KRSTULOVIĆ, Vicko

KRSTULOVIĆ, Vicko, političar (Split, 27. IV. 1905 — Split, 28. IX. 1988). Završivši pučku školu, u Splitu radio kao težak, lučki radnik, u kamenolomu i brodogradilištu. Član SKOJ-a od 1920 (od 1924. i njegova Pokrajinskoga komiteta, PK, za Dalmaciju; 1928. izabran za sekretara) i KPJ od 1922; uhićen 1929. i 1933. te osuđen na dvije, odn. na pola godine zatvora. God. 1936. postao članom PK KPJ za Dalmaciju, 1937. opet zatočen, 1938. ovlašten od CK KPJ i CK KPH da na tom području preustroji partijsku organizaciju; novi je PK formiran 1939, a K. mu je izabran za političkoga sekretara 1940, kad je imenovan i u CK KPH te CK KPJ. Djelujući od svibnja 1941. na osnutku postrojba u južnoj Hrvatskoj, u rujnu postao zapovjednikom Dalmatinsko-dinarskoga odreda, u travnju 1942. IV. operativne zone GŠ NOVH, na poč. 1943. 9. dalmatinske divizije; demobiliziran u činu general-majora. Vijećnik AVNOJ-a od 1942 (član predsjedništva od II. zasjedanja) i ZAVNOH-a od 1943 (od 1944. povjerenik za industriju i trgovinu). Njegovu inicijativu o obrani Visa Vrhovni je štab potvrdio u siječnju 1944. Te godine sukobio se oko autonomnosti dalmatinskoga Oblasnoga komiteta s A. Hebrangom i I. Krajačićem, koji su naposljetku smijenjeni. Kao ministar unutarnjih poslova u Narodnoj vladi Hrvatske 1945–46. donio je, među ostalim, odluku o uklanjanju obilježja na grobljima okupatorskih i ustaških vojnika. U to je doba bio i član Politbiroa (i organizacijski sekretar) CK KPH te član komisije za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine. Bio je zastupnik Ustavotvornoga sabora, odn. Sabora NRH 1946–63, predsjednik njegova Prezidija 1952–53. i Odbora za organizaciju vlasti i uprave 1954–59. te član IV 1953–63, također zastupnik u Ustavotvornoj i Saveznoj skupštini 1945–67 (predsjednik Odbora za budžet 1963–67), ministar rada i pomorstva u Vladi FNRJ 1946–51. te 1953. član SIV. Obnašao je i dužnosti predsjednika Oblasnoga NO i političkoga sekretara Oblasnoga komiteta KPH za Dalmaciju 1952–53. te predsjednika Matice iseljenika Hrvatske 1958–64. Nakon što je 1965. na V. kongresu SKH kritizirao politiku V. Bakarića nije biran na istaknutije položaje (poslije 1967. bio je tek član Savjeta federacije te predsjednik GO Narodne tehnike Hrvatske). U prosincu 1971. supotpisao je pismo potpore J. Brozu u svezi s političkim zbivanjima u SRH. — Zauzimajući se za jačanje jugoslavenskoga pomorstva, potom i za snažnije povezivanje s iseljeništvom, izlaganja i kraće članke objavio je u izdanjima Pomorstvo (1949–50, 1953–54, 1956–58, 1964–65, 1969–70), Jugoslavenski Jadran (1952), Mornarički glasnik (1959), Naše more (1959, 1962, 1972–73, 1976–77), Pomorski zbornik, 1 (Zagreb 1962), Pomorski zbornik (1964–65, 1967) i Matica (1971) te u svojoj knjizi Jadranska orijentacija Socijalističke Jugoslavije (Zagreb 1967; prošireno izd. 1972²). Na tu se tematiku – nerijetko s nepovoljnim zapažanjima o učinkovitosti sustava – osvrtao i u novinama, primjerice u Vjesniku (1971, 8758, 8765; 1985, 13 504) i Nedjeljnoj Dalmaciji (1984, 678; 1988, 875–877). Autor je priloga u edicijama Priče narodnih heroja (Beograd 1955, 1958; makedonsko izd. Skoplje 1962), Sutjeska, 1 (Beograd 1958), Četrdeset godina, 1, 3, 5–7 (Beograd 1960–1961), Spomenica u čast dvadeset i pete godišnjice ZAVNOH-a (Zagreb 1969), podlistaka u Vjesniku (1971, 8720–8744; 1973, 9372–9411) te predgovora djelima drugih autora; o I. Lavčeviću Lučiću pisao je još u Naprijedu (1944, 84), a sjećanje na Broza posmrtno mu je uvršteno u zbornik Split u Titovo doba (Split 2002). Po njem je neko vrijeme nazivano splitsko brodogradilište, a planinarsko sklonište na Mosoru nosi njegovo ime (Vickov stup); bio je doživotni počasni predsjednik NK »Hajduk«. Sjećanja mu se i dnevnički zapisi – od kojih je dio objavljen (Memoari jugoslavenskog revolucionera, 1. Beograd—Sarajevo—Zagreb 2012) – te veći dio biblioteke čuvaju u Povijesnom arhivu Beograda, manji dio ostavštine, s pretežno osobnim predmetima, u osobnom fondu u DA u Splitu, izjave pak u HDA (fond Memoarsko gradivo sudionika revolucionarnog i radničkog pokreta). Služio se konspirativnim imenom Jović.