Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

PARUN, Vesna, književnica (Zlarin, 10. IV. 1922 — Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Gimnaziju polazila u Šibeniku i Splitu, gdje je maturirala 1940. i te godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala romanistiku. Nakon prekida studija za II. svjetskoga rata na tom fakultetu 1947. upisala filozofiju, no studij nije završila zbog bolesti. Nastanivši se u Zagrebu, počela djelovati kao slobodna književnica. God. 1962–68. povremeno živjela u Bugarskoj. Pjesmama se javila već u đačkim listovima Anđeo čuvar (1931–32) i Sjeme (1938). Prvu zbirku Zore i vihori (1947; uredio G. Krklec, ilustrirao E. Murtić), pisanu u slobodnom i vezanom stihu, koja je u suvremenika naišla na nepovoljan odjek zbog tobožnjega artističkoga dekadentizma, novija kritika drži prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i najranijim izrazitim otklonom od socrealističke poetike. Iako je glavninom obilježena pogledom infantilna subjekta na ratna zbivanja, već se u njoj očituju bitne značajke panteističkoga vitalizma, najjasnije u motivima glorifikacije djetinjstva i mladosti te zadivljenosti svijetom prirode. Drugom, opsežnom zbirkom, napisanom u pravilnim katrenima (Pjesme, 1948), koja je prema mišljenju kritike ustupak režimu i njegovu poetskomu standardu, posvjedočuje ratna stradanja i poratnu borbu za novi život te s izraženim patosom veliča energiju naroda i obnovu zemlje nakon ratne katastrofe (1947. sudjelovala u izgradnji pruge Šamac—Sarajevo, kad je i oboljela). Zbirka Crna maslina (1955) prema jednodušnoj je ocjeni kritike najuspjelija i glavni je njezin prinos neosimbolizmu ujevićevskoga tipa. Konfesionalni ton ljubavnim odnosom nadahnuta ženskoga glasa bio je novost u hrvatskom pjesništvu 1950-ih, iako je djelomično anticipirao egzistencijalizam tada propulzivne krugovaške poetike, ponajviše kao očitovanje tjeskobe zbog nemogućnosti sjedinjenja s drugošću. Ljubavnim zbirkama hipertrofirano personalizirana subjekta, Ropstvo i Vidrama vjerna (obje 1957) te Koralj vraćen moru i Ti i nikad (obje 1959), u kojima dominiraju dulje narativne pjesme meditativnoga ozračja, stekla je trajnu popularnost u najšire publike. Nakon prvih zbirka motiv ljubavne boli postaje arhetipom njezina pjesništva, a u zreloj fazi metaforom osjećaja životne promašenosti i nenadoknadiva gubitka (Pusti da otpočinem, 1958; Jao jutro, 1963; Vjetar Trakije, 1964; Gong, 1966; Ukleti dažd, 1969; I prolazim životom, 1972; Stid me je umrijeti, 1974). Stanovita stvaralačka kriza, koja je od 1970-ih pratila njezino pjesništvo u slobodnom stihu, nastavlja se i u zbirkama Začarana čarobnica (1993), Smijeh od smrti jači (1997), Da sam brod (2002) i Bubnjevi umjesto srca (2003), u kojima se ne uspijeva osloboditi potrošene osjećajnosti i repetitivna žalovanja, zbog čega je njezin lirski izričaj u kritici opisivan kao sentimentalan i »rekuperacijski« (C. Milanja). O potrebi za poetičkim zaokretom svjedoči i zaokupljenost sonetom od 1970-ih. Iako je ostvarila najopsežniji sonetni opus u novijem hrvatskom pjesništvu (Sto soneta, 1972; Olovni golub, 1975; Ljubav bijela kost, 1978; Salto mortale, 1981; Kasfalpirova zemlja, 1989; Sonetni vijenci, 1991), koherencija sonetne forme nije uvijek odgovarala njezinu fluidnomu autorskomu senzibilitetu. Zbog komunikativnosti, ostvarene konvencionalnim gričanskim poetizmima te za nju uobičajenim animalističkim motivima, soneti su joj ipak među najpopularnijim sastavnicama opusa. Od sonetnih zbirka ističe se posljednja Suze putuju (2002; podnaslov »bolnički soneti«), kontemplativno svjedočanstvo o svjesnosti o kraju životnoga puta, izrazita životnoga pesimizma. Okušala se i u pjesmi u prozi (Krv svjedoka i cvijet, 1989; Indigo grad, 1990). Zasebna je sastavnica njezina zrela stvaralaštva satirično pjesništvo, najčešće u antropomorfizacijskom žanru, u sastavu kojega je objavljivala šaljive basne u stihu, epigrame i aforizme (Apokaliptičke basne, 1976; Tronožac koji hoda, 1993). Oštrinom i jetkošću te makabričnim ozračjem s gdjegdje i sugestivnim dojmom posvemašnjega beznađa, iz satiričnoga korpusa izdvaja se zbirka Pelin basne (1998), u kojoj satira proizlazi iz trpnje i gnjeva jer su nepovratno uništene vrijednosti subjektova duhovnoga svijeta. U kasnoj fazi redovito je objavljivala poetsku satiru, sve izraženije oštrice i kolokvijalna, nerijetko lascivna izraza (Grijeh smrtni, 2000; Političko Valentinovo, 2000; Mozak u torbi, 2001; Blagoslov kukolja, 2007). Unatoč razmjernoj grotesknosti njezine satire, taj joj je dio pjesništva bio uglavnom nepovoljno vrjednovan kao moralizatorska lamentacija nad udesom čovjeka i svijeta, bez autocinizma moderne satire. S dramskim je dijelom opusa postignula znatan kazališni uspjeh, iako je u cjelini ostvaren u stihu. Scenska balada Marija i mornar (Savremenik, 1959, 8–9), praizvedena u Narodnom kazalištu u Zadru 1959 (proširena inačica u zagrebačkom HNK 1961; radijska drama na Radio-Zagrebu 1962; na njemačkom jeziku na Radio-Beču 1962. i Radio-Bremenu 1963), i »romantična komedija« Magareći otok (HNK u Zagrebu 1979), pisane u nadrealističkoj maniri s radnjom bez jasna kauzaliteta, pripadaju malobrojnim lirskim dramama u poratnoj književnosti, razmjerno nepronične strukture, složene za izvođenje, s mnoštvom dramaturški zahtjevnih dionica (citati iz književnih djela, songovi, pučki napjevi, reklamni slogani, dijalektalno zasićeni dijalozi). Nisu izvođene tragikomedije Promatrač rijeke (Polet, 1961, 5) i Potres u gradiću Kali (Forum, 1979, 1–2). Sa znatnim odjekom izvedena joj je radijska drama Apsirt, brat Medejin (Radio-Zagreb, 1969) te radijske igre za djecu Tri morske pustolovke (Radio-Beograd, 1971), na Radio-Zagrebu Srce od bumbara (1971), Zlarinska rapsodija (1977), Slike iz Nenine štale (1985) i Suncokret na pučini (1987). U bogatom opusu za djecu, koji najvećim dijelom čine bajke u stihu o životinjama, služi se tradicionalnim epskim fabuliranjem (Patka Zlatka, 1957; Kornjačin oklop, 1958; Tuga i radost šume, 1958; Zec mudrijan, 1958; Igre pred oluju, 1979; Pčela, duga i mlin, 1997; Tri morske pustolovke, 2000; Morska kočijica, 2001). Najuspjelija sastavnica stvaralaštva za djecu, jedinstvena po tom što u njem nema likova djece, narativne su pjesme s mačjim protagonistima Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968), Miki Trasi i baba Pim-Bako (1968), Mačak na Mjesecu (1969), Miki, slavni kapetan (1970), Mačak Džingiskan (1981), Miki Trasi (1983), Miki Trasi i primadona (2003) i Miki Trasi i hijena Šššš… (2009; radijska igra na Radio-Zagrebu 1983). Mjuzikl Mačak Džingiskan i Miki Trasi, nastao na temelju poetskoga predloška,praizveden je u Zagrebačkom kazalištu mladih 1971 (dramatizacija Zvjezdana Ladika) te tiskan kao igrokaz (Zagreb 1996, 20032). Autorica je i 12 slikovnica s naslovnim junacima iz psećega svijeta (Zagreb 1982–83) koje je prilagodila u igrokaz Škola za skitnice (Malo kazalište Trešnjevka u Zagrebu, 1983). Objavila je nekoliko izdanja izabranih pjesama (Konjanik, 1962; Bila sam dječak, 1963; Pjesme, 1964; beogradska izdanja Otvorena vrata, 1968, i Izabrane pesme, 1979; Poezija. Sarajevo 1988; More nosi naranče u luku. Vinkovci 2005), izabranih pjesama za djecu (Moj prijatelj šišmiš, 1990), izbor feljtona, putopisa, kritika i eseja tiskanih u periodicima Nedovršeni mozaik (1990), Izbor iz djela (1995; u izbor je uvršten i neobjavljeni Sonetni pentagram iz 1975, u kojem su soneti posvećeni hrvatskim pjesnicima, te nekoliko novih pjesama, poslije nepretiskanih), izabrane pjesme, proze i drame Ptica vremena (1996) te Igrokaze (1999). Opsegom se izdvaja i njezin autorski izbor poezije i proze Ja koja imam nevinije ruke (2009). Unatoč kvalitativnoj neujednačenosti, u najuspjelijim zbirkama ostvarila je pjesništvo duboke introspekcije, jezične virtuoznosti i emfatične ekspresivnosti, koja je iz rapsodičnoga tona rane faze postupno prerastala u posvemašnju ironizaciju svakoga determinizma, u ljubavnim zbirkama rodnoga i spolnoga, u kasnijima društveno-političkoga, postavši već za mladosti najmarkantnija ženska osobnost hrvatskoga pjesništva druge pol. XX. st. Prozni joj je opus, skupljen u izdanjima Pod muškim kišobranom (1987; feljtoni, basne, satire, aforizmi, intervjui, polemike i govori), Krv svjedoka (1988; meditativno-ispovjedni zapisci) i Noć za pakost (2001; autobiografski zapisci s podnaslovom »moj život u 40 vreća«), ostao uglavnom bez pomnije recepcije. Prema ulomcima iz djela te biografskim pojedinostima nastala monodrama Ja koja imam ruke nevinije praizvedena je 2014. u zagrebačkom Teatru &TD (dramatizacija Vesna Tominac Matačić, redatelj I. L. Lemo). Surađivala je, među ostalim, u periodicima Narodni list (1945), Republika (1946, 1976, 1995, 2010), Vjesnik (1946, 1978, 1988, 1990, 1999, 2007), Kulturni radnik (1961), Telegram (1962, 1971), Forum (1964, 1980), 15 dana (1966), Termin (1976), Oko (1977, 1988–89), Književna reč (Beograd 1979), Književne novine (Beograd 1979, 1985), Erasmus (1993–94), Zaprešićki godišnjak (1997–98, 2007), Hrvatski iseljenički zbornik (1998), Kontura (2000), Večernji list (2000), Hrvatsko zagorje (2001, 2005, 2008), Novi Kamov (2002), Književna Rijeka (2005) i Autsajderski fragmenti (2007–08). Prevodila je s bugarskoga, francuskoga i slovenskoga te s njemačkoga J. W. Goethea, H. Heinea i R. M. Rilkea, ostvarivši kanonske prijevode trojice klasika (Klasični triptih. Zagreb 1995). Zastupljena je u svim glavnim izborima, među ostalim u izdanjima Antologija hrvatske dječje poezije (1994), Pjesnici druge moderne (1996), Uskličnici (1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (1997), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Antologija hrvatskog humora (1999), Dječja radiodrama (2001), Međaši (2004) i Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva (2010), sve tiskano u Zagrebu, te Još jednom Krugovi (Rijeka 1997) i Salona aeterna (Split 2003). Među najprevođenijim je modernim hrvatskim pjesnicima, a izašle su joj zbirke stihova na bugarskom, francuskom, poljskom, ruskom, slovačkom, slovenskom i švedskom. Većinu je svojih zbirka sama ilustrirala, a bavila se i slikanjem (najviše primorski krajolik u akvarelu i pastelu; priredila je nekoliko samostalnih izložba, među ostalim u MUO u Zagrebu 1994). Stihove su joj uglazbili B. Bjelinski, I. Kirigin, I. Lhotka Kalinski, S. Horvat, S. Zlatić i Z. Špišić, a portrete izradili O. Gliha, M. Stančić, R. Šimunović, Z. Šimunović i V. Šeferov. O njoj su snimljeni dokumentarni TV filmovi Kad bi se moglo otputovati (1995, T. Perica i B. Pejnović), Crna maslina (2004, A. Rozić i P. Gudelj) i Ti koja imaš nevinije ruke (2013, D. Šerbedžija i Pejnović). Dobila je nagrade MH (1948), »Vladimir Nazor« (1959. i za životno djelo 1982), »Grigor Vitez« (1968), Goranov vijenac (1995), »Tin Ujević« (2003), Povelju DHK »Visoka žuta žita« (2002) te nagrade »Emanuel Vidović« (za životno djelo, 2007) i Europske unije za književnost (2010). U Grohotama je 2012. utemeljena prosvjetno-kulturna manifestacija Dani Vesne Parun. Lik joj je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2012). U 1940-ima katkad se potpisivala pseudonimom Pave Versa. Bogata ostavština (neobjavljena poezija i proza, prijevodi, korespondencija i osobni predmeti) čuva se u HDA, dio u spomen-zbirci u Zavičajnom muzeju u Zlarinu. Pokopana je na mjesnom groblju u Grohotama.

DJELA (izbor): Zore i vihori. Zagreb 1947. — Pjesme. Zagreb 1948. — Crna maslina. Zagreb 1955. — Patka Zlatka. Zagreb 1957. — Ropstvo. Beograd 1957. — Vidrama vjerna. Zagreb 1957. — Kornjačin oklop. Zagreb 1958. — Pusti da otpočinem. Sarajevo 1958. — Tuga i radost šume. Zagreb 1958. — Zec mudrijan. Sarajevo 1958. — Koralj vraćen moru. Zagreb 1959. — Ti i nikad. Zagreb 1959. — Konjanik. Zagreb 1962. — Bila sam dječak. Zagreb 1963. — Jao jutro. Beograd 1963. — Pjesme. Zagreb 1964. — Vjetar Trakije. Zagreb 1964. — Gong. Zagreb 1966. — Mačak Džingiskan i Miki Trasi. Zagreb 1968. — Miki Trasi i baba Pim-Bako. Zagreb 1968. — Mačak na Mjesecu. Zagreb 1969. — Ukleti dažd. Zagreb 1969. — Miki, slavni kapetan. Zagreb 1970. — I prolazim životom. Beograd 1972. — Sto soneta. Čakovec 1972. — Stid me je umrijeti. Zagreb 1974. — Olovni golub. Beograd 1975. — Apokaliptičke basne. Beograd 1976, Zagreb 19902. — Ljubav bijela kost. Zagreb 1978. — Igre pred oluju. Zagreb 1979. — Mačak Džingiskan. Zagreb 1981. — Salto mortale. Zagreb 1981. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 155. Zagreb 1982. — Miki Trasi. Zagreb 1983. — Pod muškim kišobranom. Zagreb 1987. — Krv svjedoka. Banjaluka 1988. — Dramska djela. Zagreb 1989. — Kasfalpirova zemlja. Beograd 1989, Zagreb 19902. — Krv svjedoka i cvijet. Zagreb 1989. — Indigo grad. Karlovac 1990. — Moj prijatelj šišmiš. Zagreb 1990. — Nedovršeni mozaik. Zagreb 1990. — Sonetni vijenci. Zagreb 1991. — Tronožac koji hoda. Zagreb 1993. — Začarana čarobnica. Zagreb 1993. — Izbor iz djela. Zagreb 1995. — Ptica vremena. Zagreb 1996. — Pčela, duga i mlin. Rijeka 1997. — Smijeh od smrti jači. Zagreb 1997. — Pelin basne. Zagreb 1998. — Igrokazi. Zagreb 1999. — Grijeh smrtni. Zagreb 2000. — Političko Valentinovo. Zagreb 2000. — Tri morske pustolovke. Zagreb 2000. — Morska kočijica. Zagreb 2001. — Mozak u torbi. Zagreb 2001. — Noć za pakost. Zagreb 2001. — Da sam brod. Zagreb 2002. — Suze putuju. Zagreb 2002. — Bubnjevi umjesto srca. Zagreb 2003. — Miki Trasi i primadona. Zagreb 2003. — Blagoslov kukolja. Stubičke Toplice 2007. — Ja koja imam nevinije ruke. Sarajevo 2009, Zagreb 20102. — Miki Trasi i hijena Šššš… Stubičke Toplice 2009.
 
LIT.: M. Franičević: O nekim negativnim pojavama u našoj književnosti. Republika, 3(1947) 7/8, str. 429–451. — S. Diana: Poezija tuge i ljubavi. Mogućnosti, 2(1955) 9, str. 703–706. — S. Šimić: (Pogovor). U: Crna maslina. Zagreb 1955, 66–76. — Z. Tomičić: Vita nuova pjesnikinje Parun. Republika, 11(1955) 9, str. 726–733. — B. Milačić: Suze i zvijezde. Zagreb 1956. — B. Zeljković: (O knj. Vidrama vjerna). Republika, 13(1957) 10, str. 31. — D. Cvitan: Nepostojanje imaginativnih cjelina. Ibid., 16(1960) 2/3, str. 53–54. — T. Ladan: Zoon graphicon. Sarajevo 1962. — T. Sabljak: (O knj. Bila sam dječak). Kolo, 1(1963) 8, str. 390–402. — V. Krmpotić: (Pogovor). U: Pjesme. Zagreb 1964, 135–141. — P. Palavestra: Ispovedni lirizam Vesne Parun. Savremenik (Beograd), 14(1968) 7, str. 15–20. — D. Jelčić: Teme i mete. Zagreb 1969. — I. Mandić: Uz dlaku. Zagreb 1970. — Z. Mrkonjić: Suvremeno hrvatsko pjesništvo, 1. Zagreb 1971. — A. Sekulić: Nagnut nad pjesništvom Vesne Parun. Zadarska revija, 21(1972) 1/2, str. 135–141. — S. Vereš: Probuđeni Endimion. Izraz, 16(1972) XXXII/10, str. 259–270. — M. Stojević: (O knj. I prolazim životom). Pitanja, 5(1973) 46, str. 100–101. — D. Jelčić: Poslijeratna hrvatska poezija. Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 4(1976) str. 205–222. — T. Ladan: Pjesništvo, pjesme, pjesnici. Zagreb 1976, 179–182. — Lj. Car-Matutinović: Čin riječi. Čakovec 1979. — B. Hećimović: Dramaturški triptihon. Zagreb 1979. — I. V. Lalić: O poeziji Vesne Parun. U: Izabrane pesme. Beograd 1979, str. V–XX. — I. Zalar: Suvremena hrvatska dječja poezija. Zagreb 1979, 89–90. — Z. Mrkonjić: Erotoparnas suvremenog hrvatskog pjesništva. Revija, 20(1980) 5, str. 28–29. — A. Stamać: Abecedar razasutih stvari. U: Salto mortale. Zagreb 1981, 95–99. — N. Milićević: Vesna Parun. U: Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 155. Zagreb 1982, 7–34. — V. Pavletić: Razgovor s Vesnom Parun. Forum, 22(1983) 7/9, str. 454–491. — M. Idrizović: Hrvatska književnost za djecu. Zagreb 1984. — A. Šoljan: Tragična ćutilnost Vesne Parun. U: Poezija. Sarajevo 1988, 5–13. — N. Jurica: O pjesnicima. Rijeka 1989, 105–109. — K. Milačić: Satira kao sudbina. U: Tronožac koji hoda. Zagreb 1993, 149–154. — R. Baretić: Hod po mukama Vesne Parun. Erasmus, 1995, 10, str. 72–76. — K. Milačić: Pjesničko djelo Vesne Parun. U: Izbor iz djela. Zagreb 1995, 5–22. — P. Pavličić: Drama u stihu i suvremena hrvatska književnost. U: Krležini dani u Osijeku 1993. Osijek—Zagreb 1995, 73–89. — M. Jurišić: Život u zipci stiha. Večernji list, 40(1996) 18. II, str. 18. — A. Stamać: Pjesnici druge moderne. Nova Istra, 1(1996) 3, str. 101–102. — K. Milačić: Ptica i vrijeme. Forum, 36(1997) 5/6, str. 697–706. — T. Maroević: Klik! Zagreb 1998. — D. Marković: (O knj. Sto soneta). Riječ, 5(1999) 2, str. 125–131. — P. Pavličić: Moderna hrvatska lirika. Zagreb 1999. — T. Maroević: (O knj. Grijeh smrtni). Slobodna Dalmacija, 57(2000) 24. X, str. 6. — C. Milanja: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000, 1. Zagreb 2000. — Z. Zima: Porok pisanja. Zagreb 2000. — B. Maleš: Razlog za razliku. Zagreb 2002. — D. Bačić-Karković: Dramski rukopis Vesne Parun. U: Krležini dani u Osijeku 2002. Zagreb—Osijek 2003, 233–246. — B. Džebić: Ljepša polovica književnosti. Vjesnik, 64(2003) 23. IV, str. 15. — P. Gudelj: Crna maslina. Mogućnosti, 50(2003) 4/6, str. 697–706. — A. Stamać: Hrvatska pjesnička konstanta. Republika, 59(2003) 10, str. 131–133. — T. Benčić-Rimay: I bude šuma – mala studija o poeziji žena. Zagreb 2005. — B. Pavlović: Album vedrine. Zagreb 2005. — Dossier: Vesna Parun. Relations, 2007, 3/4, str. 5–113. — (Nekrolozi): T. Maroević, Ljetopis HAZU, 2010, 114, str. 817–819; Forum, 50(2011) 1/3, str. 317–320. — J. Fiamengo, Mogućnosti, 58(2011) 1/3, str. 167–170. — D. Šalat: Posrtanje za alibijem. Zagreb 2011. — M. Bosnar: Vesna Parun – analitički inventar. Zagreb 2012. — D. Derk: Posljednja volja Vesne Parun. Zagreb 2012. — B. Petrač: Traganje za otajstvom riječi. Kolo, 22(2012) 1/2, str. 253–260. — Dani Vesne Parun na Šolti. Književnost i dijete, 2(2013) 1/2, str. 64–85. — T. Lemac: Moguće čitanje simbola majčinstva u predmetnom sloju ciklusa pjesama Psalmi nerotkinje Vesne Parun. Fluminensia, 25(2013) 2, str. 39–55. — T. Stupin Lukašević: Ukleti dažd Vesne Parun. Zadarska smotra, 62(2013) 3, str. 105–115. — T. Lemac: Poetičko-stilska konceptualizacija pjesničke knjige Zore i vihori Vesne Parun. Croatica et Slavica Iadertina, 10(2014) 2, str. 345–374.
 
Tea Rogić Musa (2015)