LIPOVAC, Vasko

LIPOVAC, Vasko (Vasilije), slikar, kipar i grafičar (Škaljari kraj Kotora, 14. VI. 1931 — Split, 4. VII. 2006). Završio gimnaziju u Kotoru 1950. U Zagrebu diplomirao 1955. na Akademiji primijenjenih umjetnosti (Ž. Hegedušić i K. Angeli Radovani) te do 1959. bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića. Od 1955. djelovao kao samostalni umjetnik u Zagrebu (1964–66. zaposlen u redakciji časopisa Kemija u industriji), a od 1966. u Splitu. Zaokupljen sažimanjem oblika, isprva slika u ulju jednostavne, plošne kompozicije zagasitih tonova, često nadrealistične, snovite atmosfere (Ribar i mjesec i Susret, 1957), na kojima ljudski lik svodi na znak (Ikona i Šetnja, 1956; Ekvilibristi, 1957, MSU u Zagrebu, MSUZ). Pod snažnim utjecajem skupine Exat 51, kratko se izražava u duhu geometrijske apstrakcije (Kompozicija, 1959, serigrafija, Grafička zbirka NSK, GZNSK). U pol. 1960-ih počinje naglašivati simetričnost kompozicije i frontalnost likova, a paletu reducira na otvorenu, čistu boju (Lijepa žena, 1966, Zelena riba, 1967; Figura s pticom, 1969, MSUZ). Istodobno nadahnuća crpe iz sjećanja na djetinjstvo u Kotoru (jedrenjaci, mornari), a posebno je zaokupljen crkvenom baštinom (pale, reljefi, ikonostasi, zlatarski predmeti), kojom se služi kao motivskim ishodištem, ali i formalno (format diptiha, zlatne patinirane pozadine), kao u kompozicijama Veliki i mali (1966), Diptih i Pred poliptihom (1968) te Poliptih (1971). Tad počinje raditi kolaže (Djevojka, 1968) i grafike (Zeleni prozor, 1971, linorez, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Jedrenjak, 1973, serigrafija, GZNSK), a sve je skloniji drvu, u kojem stvara isprva objekte, potom i reljefe i skulpture (Kockica, 1963; Dva lica, 1966; Pohvala pticama, 1969, MSUZ; Stari kapetan, 1972). Kratko ga 1970-ih zaokuplja metal (Bacač koplja i Ornitolog, 1976), u kojem stvara skulpture pojednostavljenih, jajolikih oblika, kojih sjajne površine zrcale umnožene, promjenjive slike. Potkraj 1970-ih svojim tipski stiliziranim likovima, naglašene statičnosti i voluminoznosti, vraća lica; u slikama (Signalist, 1976, Plavi suncobran, 1977, i Poliptih, 1998, akrilik; Remorker, 1979, Roko, 1989, i Bili cvitak, 1995, ulje), grafikama (Mornar, 1986, serigrafija, GZNSK), crtežima te reljefima i skulpturama (Svadba, 1984; U šetnji, 1985; Signalist i Prior, 1987; Biskup, 1988; Dama sa šeširom, 1989; Odmor, 1993; Nedjelja 1938, 1997) stvara galeriju blago ironičnih likova (mornari, nevjeste, crkveni dostojanstvenici), koji sudjeluju u oblikovanju njegova poetskoga, nostalgičnoga svijeta, naglašenoga mediteranskoga ozračja. Od 1970-ih intenzivno se bavi i športskim temama. Istražujući ljudski pokret, stvorio je ciklus metalnih skulptura Igre (1976–78), iznimno sažeta oblika, te skupinu skulptura Cyclus (1995), u kojoj nizom drvenih figura sugerira biciklističku utrku. Često je bio zaokupljen i erotskim temama, koje u njegovim djelima, unatoč eksplicitnosti prikaza, zbog osobita likovnoga jezika i osebujnih naziva poprimaju humornu notu (Striptiz, 1974, Br. 3, 1975, Nicanje, 1981, Peep show, 1990, sve akrilik; ciklus iz 1982–83. u tušu, temperi, olovci; 1. program, 1994, ciklusi Kokete i Stilite, 1996, Poruka u boci, 1998, Šarena ševa, 2002, sve skulpture); osobito su zapaženi ciklus oslikanih neobrađenih drvenih trupaca (Piombo na glavu i Džepni biljar, 2001) i serija objekata s erotskim prizorima, djelomično skrivenim vratima (Iza vrata i Vrata, 2002–06). Od 1980-ih intenzivnije se bavio sakralnim temama (Adam i Eva, 1984, Sveti Sebastijan, 1986, Sveti Vlaho, 1992, skulpture; Posljednja večera, 1988, akrilik; Raspeće, 1992, lavirani crtež), a osobitu pozornost posvetio je prikazu likova M. Marulića (Marul, drvorez, 1977, GZNSK; bronca, 1984. i 1998) i sv. Vlaha (1992, pozlaćeno drvo). Iz opusa se izdvajaju serija crno-bijelih morskih pejzaža u akriliku (Vapor, Hrid i Zaljev, 1999), prijeteće atmosfere i iznimne ekspresivnosti, te ciklus objekata od limenih ili staklenih ploča Val (2004–05). Djela su mu izložena na samostalnim izložbama u Yorku (1959. s O. Petlevskim), Splitu (1965, 1968, 1972, 1974, 1976–77, 1979, 1983–85, 1987, 1991–92, 1996–97, 1999, 2001, 2005–07, 2013), Kotoru (1966, 2013), Beogradu (1968, 1976), Dubrovniku (1970, 1973, 1979, 1984, 1990, 1993–94, 2000, 2002), Zagrebu (1970, 1976, 1978, 1983–86, 1988, 1992, 1994–96, 2001, 2004–05, 2008), Firenci (1972), Kopru (1975), Zadru (1977), Ljubljani (1978), Šibeniku (1981, 1987, 1998), Titogradu (1983), Varaždinu (1984, 1997), Budvi (1985), Hvaru (1986), Bruxellesu (1989), Korčuli (1990), Čakovcu (1990, 1994), Trogiru (1993), Novalji (1997), Rijeci (1997, 1999–2000), Labinu i Poreču (1998), Krku (1999), Mostaru (2001), Tivtu (2003. s J. Diminićem) i Ozlju (2004) te na skupnima Zagrebački triennale (1955), Plavi salon (Zadar 1957, 1970, 1974), Skupina Mart (Zagreb 1957, Sarajevo 1958, Beograd 1959, Split 1968), Zagrebačka izložba jugoslavenske grafike (1958, 1972–78), Zagrebački salon (1965–66, 1969–70, 1971 – nagrada, 1973–75), Splitski salon (1969–70, 1971 – nagrada, 1972–73, 1975 – nagrada, 1976–77, 1979, 1981, 1984, 1986 – nagrada, 1989, 1996 – nagrada), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1971–79, 1983, 1993–99, 2002 – nagrada), Međunarodna izložba originalnog crteža (Rijeka 1972, 1978), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1984, 2003 – nagrada), Lički annale (Zagreb 1976, Gospić 1982), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1975 (Zagreb 1977), Beogradski trijenale (1977), Izložba maloga formata (Split 1977–81), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Međunarodni grafički biennale (Ljubljana 1977–79), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1977), Mediteranski bijenale (Aleksandrija 1978 – nagrada), Porečki annale (1979, 1986, 2006), Lik-figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982–88, 1994–97), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1984), Jugoslovenska grafika 1950–1980 (Beograd 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Postojanost figurativnog (Zagreb 1987), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Expo (Lisabon 1998), Branko Ružić i suvremenici (Slavonski Brod 1999, Zagreb 2000), Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001), Trijenale kiparstva (Bad Ragaz 2003), Međunarodni grafički bijenale (Split 2003, 2007) i Hrvatski triennale akvarela (Karlovac 2004 – nagrada). Autor je javnih skulptura (čelični spomenik D. Petroviću 2005. u parku Olimpijskoga muzeja u Lausanni, brončani Maruliću 2006. u Vukovaru i 2007. u Parku skulptura u Santiagu; u Splitu metalni Crveni cvijet ispred Ekonomskoga fakulteta, 2006, i drveno Plavo stablo u Vukovarskoj ul., 2011) i ambijentalnih intervencija (Prijedlog za Split III, 1972–74, obojeni poliester; Perle na hridi sv. Andrije u Rapcu, 1996, kamen). Likovno je opremio interijere hotela (»Argentina«, 1969, i »Babin kuk«, 1976, u Dubrovniku; »Berulia« u Brelima i »Marco Polo« u Korčuli, 1970; »Marjan« u Splitu, 1971) i javnih zgrada (Centar za kulturu, 1983, i Pomorski muzej, 1985, u Kotoru) te izveo brončane vratnice crkve sv. Marije u Kotoru 1989. Bavio se ilustracijom knjiga (P. Zlatar, Otključani globus. Zagreb 1982; J. Fiamengo, Dolazak u kruh. Zagreb 1998), oblikovao scenografije (M. Vetranović, Kako bratja prodaše Jozefa, 1990, Dubrovačke ljetne igre; I. Tijardović, Mala Floramye, 2001, HNK u Splitu) i kostimografije (C. Debussy, Kutija igračaka, i M. Ravel, Daphnis i Chloé, 1985–86, HNK u Splitu) te lutke (Odisejeva putovanja, Homer i L. Paljetak, 1984–85, Kazalište lutaka »Pionir« u Splitu). Nadahnut zavičajnim mediteranskim predajama i baštinom stvorio je autentičan, iznimno komunikativan opus, baziran na suvremenom, morfološki izvornom, jezgrovitom likovnom jeziku. Dobitnik je Nagrade »Grigor Vitez« za ilustraciju 1978. i Nagrade za životno djelo Slobodne Dalmacije 2006. O njem je snimljen dokumentarni film T. Maroevića Između kista i dlijeta (redatelj Ž. Belić, HRT, 1996), a 2011. i 2012. upriličeni su Dani otvorenog ateljea Vaska Lipovca u Splitu.