KUPAREO, Rajmund

KUPAREO, Rajmund (Kuparić; Raimundo, Raymond, Luka), pjesnik, prozaik, estetičar i glazbenik (Vrboska, 16. XI. 1914 — Zagreb, 6. VI. 1996). U Dubrovniku stupio u Dominikanski red 1930, završio gimnaziju 1932. te studij na dominikanskoj Visokoj bogoslovnoj školi 1939. Za svećenika zaređen 1937. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirao filozofiju 1945, licencijat iz teologije postignuo u Olomoucu, doktorirao 1951. na Papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu tezom Ars et moralis (El valor del arte. Santiago 1964). Bio kapelan u Starom Gradu te Resniku kraj Zagreba 1939–41. Iz Zagreba 1946. emigrirao u Čehoslovačku, 1947. u Nizozemsku i 1948. u Madrid. Od 1951. do povratka u domovinu 1971. u Santiagu predavač i predstojnik katedre za estetiku i aksiologiju na Filozofskom fakultetu Papinskoga katoličkoga sveučilišta, na kojem mu je 1955. dodijeljen lektorat iz teologije; počasni doktor 1959, vicerektor 1963–67, professor emeritus 1978. Predstavljao čileanska sveučilišta na prvom Seminaru za visoku izobrazbu u Chicagu 1959, kao Fulbrightov stipendist na Katoličkom sveučilištu u Washingtonu 1960–61. istraživao nove tendencije kritike u umjetnosti te postao članom Američkoga društva za estetiku. Studijski boravio u Parizu 1962–63. U Santiagu je od 1951. uređivao tjednik El Mundo católico, 1964. utemeljio Institut za estetiku, 1965–69. uređivao Anales de la Facultad de filosofía y ciencias de la educación (istodobno suradnik), a 1966. pokrenuo i do 1970. uređivao časopis Aisthesis (suradnik 1966–72, 1974, 1976–83). — God. 1930. supokrenuo je i uređivao đački list Plantae virentes, potom objavljivao u periodicima Gospina krunica (1930–38; urednik 1941–46), Duhovni život (1933–35, 1939–40), Euharistijski glasnik (1933, 1937–39), Akvinac (1934–35; urednik 1933), Kalendar Gospine krunice (1934, 1938–41), Hrvatska straža (1936–38), Seljačka omladina (1939), Nedjelja (1942–44), Danica (Chicago 1948, 1953–54, 1957, 1959–60), Hrvatska (Buenos Aires 1949), Hrvatska revija (1949; Buenos Aires 1951, 1960, 1962–63, 1965; 1991, 1993–94), El Mensajero del rosario (Santiago 1952–56), Hrvatski katolički glasnik (Chicago 1953–54, 1960), El Diario ilustrado (Santiago 1956, 1960), Obnovljeni život (1967, 1975, 1977–79), Bogoslovska smotra (1974, 1976), Crkva u svijetu (1974), Marulić (1976, 1978–79, 1981–86, 1988–95, 1997), Kolo (1993), Forum (1994) i Književna Rijeka (2001). Vodio Dominikansku nakladu »Istina« 1941–45. U književnosti se javio s naraštajem mlađih hrvatskih katoličkih pjesnika, vezanih uz tradicionalne kršćanske vrijednosti i traganje za trajnim osloncima u duhovnosti i meditativnosti. Zaokupljen ponajviše zavičajnim podnebljem, uspomenama na djetinjstvo i domovinu te nostalgičnim iseljeničkim iskustvima i eshatološkim slutnjama, traži Božju nazočnost u svijetu prirode. U produhovljenoj i pojmovnoj sublimaciji doživljaja, zagledan u transcendentno, s himničkim strahopoštovanjem pred tajnama nadnaravnosti i vječnosti, oblikuje psalme, božićne radosnice, elegije, hvalospjeve i molitve. Objavio zbirke Pjesme i psalmi (1939), Nad kolievkom srdca (1945), Na rijekama (1948), Blagoslov zvijezda (1961; ciklus Moj mali psaltir preveden na češki, Tišnov 1982, 1988²; S. l. 2009), Pjesme (1980), Sabrane pjesme (1992) i Svjetloznak (1994). Uvršten je u dvadesetak antologija (Antologija hrvatske lirike, 1953; Hrvatska duhovna lirika, 1968; Skupljena baština, 1993; Mila si nam ti jedina, 1998; U sjeni transcendencije, 1999; Hrvatska božićna lirika, 2000; Hrvatska uskrsna lirika, 2001; 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti, 2009; sve tiskano u Zagrebu) i u Stoljeća hrvatske književnosti (2005). Uglazbljeni su mu stihovi snimljeni na kasete (Sveta noć, Angelus, 1994) i CD (Ljubav što ne prolazi, Hrvatski katolički radio i Glas Koncila, 1997; Cro Patria ’97, Croatia Records i Hrvatska glazbena mladež Split, 1998; VIII. dani duhovne glazbe, Cantus, 2004). I pripovjednu prozu prožimlje autobiografskim elementima, zavičajnim motivima i lirskim tonom. Roman U »Morskoj kući« (1940; prvotno u Gospinoj krunici, 1939, 1–12) temelji na osobnom iskustvu bolničkoga liječenja od tuberkuloze, a u romanu Baraban (1943), uz pasionsku tematiku muke Kristove i evokaciju pučke hvarske bune iz XVI. st., opisuje međuratna zbivanja na Hvaru (izvođeno na Radio-Zagrebu 1944; V. Rabadan); roman Sunovrati dijelom je tiskan u chicaškoj Danici (1960). U pripovjednim zbirkama Balada iz Magallanesa (1978) i Čežnja za zavičajem (1989) doživljaje iz emigrantskoga života strukturira u obliku stiliziranih kroničarskih, ispovjedno-dnevničkih i putopisnih zapisaka s esejističkim elementima, a u nekim pripovijestima oživljava osobne uspomene i povijesna sjećanja. Nasljedujući poetski teatar francuskih neokatolika (P. Claudel, H. Brochet), u dramskom opusu obnavlja kult pasionske baštine te, nadahnut svetopisamskom tematikom, produbljuje misterij vjere. Misteriju Pasión de Cristo (1948; Muka Kristova. Marulić, 1981, 2) pridružio je misterije Uskrsnuće (Marulić, 1983, 1) i Porođenje (Marulić, 1984, 6) te ih tiskao u knjizi Prebivao je među nama (1985). Najveći prinos postignuo je radovima iz estetike. Zaokupljen problemima duha i umjetnosti, u disertaciji i zbirkama ogleda Creaciones humanas (1965–1966), Umjetnik i zagonetka života (1982), Govor umjetnosti (1987) i Čovjek i umjetnost (1993) govori o biti umjetničkoga stvaranja te nastoji uskladiti skolastičko, ponajprije tomističko učenje o lijepome s modernim estetičkim učenjima. U razradbi estetike kao etičkoga sustava za usavršivanje spoznaje nastoji uspostaviti estetičku mjeru, ukus i ravnotežu. Temeljeći svoj aksiološki realizam na ontološkom realizmu, prema kojem »nema bića bez vrijednosti svih bića«, drži da subjektivni estetski doživljaj uvjetovan stupnjem kulture doživljavanja i prosudbe ne dokida objektivnu vrijednost djela. U odnosu umjetnosti i morala te umjetnosti i religije ističe autonomnost umjetničkoga djela te, protiveći se esteticizmu, larpurlartizmu i moralizmu, umjetnost određuje kao »utjelovljenje ljudskih ideja u konkretnome simbolu« i jednim od najizražajnijih i najplemenitijih očitovanja ljudskoga duha. Član Čileanske akademije znanosti i umjetnosti od 1985. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1995. i najviše čileansko državno odličje za strance 1997. Potpisivao se i inicijalima, Beretić i Beretich (prema majčinu prezimenu Beritić) te L. Kupareo, Ranko Vrbov, Vrbov, Fr. R. K., fra R. K., Fra R. K. O. P., R., R. V. Ostavština mu se čuva u arhivu Hrvatske dominikanske provincije u Zagrebu. — U Santiagu predavao i estetiku glazbe, objavivši prilog La armonía musical y la armonía humana (Aisthesis, 1974, 8). Vodeći zborove, za njih skladao, među ostalim zbor Evo svećenik veliki, posvećen A. Stepincu, kantatu Hvalite djeco, Gospoda i svjetovnu skladbu uz glasovir Tri dječja plesa. Rukopisi 24 zborne skladbe i dječjega glazbenoga igrokaza Kraljica patuljaka, za koji je napisao i tekst, čuvaju se u arhivu Hrvatske dominikanske provincije u Zagrebu. Prema vlastitu navodu, neke izgubljene skladbe potpisao pseudonimom L. Dolci.