LÁSZLÓ, Bulcsú

traži dalje ...

LÁSZLÓ, Bulcsú, jezikoslovac, informatolog i prevoditelj (Čakovec, 9. X. 1922). Gimnaziju završio u Varaždinu 1940, do 1943. polazio studij elektrotehnike u Budimpešti, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1952. ruski, južnoslavenske jezike i književnosti te engleski, na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Chicagu doktorirao 1986. tezom An Information Science Approach to Slavic Accentology. Usavršivao se na sveučilištima u Chicagu i New Havenu (Yale) te u Zavodu za napredne studije na Princetonu. Od 1952. gimnazijski profesor u Sinju, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1955. asistent S. Ivšića, 1962–63. asistent na katedri za opću lingvistiku (poslije Odsjek za lingvistiku i orijentalne studije), od 1971. viši predavač i od 1989. do umirovljenja 1993. redoviti profesor (1976. pokrenuo studij društveno-humanističke informatike, poslije Odsjek za informacijske znanosti). Lektor hrvatskoga jezika u Varšavi 1960–61, gostujući nastavnik na sveučilištima u Chicagu (docent 1969–71), Indiana u Bloomingtonu, Yale te Brown u Providenceu. Bavi se usporedbenom slavenskom povijesnom gramatikom, osobito akcentologijom, indoeuropeistikom i semitistikom, lingvističkim i komunikacijskim aspektima teorije i prakse prevođenja, strojnim prevođenjem, matematičkom lingvistikom i kriptologijom, opisujući temeljna logička načela pristupa jezičnim činjenicama. Kao suutemeljitelj 1955. i dugogodišnji voditelj Kruga mladih slavista (Zagrebački lingvistički krug) pridonio osuvremenjivanju hrvatskoga jezikoslovlja, a radovima o strojnom prevođenju (Jezik, 1962, 4; 1967, 4; Informacijske znanosti i znanje. Zagreb 1990) i broju u jeziku (Naše teme, 1959, 6) upoznavanju s temeljnim pojmovima teorija matematičke lingvistike, obavijesti i kibernetike. Sa stajališta informacijske teorije proučavao hrvatski prozodijski sustav i mogućnosti nezalihosna bilježenja naglasaka, predloživši vlastiti način (Suvremena lingvistika, 1996, 41–42), s komunikacijskoga razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika (Jezik i komunikacija. Zagreb 1996). Zauzima se za pisanje -h u genitivu množine imeničke sklonidbe i uporabu morfonološkoga pravopisa. Promiče hrvatsku jezikoslovnu tradiciju i tvorbene mogućnosti (mjesto preuzimanja tuđica) te plodnom rječotvorbom unapređuje hrvatsko nazivlje, osobito računalno (Pabirci redničkoga i obavjestničkoga pojmovlja oko razumnih sustava. Obrada jezika i prikaz znanja. Zagreb 1993; Englezko-hrvatski i hrvatsko-englezki rječnik obavjestničkoga nazivlja. Zagreb 1994). Tijekom nastavničke djelatnosti predavao gramatičke ustroje i pismene sustave mnogih svjetskih jezika (šumerskoga, akadskoga, ugaritskoga, hebrejskoga, južnoarapskoga, klasičnoga arapskoga, malteškoga, turskoga, korejskoga, japanskoga te etiopskih, egipatskih, kineskih i baltoslavenskih), ostavivši svestranošću, akribijom i otvorenošću za novo dubok trag u razvoju nekoliko naraštaja hrvatskih jezikoslovaca. Pionir je hrvatskih prijevoda klinopisnih izvornika napisanih akadskim jezikom; preveo i filološkim komentarima popratio djela Pripovijest o siromahu iz Nippura (Republika, 1966, 12; Čitanka iz stranih književnosti, 1. Zagreb 1970), Spjev o stvaranju svijeta (Književna smotra, 1976, 26–27), Hvalopjev Suncu (Most, 1990, 4), Trava od srca (Hrvatske Indije, 2. Zagreb 2000) i Silazak Ištarin (CD 2010, Hrvatske Indije, 3. Zagreb 2012) te ih skupno objavio u izdanju Hvalopjev Suncu (Zagreb 2012). S ruskoga preveo i popratio uvodnom raspravom Spomenik A. S. Puškina (Odabrane pjesme. Sarajevo 1959; Pjesme. Bajke. Drame. Zagreb 2002), s grčkoga prvo pjevanje Ilijade (Književna smotra, 1996, 100). Autor je mnogobrojnih nastavnih pomagala i magnetofonskih zapisa jezičnih obrazaca i programskih jezika te jezikoslovnih emisija na Radio-Zagrebu 1960, 1984. i 1985. Surađivao u školskom leksikonu Jezik S. Babića (Zagreb 1963), Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva R. Simeona (Zagreb 1969) i Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskog jezika V. Anića i J. Silića (Zagreb 1986), a obilježavanjem naglasaka u Ivšićevoj redakciji prijevoda T. Maretića Ilijade i Odiseje (Zagreb 1962), Cvičebnice srbocharvátštiny V. Tognera (Prag 1963) i Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku R. Filipovića (Zagreb 1990). Sudjelovao je na domaćim i inozemnim skupovima te surađivao u izdanjima Computing Reviews (New York 1964), Biuletyn polskiego towarzystwa językoznawczego (Wrocław 1969), Vjesnik (1979), Filozofska istraživanja (1989), Globus (1992–94), Dometi (1994), Književna smotra (1994, 1996, 2009), Vijenac (2001), Kaj (2002), Riječ (2004), Fokus (2005), INFuture (2007) i Studia lexicographica (2007).

LIT.: R. Katičić: László je uvijek znao svoje. Suvremena lingvistika, 18(1992) 34, str. 5–9. — (Razgovori): M. Grčić i R. Bakalović, Globus, 1992, 106, str. 37–38. — M. Grčić i T. Dujmović, Ibid., 1993, 148, str. 44–45. — J. Danolić, Slobodna Dalmacija, 52(1994) 8. XI, Pr., str. 2–3. — S. Babić: Hrvatski jučer i danas. Zagreb 1995. — Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998, 247–249, 251, 269, 271. — M. Grčić: Riječi, riječi, riječi. Zagreb 2008. — B. Marotti: Pogovor. U: Hvalopjev Suncu. Zagreb 2012, 163–166.
 
Ljubica Josić (2013)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LÁSZLÓ, Bulcsú. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11283>.