LEONTIĆ, Boran

LEONTIĆ, Boran, fizičar (Split, 3. VIII. 1928). Sin političara Ljube. U Londonu završio srednju školu i godinu dana studirao fiziku i kemiju, u Zagrebu 1951. diplomirao eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) i postao asistentom u njegovu Fizičkom zavodu. Od 1951. na Sveučilištu u Manchesteru, gdje je 1954. doktorirao tezom Interactions of Cosmic Rays at Sea Level and Underground. Asistent predavač na PMF te vanjski suradnik i voditelj Odjela za visokoenergetsku fiziku u Institutu »Ruđer Bošković« 1954–57. Od 1958. radio u Laboratoriju Europskoga centra za nuklearna istraživanja (CERN) u Ženevi, 1963–68. u Nacionalnom laboratoriju Brookhaven u Uptonu. Na PMF od 1968. izvanredni i od 1971. redoviti profesor (predstojnik Fizičkoga zavoda 1970–79), istodobno od 1968. u sveučilišnom Institutu za fiziku znanstveni suradnik i v. d. pročelnika Odjela fizike metala II, a 1970–78. direktor Instituta. Umirovljen 1998, kad mu je dodijeljeno i počasno zvanje professor emeritus. U Manchesteru, Ženevi i Uptonu bavio se ponajviše fizikom elementarnih čestica i područjem visokih energija. Pritom je razvio nove metode istraživanja rezonancije čestica, što je omogućilo mjerenje visoke točnosti udarnih presjeka π-mezona i K-mezona na vodiku i deuteriju. Kako bi izmjerio magnetski moment Ξ-čestice, konstruirao je najsnažniji supravodljivi magnet (13 T). Unaprijedio je više metoda detekcije ionizirajućih čestica i konstruirao hiperkromatski optički uređaj za precizno fokusiranje Čerenkovljeve svjetlosti. U Zagrebu je djelovanje usmjerio na fiziku kondenzirane materije, posebice metala, odn. na električna svojstva ultrabrzo kaljenih legura pri ultraniskim temperaturama. Sa suradnicima istraživao lokalizirane magnetske momente u metalnim slitinama, među prvima sintetizirao visokotemperaturni spoj GdBa₂Cu₃O_7-x te razvio nove metode rasta vrlo čistih monokristala visokotemperaturnih supervodiča korištenjem računalno kontroliranoga termodinamičkoga profila. Sudjelovao na domaćim i inozemnim skupovima te surađivao u zbornicima i časopisima Philosophical Magazine (London 1952–54), Rad JAZU (1953), Bulletin international (1955), Physical Review Letters (New York 1958–59, 1964–67, 1971–72, 1987), Nuclear Instruments and Methods (Stockholm 1962–63, 1967), Physics Letters (Amsterdam 1962, 1965, 1970), Physical Review (New York 1965–66, 1970, 1990, 1992–94, 1999), Review of Scientific Instruments (New York 1965–66), Journal of Physics (London 1970–71, 1973–76), Physica status solidi (Berlin 1970, 1973, 1998, 2004), Fizika (1971, 1976–77, 1992, 1995, 1997, 2002, 2006), Solid State Communications (Oxford, New York 1972, 1988–89, 1995), Materials Science and Engineering (Lausanne 1976, 1988, 1997, 2004), Journal of Non-Crystalline Solids (Amsterdam 1981, 1983, 1993, 1995–96, 1999), Europhysics Letters (Pariz 1987, 1989), Physica (Utrecht, Amsterdam 1997, 2000), Journal of Magnetism and Magnetic Materials (Amsterdam 1998, 2001), Superconductor Science and Technology (Bristol 1998), Materials Science Forum (Zürich 2000) i Materiali intehnologije (Ljubljana 2007–08). Dobio Nagradu »Ruđer Bošković« 1974. i Državnu nagradu za životno djelo 2000.