LASTRIĆ, Filip

LASTRIĆ, Filip (Jakovović, Jakovljević Laštrić, Laštrić; Martin), vjerski i povijesni pisac (Oćevija kraj Vareša, 1700 — Sutjeska, 19. IV. 1783). Prezime dobio po zaseoku Lastre rodnoga sela, iako mu se otac zvao Jakov Ivanić. Najčešće se potpisivao Philippus ab Occhievja, ab Occhjevja, ab Ochievja, odn. Philippus Laztrich ab Occhjeva i Philipus ab Ochievia Lastrich. Školovao se u Sutjesci do 1719, kad je stupio u Franjevački red. Filozofsko-teološki studij polazio u Folignu 1720–24; za svećenika zaređen vjerojatno 1724. Predavao filozofiju u Požegi 1726–29, bio učitelj novaka i đaka u Sutjesci 1729–35. Kustod stare Provincije Bosne Srebrene 1735–38, u njezinu je upravnom vijeću zastupao bosanske franjevce. Bio uz generalnoga pohoditelja Kajetana iz Interaquisa 1735–36, pratio ga u Rim i pred Generalnom kurijom zastupao franjevačke interese u krajevima pod turskom vlašću. Sudjelovao je u radu provincijskoga kapitula u Baču 1738, u Veneciji nabavljao potrepštine za sutješki samostan 1740. Posljednji je bosanski franjevac koji je kao provincijal 1741–45. upravljao Provincijom na područjima Bosne, Slavonije, Srijema, Tamiškoga Banata i južne Ugarske do Budima; boravio uglavnom u prekosavskim krajevima. God. 1748. putovao s N. Lašvaninom u Beč kako bi caru predočili poteškoće bosanskoga dijela Provincije, 1754. sudjelovao u radu kapitula u Fojnici, 1755. razriješio dugotrajne prijepore s biskupom P. Dragićevićem (zbog kojih je kažnjavan, premještan i onemogućivan u crkvenim službama). Nakon podjele Provincije 1757, u Rimu 1758–59. ishodio zajednici bosanskih franjevaca (Kustodija Sv. križa) povrat »staroga naslova, žiga, prava i povlastica«, 1759. branio pred valijom Mehmed-pašom Kukavicom u Travniku katolike i franjevce u sporu s patrijarhom Kirilom II, 1760. bio župni pomoćnik u Tuzli, 1762. zastupao zajednicu na generalnom kapitulu Reda u Mantovi, 1764. pohodio njezine samostane, u Kreševu 1765. predsjedao kapitulu i 1778. sudjelovao u radu kongregacije. Na kapitulu u Sutjesci 1781. povukao se zbog starosti s dužnosti definitora zamjenika. Pisanjem se počeo baviti zabilježivši svoja predavanja iz filozofije Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam (1726; rkp. u samostanu u Kraljevoj Sutjesci). Objavio je priručnike Nauk i način dilovati molitvu od pameti, koja se zove Promišljanje (S. l. 1742) i Kratak način činiti Put križa (1758) te propovijedi: izbor svojih (Testimonium bilabium, 1755), preradbu onih G. Garuffija (Od’ uzame, 1765), godišnji ciklus nedjeljnih i blagdanskih (Nediljnik dvostruk, 1766; poznato kao Čizmar) te za sve svetkovine kroz godinu (Svetnjak, 1766). Povijesnim je vrelima branio interese svoje redovničke zajednice te ga se drži začetnikom kritičke historiografije u BiH. Napisao je Commentariolum super Bosnensi provincia, vicaria, quond. in quo apparet (1759; rkp. u samostanu u Kraljevoj Sutjesci), djelo koje je poslije popravljao, dopunjivao i tiskao pod naslovima De antiquitate (1762) i Epitome vetustatum (1765), a u cijelosti je objavljeno u kritičkom izdanju Pregled starina Bosanske provincije (1977). Napisao i tekst o Bosni za Illyricum sacrum, 4 (Venecija 1769) D. Farlatija te životopise istaknutih franjevaca Bosne Srebrene u djelu Memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum (Beč 1775–1777). Zastupljen je u izborima Zbornik stihova i proze XVII. stoljeća (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19. Zagreb 1973), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995) i Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću (Zagreb 2012).