Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BALISTRILIĆ, Dujam (Balistić, Balistrić, de Balistis), učeni redovnik (Split, II pol. XV st. — Split, poslije 1506). Javlja se i pod oblicima: Balistririć, de Balistris. Njegov otac Petar Luke Zlosinovića bio je balistarij, izrađivač balista za bacanje kamenja i užarene smole na neprijatelja. Po tome je njegov rod dobio nadimak Balistić, de Balistis i sl. Dujam se od 1482. do 1506. spominje kao primicerij splitske stolne crkve, bio je i njen kanonik; 1482. svojom je rukom napisao naredbu nadbiskupa B. Averoldija (1479–1503) o vladanju klera splitske katedrale. Kao primicerij; Doimus Balistrich sudjeluje 1487. i 1506. na izradi, a od 1501. na reviziji inventara riznice, te 1489. i 1493. na kolonatskim ugovorima za zemlje crkava Sv. Martina (de Colonia) i Sv. Jakova (de Colonia), kojih je bio rektor. Uživao je i beneficij Sv. Jerolima na Marjanu. God. 1501. spominje se kao vikar nadbiskupa Averoldija. U svom Ribanju i ribarskom prigovaranju (stih 764–774) Petar Hektorović spominje kako se Dom Dujam Baništrilić bio povukao u svoj »stan« u Nečujam na Šolti zavivši se u redovničke halje (»koji Split ostavi i tamo se zavi cić božje ljubavi«), a tamo je »dugo vrime« (oko dvije godine) »Marul Marko ... š njim bil«. Za boravka na Šolti nastala je i Marulićeva pjesnička poslanica upućena prijatelju i kasnijem njegovu biografu Frani Božićeviću (Marci Maruli in Valle Surda commorantis responsio). Dujam je imao strica Luku koji se (pod prezimenom Balestrerich) spominje 1492. kao »consiliarius et examinator«, a ovaj sina Bernardina. Dujmova sestra Maruša bila je udana za kipara Andriju Alešija, a njegov brat oženio je sestru Tome Nigera i imao sina Krstu Balistića (de Balistis), koji je 1520. do 1525. bio arhipresbiter kao nasljednik svoga ujaka Tome, naslijedivši 1525. i njegovu biskupsku stolicu u Trogiru, pa je očevu prezimenu dodavao i majčino prezime Niger. — B. je bio vrlo cijenjen po svojoj učenosti, a kako navodi M. Marulić, poznavao je dobro i latinska i hrvatska djela (»obojega jazika dobro umiću«). U nastojanju da redovnicima splitske crkve, a možda i onima na širem području, priskrbi pogodno vjersko štivo na hrvatskom jeziku, B. je na vlastitu molbu i o svom trošku (rogatu et impensis), kako to piše u eksplicitu Zadarskog rukopisa, naručio od Marulića prijevod djela Tome Kempisa (koje se pridavalo i Ivanu Gersonu) De imitatione Christi, što je ovaj i učinio davši mu naslov Od naslidovanja Isukrstova. Povezani kumstvom, tu su međusobnu književnu vezu obojica i nastavili, pa je Marulić »popu i prmanciru splickomu, dom Dujmu Balistriliću, kumu svomu«, posvetio 1501. spjev Juditu. U posveti djela vidi se da je Marulić mnogo držao do Dujmova mišljenja, nadajući se da će mu njegova javna pohvala pridonijeti popularnosti djela (»i ku vazda hvalite dilom, tu pohvalite i ustmi«). Nema sumnje da je Don Dujam B. bio vrlo poštovan u krugu splitskih učenih ljudi, da je bio promicatelj hrvatske knjige i pjesništva, ali, nažalost, dosada nije poznat ni jedan njegov latinski ili hrvatski tekst.

LIT.: Dujam Srećko Karaman: Domaće slike. Balistrilić, Dujam. Narod (Split), 7(1890) 43, str. 1. — Cvito Fisković: Prilog životopisu Marka Marula Pečenića. Republika, 6(1950) 4, str. 197. — Duško Kečkemet: Život Marka Marulića Splićanina. Split 1975, 90–97. — Ivan Ostojić: Metropolitanski kaptol u Splitu. Zagreb 1975, 219. — Julije Derossi: O jezičnim specifičnostima novootkrivene Marulićeve prijevodne čakavske proze. Hrvatski dijalektološki zbornik, 5(1981) str. 24.
 
Duško Kečkemet i Redakcija (1983)