LAPČANI

LAPČANI, plemićki rod (XII–XV. st.). Suvremena vrela za njihove pripadnike navode da su »od plemena Lapčan’«, de genere Lapxanorum (Lapzanorum, Lapçanorum, Lapcanin, Lapçane, Lapuch), generacione Lapchane, de genere Lapzanorum de Charino, de Lapach, de Lapech. Imali su posjede u Gornjem Pounju i zadarskom zaleđu, poglavito u Karinu i okolici te kraj Nadina. Stoga im se ishodišnim držalo šire područje današnjega Donjega Lapca (V. Klaić, F. Šišić, P. Skok, Lj. Hauptmann; N. Klaić, 1959) ili negdašnje selo Lapac kraj Nadina (M. Barada, 1954, i prema njemu B. Gušić i J. Lučić), odn. Karina (S. Antoljak i prema njemu S. Gunjača). Temeljem posjedovanja Karina i potvrde kralja Ludovika I. Anžuvinca za zemlju Karin 1360. od roda se u drugoj pol. XIV. st. odvojila grana koja se počela nazivati → KARINJANI. Praoca Lapčana neki su vidjeli u Vnihi, zetu kralja Zvonimira, o kojem je predaja zabilježena u XIV. st., no vjerojatno čuva povijesnu jezgru (Šišić, Antoljak, s ponešto izmijenjenim argumentima Barada, 1954). Prema Qualiteru (XIV. st.) pak, Lapčani su jedno od 12 hrvatskih plemena koja su 1102. prihvatila Kolomana za hrvatskoga kralja. Tom se prigodom kao predstavnik Lapčana i Karinjana navodi »knez« Martin, kojega su stariji povjesničari (B. A. Krčelić, I. Švear, I. Kukuljević Sakcinski) poistovjećivali s tobožnjim karinskim knezom Martinom Lapsanovićem, kojemu je navodno Koloman 1105. darovao Cetinsku županiju. Pitanje njegova postojanja u historiografiji je povezano s različitim stajalištima istraživača prema Qualiteru. — Iz djedovine, Lapačke županije, Lapčani su se zarana raselili u susjedna područja (Bužanska i Drežnička županija) te zadarsko zaleđe. Čini se da im je plemićki status na području Lapačke županije potvrđen u drugoj pol. XIII. st. te da su dotad ondje bili jobagioni. U vrelima su pripadnici roda posvjedočeni u zadarskom zaleđu od druge pol. XII. st. Stanče Petrov i Berinja Črnotin svjedoci su ponovnoga uvođenja samostana sv. Krševana u posjed Kamenjane 1166. Stanči je u sporu s tim samostanom (na osnovi nasljednoga prava uživanja od djeda Pripka) dosuđen 1181. posjed sela Kokićane, a 1183. adoptirao je rođaka Predihu te ga imenovao nasljednikom dobara, osobito onih u Lapcu. Tom se prilikom navodi da krvna zajednica Lapčana gradi crkvu (s titularom sv. Ivana Krstitelja) u Lapcu. Kao svjedoci darivanja zadarskih samostana spominju se Bratac (možda istovjetan Berinji) 1188. te Vučin Dragošev i Ljuboš 1194. Prediha i sin mu Dragomir imenovali su 1201. upraviteljem Kokićana nekoga Jurislava, vjerojatno istovjetnoga Jurju, Stančinu sinu. Taj je pak neke posjede u Kokićanima – 1238. graničili su s onima Jurislava pokojnoga Stjepana Borislava i Radoslava Berilipčića (možda sin Berinje) – ostavio samostanu sv. Krševana, koji ih je držao do razaranja Zadra 1202. Župan Juraj iz Karina (spominje se 1238–39) svjedočio je 1238, u povodu obnovljenoga spora sa samostanom, da posjed Kokićane pripada samostanu, no da su ga nakon 1202. držali njegov otac Jakov te, nakon očeve smrti, brat Martin (spominje se 1238–40). Pritom je spomenuo i stričeve Grgura, Nikolu i Vnihu te rođake Borislava (spominje se 1238–56) i Radoslava. God. 1239. mletački zadarski knez Kokićane je dosudio samostanu, spomenuvši da je župan Martin u rodu s braćom Jurislavom i Grgurom. Čini se da je posljednji istovjetan zadarskomu egzaminatoru 1236. Jurislav je bio jedan od sudaca u sporu oko posjeda u Gorici 1240, a 1256, kad njegov sin Barto svjedoči nekomu darivanju u Zadru, navodi se kao pokojni. Kao jedan od sudaca u sporu oko posjeda Kokićane 1240. spominje se Borislavov sin Cvjetko. Plemići iz Lapca Bogdan i Stanislav, sinovi Hreljina, te Stipan i Radovan, sinovi Bogdoslava, za vjernu službu knezovima u Krbavi iz roda Gusića nadareni su 1258. selom Gomiljane u Bužanima. God. 1263. lapački plemići optuženi su da su narušavali slobode kastrenza neke kraljevske utvrde, pa ih je u kralja zagovarao ban Roland, istaknuvši njihovu vjernu službu, nastavanje graničnih krajeva i malobrojnost. Na to je kralj Bela IV. Arpadović lapačkim plemićima predvođenim Stjepanom potvrdio dotadašnji položaj te naglasio da su kralju dužni davati zalazninu. Gruban, vjerojatno Stjepanov sin, prodao je zemlje uz Unu 1294. U Drežničkoj županiji Lapčani su bili podložni, možda kao familijari, pripadnicima roda Babonića. God. 1278. u miru Gisingovaca i Babonića navode se Grdan, Iršo i Grobiša, sinovi Stjepana »de Lapuch«, a njihov brat Jupša u svezi s nasljeđivanjem posjeda uz Unu pokojnoga Azarije, sina Stjepanova brata Ludegaresa. Posjedi Grobišinih sinova Bartolomeja i Mateja navode se u Drežniku 1292. Poslije im se gubi trag u vrelima. God. 1322. kralj Karlo I. Robert Anžuvinac potvrdio je Petru Giruzlovu, Mihovilu Heljinu i Stojku, koji su nastupali u ime zajednice lapačkih plemića, kraljevsku ispravu iz 1263. Štoviše, 1324. podijelio je plemićima iz Nebljuha ista prava kakva su uživali Lapčani. Knezovi Kurjakovići potvrdili su pak Vuku Hemovu te braći Jurju (Jurko) i Hemu pokojnoga Hemina posjed Grabrovnik u Lapačkom polju 1334. Kralj Ludovik I. potvrdio je knezu Jurju prethodne kraljevske potvrde lapačkim plemićima 1345; isto je potvrdio i knezu Našmanu Petrovu 1355. U Vrani se 1350. spominju Ivan, sin Disoja, Jakov, sin Grgura, i Stjepan, sin Mrdeše, te se za sve njih navodi da su iz Karina. U spomenutoj pak Ludovikovoj potvrdi prava na Karin iz 1360, uz Našmana su navedeni Jurislav, sin Slovinje, Radoslav, sin Marina, Ivan, sin Matije, Radoslav, sin Ivana, i Mladen, sin Grgura, svi »nobiles de Lapuch«. Od njih je poteklo nekoliko grana Karinjana, a oni sami prijelazni su naraštaj u postanku toga roda. Istodobno su u zadarskom zaleđu kao Lapčani zabilježeni braća Dminko i Radić pokojnoga Klapca te Vučeta, svjedoci uvođenja samostana sv. Krševana u posjed Kokićana 1361, Žuvel Žuvelić i Stipan Marković, stanovnici Podnadina, pri kupnji oranica u Kokićanima i Butini 1381, Bratko pokojnoga Vukote, stanovnik u predgrađu Zadra i posjednik u Dubčanima 1389, Svetoj pokojnoga Stipka 1390. te Cvitoj i sin mu Vučina, stanovnici Tihlića 1392. U Zadru se pak spominju drvodjelja Vučina pokojnoga Budislava 1394, građanin Ivan Vukušić (možda Vučinin sin) 1430-ih i kućevlasnik Blaž pokojnoga Dragoša 1434. God. 1396. u Lapačkoj se županiji pri nekom pravnom činu kao pripadnici i predstavnici roda navode braća Toma, Dujam i Blaž pokojnoga Obrada iz Crne. U prijeporu s Marinom Slavutinićem iz roda Karinjana 1418. lapačke je plemiće iz Podhuma zastupao Polko, sin Jurja. Do kraja XIV. st. Lapčani su se najposlije identificirali kroz pripadnost županiji i u vrelima je teško pratiti plemićke obitelji koje im pripadaju. Prema V. Klaiću, u XV. st. to bi bili Baldačići, Boričevići, Božilovići, Čibudinići, Čulići, Grgurići, Hrvatini, Hvaokovići, Karlovići, Kenlići, Krčelići, Lapići, Livaci, Lučići, Mečari, Mrmonjići, Murtilići, Našmanići, Račečevići, Ratkovići, Silići, Staničkovići, Starički, Strižići, Tulavčići, Utišenići i Vojslavići, koji su nastanjivali sela Strižiće, Blizane, Brgud, Drihovo, Glavace, Dobričeviće i Konjščane i utvrde (odn. podgrađa) Rmanj (Konuba), Ostrovica i Lapac te imali Sudbeni stol. Do poč. XVI. st. potomci Lapčana iz Gomiljana proširili su se na susjednu Vascu te se također podijelili na obitelji, kojih su pripadnici, poput Dobrečića, bili i sudci tamošnjega Sudbenoga stola. Za turske je ugroze na poč. XVI. st. Lapačka županija opustjela, a tamošnje se plemstvo raselilo. Lapčanima je pripadao glagoljaški pisar → MARTINAC. Pojedinci zabilježeni u Zadru i okolici s pridjevkom Lapčanin 1435 (Juraj, Stipan, Petar), 1439 (Dujam Slavkov) i 1460 (drugi Petar) vjerojatno nisu pripadali rodu.