Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MEDULIĆ, Andrija (Andrea Schiavone, Andrea Meldolla, Andrija Zadranin), slikar i grafičar (Zadar?, o. 1510 — Venecija, 1. XII. 1563). Najpoznatiji je po nadimku Schiavone, kojim se služio ističući pripadnost zavičaju, a pridavali su mu ga i suvremenici. U domaćoj se povijesti umjetnosti uvriježio pohrvaćeni oblik prezimena, prvi put objelodanjen 1838 (Danica ilirska). U svojoj je oporuci napisao da je sin Simona Meldole, a bilježnik, kojemu ju je predao 22. V. 1563, da je iz Zadra (Andreas Meldola da Hiadra). Zasigurno je dakle sin Šimuna, vojnoga službenika Mletačke Republike, zapovjednika u Nadinu 1501–05, podrijetlom iz Meldole (odatle i oblici Medola, Medalo, Medula) kraj Forlija, i brat slikara Marka Antonija, koji se spominje u Zadru 1515–62 (kao slikar od 1547), te rođak P. Zoranića. Zabilježeno je da mu je L. Lotto isplatio neki dug 1547, a u oporuci njegove udovice 1569. spominju se posjedi u Zadru, što dovodi u sumnju navod da se nije oslobodio tereta siromaštva (C. Ridolfi). Pretpostavka da je isprva slikao u Dalmaciji nije potvrđena. Pripisivale su mu se zidne slike u Zadru (Posljednji sud, apsida katedrale sv. Stošije, uništeno; Posljednja večera, refektorij franjevačkoga samostana, oštećeno) i Šibeniku (Ulazak Mlečana, Gradska loža, Posljednja večera, refektorij dominikanskoga samostana, oboje uništeno). Djelovao je uglavnom u Veneciji, ali nije utvrđeno kad se onamo doselio. Radio je uljene slike na platnu i drvu, freske, crteže i grafike biblijskoga, mitološkoga i alegorijskoga sadržaja, rjeđe portrete, i među prvima u Italiji pejzaž kao zasebnu temu. Oslikao je mnogobrojne škrinje (cassone) i drugi renesansni namještaj, samostalno ili s pomoćnicima. Kako su dokumenti o njem i datirana djela rijetki, nisu mu još sasvim razjašnjeni umjetnička izobrazba, utjecaji, stilski razvoj ni atribucije. Veliki bakropis Otmica Helene (1547, London, Britanski muzej, BM) jedino je njegovo poznato signirano djelo (Andrea Meldolla inventor). Pripadao je krugu istaknutih venecijanskih umjetnika (J. Sansovino, Tintoretto, Tizian, A. Vittoria). G. Vasari od njega je 1540. naručio veliku sliku s prikazom bitke Karla V. Habsburgovca i Hajredina Barbarosse i potom je darovao Ottavianu de’ Medici (izgubljena). Bio je jedan od sedmerice slikara kojima su Sansovino i Tizian 1554. povjerili oslikavanje velike dvorane knjižnice Marciana. Za nju je naslikao tri stropna tonda s alegorijama moći (vladarske, duhovne i oružja), što mu je plaćeno 1556, i oko 1560. dvije slike s monumentalnim likovima filozofa (sve ulja na platnu). Jedan je od malobrojnih živućih umjetnika spomenutih u vodiču Venecije F. Sansovina 1556. God. 1562. gvardijan Bratovštine sv. Marka naručio mu je sliku Čudo sv. Marka, koju vjerojatno nije dovršio, no sačuvan je njezin fragment Žena koja kleči s djetetom/Alegorija (Beč, Povijesnoumjetnički muzej, PUM) i pripremni crtež (Windsor, Kraljevska knjižnica). Sljedeće je godine s Tizianom, Tintorettom, P. Veroneseom i Jacopom Pisbolicom iz Pistoije bio član povjerenstva za procjenu mozaika braće Zuccato na pročelju crkve sv. Marka. Njegov prijatelj P. Aretino hvali ga u pismu 1548. tvrdeći da mu se divi i Tizian te napominje da su mu djela zbog brzine nedovršena, pripisujući nemar mladosti. Vittoria je od njega kupio tri slike, a Tintoretto, koji je oponašao njegovu maniru, prema Ridolfiju izjavio da bi svaki slikar trebao imati barem jednu njegovu sliku kako bi učio vještinu nanošenja boja. Medulićev način slikanja P. Pino držao je vrijednim pokude, Vasari pak nedovršenim, ističući ženski lik slikan »tehnikom punom nabačenih mrlja, koja nije nikako dovršena« s Tintorettove pale Prikazanje u Hramu (Venecija, crkva Gospe od Karmela), koju je zbog stilske podudarnosti pogrješno atribuirao Meduliću. Za razliku od tih suvremenika, barokni su se pisci (G. C. Gigli, Ridolfi, M. Boschini) divili upravo posebnostima njegova stila: inovativnu načinu rada kistom, novomu shvaćanju boje, crteža i svjetla, izbjegavanju naturalizma, nemiru boje i mrlje. Od početka je slikao usredotočen na kompoziciju i kolorit rastvarajući oblike u guste mrlje boje. Među ranim djelima ističu se slike Apolon i Dafne, Apolon i Eros, Jupiterovo rođenje, Jupiterov odgoj i četiri alegorijsko-povijesne kompozicije (PUM), Deukalion i Pira i četiri kompozicije s likovima iz mita o Psihi (Venecija, Galerija Akademije, GA), sve oko 1538, Nimfe u pejzažu (oko 1540, London, Muzej Leightonova kuća), Obraćenje sv. Pavla (oko 1542, Venecija, Zaklada Querini Stampalia; prema Rafaelu), Kain ubija Abela/Samson ubija Filistejca (oko 1542, Firenca, Galerija Palatina, GP; prema Pordenoneu) te Poklonstvo pastira i Sv. Sebastijan, Andrija i Rok (Mel, župna crkva). Potkraj 1540-ih naslikao je Poklonstvo triju kraljeva (oko 1547, Milano, Ambrosiana) dijagonalne kompozicije i plamena kolorita, »najviši domet manirizma u Veneciji prije El Greca« (R. Pallucchini, 1950), i Midin sud (oko 1548–50, London, Hampton Court, Kraljevska zbirka), svoje najveće mitološko platno. Oko 1550. nastaju slike Dijana i Kalisto (Amiens, Muzej Pikardije), Arkad u lovu i Jupiter i Kalisto (London, Nacionalna galerija, NG), Svadba Amora i Psihe (New York, Metropolitanski umjetnički muzej, MUM), njegova »najljepša i najzrelija slika« (A. Schneider, 1935), Oplakivanje Krista (Venecija, privatna zbirka; reproducirano na poštanskoj marki, serija Znameniti Hrvati, 2000) i Poklonstvo pastira (GP). Potom stvara vrhunska djela Oplakivanje Krista/Piete (Dresden, Galerija slika), Sveta obitelj sa sv. Katarinom i malim Ivanom Krstiteljem (PUM; inačica Tizianove kompozicije u NG) u šumskom krajoliku, izrazito smiona kolorističkoga rješenja, i Poklonstvo pastira (PUM) te slike Krist pred Herodom (Napulj, Muzej Capodimonte), Krist pred Kaifom (PUM), Krist pred Pilatom (GA), Ecce homo (Padova, Gradski muzej) i Ecce homo (Venecija, privatna zbirka, novija atribucija). Ističe se i kompozicija Sacra conversazione (oko 1552–54, Rim, Britansko veleposlanstvo). Remek-djelo mu je i Navještenje (oko 1556, Belluno, vratnice orgulja crkve sv. Petra) s krajolikom krepuskularnoga kolorita u pozadini, koloristički među najuspjelijima u venecijanskom slikarstvu XVI. st. Na njegovo pejzažno slikarstvo (Gorski pejzaž i Šumski pejzaž, Berlin, Državni muzej) utjecao je vjerojatno L. Sustris, kojemu je u novije doba reatribuirano navodno Medulićevo djelo Jupiter i Jo u Ermitažu (Sankt Peterburg), u kojem je pak Meduliću atribuirana slika Lot i kćeri (oko 1555). Nakon 1556. izveo je kompoziciju Dijana i Akteon (PUM; inačica Tizianove, 1556–59, NG) te dva prikaza iz života Enejina (PUM). Od slika u venecijanskim crkvama izdvajaju se one u crkvi Gospe od Karmela, gdje je 1552–53. oslikao korsku pregradu (sačuvano Navještenje, Poklonstvo pastira i Poklonstvo kraljeva, danas na pjevalištu) s Camillom da Urbino, koji se žalio da mu je suradnju ograničio na tehničku pomoć (prosvjed predao bilježniku 1553), i u crkvi sv. Sebastijana: ovalne monokromne freske Isus na Maslinskoj gori, Uhićenje Isusa, Polaganje u grob i Uskrsnuće (1544–53, svodovi kapele Grimani) te velika pala Isus i dvojica učenika na putu u Emaus (nakon 1557, kapela Pellegrini); pripisuju mu se i slike u crkvi sv. Jakova Apostola, datirane u poč. 1530-ih (David). Od portreta najpoznatiji mu je Portret mladića kovrčave kose i sagnute glave (1540–60, GP), više puta kopiran kao Medulićev autoportret. Za njegov Portret starca (PUM) također se držalo da je autoportret. God. 1798. atribuiran mu je Portret starca u Galeriji Uffizi (Firenca), prije pogrješno pripisan Tintorettu. Najopsežniji katalog Medulićevih djela (F. L. Richardson), s popisom sigurno i pogrješno atribuiranih te izgubljenih, trajno se dopunjuje i mijenja. U njem se ne spominje slika u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU Priča o Tobiji/Izak blagoslivlja Jakova (otkupljeno 1962), koja je prema G. Gamulinu (1983) očit autograf najvećih Medulićevih dometa, slična pripisanoj mu slici Izak blagoslivlja Jakova (Hampton Court). Opetovano su mu pripisane slike Orfej i Narcis (Split, Galerija umjetnina). Neke od slika koje su mu se pripisivale u hrvatskim zbirkama danas su nepoznate (Božica Klio, Kukuljevićeva zbirka, popis Slike s mastima, Arhiv HAZU, sign. XV-23/D II, ϑ 2), a većini je njegovo autorstvo pobijeno (Strossmayerove akvizicije, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU). Medulić je ostavio bogat grafički opus crteža, bakropisa i bakropisa u kombinaciji sa suhom iglom – tehnikom koju je među prvima prihvatio u Italiji – obilježen eksperimentiranjem, slobodnim i spontanim crtežom, Parmigianinovim manirizmom, slikarskim pristupom i svjetlosnim kontrastima (Judita s Holofernovom glavom, crtež kistom, svjetlo istaknuto bijelom bojom, Beč, Albertina). Ostvario je crteže snažne izražajnosti, zbijenih kompozicija, fluidnih oblika, uglavnom biblijske i mitološke tematike, kistom ili perom, najčešće kombinirajući lavirani smeđi tuš ili tintu s bijelim gvašem na toniranom papiru (Apolon probada Marsiju, crvena kreda, Sveti Ivan Krstitelj s trojicom stojećih muškaraca i Posljednja večera, svi iz Vasarijeve zbirke, Polaganje u grob, malo nakon 1544, i Oplakivanje Krista, oko 1555, pripremni crtež za drvorez, sve Pariz, Louvre; Zaruke sv. Katarine s Kristom, oko 1545, BM; Piete, 1550, Albertina; Zaruke sv. Katarine i donator dužd F. Donato, oko 1550–53, Los Angeles, Muzej J. Paul Getty, vjerojatno nacrt za sliku u Duždevoj palači uništenu 1574. i nadomještenu Tintorettovom; Poklonstvo pastira, oko 1555, Rennes, Muzej likovnih umjetnosti). Crtež Prizor uz raspelo u Kabinetu grafike HAZU reatribuiran je 2009. nepoznatomu majstoru iz kruga Daniela da Volterre (M. Sveštarov-Šimat). Ministarstvo kulture RH otkupilo je 2008. Meduliću pripisan crtež Sveti Andrija (oko 1553–59, crna kreda, smeđi tuš, bijeli gvaš, oker tonirani papir). Bakropise prema Parmigianinu radio je zasigurno od kraja 1530-ih (Apolon i Dafne, oko 1538). U grafičkoj tehnici iskušavao je manirističke crtačke efekte, slobodno kombinirajući predloške i motive s djela prethodnika i suvremenika (Parisov sud, oko 1543–60, MUM; prema bakropisu M. Raimondija i Rafaelovu crtežu). Njegova grafika Otmica Helene, iznimno dinamične kompozicije i virtuozna prepletanja stavova i kretanja vojnika i konja, podsjeća na fresku Bitka na Milvijskom mostu (Vatikan, Konstantinova dvorana) izvedenu prema Rafaelovu crtežu. Radio je i drvoreze (Krunjene Krista, oko 1550, BM, po uzoru na Tizianovu sliku, oko 1543, Louvre; Zaruke sv. Katarine s Kristom, 1550–60, MUM). Njegova serija bakropisa Krist i dvanaest apostola u Grafičkoj zbirci zagrebačke NSK (oko 1548–50, suha igla; nabavio Schneider 1921) sastoji se od 15 listova (po dvije inačice sv. Filipa, Mateja i Šimuna, nedostaje Jakov stariji). Od pripisanih mu bakropisa u Bogišićevoj zbirci u Cavtatu, prema R. Gotthardi-Škiljan, autor je triju (Bogorodica okružena svetcima, oko 1542–46; Dva fauna iznenađuju Veneru s pratiljama pri kupanju, oko 1545–50; Sveta obitelj sa svetcima u sjenici od vinove loze, oko 1550–55), a za četiri (Minerva i muze na Parnasu, dvije inačice, Žena što pruža desnu ruku prema žrtveniku, Mladić koji savija granu/Akt) pitanje autorstva ostaje otvoreno. Djela su mu izlagana na izložbama Slika Narcis (Zagreb 1909), Sto umjetničkih slika starih majstora (Beograd 1931), Talijanska umjetnost od Cimabuea do Tiepola (Pariz 1935), Mletački slikari (London 1939), Slike pokrajine Belluno od XIV. do XVI. stoljeća (Belluno 1950), Gravire Bogišićeve zbirke (Cavtat 1954), Od Tiziana do Tiepola. Iz bečkoga Povijesno-umjetničkoga muzeja (Zagreb 1955), Trijumf manirizma od Michelangela do El Greca (Amsterdam 1955), Bogišićeva zbirka iz Cavtata (Zagreb, Dubrovnik, Cavtat 1959), Stari majstori (Bordeaux 1959), Tizian i venecijanski drvorez (Dallas 1976), Religiozna umjetnost Venecije 1500–1600 (Nica 1979), Od Tiziana do El Greca (Venecija 1981), Od manirizma do baroka (Stuttgart 1982), Duh Venecije 1500–1600 (London 1983), Stari majstori iz Metropolitanske galerije (Zagreb 1983), Sto godina Strossmayerove galerije (Zagreb 1984), Talijanski crtež (Rennes 1990), Tizianovo stoljeće (Pariz 1993), Zbirka Katalan (New York 1995), Iz zbirke starih majstora biskupa dr. Đure Kokše (Ozalj 1997), Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001), Tizian (Belluno 2007), Petar Zoranić i njegov zadarski krug (Zagreb 2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2010). Prva retrospektivna izložba priređena mu je u Veneciji 2015 (Muzej Correr). Portretirali su ga J. Palma ml. (1615, lik na čelu trijumfalne povorke slikara, crtež za bakropis naslovnice Giglijeve knjige), G. Piccini (1648, gravura za Ridolfijevu knjigu), G. Macpherson (oko 1770, minijatura, akvarel, bjelokost, Hampton Court, Kraljevska zbirka), P. Paolétti (1832–42, freska, Rim, vila Torlonia), A. Jovanović (oko 1858, litografija prema Picciniju, Slovnik I. Kukuljevića Sakcinskoga), I. Rendić (1878, poprsje, mramor, Muzej grada Zagreba; kopija na zagrebačkom Trgu N. Šubića Zrinskoga), I. Meštrović (1909, poprsje, bronca, Narodni muzej Beograd; 1930, kip, kamen, od 1932. ispred Umjetničkoga paviljona u Zagrebu), T. Krizman (1910, pečat Društva hrvatskih umjetnika »Medulić«), V. Bukovac (1913, lik na kompoziciji Razvitak hrvatske kulture, ulje, HDA) i R. Petrić (2000, poprsje, bronca, Perivoj Gospe od Zdravlja, Zadar), a Marija Horvat objavila je romansiranu biografiju Andrija Medulić (Zagreb 1915). — Impresionističkim tretmanom kolorita, naglašenim kontrastima svjetla i sjene i zanemarivanjem crteža Medulić je anticipirao barok te usporedno s Tintorettom otvarao put i modernomu slikarstvu (C. Fisković, 1956). Drži se da je imao ključnu ulogu u asimiliranju elemenata srednjotalijanskoga manirizma u venecijansko slikarstvo, u koje je, uza skicoznu tehniku koja se obilato služi rasplinutim obrisima i impastom i sugerira »da je crtež smatrao nastavkom slikanja, a ne obrnuto« (C. Hope), uveo produhovljene, zavojite, neprirodno izdužene likove lepršave odjeće. Unatoč izvornosti, u opusu mu se zrcale utjecaji Bonifazija de Pitatija (Veronesea), Parmigianina i Tiziana, no njihov slijed i opetovanje nisu razjašnjeni. Tako se na njegovu Prikazanju u Hramu (GA) uz bonifacijevske elemente, po kojima se najviše približava slikama prije manirističkoga razdoblja, nalazi i tizianovske (K. Prijatelj, 1965). Najviše je rasprava o vezi s Tizianom, čiji je utjecaj najizraženiji u Medulićevim zrelim radovima. Neriješena su i pitanja njegova utjecaja na Tintoretta i Tiziana te El Greca. Razvijajući vlastiti stil, nadahnjivao se i drugim uzorima (Giorgione, G. A. da Pordenone, Rafael, F. Salviati). Istaknut predstavnik talijanskoga manirizma i venecijanskoga slikarstva cinquecenta te jedan od najvećih umjetnika podrijetlom iz Hrvatske, Medulić je osobitošću bakropisne kompozicije, nesputanim crtežom i dramatičnim tretmanom svjetla i sjene i preteča Rembrandta.

LIT.: P. Pino: Dialogo di pittura. Vinegia 1548, 19. — G. Vasari: Le vite de’ più eccellenti pittori, scultori, e architettori. Fiorenza 15682, 595–596. — F. Sansovino: Delle cose notabili della citte di Venezia. Venezia 1581, 61. — G. P. Lomazzo: Trattato dell’artede la pittura. Milano 1584, 679, 682. — P. Aretino: Libro delle lettere, 4. Parigi 1608, 222. — G. C. Gigli: La pittura trionfante. Venezia 1615, 6. — C. Ridolfi: Le maraviglie dell’arte, ouero Le vite de gl’illustri pittori veneti, e dello stato. Venetia 1648, 226–242. — M. Boschini: La carta del navegar pitoresco. Venetia 1660, 9, 41, 47–48, 280. — Isti: Le minere della pittura. Venezia 1664, 91, 180, 191, 370–371, 457, 473, 555. — A. M. Zanetti: Della pittura veneziana. Venezia 1771, 242–245, 574. — G. Moschini: Guida per la città di Venezia all’amico delle belle arti. Venezia 1815, 120, 204–206, 628. — A. Bartsch: Le peintre graveur, 16. Vienne 1818, 31–73, 79–91. — R. Ford: Twelve Etchings after Drawings and Engravings by Parmigianino and Andrea Meldolla in the Collection of Richard Ford. London 1822. — (F. Zanotti): Glasoviti slikari ilirski. III. Andrija Medulić nazvan Medola Schiavone. Danica ilirska, 3(1838) 27, str. 106. — J. Kollár: Andria i Srečko Slavjan (Medola). Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9(1843) 34, str. 133–135. — A. Nemčić: Putositnice od A. N. Gostovinskoga. Zagreb 1845, 349–354, 359, 427. — I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858, 264–307. — L. Mrazović (L. M.): Kain ubija Abela. Vienac, 7(1875) 9, str. 141–142. — Ć. Truhelka: Andria Medulić. Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt, 1(1886) str. 33–62. — F. Radić: Angjelika i Medoro. Ibid., 2(1887) str. 66–71. — Il libro dei conti di Lorenzo Lotto. Roma 1895, 72. — G. Ludwig: Archivalische Beiträge zur Geschichte der venezianischen Malerei. Beiheft zum Jahrbuch der Königlich preussischen Kunstsammlungen (Berlin), 1903, 24, str. 87–88. — A. Schneider: Kad se rodio, a kad je umro Andrija Medulić (Schiavone)? Hrvatska smotra, 1908, IV/15–16, str. 294–298. — Isti: Medulićev »Narcis«. Narodne novine, 75(1909) br. 94. — L. Fröhlich-Bum: Andrea Meldolla, genannt Schiavone. Jahrbuch der Kunsthistorischen Sammlungen (Wien—Leipzig), 31(1913–14) str. 137–220. — Ista: Einige unbekannte Werke des Andrea Schiavone. Ibid., 33(1916) str. 367–373. — Akademijska galerija Strossmayerova. Zagreb 1922, 33–34. — V. Brunelli: Rivendicazioni I. Andrea Meldola, detto lo Schiavone, pittore zaratino del cinquecento. Rivista dalmatica, 6(1922–23) 1, str. 6–15. — L. Donati: Delle stampe di Andrea Meldolla detto lo Schiavone. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 2(1927) III/16, str. 182–192; III/17, str. 210–220; IV/19, str. 12–34. — A. Venturi: Andrea Meldolla detto lo Schiavone. Ibid., 4(1929) VI/36, str. 574–596; VII/37, str. 2–16; VII/38, str. 57–62; VII/39, str. 107–116. — L. Donati: Ancora sull’arte di Andrea Meldola. Ibid., 5(1930) IX/51, str. 110–127; IX/54, str. 296. — G. Praga: Dalla patria e del casato di Andrea Meldola. Ibid., IX/50, str. 80–94. — D. Westphal: Bonifazio Veronese (Bonifazio dei Pitati). München 1931. — B. Berenson: Italian Pictures of the Renaissance. Oxford 1932. — A. V. Mihičić: Andrija Medulić–Schiavone.Nova Evropa, 1932, XXV/2, str. 643–652. — M. T. Tozzi: Andrea Meldola da Zara detto lo Schiavone. Archivio storico per la Dalmazia, 7(1932) XIII/75, str. 122–137; XIII/77, str. 223–232. — Lj. Karaman: Umjetnost u Dalmaciji – XV. i XVI. vijek. Zagreb 1933, 170. — A. Uvodić: Andrija Medulić nazvan Schiavone. Split 1934. — A. Schneider: Bilješke uz crteže Andrije Medulića. Hrvatska revija, 8(1935) 1, str. 44–45. — Isti: Andrija Medulić. Ibid., 2, str. 57–65. — Isti: Andrija Medulić, hrvatski slikar XVI stoljeća. Svijet, 10(1935) XIX/3, str. 58–59, 67. — A. Uvodić: Andreas Sclabonus dictus Medula. Pronađene dvije do sada nepoznate njegove slike. Glasnik Primorske banovine, 1(1938) 3, str. 24–26. — P. Gavranić: »Problem Medulić«. Jutarnji list, 29(1940) 10 054, str. 25. — F. Kesterčanek: Tizian i Medulić. Hrvatska revija, 16(1943) 5, str. 264–267. — V. Moschini: Capolavori di Andrea Schiavone. Emporium (Bergamo), 49(1943) str. 237–242. — A. Schneider: Andrija Medulić u jednom baroknom »trionfu«. Hrvatska revija, 17(1944) 6, str. 307–313. — Isti: Priča o Erosu i Psihi na slikama Andrije Medulića. Vienac, 36(1944) 5, str. 36–48. — H. Tietze i E. Tietze-Conrat: The Drawings od the Venetian Painters in the 15th and 16th Centuries. New York 1944. — G. Fiocco: Nuovi aspetti dell’arte di Andrea Schiavone. Arte veneta (Venezia), 1950, 4, str. 33–42. — R. Pallucchini: La giovinezza del Tintoretto. Milano 1950. — B. Kovačević: O jednom do sada nepoznatom djelu Andrije Medulića. Književne novine (Beograd), 4(1951) 23. XII, str. 7–8. — K. Prijatelj: Andrija Medulić Schiavone. Zagreb 1952. — V. Sinobad: Novi problemi oko Andrije Medulića. Peristil, 1954, 1, str. 208–212. — C. Fisković: Hrvatski umjetnici u Mlecima. Mogućnosti, 3(1956) 1, str. 21, 23, 25. — K. Prijatelj: Bilješke uz bečke slike Andrije Medulića. Ibid., 6, str. 457–462. — S. Antoljak: Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadranima. Peristil, 1957, 2, str. 181–192. — C. Fisković: Dvije Medulićeve slike u Ermitažu. Bulletin JAZU, 6(1958) 3, str. 182–187. — Lj. Babić: Jedna nepoznata slika Andrije Schiavona de Meldolla – Medulića. Ibid., 7(1959) 2, str. 112–113. — G. Gamulin: Doprinos Meduliću. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1960, 12, str. 197–205. — K. Prijatelj: Umjetnički lik Andrije Medulića Zadranina. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 11–12(1965) str. 389–404. — B. Vižintin: Ivan Simonetti. Zagreb 1965, 19, 22–24, 46–47, 65. — J. Schulz: Venetian Painted Ceilings of the Renaissance. Berkeley 1968. — F. L. Richardson: Andrea Schiavone. Oxford 1980. — P. Rossi: In margine a una nuova monografia su Andrea Schiavone e qualche aggiunta al catalogo dell’artista. Arte veneta, 1980, 34, str. 78–95. — R. Pallucchini: La pittura veneziana del seicento, 2. Milano 1981. — P. Rossi: Andrea Schiavone. U: Da Tiziano a El Greco. Per la storia del manierismo a Venezia 1540–1590 (katalog izložbe). Milano 1981, 130–137. — C. Hope: Made in Mleci. Gordogan, 4(1982) 10/11, str. 271–273. — V. Zlamalik: Strossmayerova galerija. Zagreb 1982, 160–161, 208–209. — G. Gamulin: Vraćajući se Meduliću. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1983, 23, str. 245–251. — R. Ivančević: Medulićeva zadarska freska Posljednjeg suda i Michelangelo. Ibid., str. 229–243. — S. Šterk: Dva nepoznata Medulića. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 32(1983) 1, str. 2–3. — C. B. Tiozzo: Un inedito »Gesù dinanzi a Pilato« dello Schiavone. Notizie da Palazzo Albani (Urbino), 12(1983) 1/2, str. 158–160. — P. Rossi: Andrea Schiavone e l’introduzione del Parmigianino a Venezia. U: Cultura e societe nel rinascimento tra riforme e manierismi. Firenze 1984, 189–205. — R. Gotthardi-Škiljan: Grafike Natala Bonifacija, Cornelisa Corta prema J. Kloviću, Martina Kolunića Rote i Andrije Medulića i njegovih kopista. Cavtat—Zagreb 1985. — S. Šterk: F. L. Richardson, Andrea Schiavone. Peristil, 1986, 29, str. 174–176. — Đ. Vanđura: Jedan Medulić iz zaborava. Oko, 13(1986) 380, str. 25. — G. Gamulin: Još jednom o Meduliću. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1989, 28, str. 119–128. — P. Rossi: La presenza di Andrea Schiavone nel Bellunese. U: Pietro de Marescalchi. Restauri studi e proposte per il cinquecento feltrino (katalog izložbe). Treviso 1994, 175–185. — P. Humfrey: Painting in Renaissance Venice. New Haven—London 1995. — L. Finocchi Ghersi: Una data per le tavole di Andrea Schiavone ai Carmini. Arte veneta (Milano), 1996, 49, str. 55–59. — La pittura nel Veneto. Il Cinquecento, 2. Milano 1998. — Z. Blažeković: What Marsyas May Have Meant to the Cinquecento Venetians, or, Andrea Schiavone’s Symbolism of Music Instruments. U: Glazba, riječi i slike. Zagreb 1999, 93–116. — E. Merkel: I Quattro santi coronati del giovanne Jacopo Tintoretto con il socio Andrea Meldolla lo Schiavone. U: Pittura veneziana dal quattrocento al settecento. Venezia 1999, 63–67. — W. R. Rearick: A Late Schiavone Design for an Etching. U: L’arte nella storia. Milano 2000, 423–425. — P. Cottrell: Bonifacio’s Enterprise: Bonifacio de’Pitati and Venetian Painting (disertacija). University of St Andrews, 2001. — E. M. Dal Pozzolo: Addenda ad Andrea Schiavone. U: Per l’arte. Da Venezia all'Europa. Studi in onore di Giuseppe Maria Pilo, 1. Monfalcone 2001, 177–182. — N. Kudiš-Burić: Andrija Medulić. U: Izbor djela iz zbirke starih majstora Galerije umjetnina (katalog izložbe). Split 2003, 14–17. — Hrvatska renesansa (katalog izložbe). Zagreb 2004. — G. Tormen: Dipinti di Andrea Schiavone da palazzo Savorgnan. Arte veneta, 2004, 61, str. 71–81. — C. Callegari: Per Pietro Aretino iconografo e Andrea Schiavone silografo. U: Gli affanni del collezionista. Padova 2005, 95–132. — M. Maštrović: Bakropisi Andrije Medulića u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2005, 29, str. 107–124. — V. Bralić i N. Kudiš-Burić: Slikarska baština Istre. Zagreb 2006. — Strossmayerova donacija (katalog zbirke). Zagreb 2006. — F. Cocchiara: Palma il Giovane e Schiavone. Arte veneta, 2007, 63, str. 150–155. — C. Monbeig Goguel: Un dessin inédit de Schiavone. Artibus et historiae. An Art Anthology (Kraków), 28(2007) 56, str. 135–140. — M. Pelc: Andrea Meldola. U: Croatica, 1. Zagreb 2007, 260–263. — Isti: Renesansa u Hrvatskoj. Zagreb 2007. — M. Sveštarov-Šimat: Andrija Medulić u zbirci vojvode Orleanskog. U: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću. Split 2007, 249–271. — L. Whitaker i M. Clayton: The Art of Italy in the Royal Collection: Renaissance and Baroque (katalog izložbe). London 2007. — R. Fontana: Una fonte silografica per Andrea Schiavone. U: L’attenzione alla critica. Padova 2008, 133–139. — F. Turner-Vučetić: Doprinos hrvatskim zbirkama. Crtež Andrije Medulića. Kvartal, 5(2008) 4, str. 13–15. — L. Bortolotti: Meldolla, Andrea, detto lo Schiavone. Dizionario biografico degli Italiani, 73. Roma 2009. — L. Puppi: Andrea Schiavone nella bottega di Tiziano. In margine ad un inedito Ecce Homo. Cuadernos de arte de la Universidad de Granada, 10(2009) 40, str. 43–52. — M. Sveštarov-Šimat: Crteži starih talijanskih majstora iz fundusa Kabineta grafike HAZU (katalog izložbe). Zagreb 2009. — S. Dell’Antonio: Per Andrea Schiavone disegnatore. U: Studi sul disegno padano del rinascimento. Verona 2010, 227–320. — G. Fossaluzza: Andrea Schiavone interprete di Tiziano: due variazioni dell’ Ecce Homo per Giovanni d’Anna. Studi tizianeschi (Pieve di Cadore), 2010, 6/7, str. 78–87. — Z. Véliz: The Courtauld Gallery’s Mystic Marriage of St. Catherine: A Link between Navarette and Schiavone. Master Drawings (New York), 49(2011) 1, str. 33–49. — I. Prijatelj-Pavičić: Povijesni identitet umjetnika Schiavonea u kritičkoj fortuni prve polovine XX. stoljeća. Časopis za suvremenu povijest, 44(2012) 1, str. 77–92. — Ista: U traganju za povijesnim, kulturnim i umjetničkim identitetom umjetnika Schiavonea: crtice iz povijesti njihove recepcije u 16. i 17. stoljeću. Ars Adriatica, 4(2014) str. 318–319. — F. Ilchman: Jacopo Tintoretto in Process: The Making of a Venetian Master 1540–1560 (disertacija). Columbia University, 2014. — E. M. Dal Pozzolo, L. Puppi i dr.: Schiavone tra Parmigianino, Tintoretto e Tiziano (katalog izložbe). Milano 2015.
 
Milan Pelc i Višnja Flego (2015)