Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LASZOWSKI, Emilij (Laszowsky; Emil, Emilije, Milan), povjesničar, arhivist i kulturni djelatnik (Brlog na Kupi, 1. IV. 1868 — Zagreb, 28. XI. 1949). Po ocu potomak poljske obitelji Laszowski Szeliga, po majci njemačke Šufflay. Školovao se privatno i ispite polagao u karlovačkoj i zagrebačkoj gimnaziji 1877–82. te polazio zagrebačku klasičnu gimnaziju 1883–87. Studirao kratko na Medicinskom fakultetu u Grazu, potom na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu 1888–93. God. 1891. zaposlio se u Zemaljskom arhivu u Zagrebu (danas HDA) kao dnevničar te ondje radio kao arhivist 1893–1924. i ravnatelj od 1925. do umirovljenja 1939. Od lipnja do studenoga 1941. obnašao dužnost ravnatelja novoosnovanoga Ratnoga arhiva i muzeja NDH u Zagrebu. — Tijekom pedesetogodišnje službe radio je na sređivanju gradiva županija, zagrebačkoga gradskoga i kaptolskoga arhiva, popisivanju i vrjednovanju obiteljskih i osobnih fondova te onih vlastelinstava, uređivanju spremišnih prostora, a njegovom je zaslugom arhiv znatno obogaćen vrijednim akvizicijama. S I. Bojničićem 1899. pokrenuo je časopis Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (VA) i uređivao ga 1926–39. Na njegovu je inicijativu istočno krilo nove zgrade Sveučilišne knjižnice (1911–13; Marulićev trg, kbr. 21) bilo uređeno za Zemaljski arhiv, dotad smješten u neprimjerenu prostoru gornjogradske Banske palače; radi tehničkih rješenja u svezi s gradnjom i uređenjem 1911. obišao je arhive u Beču, Brnu, Pragu, Dresdenu, Berlinu, Münchenu, Baselu i Bernu. Arhivističko mu je djelovanje bilo usmjereno poglavito na terensko prikupljanje gradiva radi očuvanja od propadanja. Svestran intelektualac, bio je aktivan na više područja – u proučavanju starina, radu na objavi arhivskoga gradiva te osobito u publicističkoj djelatnosti. Proučavao je ponajviše hrvatsku povijest XVI–XVIII. st. te je na temelju arhivskoga gradiva objavio mnogobrojne članke, monografije i zbirke izvora. Osobitu pozornost posvetio je kulturnoj i gospodarskoj povijesti te povijesnoj topografiji (Pokuplje, Gorski kotar, Lika, Hrvatsko primorje, Turopolje, Zagreb). U svojem prvom djelu, knjižici Ribnik (Zagreb 1893), nastavio je istraživačko usmjerenje R. Lopašića prema zavičajnoj povijesti te se poslije potvrdio kao njegov izravni nasljednik; Lopašićevo djelo Oko Kupe i Korane dopunio je i priredio za tisak (Zagreb 1895). Među glavnim dostignućima njegovih »mjestopisa« prvi je svezak nedovršene edicije Hrvatske povjesne građevine (1902), u kojoj je, u suradnji s J. Barlèom, V. Deželićem st. i M. Šenoom, objavio tridesetak opisa gradova, samostana, crkava i utvrda. Velik uspjeh u stručnoj javnosti postignule su monografija Povijest plem. općine Turopolja (1910–1924; u suradnji s Barlèom, Deželićem i Šenoom) te knjiga Gorski kotar i Vinodol (1923). Zanimanje za gospodarsku povijest iskazao je u knjizi Rudarstvo u Hrvatskoj (1942–1944), u kojoj je, proučivši rudarsko zakonodavstvo i terminologiju tijekom povijesti, prvi donio takav pregled. U periodicima je objavljivao povijesno-topografske priloge (Prosvjeta, 1896, 1900–01, 1904, 1907; Narodne novine, 1900; VA, 1900–02), radove o progonima vještica u Hrvatskoj (VA, 1899, 1908, 1939; Narodne novine, 1908) te članke o povijesti plemstva i iz pomoćnih povijesnih znanosti (Prosvjeta, 1895–97; Viestnik Hrvatskoga arheološkoga družtva, 1895–1901; Narodne novine, 1897–98, 1910; VA, 1899–1902, 1909, 1911, 1915, 1917; Starine, 1902; Vitezović, 1903–05; Jutarnji list, 1936–37, 1939). Mnoge je radove posvetio zagrebačkoj prošlosti, objavivši zbirku kulturnopovijesnih rasprava Stari i novi Zagreb (Zagreb 1925, pretisak 1994), većinom s vlastitim tekstovima, te više od stotinu priloga u periodicima (Prosvjeta, 1900, 1906; VA, 1904; Jutarnji list, 1922–23, 1937; Narodna starina, 1922; Večer, 1922; Hrvatski list, 1924; Novosti, 1927; Zagreb, 1936, 1938–40). O pojedincima i obiteljima Zrinskih i Frankapana napisao je rasprave Popis i procjena dobara kneza Stjepana Frankopana – Ozaljskoga god. 1558 (Starine, 1902), Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinskih (VA, 1915), Adam grof Zrinski (VA, 1937), Dnevnik grofa Vuka K. Frankopana (Starine, 1939), Razgrabljene stvari grofa Petra Zrinskoga i Franje Krsta Frankopana i njihovih pristaša (Starine, 1948) te niz priloga u Prosvjeti (1897–98, 1907) i VA (1906–07, 1911, 1916, 1929, 1934). Objavio je i knjižice zrinsko-frankapanske tematike Kosti Petra Zrinskoga i Frana K. Frankopana (Zagreb 1907; suautor Deželić), Pomilovanje Petra Zrinskoga i Franje K. Frankopana god. 1687 (Zagreb 1914) i Iz prošlosti Vrbovca, rodnoga mjesta hrvatskoga bana Petra grofa Zrinskoga (Zagreb 1921, pretisak Vrbovec 2000) te kulturnopovijesne Matija Vlacić Franković, glasoviti Hrvat – Istranin XVI. vijeka (Zagreb 1909), Rakovica (Zagreb 1921), Grad Ozalj i njegova okolina (Zagreb 1929, pretisak Ozalj 1993) i Stari lički gradovi (Zagreb 1941). Velike zasluge stekao je radom na prevođenju, komentiranju i objavljivanju vrela. S I. K. Tkalčićem surađivao je u pripremi i izdavanju Povjestnih spomenika slob. kralj. grada Zagreba, 1–11 (Zagreb 1889–1905), a nakon njegove smrti samostalno je priredio i tiskao sveske 12–18 (Zagreb 1929–1949; rad nastavila Lelja Dobronić). Dokumente za povijest Turopolja XIII–XIX. st. objavio je u zbirci Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane, 1–4 (Zagreb 1904–1908). Radio je na izdavanju zbirke hrvatskih srednjovjekovnih isprava Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s T. Smičiklasom (1–12. Zagreb 1904–1913) te s M. Kostrenčićem (13. Zagreb 1915). Sam je skupio i priredio zbirku isprava za hrvatsku povijest 1526–54. Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, 1–3(Zagreb 1914–1917). Također je objavio Maticu plemstva županije Požeške, Srijemske i Virovitičke 1745–1902 (Zagreb 1903) te Izbor isprava velikih feuda Zrinskih i Frankopana (Zagreb 1951). Bio je urednik i autor oko 600 priloga u leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb 1925), suradnik u izdanjima Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, 24 (Beč 1902), Naša domovina, 1(Zagreb 1943), Hrvatska enciklopedija HIBZ-a te urednik časopisa Prosvjeta (1900–08) i glasila Hrvatski zmaj (1917–18, 1925–27). Znatno je pridonio razvoju pomoćnih povijesnih znanosti; 1903. pokrenuo je i do 1905. uređivao prvi hrvatski časopis za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku Vitezović, a s Vjerom Bojničić-Zamolom i R. Horvatom priredio je knjigu Grbovi Jugoslavije (Zagreb 1932). Bavio se i zaštitom spomeničke baštine, napose starih gradova i utvrda. S J. Brunšmidom i Smičiklasom 1910. potaknuo je osnivanje Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, prve hrvatske ustanove za zaštitu spomeničke baštine. Volonterski je obavio niz terenskih istraživanja gradina, starih gradova, crkava i samostana (gradina Kozjak na Plitvicama 1911–12, grobnica Zrinskih u kapelici sv. Jelene pavlinskoga samostana u Šenkovcu 1923–24, gradina na Plješivici 1936, grad Ozalj 1937). Njegovim su zauzimanjem spašeni od rušenja stari gradovi Ribnik i Jastrebarsko, kaštel u Sisku, dvor Lobor, a sudjelovao je i u obnovi starih gradova u Kostajnici, Zrinu, Bakru, Ozlju i Dubovcu. — U javnom životu bio je najpoznatiji po djelovanju u Družbi »Braća hrvatskoga zmaja«, koju je 1905. utemeljio s Deželićem i S. Širolom radi promicanja moralnih i kulturnih vrijednosti, oživljavanja događaja iz hrvatske prošlosti te čuvanja i obnavljanja kulturne baštine. Kao dugogodišnji voditelj (veliki meštar 1906–35, počasni član 1910) poticao je organiziranje stručnih predavanja, postavljanje spomen-ploča i spomenika zaslužnicima, njegovanje uspomene na Zrinskoga i Frankapana (pronalazak, identifikacija i ukop u obilježenu grobnicu u Bečkom Novom Mjestu 1907, prijenos i ukop u zagrebačkoj katedrali 1919, obilježavanje godišnjica stradavanja) te osnivanje institucija. God. 1907. utemeljio je zagrebački Gradski arhiv (danas DA u Zagrebu), osigurao mu primjeren prostor te u ime Družbe njime do 1915. upravljao kao ravnatelj, a do 1939. kao kustos. Također je vodio upravu zagrebačkoga Gradskoga muzeja 1907–25. i Gradske knjižnice 1909–36. Suosnovao je zagrebačko Društvo za spasavanje 1909. Njegovim zauzimanjem Družba je 1928. došla u posjed ozaljskoga staroga grada s vlastelinstvom, sanacijom i obnovom kojega je upravljao te ondje osnovao muzej i vodio ga do 1938. Dopisni član JAZU od 1907. Potpisivao se inicijalima, šiframa i pseudonimima -El., L., L-y., Sz., -W-, -w-, W, L. z. Zagrebački, Zmaj Brloški. Osobni mu se fond gradiva čuva u HDA. Portretirali su ga I. Tišov (1911), J. Bužan (1923) i J. Horvat Međimurac (1938), a 1999. izdana je poštanska marka s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati).

DJELA: Hrvatske povjesne gradjevine, 1. Zagreb 1902. — Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane, 1–3. Zagreb 1910–1924 (pretisak Velika Gorica 1995–2000). — Gorski kotar i Vinodol. Zagreb 1923. — Rudarstvo u Hrvatskoj, 1–2. Zagreb 1942–1944. — Opširnija bibliografija u: Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940, 12. Zagreb 1988.
 
LIT.: (O knj. Hrvatske povjesne građevine): J. Barlè, Dom in svet (Ljubljana), 14(1901) 1, str. 61–62. — R. Horvat, Narodne novine, 68(1902) br. 32. — K. Horvat: (O knj. Matica plemstva). Katolički list, 54(1903) 12, str. 144. — (O knj. Povijest plem. općine Turopolja): N. Andrić, Narodne novine, 76(1910) br. 245. — M. Bauer, Agramer Tagblatt, 25(1910) 245, str. 2–3. — (O knj. Gorski kotar i Vinodol). Mladi radiša, 2(1924) 2, str. 6–7. — V. Deželić: Bibliografija književnog rada Emilija Laszowskoga. Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, 4(1929) str. 1–23. — -h-: Od skromnog sandučića u crkvi sv. Marka do uređenog gradskog arhiva. Večer, 22(1941) 6046, str. 21. — J. Nagy: Emil pl. Laszowski kao ravnatelj Državnog arhiva. Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, 9–10(1941) str. 1–4. — S. Antoljak: Rudarstvo u Hrvatskoj. Časopis za hrvatsku poviest, 1(1943) 4, str. 383–384. — I. Ulčnik: Emilij Laszowski, hrvatski povjestničar. Zagreb, 11(1943) 1/3, str. 103–104. — F. Buntak: Pedeset godina Muzeja grada Zagreba. Iz starog i novog Zagreba, 1957, 1, str. 9–10, 12–13, 16, 18, 23, 32. — K. Nemeth: Emilije Laszowski. Ibid., str. 36–38. — J. Kolanović: Emilij Laszowski – arhivist Zemaljskoga/Državnog arhiva u Zagrebu. U: Stari i novi Zagreb. Zagreb 1994, 19–23. — I. Karaman: Povjesničar Emilij Laszowski i grad Zagreb. Ibid., str. 25–28. — D. Ernečić: Emilij pl. Laszowski i koprivnička Podravina. Podravski zbornik, 21(1995) str. 55–76. — A. Szabo: Nezaboravno djelo. U: Povijest plem. općine Turopolja. Velika Gorica 1995. — M. Švab: Uzleti jednoga zmaja. Vijenac, 7(1999) 150, str. 9. — M. Petković: Emilij Laszowski Szeliga. Zagreb 2000. — S. Matković: Pilarovo pismo Emiliju pl. Laszowskom. Pilar, 3(2008) 6, str. 97–103. — T. Galović: Hrvatska heraldička periodika: Vitezović i Glasnik heraldike.Arhivski vjesnik, 52(2009) str. 81–95, 99–100, 103, 110, 113–122, 127. — M. Stipančević: Neznani svijet Emila Laszowskog. Ibid., 53(2010) str. 279–310. — Isti: Emil Laszowski, pripadnik hrvatske intelektualne elite na prijelazu 19. i 20. stoljeća (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2012.
 
Mario Stipančević i Iva Mandušić (2013)