IVANIŠEVIĆ, Drago

IVANIŠEVIĆ, Drago, književnik i slikar (Trst, 10. II. 1907 — Zagreb, 1. VI. 1981). Maturirao u Splitu 1926. Diplomirao francuski jezik, komparativnu povijest književnosti i jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1930. Studijski boravi u Rimu, Münchenu i Padovi 1930–32, gdje je 1931. doktorirao tezom La fortuna di Dante nella letteratura serbocroata. God. 1926–27. asistirao u režijama B. Gavelle u Srpskom narodnom pozorištu u Beogradu. U Parizu boravio povremeno od 1926. te neprekidno 1936–38. Gimnazijski je profesor u Zagrebu i Karlovcu 1933–36. i 1938–39, potom dramaturg HNK u Zagrebu 1939–41. te osnivač Glumačke škole HNK. Za II. svjetskoga rata upravitelj je Centralne kazališne družine pri ZAVNOH, voditelj partizanske Glumačke škole u Glini i ravnatelj drame Kazališta narodnoga oslobođenja Hrvatske. Ravnatelj i nastavnik Zemaljske glumačke škole u Zagrebu 1945–49, od 1950. docent, a 1956–59. izvanredni profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Od umirovljenja 1960. do 1963. bio je tajnik DHK, a 1965–67. glavni urednik Nakladnoga zavoda »Znanje«. — Javio se pjesmama i crticama u Hrvatskoj slozi (1925), potom surađivao u novinama i periodicima Mladost (1925), Hrvatska revija (1933–40), Jadranski dnevnik (1935), Savremenik (1936–37), Novosti (1940), Pečat (1940), Zagrebački list (1940), Hrvatska pozornica (1941–43), Republika (1945–51, 1955–70), Kolo (1949, 1963–64, 1966–69), Rad JAZU (1957), Podium (Amsterdam 1959), L’Europa letteraria (Rim 1962–63), Mogućnosti (1964, 1978), Forum (1965–71, 1973–74, 1979–80), La battana (1966, 1970), Poljički zbornik (1971). Uređivao je časopis Teatar (1955–56). Već prva Ivaniševićeva zbirka Zemlja pod nogama (1940) odražava stalnu značajku njegova opusa – sklonost dramatskoj tenziji – koja je unutar tematskoga presjeka njegove poezije najistaknutija u pjesmama o apokaliptičnim zbivanjima u suvremenom svijetu. Taj je tematski krug, najpotpunije razrađen u zbirci Igra bogova ili pustinje ljubavi (1967), obilježen motivima ranjavanja i smrti te slikama leševa i krvi. Slične dramatske napetosti razvidne su i u pjesmama s motivima mirnodopske dehumanizacije te u satiričnoj lirici, a autorova ishodišna apokaliptična vizija očituje se i u varijacijama slika o motivu noći. Drugi tematski niz određen je pjesnikovim kozmopolitizmom, očitovan ciklusima i pjesmama nadahnutim ili posvećenim europskim gradovima (Pariz, Venecija, Rim). Tomu krugu pripadaju i pjesme o Splitu, Hvaru i Zagrebu, dok Trst i tršćanski prizori pripadaju ciklusu o pjesnikovu djetinjstvu na čakavskom dijalektu. U rasponu od poetskih zapisa do jezgrovitih prikaza događaja i impresionističkih evokacija ugođaja u pjesničkim prozama ili slobodnim nerimovanim stihovima te su dijalektalne pjesme skupljene u zbirci Jubav (1960), a sugestivnost im se zasniva pretežito na objektivnim korelativima. Među čakavskim pjesmama nalaze se i prisjećanja na U. Sabu i A. Cettinea koja otvaraju tematski krug na štokavskom, posvećen istaknutim pjesnicima, unutar kojega su najzanimljivije pjesme o T. Ujeviću. Zasebno mjesto pripada diskurzivnim, političkim pjesmama, a sve zbirke sadržavaju i liriku ljubavnih motiva koja je uglavnom derealizirana i metafizički utemeljena. Nastala i oblikovana u kontekstu europske avangarde, Ivaniševićeva poezija odražava značajke nadrealizma, hermetizma i simultanizma. Dosljedno pišući u skladu s postignućima modernih pjesnika o mogućnosti totalizacije individualnoga iskustva, I. ambivalentno rabi prvo i treće lice jednine osobne zamjenice postižući napetost, koju također ostvaruje iznenadnim preobličivanjima i preuveličavanjima, disonancama, groteskom i oksimoronima. Stihovi su mu pretežito slobodni, značenjem samostalni, nemetrički i asimetrični, eliptični, a katkad uzvično intonirani. Zainteresiran za novine u razvoju modernoga pjesništva, I. je eksperimentirao i s potpunim osamostaljivanjem akustične slike odn. zvučnoga sloja riječi, što ga je dovelo do zanimljivih i za hrvatsku modernu poeziju važnih realizacija nadomak zaumnoga pjesništva i letrističkih strukturalizacija. Pisao je i dječju poeziju (Da sam ptica, 1970; Mali, ne maline, 1973) te tematski i formalno raznovrsnu kratku prozu, skupljenu u knjizi Karte na stolu (1959). U Zagrebačkom dramskom kazalištu režirao je 1957. praizvedbu vlastite drame Ljubav u koroti. Podnaslovom određena intencionalno antiantigonskom, strukturirana je kao formalno čvrsta konvencionalna analitička drama, psihološka studija karaktera i rasapa ideala. Prevodio je s francuskoga, španjolskoga i talijanskoga. Zapaženi su njegovi prijevodi lirike P. Éluarda (Ljubav poezija. Split 1970), F. Garcíje Lorce (Knjiga pjesama. Zagreb 1950; Izbor. Zagreb 1979) i G. Ungarettija (Moj Ungaretti. Zagreb 1942; Pjesme. Forum, 1968, 1) te portugalske pjesnikinje Natálije Correije (Pjesma o zemlji uskrsloj iz mora. Zagreb 1975), a prevodio je i za potrebe kazališta (C. Goldoni, L. Pirandello). Poezija mu je prevođena na engleski, francuski, mađarski, makedonski, nizozemski, njemački, rumunjski, slovenski i talijanski. Zastupljen je u više antologija: Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Visoki jablani (Zagreb 1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (Zagreb 1997), Zlatna lira čakavska (Žminj 1998). — Sklonost nadrealističkomu, asocijativno-simboličkomu konceptu vidljiva je i u njegovu likovnom opusu. Slikati počinje 1926. u Parizu. Prve slike nastaju iskušavanjem nadrealističkoga automatskoga poteza (San, 1936, MG u Zagrebu) ili pod utjecajem metafizičkoga slikarstva i Picassova kubizma (Hommage à André Breton, 1937, MG u Zagrebu), a u kasnijim radovima vidljiv je utjecaj art bruta (Teniente coronel de la Guardia Civil, 1954, kolaž). Većinu njegova opusa čine crteži (flomaster, olovka, tuš) nastali kao pjesnikov dnevnik (Mir, Smrt, obje 1974; Kronika bogova, 1980), putne bilješke (Panthéon, Afrikanac, obje 1975) ili glazbene asocijacije. Ilustrirao je svoje zbirke pjesama (Igra bogova ili pustinje ljubavi; Od blata jabuka, 1971), Nerudinu zbirku Kronika 1948 (Zagreb 1973) te Pjesmu o zemlji uskrsloj iz mora. Likovne radove potpisivao je pseudonimima Albert Jordan, Cadenas. Izlagao je samostalno u Rijeci (1969, 1973), Splitu (1969–70, 1973, 1978), Zagrebu (1969–72, 1977–81), Karlovcu (1973), Varaždinu (1973), Sisku (1974), Dubrovniku (1978), Hvaru (1979) i skupno na izložbama Croatian Paintings and Sculptures XIX, XX Century (New York 1966), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Zagrebački salon (1972–74), Bijenale suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1976, 1978), Zagrebačka izložba jugoslavenskoga crteža (1975) te izložbama Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977) i Akt danas (Zagreb 1980). Posmrtno mu je 1982. u Zagrebu priređena retrospektivna izložba. Posjedovao je zbirku umjetnina, ponajviše svojih portreta istaknutih hrvatskih umjetnika (R. Labaš, A. Motika, E. Murtić, M. Stančić). Zbirka je predstavljena 1982. na izložbi u Zagrebu. Dobio je 1978. Nagradu za životno djelo. Za dopisnoga člana JAZU izabran je 1975. God. 1999. u Krilu Jasenicama postavljen mu je spomenik, rad Pere Jakšića.