LESKOVAR, Janko

LESKOVAR, Janko, prozaik (Valentinovo kraj Pregrade, 12. XII. 1861 — Valentinovo, 5. II. 1949). Nakon završetka preparandije 1880. u Zagrebu, službovao kao učitelj 1881–83. u Slavoniji, potom do 1897. u Hrvatskom zagorju (od poč. 1890-ih dulje ravnatelj u Krapinskim Toplicama), od 1900. u Karlovcu i od 1906. u Zagrebu. Bio je županijski školski nadzornik, 1908. kratko u Osijeku te do umirovljenja 1914. u Zagrebu. Reaktiviran 1920, do ponovnoga umirovljenja 1922. učiteljevao u Lovrećim Selima. U književnosti se javio na zalasku realizma kao već formiran pisac novelom Misao na vječnost (Vienac, 1891, 13), u kojoj otklonom od realističke pripovjedne matrice, napose kreacijom tankoćutna, psihički nestabilna lika Đure Martića, unosi novinu u hrvatsku prozu. Opterećen unutrašnjim proživljavanjem, iscrpnim intelektualističkim analizama, sjenama prošlosti te košmarnim snovima, poniranjem u sebe i svoju patnju, učitelj Martić sublimira glavne značajke modernističke proze. Prepoznat kao novelist intimnosti (M. Marjanović), L. u novelističkom ciklusu nastavlja raščlanjivati duševne dvojbe samotnih, labilnih čudaka, idealizmu sklonih individualista, nadahnutih književnom i filozofskom tradicijom (I. S. Turgenjev, P. Bourget, A. Schopenhauer, E. Swedenborg, E. Hartmann), koji u životnim prekretnicama završavaju u samoći, ludilu ili smrti. Nedjelatni i neodlučni Leskovarovi antijunaci tragične su osobe, socijalno i klasno uvjetovani patnici, slomljeni egzistencijalnom zbiljom (F. Ljubić – Katastrofa. Vienac, 1892, 17–19), nemoćnici sputani krutim moralnim obzirima i gubitkom samopouzdanja (I. Ivanović – Poslije nesreće. Vienac, 1894, 37–40; vlastelin Imrović – Jesenski cvijetci. Nada, 1897, 1–4) ili zaneseni preljubnici koji postaju čak i ubojice (M. Tihanović – Priča o ljubavi. Život, 1900, 2). U romanu naoko realistične tematike Propali dvori (1896), junakovo djelovanje ostaje na maglovitoj, nerealiziranoj ideji; nepoduzetan i kolebljiv, Pavao Petrović, sputan strahom od života, u presudnom trenutku odustaje od donošenja odluke. U psihološkom pak romanu Sjene ljubavi (1898), glavni junak, preosjetljivi Marcel Bušinski, u svojoj pasivnosti, malodušju, bezvoljnosti i sebičnoj zatvorenosti ostaje usmjeren isključivo na svoj unutarnji svijet. Autoanalitična misaonost, osjećajnost i podrobno psihološko portretiranje reduciraju akciju, te Leskovarovi junaci, prepušteni prebiranju po vlastitoj prošlosti, zapadaju u tjeskobu i pesimizam. Nemoćni i melankolični dekadenti preosjetljivih živaca, izgubljeni u malim i duhovno skučenim provincijskim okolinama, mazohističkim seciranjem vlastite intime i rezignacijom promiču spoznaju da se razumom ne može sve dokučiti jer »pokraj našega iskustvenog svijeta postoji još jedan metapsihički svijet«. Stoga su jednostavne kompozicije i sažete fabule Leskovarove proze podređene opisu unutarnjega doživljaja; razvijaju se u slikama psihičkih stanja i raspoloženja, ugođajima, osjećajima za nijansu i pojedinost u karakterizaciji likova te opisu krajolika i interijera. Nakon 1900 (s iznimkom novele Kita cvijeća, 1903) L. se okrenuo društvenoj tematici s elementima naglašene socijalne dimenzije (Patnik, 1900; Bez doma, 1901; Izgubljeni sin, 1903). Ostvaren prije početka hrvatske moderne (1897), glavni dio Leskovarova koherentna opusa od devet novela i dvaju romana, likovima kolebljivaca i slabića – leskovarcima (I. Frangeš) – posve se uklopio u prozni model s prototipom modernističkoga antijunaka fin de sièclea, koji pod represivnim režimom K. Khuena Héderváryja zapada u beznađe i pesimizam. Tematskim i stilskim iskorakom iz tradicije realizma L. je zaslužan za uspostavu prozne paradigme hrvatske književne moderne, napose kreiranjem lika intelektualca »nove duhovne i misaone dispozicije« (K. Nemec), pripadnika naraštaja prokušanoga neimaštinom, političkim progonima i nasiljem tuđinske vlasti, koji postaje simbolom nesretne hrvatske inteligencije. Realistički zasnovanom autorskom pričom u trećoj osobi blizak je impresionizmu, nedohvatljivošću junakovih težnja za idealnim neoromantizmu, a metafizičkim i okultnim sadržajima svrstava se među prve hrvatske fantastičare. Novelama, književnokritičkim člancima i polemikama javljao se u periodicima Smilje (1879–82, 1895–96), Agramer Tagblatt (1891, 1905, 1908, 1923), Agramer Zeitung (1891), Vienac (1891–92, 1894, 1903), Narodne novine (1893), Nada (1897, 1903), Die Drau (1900, 1904), Na domaćem ognjištu (1900–01), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900), Život (1900), Novice gospodarske, ob(e)rtniške in narodne (Ljubljana 1901), Pokret (1905), Sijelo (Prag 1905–06), Strossmayer koledar (1907), Domači prijatelj (Prag 1908), Slovenski jug (Beograd 1912), Hrvatska njiva (1917–18), Murska straža (Radgona 1919), Zagreber Tagblatt (1923–24), Jugoslavija (1930), Hrvatski dnevnik (1940) i Neue Ordnung (1942–43). Autobiografske zapiske Janko Leskovar o sebi i O slučaju Janka Leskovara objavio je u Vijencu (1944, 1, 6–10); odlomci su tiskani i u Hrvatskom zagorju (2004). Uvršten je u izbore Hrvatski pripovjedači (1907) M. Ogrizovića, Hrvatski pripovjedači (1917) B. Vodnika te Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski pripovjedači (2001), Tijelo tvoje duše (2004) i Još uvijek lijepe (2009), sve tiskano u Zagrebu. Djela su mu prevođena na njemački, engleski, francuski, talijanski, češki, mađarski, slovenski i španjolski jezik te esperanto. Promicao odgojno-nastavni rad te bio djelatan u povjerenstvima za hrvatski jezik i kao predavač na tečajevima Saveza učiteljskih društava (1906). Od 1991. u Pregradi se održava kulturna manifestacija Dani Janka Leskovara, a 1992. priređen je znanstveni skup te pokrenuta edicija Zagorski cvijeci, u kojoj su objavljene dvije knjige Sabranih djela.