KUŠAR, Marcel

KUŠAR, Marcel (Marćel), jezikoslovac (Rab, 16. I. 1858 — Rab, 2. XII. 1940). Gimnaziju završio u Rijeci 1876, studij slavistike i germanistike u Beču 1881. Nakon studija gimnazijski profesor u Kotoru, 1888–92. u Dubrovniku. Iz političkih razloga premješten u talijansku gimnaziju u Zadru, gdje je od 1909. ravnao hrvatskom gimnazijom. Umirovljen 1914, reaktiviran 1921, profesor je u Šibeniku do umirovljenja 1924. U jezikoslovnim raspravama (Slovinac, 1883, 7–19; 1884, 17–32, 34–36) skupljenima u knjigu Povijest razvitka našega jezika (1884) sustavnom je obradbom hrvatskoga fonološkoga sustava i njegova odnosa prema indoeuropskomu dopunio gramatički rad Đ. Daničića, uključio se u rasprave o hrvatskom jeziku s kulturološkoga i nacionalnoga gledišta, predlagao i državno osamostaljivanje radi zaštite i kultiviranja jezika te uvođenje fonološkoga pravopisa. Donijevši jednostavna pravila za uporabu fonološkoga i morfonološkoga pravopisa te predloživši postupno uvođenje i dosljednu primjenu fonološkoga, prilog rješavanju pravopisnih dvojba dao je u monografiji Nauka o pravopisu (1889), prvom potpunijem djelu o hrvatskoj ortografiji, kojim se poslužio i I. Broz u sastavljanju svojega pravopisa. Iste je godine u Programu Ć. k. velikog državnog gimnazija u Dubrovniku objavio dodatak knjizi, Neke primjedbe Vukovu pravopisu, te raspravu o nekadašnjoj pripadnosti Dubrovnika čakavskoj zoni, Čakavske osobine u današnjem dubrovačkom dijalektu, koja je bila povod polemikama o obilježjima i granicama dijalekata, odnosima dijalekata i nacionalnih jezika te posebnostima dubrovačke štokavštine. Potaknut pamfletima u Srpskom glasu, u nizu članaka u Crvenoj Hrvatskoj filološkim je, povijesnim, etnografskim i političkim argumentima rasvjetljivao karakter i podrijetlo Dubrovčana, dokazujući kontinuitet tamošnjega hrvatstva (Dubrovčani, jesu li Hrvati? Dubrovnik 1892). Napisao je dijalektološke rasprave Rapski dijalekat (Rad JAZU, 1894, 118), po uzoru na P. Budmanija, te Glavne osobine lastovskoga narječja i Lumbaradsko narječje (Nastavni vjesnik, 1893, 1895). Sastavio gramatiku Corso completo di lingua croata o serba (secondo il metodo empirico-analitico), 1–2 (Zadar 1906) za potrebe nastave hrvatskoga jezika u talijanskoj gimnaziji te Čitanku za I. razred srednjih škola (1900, 1906²), II. razred (1900, 4 izd. do 1914), III. razred (1897, 1910³) i IV. razred (1895) – sve tiskano u Beču. Poučno su motivirane pseudoliterarna knjižica Prvo predavanje (Senj 1897), o podrijetlu hrvatskoga naroda, njegovim naseljima, značajkama i sudbini, te zbirka bajka Narodne pripovijesti mitične (Zadar 1907), s uvodom o srodnosti mitoloških motiva u indoeuropskih naroda i komentarom svake bajke preuzetim iz Stare vjere Hrvata i Srba N. Nodila. Sklonost etnografskomu i jezikoslovnomu istraživanju spojio je u svojevrsnom pojmovnom rječniku Narodno blago (1934; djelomično Šibenik 1925), popisu riječi, fraza, poredba, poslovica i priča skupljenih iz pisanih izvora i narodnih govora, osobito u južnoj Dalmaciji, te razvrstanih u 53 skupine. Rasprave, prijevode, osvrte i pjesme objavljivao je i u periodicima Smilje (1874–75), Vienac (1878), Slovinac (1882), Nada (1883), Zora (1885–86), Dragoljub (1889), Agramer Tagblatt (1893), Glasnik Matice dalmatinske (1901–02), Narodni list (1906). U izdanju Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1892) objavio prilog Die serbokroatische Sprache und Literatur. U knjizi M. Vodopića Marija Konavoka (Zagreb 1893) prikazao je njegov život i rad, s P. Kasandrićem priredio izdanje Judite M. Marulića (Zagreb 1901), napisavši opširan tumač riječi (zadržan u izd. 1950). Priredio za tisak i Njemačku vježbenicu za srednje škole i preparandije E. Řihe (Prag 1903). Dalekovidnim rješenjima u doba burnih rasprava o pravopisu i jeziku, objektivnošću u iznošenju suprotstavljenih gledišta te dosljednim zauzimanjem za ona koja drži najboljima K. je unaprijedio hrvatsko jezikoslovlje. Iako apolitičan, obranom nacionalnih vrijednosti u doba srpskih kulturoloških i političkih presezanja dobio je status dalmatinskoga preporoditelja i narodnoga borca. Izgubljen je rukopis njegova djela Nauka o riječima (predano JAZU 1932), vjerojatno nastavka Povijesti razvitka našega jezika. Bio je dopisni član JAZU od 1896, predsjednik Matice dalmatinske 1897–99, član mnogobrojnih vijeća i povjerenstava, prevoditelj zakona i sudski tumač.