LEVAKOVIĆ, Rafael

traži dalje ...

LEVAKOVIĆ, Rafael (fra Rafaelo Croato), vjerski i povijesni glagoljaški pisac (Jastrebarsko, 1597 — Zadar, 1. XII. 1649). Rano je pristupio franjevcima Provincije Bosne Hrvatske u nekom od samostana u blizini Jastrebarskoga. Prvo se školovao na Trsatu, gdje mu je učitelj i mentor bio F. Glavinić, a pretpostavlja se da je studirao i u Italiji. Kao papin tajni izaslanik prikupljao je 1625. podatke o prihodima biskupija u Ugarskoj radi plaćanja anata. Potkraj ljeta sljedeće godine na Glavinićevu je preporuku došao u Rim, u samostan Aracoeli, kako bi pri Kongregaciji za širenje vjere reformirao hrvatske glagoljske liturgijske knjige u skladu s odlukama Tridentskoga koncila. God. 1628–48. priredio je i objavio pet glagoljskih, jednu ćiriličnu i jednu latiničnu knjigu te glagoljsku kanonsku tablicu. Istodobno je za potrebe Reda i Kongregacije obavljao različite misije. God. 1632. nazočio je generalnomu kapitulu u Toledu, u ožujku 1637. otputovao preko Senja i Rijeke u Beč, gdje ga je Ferdinand III. Habsburgovac imenovao naslovnim smederevskim biskupom, što papa nije potvrdio. Pri povratku ga je u Zagrebu biskup B. Vinković imenovao arhiđakonom i kanonikom Zagrebačke biskupije, neuspjelo se zauzimajući da ga se imenuje i biskupom grčkokatoličke Marčanske biskupije. Iduće godine ponovo je putovao u Beč s tajnim papinim nalogom da prouči pravo ugarske krune na imenovanje biskupa; 5. travnja primio ga je car, o čem je L. sastavio izvještaj De jure patronatus Regum Hungariae relatio ad Curiam Romanum missa. Na carev poziv pribivao je sastanku monarhijskih biskupa u Trnavi (14–16. VI), odakle je otputovao u Bukurešt vlaškomu knezu Basarabu, kako bi nadgledao tiskanje ćiriličnih pravoslavnih knjiga, potom u Bugarsku, gdje je posjetio redovnike franjevačke kustodije, održao kapitul, izabrao novo starješinstvo i sastavio nove statute. Potkraj kolovoza otputovao je u Lavov i ondje 20 dana proučavao ukrajinske crkvene knjige. Zatim je boravio u Varšavi i Krakovu, odakle je u prosincu rođaku moldavskoga kneza uputio poslanicu De Sancti Spiritus processione. Vrativši se u Rim, povezao se s članovima kuće Barberini, posebno s kardinalom Antonijem. Na poč. 1641. došao je u Zagreb i vjerojatno u Biskupskom arhivu prikupljao građu za povijest Zagrebačke crkve. Sprijateljivši se 1640-ih s tobožnjim sultanom Jahjom, postao mu je mentorom (napisao njegov životopis; rkp. u Gradskoj knjižnici u Udinama i Nadbiskupskom arhivu u Splitu). Na preporuku i toga Jahje papa Inocent X. imenovao ga je 1647. ohridskim nadbiskupom, davši mu upravu i nad Prizrenskom biskupijom. U proljeće 1648. krenuo je u Ohrid, ali se zbog Kandijskoga rata zadržavao u Zadru i Kotoru, prepisujući povijesne izvore (Kronika popa Dukljanina, Historia Salonitana Tome Arhiđakona). Na poč. 1649. sudjelovao je u protuturskom ustanku na kotorskom području, a nakon što se u ožujku otvorila mogućnost sklapanja mira s Turcima, krenuo je u Veneciju, zaustavio se u Zadru i ondje umro. — U odboru za tiskanje slavenskih knjiga (glagoljicom i ćirilicom) Kongregacije za širenje vjere bili su i I. T. Mrnavić te Franjo iz Kotora, a Levakoviću je povjereno da bude reformator »librorum ecclesiasticorum linguae Illyricae«. Najprije je 1628. objavio Nauk karstjanski kratak, popularni mali katekizam R. Bellarmina (1597), a prema hrvatskom prijevodu A. Komulovića iz 1603. Mijenjao je i dodavao riječi i izričaje, pa i prestilizirao pojedine rečenice (V. Štefanić). Isti je katekizam priredio i 1629. objavio na ćirilici. Te godine izdao je i Azbukividnjak slovinskij ili Psalterić, početnicu koja sadržava osnovne molitve i psalme te glagoljsku i ćiriličnu azbuku i latiničnu abecedu. Zatim je priredio i 1631. objavio glagoljski Misal rimskij, dosljedno po novom, reformiranom latinskom predlošku; iz njega je s latinskoga na crkvenoslavenski preveo nove dijelove, a nepromijenjene je preuzeo iz starih glagoljskih misala. Unio je notaciju za pjevanje po gregorijanskom običaju, što nemaju dotadašnji ni rukopisni ni tiskani glagoljski misali. Iz pisma Kongregaciji saznaje se da je sam slagao i ispravljao slog. Unatoč potrebi i iščekivanju, Misal među glagoljašima nije dobro primljen, među ostalim i zbog visoke cijene. God. 1635. objavio je Ispravnik za jereji ispovidnici, i za pokornih Š. Budinića, zapravo njegov slobodni prijevod popularnoga priručnika J. A. de Polanca iz 1554. Na početku su umetnuti stihovi (dvostruko rimovani dvanaesterci) D. Grozdeka, u kojima veliča Levakovićev trud u pripremanju crkvenih knjiga, a potom i njegovo obraćanje čitatelju, gdje spominje i Misal, navodeći da su Levakoviću »bez vsakoga razloga bezobzirno prigovarali«. Iduće godine Ispravnik je tiskao i latinicom. Na glagoljici je 1637. na listu papira veličine 41 x 34 cm objavio kanonsku tablicu (sačuvani primjerci u Vatikanskoj knjižnici, sign. Stamp. Chigi II 1080, int. 87, te u rimskoj knjižnici Angelica, sign. VII–2–39 – uvezano s primjerkom prvoga izdanja Azbukividnjaka), koja je odgovarala tekstovima u njegovu Misalu (izostavljena je molitva pri miješanju vode i vina). Tablica sadržava i svečanu posvetu senjskomu biskupu I. K. Agatiću, koji ga je pri njegovu proputovanju u Beč u travnju 1637. dočekao s velikim počastima. Časoslov rimskij, usklađen s reformiranim, tiskao je 1648, iako je prvu redakciju načinio već 1635; priredio je nove oficije, prepjevao himne u latinskom metru, biblijske tekstove uskladio s Vulgatom, a za ostale se tekstove oslanjao na rukopisne glagoljske brevijare, koji su kao i misali u Rim dopremljeni iz Zadra; u brevijar iz 1465 (Vatikanska knjižnica, sign. Slav. 19) lijepim je sitnim rukopisom unio obilje bilježaka na latinskome. Više je puta prerađivao tekst, osobito Psaltira, u koji je, prema odluci Kongregacije za širenje vjere od 1. IX. 1643. da se uskladi s Vulgatom, intervenirao i unijatski biskup Metodije Terlecki. On je, uspoređujući Levakovićev autograf (Vatikanska knjižnica, sign. Slav. 23) sa starim slavenskim i rutenskim brevijarima, riječi pučkoga, »dalmatinskoga« govora zamijenio slavenskima. Časoslov je u konačnici jezično i grafički toliko istočnoslaveniziran da je prekinut kontinuitet objavljivanja glagoljskih liturgijskih knjiga na izvornom hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku (V. Babič). Iako je postupio u skladu s unijatskom djelatnošću Katoličke crkve među Slavenima, čini se da L., želeći slijediti stare glagoljske liturgijske knjige, nije olako pristajao na promjene (Azь sotvorihь êko povelêno mi bistь a udobnêe bêše mnê obćimь êzikomь našimь pisati). Pisao je i pjesme; najranijim njegovim stihovima drži se Pozdrav Jurju knezu Zrinskomu, prigodnica napisana 1622. u povodu imenovanja Zrinskoga banom, a objavljena 1639, s pohvalnicom Nadpisanie u osmoredke, u drugom izdanju Vazetja Sigeta grada B. Karnarutića. U Glavinićevu prvijencu Manus Christi amoris (1625) objavio je »neduhgovorenja« (prozopopeje) Knjiga kupcu govori, u kojima potiče na kupnju knjige te hvali autorovu poniznost i obrazovanje. Pet kraćih versificiranih cjelina, poput osmeračkoga pjesmotvora Deset zapovedi Zakona i osmeračkih molitava Na vozdignutje tela G(ospode)va i Na vozdignutje Čaši, objavio je u Azbukividnjaku iz 1629, a u Ispravniku šesterački katren Isus grešniku. U pjesnički korpus ubrajaju mu se i prepjevani psalmi iz Časoslova. U arhivima i knjižnicama čuva se mnogo njegovih rukopisa. Osobito su vrijedni nedovršena povijest Zagrebačke crkve Historiola de fundatione et structura ecclesiae Zagrabiensis, građom koje su se služili B. A. Krčelić i D. Farlati, prijepis Ordo et series cleri Dioecesis Zagrabiensis 8. martii 1574 in synodo, koji sadržava mnoge korisne podatke o kaptolu i biskupiji te o glagoljašima među svećenstvom (oba u Arhivu HAZU), te korespondencija s biskupom Vinkovićem (Nadbiskupski arhiv u Zagrebu), dijelom objavljena (Croatiae auctores Latini. www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala). — Iako su se u dijelu literature Levakoviću spočitavale ambicije za crkvenim častima i narušavanje hrvatskoglagoljske jezično-književne tradicije, novija ih istraživanja opovrgavaju, potvrđujući ga kao zauzeta djelatnika poslijetridentske katoličke obnove, koji je stekao istaknuto mjesto u hrvatskoj baroknoj književnosti i kulturnoj povijesti. O njem je 2009. u Zagrebu organiziran skup te 2010. tiskan zbornik s mnogobrojnim novim pojedinostima iz života i djelovanja te rukopisnim latinskim spisima.

DJELA: Naukь karstênski kratakь. Da se može naučiti na pamet. In Roma, nella stampa della Sac. Congr. de propag. fide, 1628 (1629. ćirilicom). — Azbukividnêk slovinskiĵ, iže općennim načinom Psalterić nazivaet se. Pismom b. Ĵerolima Stridonskago prenapravlen o. f. Rafailom Levakovićem Hervaćaninom čina Manših brat Obsluževajućih, Deržave Bosne Hervatske. U Rimu, va Vitiskalnici Svete Skupšćini ot razmnoženiê veri, 1629 (1693²). — Missale Romanvm Slavonico idiomate ivssv S.D.N. Vrbani Octavi editvm. Missal rimskiĵ va ezik slovenskiĵ sazdan poveleniem P.G.N. pape Urbana Osmago. Romae, typis & impensis Sac. Congr. de propag. fide, 1631. — Ispravnik za erei ispovidnici, i za pokornih. Prenesen nigda sь latinskoga êzika u slovinskiĵ, po Popu Šimunu Budineu: a sada pismenni glagolskimi ispisan, i napečaćen, O. Rafailom Levakovićem. Romae, typis Sac. Congr. de propag. fide, 1635 (1636. latinicom). — Breviarivm Romanvm Slavonico idiomate Iuʃʃu S.D.N. Innocentii PP.X. editvm. Časoslovь rimskiĵ slavinskimь êzikomь Poveleniemь S.G.N. Innokentiê Papi X vidanь. Romae, typis & impensis Sac. Cong. de propag. fide, 1648.
 
LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 337–340. — I. Kukuljević Sakcinski: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovini XVII. vieka. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1868, 9, str. 278–312; (Prilozi), 1869, 10, str. 164–219. — P. B. Gams: Series episcoporum Ecclesiae catholicae. Ratisbonae 1873, 392. — V. Catualdi: Sultan Jahja dell’imperial casa ottomana. Trieste 1887. — E. Fermendžin: Acta Bulgariae ecclesiastica ab a. 1565 usque ad a. 1799. Zagrabiae 1887, 47–49. — Isti: O. Rafo Levaković i Vlasi u Hrvatskoj g. 1641. Starine, 1888, 20, str. 22–32. — V. Jagić (V. J.): Zwei bibliographische Seltenheiten. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 12(1890) str. 630–636. — E. Fermendžin: Listovi o izdanju glagolskih crkvenih knjiga i o drugih književnih poslovih u Hrvatskoj od god. 1620–1648. Starine, 1891, 24, str. 1–40. — J. Posilović: Rafaelo Levaković i unija u Hrvatskoj g. 1641. Hrvatska domovina, 4(1898) 93, Pr., str. 1. — R. Strohal: Hrv. glagolski književnik Rafael Levaković. Hrvatska, 1(1911) 45, Pr., str. 2. — K. Horvat: Glagolitica Vaticana. Starine, 1911, 33, str. 506–536. — Isti: Nekoliko podataka o sultanu Jahiji iz Vatikanskoga arhiva. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 15(1913) str. 179–197. — B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti, 1. Zagreb 1913. — M. Stojković: Bartuo Kašić D. I. Pažanin (1575.–1650.). Rad JAZU, 1919, 220, str. 236–237. — V. Deželić st.: Znameniti Jastrebarčani. Katolički list, 74(1923) 49, str. 597–601. — M. Premrou: Kdaj in kje je umrl o. Rafael Levaković, O. F. M. ohridski nadvladika. Nova revija, 4(1925) 4, str. 421–422. — J. Šimrak: De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII. Zagreb 1926, 76–113. — F. Majstorović: Fra Rafael Levaković. Kalendar sv. Franje, 1930, str. 61–66. — J. Jurić: Pokušaj Zbora za širenje vjere god. 1627. da kod južnih Slavena uvede zajedničko pismo. Croatia sacra, 4(1934) 8, str. 143–174. — I. Dujčev: Il cattolicesimo in Bulgaria nel. sec. XVII. Orientalia Christiana analecta (Roma) 1937, 111, str. 47–50. — V. Štefanić: Bellarmino-Komulovićev Kršćanski nauk. Vrela i prinosi, 1938, 8, str. 17–22. — F. Rožić: Svijetlom trolistu moga zavičaja. Hrvatska straža, 11(1939) 185, str. 5. — M. Kombol: Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945. — J. Radonić: Štamparije i škole Rimske kurije u Italiji i južnoslovenskim zemljama u XVII veku. Beograd 1949, passim. — S. Antoljak: »Sultan Jahja« u Makedoniji. Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet vo Skopje, 13(1962) str. 109–166. — M. Japundžić: Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija (Buenos Aires), 8(1963) 4, str. 487. — J. Hamm: Ruska redakcija u glagoljskim spomenicima. Slovo, 1971, 21, str. 213–222. — I. Golub: Rad Ivana Paštrića na izdavanju glagoljskih liturgijskih knjiga. Ibid., str. 377–387. — B. Pandžić: Prizrenska katolička biskupija. Hrvatski kalendar (Chicago), 28(1971) str. 99–100. — J. Burić: Libri croati pubblicati a cura della S. C. di propaganda fide. U: Sacrae Congregationis de propaganda fide memoria rerum, II. Rom—Freiburg—Wien 1973, str. 836; III/2. 1976, str. 827–841. — D. Gazdaru: Midiunea culturală a lui Rafael Levaković pe lângă Matei Basarab. Prietenia lui cu Udrişte Năsturel. U: Omagiu profesorului D. Gazdaru. Freiburg im Breisgau 1974, 93–174. — B. Pandžić: Franjo Glavinić i Rafael Levaković u razvoju hrvatske pismenosti. Nova et vetera, 28(1978) 1/2, str. 85–112. — A. Nazor: Zagreb – riznica glagoljice. Zagreb 1978, 74–76. — Š. Jurić: Pismo Rafaela Levakovića Kasperu Schoppeu iz 1636. Arhivski vjesnik, 25(1982) str. 37–46. — T. Mrkonjić: Glagoljska kanonska tablica iz 1637. Slovo, 1988, 38, str. 93–100. — J. Vončina: Jezična baština. Split 1988, 215–216. — R. Katičić: Litterarum studia. Zagreb 1998. — V. Horvat: Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja. Zagreb 1999. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1999. — V. Babič: Vpliv vzhodne cerkvene slovanščine na hrvaške glagolske tekste v 17. in 18. stoletju. Ljubljana 2000. — D. König: Azbukividnĕk slovinskij Rafaila Levakovića. Bosna Franciscana, 8(2000) 13, str. 258–326. — Z. Kudelić: Rafael Levaković kao kandidat za biskupa Marčanske biskupije. U: Hereditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić. Zagreb 2003, 113–124. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija. Zagreb 2004. — (Prilozi V. Babič i D. König): Glagoljica i hrvatski glagolizam (zbornik). Zagreb—Krk 2004, 657–676. — F. E. Hoško: Trsatski franjevci. Rijeka 2004. — J. Paščenko: Ukrajinska filologija i prijevodi hrvatskih glagoljičkih knjiga na crkvenoslavenski jezik. Riječ, 13(2007) 3, str. 58–82. — M. Korade: Fra Rafael Levaković (1597.–1649.) u zrcalu hrvatske historiografije. Gazophylacium, 14(2009) 1/2, str. 135–147. — S. Krasić: Počelo je u Rimu. Dubrovnik 2009. — Zbornik o Rafaelu Levakoviću. Zagreb 2010. — V. Horvat: Apologija Bartola Kašića. Filologija, 2011, 57, str. 67–74, 108–115, 127. — T. Tvrtković: Zagonetno autorstvo ili zbrka među rukopisima: Prodromon et una generalis Illyrici descriptio. Povijesni prilozi, 30(2011) 41, str. 189–201.
 
Anica Nazor (2013)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LEVAKOVIĆ, Rafael. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11766>.