KUNDEK, Josip

KUNDEK, Josip (Josephus, Jožef), pjesnik i misionar (Ivanić-Grad, 21. I. 1809 — Jasper, 4. XII. 1857). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1828. i bogosloviju 1831, kad je i zaređen za svećenika. Bio vojni kapelan i duhovni pomoćnik u Gori 1831–32. i Petrinji 1832–37, potom se u Beču pripremao za misionarski poziv. Dobivši od biskupa J. Haulika otpusno pismo, kao član bečkoga Leopoldinskoga misionarskoga društva otišao u novoosnovani gradić Jasper 1838. Djelujući među njemačkim doseljenicima, osnivao je naselja i župe (Celestine, Ferdinand, Fulda, Troy), podignuo nekoliko crkava i škola te gradsku vijećnicu u Jasperu. God. 1843–44. u New Orleansu je njemačkim katolicima organizirao vjerski život i podignuo crkvu. Od 1849. do kraja života bio generalni vikar Vincenneske biskupije. U Europi je 1851–52. tražio svećenike za misiju (u ožujku 1852. zadržao se u Zagrebu) i sa sobom poveo skupinu švicarskih benediktinaca, poslije osnivača opatije Saint Meinrad, središta Benediktinskoga reda u SAD. Uz P. Štoosa, bio je najplodniji predilirski pjesnik. Objavio je pet angažiranih pjesama na kajkavskom i štokavskom, uglavnom kraćega stiha (šesterac, osmerac i deveterac), te tri latinske, znatno pridonijevši domoljubnoj ranopreporodnoj lirici. U najuspjelijoj prigodnici Reč jezika narodnoga (1832; Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 28. Zagreb 1965), izrazivši nezadovoljstvo stanjem hrvatskoga duha i kulture te najavivši narodni preporod, po uzoru na Štoosa jadikuje nad sudbinom hrvatskoga jezika. U odi Želja starinske horvatske kraljice (1832) vješto stilizira pastoralne motive iz usmene lirike, napose kajkavske pučke popijevke, prilagodivši ih društveno-političkoj zbilji. Neznatne je pjesničke vrijednosti prigodnica Klio bosica (Zagreb 1833), a dokumentarne prigodnica pastoralnoga ozračja Protuletje novo (1833). U pjesmi Slavoglasje petrinske vile (1836) prvi se put naziva Ilirom i piše na štokavskome s dijakritičkim znakovima po uzoru na pravopisna rješenja Lj. Gaja. U domoljubno-budničarskom su tonu i latinske ode J. Mihaliću i J. Schrottu (Zagreb s. a.) te prigodnica J. Kukoviću (Zagreb s. a.). Pripisuje mu se i anonimna prigodnica Oblajska vila kordona banalskoga (Zagreb 1835). U bečkom je časopisu Berichte der Leopoldinen Stiftung 1840–47. objavljivao izvješća o svojem misionarskom radu (dio tiskao M. D. Krmpotić), o čem je poslao i dopise Ilirskim narodnim novinama (1839, 30; 1840, 38). Uvršten je u izbor Ogenj reči (Kaj, 1986, 4). Potpisivao se i kao Ilir iz naroda hrvatskoga. U Jasperu mu je podignut spomenik 1957.