Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KUMIČIĆ, Eugen (Eugenij, Evgenij), književnik i političar (Brseč, 11. I. 1850 — Zagreb, 13. V. 1904). Završivši gimnaziju u Rijeci 1870, polazio studij filozofije i medicine u Pragu do 1871. te diplomirao filozofiju, povijest i zemljopis u Beču 1873. Pošto je 1874. kao suplent u splitskoj talijanskoj gimnaziji bio otpušten zbog držanja nastave na hrvatskom jeziku, u Zagrebu se 1875. prijavio u vojsku i, odbivši polagati časnički ispit, istupio, pa u Parizu, materijalnom potporom brata Tome, učio francuski i 1877. u Veneciji usavršivao talijanski te se nakon studijskoga boravka u Beču 1877–78. habilitirao za profesora francuskoga. Mobiliziran za austro-ugarske okupacije BiH 1878, bio sudski prevoditelj u Banjoj Luci, a za liječenja 1879. u Krapinskim Toplicama privatni učitelj u M. Ožegovića. Preselivši se te godine u Zagreb, do 1883. radio kao gimnazijski profesor francuskoga i talijanskoga jezika, zatim je, odbivši premještaj u Osijek, napustio službu i posvetio se književnomu i političkomu radu. Prvu prozu – autobiografsku uokvirenu pripovijest Slučaj –nastalu za službovanja u Splitu, koju A. Šenoa unatoč pohvali nije tiskao u Viencu, objavio je u sušačkoj Slobodi (1879, 99–109). U njoj reduciranim stilskim repertoarom, monotonom fabulom i pastoralnim ozračjem naznačuje opća mjesta svoje poetike, prevladavajuća i u drugim djelima o istarsko-primorskom zavičaju – pripovijestima Jelkin bosiljak (Sloboda, 1881, 119) i Preko mora (Dom i sviet, 1889, 1–8) teromanima Primorci (Hrvatska vila, 1882, 1–10), Začuđeni svatovi (Vienac, 1883, 1–24), Sirota (1885) i Teodora (1889). Nastojeći kao gorljiv pravaš s pomoću egzaltiranih i sentimentalnih junaka poduprijeti politički eksploatiran kult idiličnoga zavičaja i poštenoga domaćega čovjeka te nasljedujući predšenoinsku preporodno-populističku tipologiju likova, u duhu pravaške idealističke svjetonazorne koncepcije negativne karakterne osobine pripisuje isključivo strancima, a pozitivne i napredne Hrvatima. U strukturno najuspjelijem djelu istarskoga kruga – romanu Začuđeni svatovi – dao je prototip kumičićevskoga pripovjedačkoga fiksiranja realističkih detalja. Upoznavši se u Parizu s teorijom naturalizma É. Zole, u programatski radikalnom eseju O romanu (Hrvatska vila, 1883, 8) predstavio je svoja shvaćanja idejno-društvene funkcije književnoga stvaranja te se afirmirao kao začetnik naturalizma i vjesnik novoga naraštaja prozaika u hrvatskoj književnosti. Problemskim presjekom hrvatske proze potaknuo je desetogodišnju politički intoniranu polemiku na književnoj sceni o nasljeđu Šenoina literarnoga kanona, odnosu realizma i nadrealizma te socijalnom romanu. U teorijskim zamislima, kompilaciji Zolinih postavka iz manifesta o eksperimentalnom romanu (Le roman expérimental, 1880), ističe kritičko stajalište prema aktualnim društvenim zbivanjima te potrebu realističkoga prikaza svakidašnjice. Roman Olga i Lina, anonimno tiskan pod naslovom Olga i Liza u Slobodi (1881, 2–42), u kojem, deklarativno slijedeći vlastiti literarni program, preuzima pripovjednu koncepciju i tezu iz Zoline Nane (1880), neuspjela je primjena eksperimentalne metode. Obilježen neuvjerljivom karikaturalnošću likova, nemotiviranim konvencionalnim pseudoromantičkim zapletima i intencionalnim pripovjedačem, taj je Kumičićev naturalistički romaneskni pokušaj sveden na feljtonistički razvedenu fabulu, koja postaje shemom u svim njegovim tzv. urbanim prozama. U njihovu je središtu salonska intriga, protagonisti koje nastoje bezobzirno steći materijalnu korist (pripovijesti Otrovana srca. Dom i sviet, 1890, 1–11, i Mladost–ludost, 1891; zbirka novela Tri mučenice, 1890). Roman Gospođa Sabina (1883), kao tipološki primjer njegove stilski umjerene, ali moralistički tendenciozne inačice naturalizma, premda fabularno temeljen na neznatnom događaju, angažirana je kritička analiza društvenih zbivanja 1880-ih, kronika moralnoga i gospodarskoga rasula u klasno neizdiferenciranoj i nacionalno neosviještenoj zagrebačkoj malograđanskoj i pseudoaristokratskoj okolini. U njem se izborom teme i napose kritičkim prikazom socijalne stvarnosti najviše uspio približiti realističkomu proznomu modelu i svojim književnoteorijskim idealima o romanu. No zbog površna tumačenja Zolina učenja njegov je »romantički naturalizam« (M. Marjanović, 1900) u kritici utjecajnoga Vienca isprva označen kao plagijatorski (J. Pasarić), a u suvremenoj književnoj historiografiji kao derivat trivijalne književnosti (K. Nemec). Na vrhuncu političkoga angažmana, s temperamentom beskompromisna političara, K., poput Šenoe, proučava hrvatsku povijest te, želeći upozoriti na ugroženost nacionalne egzistencije, objavljuje dokumentarno-kronikalne povijesne romane Urota zrinsko-frankopanska (Dom i sviet, 1892, 1–24; 1893, 1–17) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (Dom i sviet, 1902, 1–22). Obradivši u njima idealiziranom apstraktnom karakterizacijom pozitivnih likova (koji, za razliku od Šenoinih, nemaju osobnih priča) tipske teme hrvatskoga nacionalnoga identiteta – tragičan kraj dviju najistaknutijih velikaških obitelji u XVII. st. te gubitak državnosti u XII. st. – prvi je s pomoću pravaških ideologema promovirao u hrvatskoj kulturnoj svijesti do danas aktualnu interpretaciju povijesne uloge Zrinskih i Frankapana. Slojevita radnja Urote smještena je u razdoblje od pogibije N. Zrinskoga 1664. do smrti Ane Katarine Zrinske 1673, a karakterno neindividualizirani protagonisti kao personifikacije nacionalne ideje dobivaju mitske značajke. U obama romanima navedeni povijesni izvori, potkrijepljeni citatima na marginama – radi isticanja vjerodostojnosti građe – opterećuju radnju te funkcioniraju kao »materijal izvan sižea« (Nemec, 1994). U romanu Kraljica Lepa, opisavšistilom ljetopisa doba posljednjih Trpimirovića (završno s krunidbom Kolomana Arpadovića 1102), s aluzijama na vladavinu K. Khuena Héderváryja te antiklerikalnim stajalištem i napadom na J. J. Strossmayera, izazvao je osude u katoličkom tisku, najoštrije u Hrvatskoj straži. Premda im društvena i književnopovijesna vrijednost premašuju estetsku, a mnogobrojne jezične nesustavnosti (frazeološka unificiranost i nefunkcionalni neologizmi) te klišejizirani i monolitni likovi umanjuju receptivni i stilistički učinak, Kumičićevi su povijesni romani, ponajviše zbog fabularnih rješenja na tragu viteško-pustolovnoga i bulevarskoga romana te sugestivnih stilističkih efekata, ostvarili konkretne prosvjetiteljske ciljeve, postavši na poč. XX. st. tumačima državotvorne ideje. Pripovjedačko mu je umijeće najuspjelije u nepovijesnoj prozi, napose memoarskom putopisu Pod puškom (Balkan, 1886, 4–12), u kojem je iznio anegdote, bilješke i crtice o ratnom iskustvu u Bosni. Intenzivno se bavio i političkom djelatnošću. Nakon neuspjela pokretanja časopisa Hrvatska zora (1884), na listi Stranke prava biran je u Hrvatski sabor kao zastupnik varaždinskoga (1884–85), brodskoga (1893–97) i zlatarskoga kotara (1903) te u zagrebačku gradsku skupštinu (1892–95). Iako su mu zastupnici većinske Narodne stranke osporavali mandat i državljanstvo u Banskoj Hrvatskoj, prvi mu je mandat potvrđen u ponovljenim izborima u travnju 1885. Nakon sukoba A. Starčevića s F. Folnegovićem, kojega je K. okarakterizirao u liku oportunista i politikanta Prokana u pripovijesti Pobieljeni grobovi (Dom i sviet, 1896, 6–15) i intriganta Slatkoga Landa u Kraljici Lepoj, te rascjepa Stranke prava 1895, ostavši dosljedan starčevićanac, sudjelovao je s J. Frankom i M. Starčevićem u osnivanju Čiste stranke prava, koje je nakon 1901. bio predsjednik, premda je realne ovlasti imao Frank. Političke i polemične članke, prijevode s francuskoga i talijanskoga te književna djela objavljivao je u periodicima Sloboda (1879, 1881), Agramer Zeitung (1882), Hrvatska vila (1882–84; urednik 1883–84), Vienac (1882–83), Naša sloga (1884), Katolička Dalmacija (1885, 1893, 1895), Narod (1885), Agramer Tagblatt (1886, 1889–90, 1893, 1901–02), Balkan (1886), Hrvatska (1886–90, 1893, 1895; urednik 1886–88), Dom i sviet (1889–92, 1896, 1902), Obzor (1891, 1893–94, 1900), Narodni list (1893, 1895, 1902), Posavska Hrvatska (1893), Bog i Hrvati (1894), Novo vreme (Zemun 1895), Hrvatsko pravo (1896–97, 1899–1900, 1903), Novi viek (1898), Hrvatska domovina (1900), Hrvat (1902), Hrvatska kruna (1904), Hrvatska zastava (1904) i Virovitičan (1904). Kao vrstan govornik i najistaknutiji stranački aktivist, u desetak je knjižica u Zagrebu tiskao prigodne i saborske govore (Govor Evgenija Kumičića, zastupnika naroda, u proračunskoj raspravi Hrvatskoga sabora, 1893; Govor gosp. Evgenija Kumičića na skupštini Čiste stranke prava, 1897; Opis slike Petar Zrinski i Katarina na razstanku dne 13. travnja god. 1670. u gradu Čakovcu, 1903); govori posvećeni Starčeviću u Saboru i na javnim skupovima skupljeni su u knjizi (Govori, 1994). U pamfletu Petar Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici (1899) s eksplicitnih je pravaških pozicija tumačio politički kontekst i posljedice zrinsko-frankapanske urote. U zagrebačkom HNK izvođene su mu obiteljska drama Sestre (1890), komedija Obiteljska tajna (1890) i socijalna drama Poslovi (preradba Sestara, 1898), dramaturški nevješti melodramski komadi trivijalnih zapleta i plošno profiliranih likova, te s iznimnim uspjehom u publike na romanima temeljene povijesne drame Petar Zrinski (1900, 1920; u osječkom HNK 1908, 1918, 1922, 1934) i Propast kraljeva hrvatske krvi (1905; preradili Marija Kumičić i M. Ogrizović). S francuskoga je preveo roman Tajne grada Pariza E. Suea (Zagreb s. a.). Djela su mu još za života prevođena na češki, slovenski i njemački jezik, ulomci na esperanto, makedonski, poljski, ruski, slovački i talijanski. Zastupljen u izborima Hrvatski pripovjedači (1907), Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina (1935), Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti (1972), Polemike u hrvatskoj književnosti, 4–5 (1982), Antologija hrvatskog humora (1999), Glasoviti govori (1999), Božićne priče (2001), Hrvatski putopis (2002) i Teorija priče (2007) – sve objavljeno u Zagrebu – te Salona aeterna (Split 2003), Kvarner (Klagenfurt 2007) i Glasoviti hrvatski govori (Split 2008). U Zagrebu mu je postavljen spomenik na Mirogoju (I. Rendić, 1904) i Rooseveltovu trgu (F. Kršinić, 1937), a u Brseču je 2000. otvorena memorijalna kuća s njegovom ostavštinom. Potpisivao se i pseudonimima Bersečanin, E. K. Bersečanin, J. K. Holl i Jenio Sisolski.

DJELA (izbor): Slučaj (pseud. E. K. Bersečanin). Sušak 1879. — Jelkin bosiljak (pseud. Jenio Sisolski). Sušak 1881. — Olga i Lina (pseud. Jenio Sisolski). Sušak 1881. — Primorci. Zagreb (s. a.). — Gospodja Sabina (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1883. — Začudjeni svatovi (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1883. — Sirota (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1885. — Pod puškom (pseud. Jenio Sisolski). Zagreb 1889. — Preko mora. Zagreb (1889). — Teodora. Zagreb 1889. — Otrovana srca. Zagreb 1890. — Tri mučenice. Zagreb 1890. — Mladost–ludost. Zagreb 1891. — Obiteljska tajna. Zagreb 1891. — Sestre. Zagreb 1891. — Urota zrinsko-frankopanska, 1–3. Zagreb (1893). — Pobieljeni grobovi. Zagreb (s. a.). — Petar Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici. Zagreb 1899. — Petar Zrinski. Zagreb 1901. — Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi. Zagreb 1902. — Slučaj. Broj 84 i broj 85. Crn Božić. Zagreb 1902. — Poslovi. Zagreb (s. a.). — Sabrana djela, 1–14. Zagreb 1933–1936. — Djela, 1–2. Zagreb 1950. — Izabrana djela, 1–7. Zagreb 1965. — Članci. Jelkin bosiljak. Pripovijesti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 46. Zagreb 1968. — Govori. Zagreb 1994. — Gospođa Sabina. O romanu. Govori. Zagreb 1998.
 
LIT.: F. Marković (F. M.): (O knj. Jelkin bosiljak). Vienac, 14(1882) 3, str. 46–47. — J. Pasarić: Hoćemo li naturalizmu? Ibid., 15(1883) 52, str. 847. — (O knj. Urota): (B. Inhof), Vienac, 26(1894) 5, str. 76–78. — A. Tresić Pavičić, Novi viek, 3(1898) 5, str. 284–300; 6, str. 344–348; 7, str. 396–400. — Đ. Šurmin (Š-n): (O knj. Pobieljeni grobovi). Vienac, 28(1896) 50, str. 806. — I. Krnic: (O predstavi Petar Zrinski). Nada, 6(1900) 22, str. 351–352. — M. Marjanović: Prvaci hrvatskoga realizma. Ljubljanski zvon, 20(1900) 5, str. 274. — D. Politeo: Izabrani članci. D. Tuzla 1901, str. CCLXXXVI–CCLXXXXII. — (Nekrolozi): M. Kumičić, Hrvatsko pravo, 10(1904) 2625, str. 3. — V. Lunaček, Agramer Zeitung, 79(1904) 111, str. 1–2. — M. Marjanović, Crvena Hrvatska, 14(1904) 21, str. 2–3. — K. Šegvić: Život i djela Eugena Kumičića. U: Jelkin bosiljak. Zagreb 1905, 7–84. — M. Kumičić: Matica hrvatska i Kumičić. Savremenik, 2(1907) 6, str. 379–381. — A. G. Matoš: In memoriam E. Kumičića. Hrvatska smotra, 2(1907) 2, str. 438–440. — I. Peršić: Kumičić. Ibid., str. 441–446. — B. Jurišić (B. J.): Pravaštvo Eugena Kumičića. Pravaš, 1(1914) 5, str. 104–107. — M. Ogrizović: Hrvatski pripovjedači. Zagreb 1926, 136–140. — K. Šegvić: Eugen Kumičić, pisac i političar. Zagreb 1934. — M. Kombol: Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina. Zagreb 1935, 9–11. — B. Poparić: Eugen Kumičić, predteča Nezavisne Države Hrvatske. Zagreb (1942). — V. Štefanić: Hrvatska pismenost u Istri. Alma mater Croatica, 7(1943) 1/4, str. 22–24. — A. Barac: Predgovor. U: E. Kumičić, Djela, 1. Zagreb 1950, 7–20. — J. Čedomil: Eugenij Kumičić. U: Hrvatska književna kritika, 2. Zagreb 1951, 260–282. — J. Ibler: Literarna pisma. Ibid., str. 23–39. — A. Barac: Hrvatska novela do Šenoine smrti. Rad JAZU, 1952, 290, str. 60–61, 63–64. — K. Georgijević: Predgovor. U: Gospođa Sabina. Beograd 1955, 5–13. — S. Korać: Dvadeset godina hrvatskog romana. Rad JAZU, 1963, 333, str. 459–469. — M. Ogrizović: Kumičić u svojim djelima. U: Hrvatska književna kritika, 5. Zagreb 1964, 219–229. — S. Lasić: Roman Šenoina doba. Rad JAZU, 1965, 341, str. 163–230. — N. Ivanišin: O Evgeniju Kumičiću i jednom njegovom romanu. U: Začuđeni svatovi. Sarajevo 1966, 245–262. — V. Pavletić: Kako su stvarali književnici. Zagreb 1966, 91–101. — A. Barac: Ljestvice i vješala. U: Članci i eseji. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 101. Zagreb 1968, 311–324. — J. Tomić: Kumičić i Zola. U: Hrvatska književnost prema evropskim književnostima. Zagreb 1970, 281–291. — B. Peršić: Na kastavsku adresu. Pisma Eugena Kumičića Kazimiru Jelušiću. Dometi, 4(1971) 9, str. 118–124. — M. Šicel: Povijesni romani Eugena Kumičića. Croatica, 2(1971) 2, str. 177–200. — M. Strčić: Ženski likovi u Kumičićevoj Uroti zrinsko-frankopanskoj. Krčki zbornik, 1972, 5, str. 219–227. — M. Vaupotić: Život i djelo Eugena Kumičića. Zadarska revija, 23(1974) 5/6, str. 505–524. — I. Frangeš: Kritika u doba hrvatskog realizma. Forum, 14(1975) 3, str. 361–366. — M. Sertić: Kumičić kao pisac povijesnih romana. Istra, 13(1975) 1/2, str. 70–78. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — M. Strčić: Eugen Kumičić i Istra. Dometi, 25(1992) 11/12, str. 453–458. — S. Vukušić: Recepcija Kumičića u Istri našeg vremena. Forum, 31(1992) 3/4, str. 470–475. — V. Brešić: Kritika Kumičićeve kritike. Liburnijske teme, 7(1993) str. 21–28. — D. Jelčić: Kumičić govornik. Ibid., str. 69–74. — K. Nemec: Kumičić između naturalizma i trivijalne književnosti. Ibid., str. 61–68. — M. Šicel: Kumičićevi »naturalistički romani«. Ibid., str. 51–60. — S. Matković: (O knj. Govori). Časopis za suvremenu povijest, 26(1994) 3, str. 545–546. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća. Zagreb 1994. — I. Gabelica: Istarski korijeni Kumičićeva pravaštva. Republika Hrvatska, 45(1995) 188, str. 23–31. — V. Ujčić: Istranin Evgenij Kumičić. Pula 1996. — S. Matković: Kumičićeva pisma Kerubinu Šegviću. Marulić, 30(1997) 6, str. 1234–1249. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 2. Zagreb 2000. — S. Matković: Čista stranka prava 1895–1903. Zagreb 2001. — Eugen Kumičić – život i djelo (zbornik). Brseč 2002. — M. Šicel: Pisci i kritičari. Zagreb 2003, 93–113, 235–251. — I. Matičević: Baklje u arhivima. Zagreb 2004. — S. Matković: Izabrani portreti pravaša. Zagreb 2011.
 
Tea Rogić Musa (2013)