KUŠLAN, Dragojlo

KUŠLAN, Dragojlo (Kuschland; Dragutin, Karlo), odvjetnik, političar i publicist (Krapina, 12. I. 1817 — Zagreb, 11. III. 1867). U Zagrebu polazio gimnaziju te studij filozofije 1831–33. i prava 1833–34. na Kraljevskoj akademiji, koji je završio 1835. u Pečuhu. Položivši prisegu za bilježnika Banskoga i Kraljevskoga stola (Zagreb 1836. i Pešta 1837), radio 1837–39. za Sudbeni stol u Pešti i ondje 1839. položio odvjetnički ispit, nakon čega je godinu dana u Grazu studirao austrijsko pravo te potom radio u odvjetničkim pisarnicama u Pešti, Varaždinu i Zagrebu; istodobno bio tajnik Mirka II. Inkéya, kraljevskoga povjerenika za isušivanje Lonjskoga polja. God. 1840. otvorio odvjetničku pisarnicu u Križevcima, 1841. bio izabran za začasnoga bilježnika Križevačke županije, a od 1842. do poč. 1848. u Karlovcu bio gradski podbilježnik i odvjetnik. Rano se pridružio hrvatskomu preporodnomu pokretu i sudjelovao u političkim agitacijama na županijskim skupštinama 1840-ih. Uspješno je odbacio optužbe da je započeo oružane sukobe prigodom izbora činovništva Zagrebačke županije 1842. i 1845. God. 1844–45. sudjelovao u distribuciji lista Branislav. Djelovao je u karlovačkom krugu liberalno orijentiranih mladih intelektualaca (N. Vakanović, I. Mažuranić, I. I. Tkalac, M. Prica, M. Krešić) koji su, nezadovoljni konzervativnim stajalištima Narodne stranke, pod njegovim i Mažuranićevim vodstvom 1847. potaknuli osnivanje liberalno usmjerene narodne stranke. Suautor je Nacrta proglasa za osnivanje stranke Napredovacah hervatsko slavonskih (NSK, R 5850), u kojem su iznesena njezina glavna načela – slobodan ustavni razvoj te narodna i municipalna samostalnost Hrvatske u savezu s Ugarskom pod dinastijom Habsburgovaca. Stranka ipak nije politički djelovala, vjerojatno zbog izbijanja revolucionarnih nemira. Kušlanovom zaslugom u Karlovcu se počelo uredovati na hrvatskom jeziku i prije no što ga je Hrvatski sabor u listopadu 1847. proglasio službenim. Bio je osnivač i član više kulturnih društava (čitaonice u Karlovcu, Križevcima i Varaždinu, pjevačko društvo u Karlovcu). Sudjelovao je na Narodnoj skupštini 25. III. 1848. kad su bila donesena Zahtijevanja naroda i J. Jelačić bio izabran za hrvatskoga bana, o čem ga je istoga dana osobno obavijestio u Glini. Bio je član izaslanstva koje je vladaru u Beču podnijelo hrvatske zahtjeve. Nakon što je potkraj travnja 1848. imenovan članom Banskoga vijeća, kao njegov perovođa potpisao je naredbu o prvom sazivu Hrvatskoga sabora, na kojem je 1848. zastupao općine Cvetković, Draganić, Petrovina i vojnu općinu Ivanić. Na poč. lipnja 1848. sudjelovao je kao jedan od četverice hrvatskih predstavnika u radu Slavenskoga kongresa u Pragu (bilježnik Jugoslavenske sekcije i njezin predstavnik u Poljsko-rusinskoj sekciji). Ondje je prihvatio austroslavizam, koncepciju koja je predviđala preuređenje Habsburške Monarhije u (kon)federativnu državu ravnopravnih nacionalnih političko-administrativnih jedinica. Za boravka u Pragu njegova su se liberalna stajališta zaoštravala, što je osobito došlo do izražaja za zasjedanja Hrvatskoga sabora u lipnju i srpnju 1848, kad je podupro dodjeljivanje diktatorskih ovlasti banu Jelačiću, ali samo u ratnim pitanjima. Zauzimao se za radikalna rješenja nacionalnih i socijalnih pitanja; podupro je saborski zaključak o naknadi feudalcima za izgubljena seljačka davanja, imovinski cenzus za ulazak u narodnu stražu te osudio seljačke bune podizane zbog ubiranja gornice, zauzimajući se za zakonito ukidanje tih davanja. U tom je duhu uređivao hrvatski politički list Slavenski Jug, prema austrijskoj vladi oporbeno orijentiran, isprva s N. Krestićem (kolovoz 1848 – veljača 1849), potom samostalno (ožujak–lipanj 1849), koji je postao glasilom društva Slavenska lipa na slavenskom Jugu nakon njegova osnutka u studenom 1848. K. je list, koji je promicao teritorijalnu cjelovitost i široku autonomiju Hrvatske i zagovarao austroslavizam, uređivao dinamično, a tekstovi su mu odisali liberalnim duhom te oštrim i izravnim izrazom. Bio je autor većine tekstova u njegovu tjednom prilogu Prijatelj puka (1848. izašlo 15 brojeva), prvom pučkom listu na hrvatskom jeziku namijenjenom seljaštvu, u kojima je jednostavnim jezikom iznosio ideje umjerenoga liberalizma, parlamentarizma i austroslavizma, zagovarao ustavnu monarhiju, uvođenje građanskih prava i sloboda, osobito slobode tiska, te ravnopravnost naroda i jezika. U skladu s tim shvaćanjima osudio je Listopadsku revoluciju u Beču 1848. i podupro Jelačićev pohod na Mađare, ali je nakon donošenja Oktroiranoga ustava, u ožujku 1849, u lipnju s predstavnikom mađarske vlade G. Andrássyjem u Beogradu navodno pregovarao o mogućnosti stvaranja protuaustrijske koalicije (J. Šidak). Ubrzo je zbog bolesti napustio uređivanje novina i otišao u Karlovac, gdje je za neoapsolutizma radio kao odvjetnik i 1856–60. bio tajnik odvjetničkoga kolegija. Zbog ranije oporbene aktivnosti u tom je razdoblju bio izložen sustavnim pritiscima državnih vlasti te mu je naposljetku 1857. bilo zabranjeno bavljenje odvjetništvom. S povratkom ustavnosti 1860. ponovo se uključio u politički život; u veljači 1861. bio je izabran za velikoga bilježnika Zagrebačke županije i drugoga potpredsjednika Hrvatskoga sabora, u kojem je zastupao kotar Bistricu. Između dvaju saborskih zasjedanja s M. Šuhajem vodio je saborsku pisarnicu te priredio i u četiri sveska objavio Spise saborske Sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1861 (Zagreb 1862). U kolovozu 1861. nije uspio pokrenuti Hrvatsko-srpske novine, koje su trebale zastupati načela Narodno-liberalne stranke, ali je svoja politička stajališta iznosio kao veliki bilježnik u predstavkama (Pisma županije zagrebačke od god. 1861. Zagreb 1861) u kojima je kritizirao napadaje austrijskoga centralizma na samoupravu županija i Trojedne Kraljevine i predlagao rješenja drugih aktualnih pitanja. Te su mu predstavke pribavile velik ugled u javnosti i izbor za potpredsjednika Sabora. Bio je osobito aktivan u saborskim odborima te pri rješavanju državnopravnih i pravosudnih pitanja. Iz spisa nastalih 1860-ih, danas pohranjenih u opsežnoj rukopisnoj ostavštini (NSK, R 5866–5872), vidljivo je da se zauzimao za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, povratak hrvatsko-ugarskoga ustava, ostvarenje političkih i građanskih sloboda te federalizaciju Monarhije. Zbog okružnoga pisma, koje je u svibnju 1863. poslao kotarskim sudcima kritizirajući neustavne centralističke postupke vlade i miješanje u županijske poslove, bio je suspendiran iz službe te je, izvrgnut pritiscima, na poč. 1864. podnio ostavku na mjesto velikoga bilježnika. Te je godine ponovo otvorio odvjetničku pisarnicu u Zagrebu. U Hrvatskom je saboru 1865–67. kao član Narodno-liberalne stranke zastupao trgovište Jastrebarsko, a kao član Kraljevinskoga odbora za pregovore s Ugarskom (travanj–lipanj 1866) branio je načela o hrvatskoj autonomiji i teritorijalnoj cjelovitosti te isticao da se novi savez između Ugarske i Hrvatske može temeljiti samo na njihovoj potpunoj ravnopravnosti. Iznio je genezu hrvatsko-srpskoga spora oko naziva jezika i naroda u Hrvatskoj i izjasnio se protiv dvojnoga naziva naroda kao nositelja državnosti u Hrvatskoj, ustvrdivši da Hrvati u ime sloge više ne mogu praviti ustupke. Imao je neodređenu ulogu u planovima E. Kvaternika oko podizanja ustanka protiv austrijske vlasti. Bio je čovjek čvrsta značaja i postojanih političkih načela, pobornik ideje da je politička nacija nositelj državnosti. Suvremenici su ga smatrali radikalnim, ponajprije zato što je, premda rođenjem aristokrat, zastupao liberalna načela u političkim i društvenim odnosima, osobito u pogledu ravnopravnosti, i što je svoja stajališta izražavao jasno i otvoreno. Potpisivao se i D. K., D. K. Z., Skender Zablatski i Dragutin bar. Kušljan.