IVEKOVIĆ, Franjo

IVEKOVIĆ, Franjo (Francisko), jezikoslovac i vjerski pisac (Klanjec, 10. IX. 1833 — Zagreb, 2. III. 1914). Ujak jezikoslovca I. Broza, stric slikara O. Ivekovića. Gimnaziju polazio u Zagrebu, sedmi razred liceja i prvi tečaj bogoslovije u sjemeništu. Studij teologije nastavlja u Pešti, gdje je dobro naučio mađarski jezik. God. 1860. zaređen je za svećenika te je kapelan u Kloštru i 1861. u Novigradu Podravskom. Ubrzo odlazi u bečki Augustineum i 1866. postiže doktorat iz teologije. Po povratku u Zagreb kratko je vrijeme kapelan Svetoga Marka, privremeni kateheta varaždinske gimnazije, potom profesor nadbiskupijskoga liceja u Zagrebu. God. 1874. na novoosnovanom Sveučilištu postaje redovitim profesorom Staroga zavjeta i hebrejskoga jezika, a kao docent predaje još sirski i kaldejski jezik. Istodobno napreduje u crkvenoj hijerarhiji te je 1886. imenovan kanonikom prvostolne crkve zagrebačke. Bio je društveni urednik u Danici, 1868–78. u Društvu sv. Jeronima, a 1872–79. knjižničar u Metropolitanskoj knjižnici. God. 1901. imenovan je počasnim članom JAZU. — Jezikoslovnim radom počeo se baviti pripremajući za crkvene potrebe tiskanje lekcionara Čitanja i evanđelja, koji je nakon objave 1876. doživio jezične i stručne kritike. A. Veber Tkalčević i N. Voršak zamjerali su mu što nije uzeo u obzir hrvatsku jezičnu zbilju i proces poštokavljivanja hrvatskoga književnoga jezika provodio u skladu s hrvatskim jezičnim nasljeđem, u kojem su kajkavska i čakavska sastavnica također oblikovale glavnu jezičnoknjiževnu maticu. Prigovori ga nisu pokolebali da napusti tzv. vukovski jezikoslovni smjer, pa i njegova kasnija izdanja srednjoškolskih priručnika Biblijska poviest starozavjetne objave Božje i Biblijska poviest novozavjetne objave Božje iz 1879, kao i Životi svetaca i svetica Božjih, objavljeni u 12 knjiga 1873–88, koje je T. Maretić, među rijetkim novim izvorima, uvrstio u drugo izdanje svoje Gramatike, dobro ilustriraju jezični tip kojim su zamijenjene zasade zagrebačke filološke škole. Nakon iznenadne smrti nećaka I. Broza 1893. nastavio je njegov rad na rječniku hrvatskoga jezika 1894–1901. te u Nastavnom vjesniku 1897. objavio najprije Ogled. Rječnik hrvatskoga jezika iz književnih djela Vuka Karadžića i Gjura Daničića, a 1901. Rječnik hrvatskoga jezika u dva sveska. Broz je bio zamislio izraditi frazeološki rječnik hrvatskoga jezika te je u desetak godina skupio više od 100 000 ceduljica, uglavnom riječi iz Karadžićevih i Daničićevih djela. Posao je s velikim marom nastavio I., donekle proširivši Brozovu podlogu građom iz narodnih pjesama u izdanju MH, iz djela M. Đ. Milićevića i P. Petrovića Njegoša, iz Akademijina Rječnika (do 19. sveska, A–konjokradica), iz zbirke riječi što ih je po Lici skupio divoselski prota Jovan Bogdanović te iz Rječosložja J. Stullija iz 1806. Jagićevi prigovori i oni A. Radića zbog ograničenosti građe, prenaglašenost udjela narodnoga jezika karadžićevskoga tipa bogate seoske sinonimike (npr. uz riječ konj navodi 110 imena za konje, uz krava 35 imena, 57 imena za vrste jabuka, 42 imena za kruške) i ispuštanje građe modernoga hrvatskoga književnoga jezika, kakvu bilježe primjerice Šulekovi rječnici, upućivali su na zaključak da rječnik ne može zadovoljiti potrebe modernoga hrvatskoga društva. Iako su osnovni gramatički i prozodijski podatci u rječniku korektno i ujednačeno predstavljeni u skladu s onodobnim općelingvističkim i duhovnim kretanjima, on je iznevjerio očekivanja jer nije pružio pravu i cjelovitu sliku hrvatskoga leksika, pa se u njem nisu mogle naći ni tako obične riječi kao što su časopis, dodir, doživljaj, gledište, izlog, izraz, kostur, obrada, osjećaj, parobrod, pločnik, posjed, prizor, prolaznik, sitniš, smjer, smrtnik, stanka, tjedan, utvrda, zov, žuran. Privrženost vukovskomu jezikoslovnomu smjeru I. nije očitovao i u slovopisnom sustavu, pa nije prihvatio Daničićevu grafiju slova đ, već za fonem [] dosljedno bilježi dvoslov gj u duhu hrvatske tradicije. Filološkim temama javljao se povremeno i u periodicima. Pisao je o hrvatskoj Zrinijadi prema mađarskoj (Književnik, 1866), o imenu Krista (Katolički list, 1894), množinskom genitivu tipa majki, crkvi (Rad JAZU, 1905, 162), potrebi poštokavljenja kajkavskih prezimena tipa Basariček, Kovačićek (Nastavni vjesnik, 1911). U Viencu objavljuje priloge o Habdelićevu djelu Pervi otca našega Adama greh, jatovskim alternantama, odnosu kajkavskoga i štokavskoga, Daničićevu odnosu prema kajkavskom, porabi nekih zamjenica, odgovor na Jagićevu kritiku rječnika (1879, 1883, 1884, 1902). Protustarčevićanskim pamfletom Ante Starčević. Značajne crte o njemu (Katolički list, 1905), koji je izdao i kao posebnu brošuru, zametnuo je polemiku u kojoj je optužio hrvatski kler zbog promicanja Starčevićeve političke i državotvorne misli, pa je u posebnom prilogu Katoličkoga lista 1906. morao dodatno obrazlagati svoja stajališta. Temama iz crkvene povijesti i sitnijim kulturološkim prilozima, nerijetko polemične intonacije, javljao se u Zagrebačkom katoličkom listu (poslije Katolički list, 1859, 1867, 1870, 1872, 1882, 1884, 1891–92, 1901–03, 1906, 1908), Koledaru i ljetopisu Društva svetojeronimskoga (poslije Danica, 1870, 1872), Zatočniku (1870), Hrvatskoj misli (1902) i dr. Potpisivao se šiframa φ i φí. — Ivekovićev jezikoslovni rad, posebice leksikografski, pridonio je usponu i učvršćenju tzv. vukovskoga smjera, kojim je razvitak hrvatskoga književnoga jezika bio usmjeravan isključivo prema novoštokavskoj podlozi radi ujednake sa susjednim književnim jezicima.