Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KUPARIĆ (Cupareo, Cuparich, Cuppareo, Cuppareus), obrtnička, građanska, poslije i plemićka obitelj. Utemeljitelj obitelji, »cuparius« Filip (spominje se do 1437), doselio se iz Adrije na Šoltu, gdje je zabilježen 1412. God. 1435. spominje se u Trogiru kao majstor za izradbu crjepova (kuparstvo), prema čem su potomci i dobili prezime. Od njegovih sinova Antun je zabilježen u Grohotama 1474, a u Splitu 1444–48. Mihovil, vjerojatno prvi koji se onamo preselio. Filip, vjerojatno Mihovilov sin, spominje se pri prodaji vinograda u Orišcu (područje Kaštel-Sućurca) 1494, kao postolar i posjednik vinograda u Dilatu 1495, a 1507. u popisu građana i pučana kao građanin i stanovnik novoga dijela Splita. Njegov sin vjerojatno je bio Šimun, splitski građanin 1516. Antun pak, nepoznata srodstva sa spomenutima, zabilježen je kao zakupnik nadbiskupijskih prihoda u dijelu Kaštela 1512. U to je doba obitelj posjedovala kaštel na otočiću Barbarinac (prije Isoletta, Otočac, Skradinik), po njima zvan kaštel Kuparić (propao u XVI. st.). U XVI. st. pripadnici splitskoga ogranka trgovinom su stekli ugled, bogatstvo i istaknut položaj među građanstvom, a dio ih se posvetio crkvenim službama. Vicko (u. 1597) zabilježen je u nagodbi splitskoga nadbiskupa sa stanovnicima Srinjina 1567. te u pogodbi s Kaptolom oko nadarbina 1581. Od 1583. kancelar je nadbiskupa I. D. Foconija, 1584–97. kanonik primicerij. God. 1585. djelovao je kao javni bilježnik, 1587. i 1591. sporio se oko svojih nadbiskupijskih prihoda, a 1587. i 1593. bio sudac u kanoničkim sporovima. God. 1590. ustupio je težačka prava na nadbiskupijskim posjedima u Divuljama bratu Marinu, koji 1599. u oporuci spominje sinove Ivana, Franu, Jerolima i Vicka. Marin je zacijelo istovjetan onomu koji se s Jerolimom spominje kao kandidat za prokuratora građana i pučana 1565 (tada je kao kandidat zabilježen i drugi Marin, pokojnoga Ivana). Ivan se spominje kao vicekancelar splitske kancelarije 1608, odvjetnik nekih seljana trogirskih kaštela 1615. te prokurator građana i pučana 1617. i 1620. Vjerojatno drugi Frane (u. oko 1650), prokurator građana i pučana 1612–13. te 1621 (tada i tumač hrvatskoga jezika na splitskoj skeli), s trogirskom je plemkinjom i splitskom građankom Petricom Mazzarello imao sinove Bernarda (1631–1694), Ivana (1635–1694) i Dujma (1637–1719) te kćeri Jakovicu (1629–1665; supruga A. Komulovića) i Elizabetu (1633–1698; supruga Dujma Marchija). Ivan je završio studij obaju prava u Padovi 1665, potom boravio u Mlecima do 1666, kad je imenovan splitskim arhiđakonom (kanonikom je postao tek 1669). God. 1671. bio je sinodalni ispitatelj, sudac i konzultor, kapitularni vikar 1678–82. te generalni vikar i suvizitator nadbiskupije od 1683. Trogirskim biskupom imenovan je 1684. U drugoj pol. XVII. st. Bernard i Dujam naslijedili su zakupljene zemlje u Grohotama. Posredovanjem papinskoga nuncija, mletački im je Senat 1671. odobrio primanje u plemstvo, u koje su agregirani 6. srpnja. Oko 1682. darovali su za oltar Sv. križa (sv. Bartolomeja) u splitskoj katedrali sliku Oplakivanje Krista (danas u Nadbiskupskom sjemeništu). Dujam je studij obaju prava završio u Padovi 1658. Više je puta 1670-ih bio općinski izaslanik u Mlecima, od 1680. kanonik. God. 1686. uživao je nadarbinu sv. Anastazija Mučenika, 1688. bio vizitator Šolte i Čiova (1705. izvjestitelj o kršćanskom nauku u tim župama), a 1694. kupio je kuću u Grohotama. Nadarbinu sv. Andrije de Pelago držao je 1705–18, bio kapitularni vikar od 1707. te generalni vikar 1708–16. Član bratovštine sv. Josipa, kuću nedaleko od crkve Sv. Duha ustupio je 1696 (uz pravo zadržavanja konobe do kraja života) za potrebe osnivanja nadbiskupskoga sjemeništa. O ugledu mu svjedoči J. Kavanjin (Poviest vanđelska. Zagreb 1913, 96). Bio je posljednji izdanak obitelji, a poznato je da je imao nezakonitoga sina Jerolima (kršten 1674). Prema oporuci iz 1719, Dujma su naslijedili braća Dujam i N. Dinaričić, poslije nadbiskup, vjerojatno njegovi unuci (katkad nose prezime Dinaričić Kuparić). U popisima stanovništva Splitske nadbiskupije po župama u Grohotama je 1725. zabilježeno petočlano kućanstvo Ivana (rođ. 1696), a 1726. i petočlano kućanstvo Frane, doseljenika iz Vrboske koji se na Šolti poslije ne spominje. Premda je u hvarskoj tradiciji, genealoška sveza Kuparića u Grohotama i u Vrboskoj ne može se nedvojbeno utvrditi; može se samo pretpostaviti da se Frane – možda isti s Ivanovim bratom Franom (rođ. 1688) i istoimenim parunom koji je umro u Vrboskoj 1779 – preselio na Hvar (najpoznatiji je hvarski izdanak R. Kupareo).

LIT.: C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873. — L. Katić: Imbrevijature splitskog notara de Saladinis. Starine, 1957, 47, str. 180. — G. Novak: Povijest Splita, 2. Split 1961. — I. Ostojić: Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700–1970). Split 1971. — B. Zelić-Bučan: Prilog poznavanju građana i pučana u Splitu početkom XVI. stoljeća. Arhivski vjesnik, 16(1973) str. 164, 168. — I. Ostojić: Metropolitanski kaptol u Splitu. Zagreb 1975. — G. Novak: Mletačka uputstva i izvještaji, 8. Zagreb 1977. — M. Andreis: Stanovništvo otoka Šolte. U: Otok Šolta. Zagreb 1990, 124. — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’ Universitá di Padova dagli atti dei gradi accademici 1601–1800. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 21(1992) str. 46, 48. — N. Bezić-Božanić: Stanovništvo Vrboske do kraja 18. stoljeća. Čakavska rič, 22(1994) 2, str. 98. — Zlatna knjiga grada Splita, 1–2. Split 1996–2006. — A. Duplančić: Regesta zapisnika splitskoga Velikog vijeća od 1620. do 1755. godine. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 14(1998) passim. — V. Omašić: Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, 1. Kaštela 2001. — R. Tomić: Splitska slikarska baština. Zagreb 2002. — M. Andreis: Stanovništvo otoka Šolte u trećem desetljeću 18. stoljeća. Bašćina, 11(2004) str. 18. — K. Marasović: Zaboravljeni kašteli. Kaštelanski zbornik, 2007, 8, str. 39–41. – M. Andreis: Stanovništvo otoka Šolte do godine 1900. Šolta 2011, 148, 294–296, 593–596.
 
Mladen Andreis i Ivan Majnarić (2013)