Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KRNJEVIĆ, Juraj (Đuro, Đuka), političar (Ivanić-Grad, 19. II. 1895 — London, 9. I. 1988). U Zagrebu 1914. završio klasičnu gimnaziju i 1919. temeljem rigoroza doktorirao pravo, potom radio u odvjetništvu. God. 1918. tajnik mjesnoga odbora NV Ivanić-Grada, 1919. pristupio HPSS; biran za jednoga od stranačkih tajnika 1923. i 1928. te zastupnika u Ustavotvornoj 1920. i Narodnoj skupštini 1923, 1925. i 1927. Kao član izaslanstva HRSS sudjelovao u raspravi o ustavnom nacrtu 1920. u Zemunu, u okviru Hrvatskoga bloka pak u razgovorima s prvacima Demokratske stranke 1922. u Beogradu. U siječnju 1925. uhićen nakon primjene Obznane na HRSS, aboliran u srpnju slijedom sporazuma S. Radića i N. Pašića te imenovan državnim podsekretarom za socijalnu politiku. Ponovo u oporbi 1927, u Oblasnom odboru Zagrebačke oblasti zadužen za socijalnu pomoć, formiranjem SDK bio od 1928. član njezina poslovnoga odbora. Nakon atentata na Radića uzalud je izaslanstvu krnje skupštine Kraljevine SHS pobijao pravo zastupanja Hrvatske i Hrvata na zasjedanju Interparlamentarne unije u Berlinu. Nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra od kolovoza 1929. djelovao u inozemstvu kako bi predobio strane političke čimbenike. Pretežno boraveći u Ženevi (kraće u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Kanadi i SAD), pokrenuo je 1930. mjesečni bilten Croatia – Croatian Political Newspaper, a objavljivao je i u Hrvatskom glasu (Winnipeg), njegovu kalendaru te francuskim i britanskim novinama, pri čem su neka njegova stajališta ocjenjivana kao previše radikalna, primjerice ono o »nepremostivom moralnom jazu« između Hrvata i Srba. Uoči atentata u Marseilleu predlagao je V. Mačeku da od kralja zatraži preustroj države po uzoru na Austro-Ugarsku, s hrvatskim saborom i domobranstvom. U nadi da će takve zamisli poduprijeti zapadne demokratske zemlje, predstavke o hrvatskom položaju (neke od njih s A. Košutićem i S. Pribićevićem) uručio je Društvu naroda 1930, francuskim ministrima A. Briandu 1930. i Y. Delbosu 1938. te predsjedniku vlade L. Blumu 1937, onu za oslobađanje zatočenoga Mačeka ministru L. Barthouu 1934. Prekinuvši u prvoj pol. 1930-ih dodire s pripadnicima ustaškoga pokreta (još 1930. nazočio je u Salzburgu Mačekovu susretu s Pavelićem), osuđivao ih je kao »talijanske plaćenike«, ističući da HSS »uzdržavanjem od upotrebe sile« zastupa glavninu hrvatskoga naroda. Nasuprot francuskim vladajućim krugovima, trajno zainteresiranima za učvršćenje Jugoslavije kao članice Male Antante, oni u Velikoj Britaniji – pozivajući se na načelo nemiješanja u unutarnje stvari – bili su mu nepristupačni (osim neizravno, preko W. Steeda, R. W. Seton-Watsona, Katharine Stewart-Murray, R. Cecila i W. Churchilla) sve do lipnja 1939, kad mu je londonsko Ministarstvo vanjskih poslova razmotrilo memorandum u kojem je zatražio ublaživanje pregovaračkih stajališta kneza Pavla. Nakon sporazuma D. Cvetkovića i Mačeka (kojega je u kolovozu 1939. upozorio na skori početak rata), u rujnu te godine vratio se u Zagreb pa kao glavni tajnik preuzeo stranačke organizacijske poslove te dužnosti urednika Seljačkoga doma i predsjednika Hrvatske športske sloge, a imenovan je i senatorom. Nakon napadaja na Poljsku promicao je, u skladu sa stranačkim smjernicama, politiku neutralnosti te odaziv na mobilizaciju, tvrdeći pritom da su zbog postignute ravnopravnosti Hrvati iskreni pristaše Jugoslavije, koje je nezaraćenost naposljetku, isticao je, osigurana i pristupom Trojnomu paktu (Seljački dom, 1941, 13). Istodobno je na unutarnjem planu kritizirao »komunističku i fašističku gospodu« nezadovoljnu »seljačkom Hrvatskom« te Zagrebačko sveučilište i MH kao protunarodne ustanove u službi stranih totalitarnih pokreta (Hrvatski dnevnik, 1939, 1312; Seljački dom, 1940, 10). Zamijenivši nakon napadaja na Jugoslaviju u travnju 1941. Mačeka u vladi D. Simovića, kao potpredsjednik (poslije i ministar PTT-a) s njom se u lipnju nastanio u Londonu. Na tom je položaju ostao do pada vlade M. Trifunovića u kolovozu 1943. Osuđujući ustaške zločine, ali i odbacujući odgovornost cijeloga hrvatskoga naroda, nastojao je da novi sastavi vlade potvrde sporazum o Banovini Hrvatskoj. U memorandumima Britancima 1941. i 1942. hrvatski je teritorij vidio u labavijoj »konfederalnoj zajednici« s ostatkom države, a 1943. s Istrom, Rijekom, BiH i zapadnom Vojvodinom u okviru federativne jugoslavenske monarhije ili izvan nje. Vjerujući da je HSS još uvijek najjača politička snaga u zemlji i da Saveznici ne će dopustiti održanje NDH, u ožujku i srpnju 1943. domovinske je pristaše pozvao na borbu »za slobodnu Hrvatsku u slobodnoj Jugoslaviji« mimo D. Mihailovića i partizana, a potkraj 1944. oštro se usprotivio Viškomu i Beogradskomu sporazumu tvrdeći – informiran o Košutićevu zatočenju – da I. Šubašić nema mandat za pregovore s pokretom koji uspostavlja totalitarnu vlast. U Londonu je ostao i nakon rata, upozoravajući inozemne čimbenike na progone te kolektivizaciju i centralizaciju u Jugoslaviji. Usporedno s izostankom očekivanoga svjetskoga sukoba, ustrajući kako jedino izbjeglo vodstvo HSS ima izborni legitimitet – što je onemogućilo povezivanje s drugim iseljeničkim skupinama – s Mačekom se usredotočio na ustrojavanje i obilazak inozemnih stranačkih podružnica. Zamjenik mu je bio i u GO Međunarodne seljačke unije, a nakon njegove smrti izabran je 1965. za predsjednika HSS, na kojem je položaju bio do kraja života (ogranci u SAD i Kanadi odvojili su se 1979). Za razliku od Mačeka, međutim, već 1948. izjasnio se za hrvatsko samoodređenje u široj europskoj zajednici, a samostalnost i demokratski poredak naveo je 1955. kao glavni cilj (Američki hrvatski glasnik, Chicago, br. 35), potom – na skupovima HSS u Torontu 1965. i 1969 – i kao jedino rješenje, uza suradnju Hrvata muslimana »na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području«. Potkraj 1980-ih letcima je nastojao pripremiti obnovu stranke u SRH. — Političkim se osvrtima javio 1917. u Hrvatskoj njivi; oko 400 tekstova o stranačkim gledištima, dnevnopolitičkim zbivanjima u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i SSSR-u te socijalnoj skrbi objavljeno mu je do 1941. u periodicima Narodni val čovječnosti, pravice i slobode, Nova riječ, Jutarnji list, Obzor, Večer, Hrvatska revija, Hrvatski borac, Hrvatski list, Hrvat, Savremenik, Danica, Novosti i Politika (Beograd) te La Macédoine (Ženeva), Manchester Guardian i La Tribune des nations (Pariz), a oni o izbjegličkoj vladi i ratnim događanjima u Službenim novinama Kraljevine Jugoslavije (London), Novostima (Toronto) te londonskim listovima Times i Time and Tide. Nakon 1945. članci, izjave i pisma o hrvatskom položaju i nastojanjima HSS također su mu, među ostalim, tiskani u periodicima New York Times, New York Herald Tribune, Le Devoir (Montréal), American Slavic and East European Review (Menasha), Hrvatski list (Washington), londonskima Klic Triglava i Poruka Slobodne Hrvatske, ponajviše pak u Hrvatskom glasu (Winnipeg, od 1977. Acton, od 1981. Vancouver; od 1985. Glasnik Hrvatske seljačke stranke) i njegovu kalendaru, Hrvatskoj riječi (Louvain, od 1953. Jemeppe-sur-Meuse, od 1958. Ohain, od 1961. London), Hrvatskoj istini i Slobodnom domu (oba Melbourne) te Zborniku Hrvatske seljačke stranke (London; suurednik). Objavio je predgovor u knjižici Ustav NS RH i program HSS-a (Ontario 1946) te brošuru Samo hrvatska država (London 1981), a odabrane tekstove te usmena kazivanja posmrtno mu je priredila Neda Prpić u knjizi Dr. Juraj Krnjević. Tri emigracije, 1 (Zagreb 2004). Njegova se korespondencija i dokumentarna građa čuva u osobnom i u fondu Antuna, Pavla i Stjepana Radića u HDA. Služio se pseudonimima Dr. Juraj Vanjski i Slavicus.

LIT.: M. Glojnarić: Borba Hrvata. Zagreb 1940, 69–82. — Seljačka Hrvatska. Hrvatski narod, 2(1940) 19. II, str. 2. — V. Rieger: U službi neprijatelja. Ibid., 3(1941) 17. VIII, str. 1. — D. Škarica: Reakcija ne miruje. Slobodni dom, 3(1945) 3, str. 2–3. — Dr Juraj Krnjević u zemljama Južne Amerike. Buenos Aires 1963, passim. — H. Matković: Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature. Zagreb 1972. — Lj. Boban: Svetozar Pribićević u opoziciji (1928–1936). Zagreb 1973. — B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 2. Zagreb 1973. — Lj. Boban: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941, 1–2. Zagreb 1974. — R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni, 2. Zagreb—London 1976. — B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1978. — T. Išek: Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u Bosni i Hercegovini do zavođenja diktature. Sarajevo 1981. — I. Jelić: Komunistička partija Hrvatske, 1. Zagreb 1981, 276, 280. — B. Krizman: Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu 1941–1943. Beograd—Zagreb 1981. — B. Petranović: Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943–1945. Beograd—Zagreb 1981. — V. Đuretić: Vlada na bespuću. Internacionalizacija jugoslovenskih protivrječnosti 1941–1944. Beograd 19832. — F. Jelić-Butić: Hrvatska seljačka stranka. Zagreb 1983, passim. — D. Šepić: Vlada Ivana Šubašića. Zagreb 1983. — Lj. Boban: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943. Zagreb 1985. — V. Vrančić: Branili smo državu, 1. Barcelona—München 1985. — B. Krizman: Pavelić u bjekstvu. Zagreb 1986. — Lj. Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1–3. Zagreb 1987–1990. — Isti: Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943, 1–2. Zagreb 1988. — I. Mužić: Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb 19883. — Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 19883. — D. Šuljak: Tražio sam Radićevu Hrvatsku. Barcelona—München 1988. — (Nekrolozi): B. Fabek, Hrvatski put (Toronto), 26(1988) 2, str. 14–15. — T. Rađa (T. R.) i G. Saganić (G. S.), Nova Hrvatska (London), 30(1988) 2, str. 11–12. — J. M. Torbar, Hrvatska revija (München—Barcelona), 38(1988) 1, str. 6–11. — M. Vidović, Danica (Chicago), 58(1988) 3, str. 5, 7. — Republika Hrvatska (Buenos Aires), 39(1989) 164, str. 77–78. — T. Išek: Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 1929–1941. Sarajevo 1991. — R. Horvat: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 1992 (pretisak izd. iz 1942), 105, 137, 154–155, 159, 167, 171, 195, 205, 245, 247, 269–270, 277, 335, 353, 357, 360, 400, 412, 414, 420, 440, 464, 594, 626. — V. Maček: Memoari. Zagreb 1992, 52, 57, 64–66, 70, 83, 88, 92, 110, 131, 134, 142, 149, 150, 152, 156–157, 182, 184. — M. Kolar-Dimitrijević: Radićev sabor 1927–1928. Zapisnici Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti. Zagreb 1993, passim. — J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike. Zagreb 1995 (pretisak izd. Buenos Aires 1960). — Z. Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941.–1950. Zagreb 1996. — M. Žigrović: Juraj Krnjević – političar jedne stranke ili državnik. U: Hrvatska zauvijek. Zagreb 1996, 509–540. — A. Babić: Djelovanje Hrvatske seljačke stranke u Australiji. U: Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb 1998, 260–268. — M. Rožanković: (Povodom prijenosa posmrtnih ostataka). Vjesnik, 59(1998) 15. VI, str. 3. — A. Maček i N. Škrabe: Maček izbliza. Zagreb 1999, 31–32, 35–36, 120, 124–125, 202–203, 207, 245, 252, 256, 274. — T. Jonjić: Hrvatska vanjska politika 1939.–1942. Zagreb 2000. — H. Matković: Prilog proučavanju političke djelatnosti Jurja Krnjevića. Časopis za suvremenu povijest, 34(2002) 1, str. 93–106. — B. Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva. Zagreb 20023. — T. Jakovina: Američki komunistički saveznik. Zagreb 2003. — I. Čizmić, M. Sopta i V. Šakić: Iseljena Hrvatska. Zagreb 2005. — K. Spehnjak: Britanski pogled na Hrvatsku 1945.–1948. Zagreb 2006. — J. Ivičević: Iz novije hrvatske povijesti. Zagreb 2007.
 
Zdenko Radelić (2013)