LERMAN, Dragutin

LERMAN, Dragutin (Lehrman; Carl, Karl), istraživač (Požega, 24. VIII. 1863 — Kreševo, 12. VI. 1918). Prve razrede gimnazije polazio u Požegi, trgovačku školu završio u Budimpešti, zatim putovao Austrijom, Njemačkom i Engleskom. U Karlovcu se zaposlio kao trgovački pomoćnik 1882, potkraj godine s N. Lukšićem učlanio se u Društvo za istraživanje Gornjega Konga u Bruxellesu i kao najmlađi sudionik bio primljen u ekspediciju H. M. Stanleya. S prekidima je 1882–96. u Kongu istraživao i obnašao više dužnosti u novoutemeljenoj Slobodnoj Državi Kongo. God. 1882–85. sudjelovao je u istraživanju područja Kuilu-Niari (danas u Republici Kongo) te podizanju medicinskih i trgovinskih postaja. Uspostavivši dobru suradnju s urođenicima, 1884. imenovan je zapovjednikom postaja Philippeville (Madingou) i Rudolfstadt (Bas-Kouilou). Nakon isteka ugovora vratio se 1885. u Požegu te služio vojsku u Osijeku 1886–88. God. 1888–91. istraživao je jugoistočni dio Konga oko rijeke Kwango prema Léopoldvilleu (Kinshasa), upravljajući postajom Stanley-Falls 1889. Za boravka 1891–94. istraživao je područje između rijeka Kwango i Kwilu; bio je zapovjednik okružja Popokabaka 1892. te radio na kartiranju hidrografske mreže – u gornjem toku rijeke Kwilu otkrio je 1893. slapove, koje je nazvao Zrinski Chutes. Također je bio član povjerenstva za utvrđivanje granice između belgijskoga Konga i portugalske Angole; dio kartografskih prikaza nastalih 1892–95. objavio kao prilog svojemu članku o istraživanjima toga područja (La Belgique coloniale, Bruxelles 1895, 1; 1896, 40). Za posljednjega boravka 1896. imenovan je generalnim povjerenikom belgijske vlade za distrikt Istočni Kwango (jugozapadni dio današnje Demokratske Republike Kongo). Lermanova otkrića promijenila su postojeće spoznaje o tom dijelu Konga, a njegovi kartografski prikazi uključeni su u službene zemljovide. — Nakon povratka u domovinu bio je 1897–1903. ravnatelj Pučke štedionice u Požegi te podupiratelj više gospodarskih pothvata. Naposljetku se 1912. preselio u Kreševo, gdje je istraživao rude (dnevnički zapisci 1916–18. objavljeni 1992). Za ekspedicija dopisivao se sa suvremenicima u domovini, među ostalima s J. Kempfom, J. J. Strossmayerom (Agramer Tagblatt, 1892; Obzor, 1892–94, 1896), F. Folnegovićem (Hrvatska, 1892–93), E. Kumičićem i A. Harambašićem. Kempf je primljena pisma priredio i tiskao kao knjige (1891. i 1894; ulomak u antologiji Hrvatski putopis. Zagreb 2002). Od druge ekspedicije L. je počeo voditi dnevnik – prvorazredan izvor za poznavanje zemljopisa te etnološko-antropoloških i kulturnopovijesnih značajka kongoanskoga starosjedilačkoga stanovništva; dijelovi su objavljivani u periodicima (Pobratim, 1896–97; Vienac, 1896; Hrvatski list, 1928–29; Novosti, 1941; Suradnja, 1944), a u cijelosti je tiskan posmrtno (1989). Narodnomu muzeju u Zagrebu darovao je zbirku predmeta afričke tradicijske kulture s popratnom dokumentacijom, danas najvrjedniji dio Odsjeka izvaneuropskih kultura zagrebačkoga Etnografskoga muzeja (493 predmeta), a manja zbirka čuva se u Gradskom muzeju Požega. Njegova fotodokumentacija o Kongu, rukopisi i korespondencija sa Strossmayerom čuvaju se u Arhivu HAZU. Zbog iznimnih zasluga u službi primio je više odlikovanja belgijskoga kralja Leopolda II. O njem je snimljen dokumentarni film (L. Kiiru, 1988).