KUŠEVIĆ, Vladimir

KUŠEVIĆ, Vladimir, farmaceut i farmakolog (Petrinja, 18. VIII. 1914 — Zagreb, 9. VIII. 1999). Gimnaziju završio u Sisku 1932, na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1937. i doktorirao 1962. tezom Prilog biološkoj standardizaciji digitalisa. Isprva ljekarnik u Petrinji, od 1939. u Zagrebu. Počeo surađivati s partizanskim pokretom u jesen 1941, uhićen 1943, nakon puštanja pristupio partizanima kao borac, potom bio apotekarski referent 10. zagrebačkoga korpusa. U Beogradu od 1945. načelnik apotekarskoga odjela Povjereništva za narodno zdravlje NKOJ, zatim direktor Glavne uprave medicinske proizvodnje, od 1946. direktor poduzeća Jugolek te od 1948. načelnik Uprave za apotekarsku službu Komiteta za zaštitu narodnog zdravlja vlade FNRJ. Potom u Zagrebu 1950–67. bio direktor Zavoda za ispitivanje i kontrolu lijekova, zaslužan za njegovu modernu i funkcionalnu izgradnju. Od 1946. bavio se problemom opojnih droga. Bio je član Savezne komisije za lijekove 1947–59. i delegat FNRJ na prvoj poslijeratnoj konferenciji UN o opijumu u Ankari 1949. Usavršivao se 1952–53. iz eksperimentalne farmakologije u Parizu te iz kontrole lijekova u Københavnu. Od 1956. pri UN stručnjak za narkotike i opojne droge te specijalist za psihoaktivne droge. Zadugo je bio član Stalnoga središnjega odbora za opijum pri UN (poslije Međunarodni odbor za kontrolu opojnih droga), a 1956. i 1961. i užega kontrolnoga tijela Drug Supervisory Body (kao njegov predstavnik vodio misije u Kolumbiji, Ekvadoru, Peruu i Boliviji). Od 1967. do umirovljenja 1972. direktor Odjela za opojne droge UN u Ženevi, potom još četiri godine voditelj delegacije SFRJ u Komisiji za opojne droge pri UN (potpredsjednik). Potaknuo osnivanje Specijalnoga fonda UN za borbu protiv zloporabe droga (UNFDAC). Suautor je Konvencije o psihotropnim tvarima UN 1971, a kao savjetnik SZO izradio je sedam dokumenata o kontroli lijekova (prihvaćeni kao dokumenti SZO). U Zavod za ispitivanje i kontrolu lijekova uveo prošireno poimanje lijeka, pa se osim kemijsko-fizičkih ispitivanja provodila redovita biološka kontrola neškodljivosti i djelotvornosti. Član povjerenstva za izradbu farmakopeje, zaslužan je za njezinu prvu poslijeratnu eksperimentalnu provjeru u FNRJ (1951). Surađivao u časopisima Farmaceutski glasnik (1949–51, 1958–59, 1961–62, 1964–66), Acta pharmaceutica Jugoslavica (1954, 1956, 1958, 1963–65; urednik 1951–52), Bulletin of Narcotics (Ženeva 1960), Journal of Pharmacy and Pharmacology (London 1960), Pharmaca (1972, 1982, 1985), Journal of Drug Issues (Tallahassee 1977) i Alkoholizam (Beograd 1988), napisao poglavlje u knjizi Drug Abuse – Nonmedical Use of Dependence-Producing Drugs (New York 1972), brošuru Što je što u području droga? (Zagreb 1979) i knjigu Zloupotreba droga (Zagreb 1987, 1990) te bio suradnik Medicinskoga leksikona LZ. Za izniman prinos borbi protiv ovisnosti dobio Nagradu »Edward W. Browning« 1971.