). Autor je članka Ekspresionizam u Enciklopediji likovnih umjetnosti LZ.

Višnja Flego (2013)