Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

POLITEO, Ivo, odvjetnik, publicist i političar (Split, 26. I. 1887 — Zagreb, 14. X. 1956). Sin političara i publicista Dinka. U Zagrebu 1905. maturirao u klasičnoj gimnaziji te 1911. temeljem rigoroza doktorirao na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu. Pravni studij započeo u Grazu, gdje je 1906. završio abiturijentski tečaj Trgovačke akademije, a studirao je i u Pragu 1908. Od 1906. u Zagrebu uza studij radio u Prvoj hrvatskoj štedionici, otpušten 1910. zbog sindikalnoga organiziranja (Slobodna riječ, 1910, 26), postao profesionalnim tajnikom Društva bankovnih činovnika. Pri njem je 1910–14. te ponovo 1919. uređivao i znatnim dijelom popunjavao Vijesnik Društva bankovnih činovnika (od 1912. Vjesnik bankovnih činovnika, od 1918. Vijesnik bankovnih činovnika), proširivši mu utjecaj izvan Hrvatske i Slavonije. U Milanu 1911. suorganizirao prvi međunarodni kongres bankovnih činovnika. Od 1914. član Kraljevinskoga odbora za obnovu financijskoga dijela Hrvatsko-ugarske nagodbe. Za I. svjetskoga rata časnik u doknadnom bataljunu sinjske 22. pješačke pukovnije, od 1917. pri vojnim odvjetništvima u Mostaru i Zagrebu, odakle je u studenom 1918. premješten u Financijalni odsjek NV SHS. Na poč. 1919. stručnjak pri izaslanstvu Kraljevstva SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu; od rujna do studenoga vodio veliki štrajk bankovnih činovnika na području Hrvatske i Slavonije. Nakon neuspjeha napustio tajničku dužnost, posvetivši se do kraja života odvjetničkomu pozivu, isprva uz djelatni politički, a poslije pretežno načelni javni angažman. Široke izobrazbe, i kao praktičar i kao pisac bavio se različitim pravnim granama, ponajviše na tragu ciljne odn. sociološke jurisprudencije, pravo promatrajući ne samo kao normativnu nego i kao društvenu pojavu. Trajno je promicao liberalno-demokratska načela, napose supstancijalno shvaćenu pravnu državu s neovisnim sudstvom i autonomnim, etički osviještenim odvjetništvom kao jamstvima prava građana. U međuratnom se razdoblju istaknuo kao branitelj optuženika za kaznena djela počinjena iz političkih pobuda (A. Alijagić i N. Marinković, 1921; J. Broz, 1928; M. Žanić, 1929; V. Maček, 1930; P. Gregorić, S. Kosanović, obojica 1932; B. Adžija i dr., 1939). Zauzimajući se za njihovo teorijsko redefiniranje te blaže kažnjavanje, objavio knjižicu Politički delikt (Zagreb 1921). Jedan od zastupnika obrane bio je i u postupcima zbog napada na oružničku postaju u Brušanima (1933), Našičke afere (1935) te u tzv. Kerestinečkom slučaju (1936). Pokrenuo više akcija protiv policijskoga nasilja i zastrašivanja branitelja te za poboljšanje uvjeta u kaznionicama, a 1929. s T. Jančikovićem ekshumaciju Đ. Đakovića i N. Hećimovića, kojom je opovrgnuto oružničko izvješće o njihovoj smrti. Potkraj 1930-ih djelovao u Odboru za opću amnestiju političkih kažnjenika, zauzimajući se i za bezuvjetnu repatrijaciju bivših boraca španjolske republikanske vojske. God. 1921–45. bio je tajnik Pravničkoga društva u Zagrebu (od 1940. Hrvatsko pravničko društvo) i uređivao njegov časopis Mjesečnik (do 1941. s E. Lovrićem, potom samostalno), umnogome pridonijevši podizanju strukovne i jezične razine časopisa (autorski je u njem surađivao od 1916). Znatan utjecaj imao je i kao tajnik (1924–27) odn. predsjednik (1927–29) Društva odvjetnika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji te prvi predsjednik Advokatske komore u Zagrebu 1929–41 (od 1941. Odvjetnička komora), na kojoj je dužnosti nastojao i oko donošenja odvjetničke tarife, socijalnoga osiguranja te poboljšanja vježbeničkoga položaja. Kao pokretač 1927. i do 1941. urednik te ključni autor njihova glasila Odvjetnik, pratio je stručne ali i šire društvene teme, poput laičkih predodžba o pravu i pravnicima, katkad i humoristički portretirajući kolege. Od 1924. član stalnoga odbora Kongresa pravnika Kraljevine SHS (poslije Jugoslavije), njegov predsjednik od 1931. te urednik spomenica skupština održanih u Zagrebu (1924. i 1934), Sarajevu (1927) i Dubrovniku (1932), 1931. i 1938. biran za predsjednika Saveza advokatskih komora Kraljevine Jugoslavije. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu bio je 1940–42 (vjerojatno samo formalno do 1945) honorarni nastavnik novouvedenoga kolegija radno pravo (nastupno predavanje tiskano u beogradskom listu Pravosuđe, 1940, 4–5). U Zagrebu je monografski objavio komentirana izdanja banske naredbe o izvanstečajnoj prisilnoj nagodbi (1923) te zakonâ o stečaju i prisilnoj nagodbi (1929), suzbijanju nepoštenoga tržišnoga natjecanja i rasprodajama (1930), pobijanju pravnih radnji izvan stečaja (1931) i položaju privatnih namještenika (1932), priručnik Radno pravo (1934), zbirku odvjetničkih govora Sa braniteljske govornice (1928) te knjižicu Obrana jednog optuženika (1935) u prilog Z. Brataniću. — Na političkom je planu kao student bio blizak Hrvatskoj naprednoj omladini. Među ostalim je surađujući 1907. u listu Hrvatski đak promicao liberalno shvaćanje državnih služba (br. 8–9) te općenito propitivanje autoritetâ (br. 11–12), a 1911. u Slobodnoj misli ravnopravnost narodne s kraljevskom suverenošću (br. 1), protiveći se progonu H. Hinkovića u svezi s tzv. Veleizdajničkim procesom (br. 5). Držeći da je zbog popustljivosti propustila »parlamentariziranje« Zemaljske vlade, kritizirao je 1914. Hrvatsko-srpsku koaliciju (Slobodna riječ, 48). Sklon jugoslavenskomu ujedinjenju, 1917. osvrnuo se na jubilej I. Vojnovića (Savremenik, 9) te osudio uvođenje izvanrednih ratnih mjera i uopće podređenost pravosuđa upravi, pri čem je videći »nacionalnu slobodu« tek kao »dio općih sloboda ljudskih« upozorio na nužnost modernizacije pravnoga sustava na svim razinama (Hrvatska njiva, 25, 32). U posljednjem je listu 1918. slojevito izvijestio o međunacionalnim odnosima u BiH (br. 13) i vojnom kaznenom sudovanju Države SHS (br. 45) te među prvima objavio tekst Londonskoga ugovora (br. 51), a 1919. javljao se iz Pariza (Jugoslavenska njiva, 15, 18). Pohvalno još 1912. prikazavši socijalističke reforme D. Lloyda Georgea (Savremenik, 4), osim državnopravnim zanimao se i društvenim te gospodarskim posljedicama I. svjetskoga rata, nastojeći oko jednakopravnosti žena (Vijesnik bankovnih činovnika, 1919, 1) i uvođenja građanskoga braka (Jugoslavenska njiva, 1921, 4). God. 1920. u Zagrebu je kao vlasnik i odgovorni urednik pokrenuo Vanstranački list, »nezavisni organ za socijalna i ekonomska pitanja, osobitim obzirom na komunalnu politiku«, odbacujući podjednako ustrajavanje na hrvatskom državnom pravu i radikalizam komunističkoga tiska (Tko smo i zašto istupamo?, br. 1). Ubrzo, promijenivši ime u Slobodne novine (SN; Vanstranački pokret, br. 23), formiranjem Jugoslavenskoga nezavisnoga socijalno-političkoga kluba (s M. Marjanovićem, R. Giuniom, J. Banjaninom i drugima) list se 1921. sa Slavenskom tribunom spojio u Slobodnu tribunu (Naše jugoslavenstvo, br. 11), u kojoj je Politeo do 1922. redovito surađivao. Promican u tim periodicima, kao nositelj nestranačke liste bio je 1920. i 1921 (s mandatom do 1925) biran u zagrebačko gradsko zastupstvo, gdje je baveći se pretežno socijalnim i financijskim pitanjima podupro prijeporan izbor S. Delića za gradonačelnika (1920), potaknuo donošenje rezolucije o isključivoj upravi Kraljevstva SHS nad lukom Baroš (1921) te interpelirao za F. Jelašića, otpuštenoga iz političkih razloga (1922). Pristupivši Narodnoj socijalističkoj stranci I. Deržiča, surađivao je 1922–24. u ljubljanskoj Novoj Pravdi te 1924–25. kao njezino zagrebačko glasilo ponovo izdavao i uređivao SN, neuspjelo se 1923. kandidirao na izborima za Narodnu skupštinu i za gradsko zastupstvo 1925 (Poslije gradskih izbora. SN, br. 10), a za skupštinske izbore te mu godine oblasti nisu prihvatile kandidaturu u sporazumu Narodne socijalističke stranke s Jugoslavenskom republikanskom strankom, nakon čega je napustio stranačku djelatnost. Bio je supokretač, suurednik i pravni zastupnik časopisa Nova Evropa (NE), u kojem je i objavljivao (1921–25, 1928–29, 1931–33, 1935, 1937). Određujući se kao »narodni socijalist« slijedom zamisli V. Klofáča, nasuprot shvaćanjima o nadgradnji kao pukom odrazu ekonomske stvarnosti promicao je relativnu autonomiju duhovne sfere te globalnoj klasnoj borbi suprotstavljao postupne društvene promjene u nacionalnom okviru, pri čem se ni privatno vlasništvo nad zemljom ne bi potpuno napustilo (NE, 1923, VII/4). Premda se isprva – držeći S. Radića demagogom – protivio tvrdnjama o ugroženosti hrvatskoga naroda u novoj državi, dulje pak pravu na samoodređenje (Komuniste i naš narod. SN, 1924, 19), od 1921. često je kritizirao tzv. Obznanu te uopće propise i praksu protivnu općim načelima prava (Zadaci Pravničkoga društva. Mjesečnik, 1921, 1), a zbog okolnosti donošenja te posljedične hegemonije »jednoga plemena nad drugim« i Vidovdanski ustav, predlažući podjelu na manji broj pokrajina (dijelom povijesnih) sa širokom autonomijom (O reviziji ustava. SN, 1924, 6; Revizija ustava. NE, 1928, XVIII/2). God. 1925. potaknuo je donošenje rezolucije Društva odvjetnika o slobodi tiska. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature s M. Ćurčinom, I. Meštrovićem i drugima supotpisao kritički proglas Novo stanje (NE, 1929, XIX/2), a poduprijevši na osnivačkoj skupštini Advokatske komore u Zagrebu Žanićev apel kralju za povrat građanskih prava bio je i sam nakratko uhićen. Znatno je pridonio i prosvjednim akcijama u povodu policijskoga atentata na M. Budaka 1932. te poziva na bojkot predavanja M. Krleže 1933. God. 1934. suautor je tzv. Zagrebačkoga memoranduma (NE, 1935, XXVIII/7), koji je više javnih djelatnika uputilo Kraljevskomu namjesništvu predlažući poštovanje zakonitosti, postupnu liberalizaciju te Mačekovo puštanje iz zatvora, što je s drugim njegovim postupcima bilo uzrok pokušaja da ga se smijeni kao predsjednika Advokatske komore. Premda nije sasvim odobravao Mačekovu politiku, cijenio ga je kao predstavnika većine Hrvata, okušavši se 1935. kao posrednik između njega i M. Stojadinovića. Na tom je tragu 1937. s I. Krbekom, Ćurčinom, Meštrovićem i drugima nakon djelomičnoga usuglasivanja sa S. Jovanovićem, B. Markovićem i drugima iznio prijedlog za nacrt novoga, kompromisnoga ustava (NE, XXX/7–8). Za Banovine Hrvatske protivio se tumačenju zakona okružnicama te radikalnim reformama (Odvjetnik, 1940, 1, 3–4), naposljetku i laicizaciji sudstva te pretjeranomu prilagođivanju pučkim pravnim shvaćanjima, što se promicalo u dijelu HSS (Odvjetnik, 1940, 2, 7; Mjesečnik, 1940, 8). Pojedine konstitucionalističke sastavnice obzirno je promicao i nakon uspostave NDH raščlanjujući novo zakonodavstvo u časopisima Odvjetnik (do listopada 1941, kad je u Odvjetničku komoru uveden povjerenik) i Mjesečnik (privremeno zabranjen u kolovozu 1942). I pred sudovima NDH zastupao je optužene za suradnju s jugoslavenskim režimom te partizanskim pokretom. U ožujku 1942. pred Upravnim sudištem pokrenuo neuspjeli postupak protiv navade povjerenika da mimo suda i nužnoga pripravnoga roka određuje branitelje po službenoj dužnosti, a u lipnju 1944. uputio Odvjetničkoj komori predstavku o djelatnosti prijekih sudova. Uhićivan odn. pritvaran 1942, 1943. i 1944. Nakon rata uz oskudna je braniteljska prava i unatoč pritiscima zastupao javne osobe iz doba NDH (Budak, N. Mandić, J. Makanec i dr., Đ. Vranešić, svi 1945; S. Kvaternik, 1947; S. Marković Štedimlija, 1956), one optužene za gospodarsku ili kulturnu »suradnju s neprijateljem« (B. Pliverić te D. i M. Schulhof, svi 1945), pripadnike bivše HSS (Jančiković, 1948), naposljetku i komunističke otpadnike (D. Brkić, 1954; V. Dedijer i M. Đilas, obojica 1955), a najveću je pozornost privukao kao branitelj na suđenju nadbiskupu A. Stepincu (1946). Premda nije uspio ishoditi nastavak rada Hrvatskoga pravničkoga društva, i dalje se zauzimao za odvjetničku autonomiju, o čem je 1946–51. u više navrata izlagao te upućivao predstavke (Advokati u staroj Jugoslaviji. Republika, Beograd 1946, 378). I u 1951. obnovljenu Odvjetniku, kojemu je bio ključan prinosnik (Epilog uvodnome članku, 1952, 3), propitivao je, među ostalim, represivnost tadašnjega pravosuđa, zamisli o protezanju »društvenoga upravljanja« na odvjetništvo i kvantifikaciji sudačkoga učinka te uopće česte izmjene sve brojnijih a nedorađenih propisa (1954, 1–2; 1955, 11–12). Kao jedan od jugoslavenskih predstavnika nazočio je još 1930–38. te 1952–54. kongresima i sjednicama Međunarodne unije odvjetnika. Za njezina je potpredsjednika biran 1951. i doživotno počasno 1956, nakon što ga je IO Saveza advokatskih komora FNRJ – kojega je od 1951. do ostavke 1955. i sam bio članom – opozvao. God. 1954. na Unijinu je kongresu u Bruxellesu izložio nacrt kodeksa odvjetničke etike, koji je uz izmjene prihvaćen 1959. u Oslu, posluživši kao temelj kodeksu koji je prva u SFRJ 1967. donijela Advokatska komora Hrvatske. Osim u navedenima, o pravnim je i političkim temama učestalije pisao u periodicima Hrvatski Lloyd (1911–14, 1918), Obzor (1928, 1930–35), Socijalna misao (1928–31), Arhiv za pravne i društvene nauke (Beograd 1937–39), a bio je i suradnik Hrvatske enciklopedije (1941). Pretežno književne kritike i nekrologe objavljivao je u časopisu Savremenik (1910–14, 1916–17, 1919, 1927–28, 1940; suurednik 1928). Odbornik (od 1923) i potpredsjednik (1926–29) DHK, suosnovao je 1926. Udruženje za zaštitu književne i umjetničke svojine, a djelovao je i u PEN-klubu te MH. S francuskoga sažeto preradio dramu Chantecler E. Rostanda (Zagreb 1910) te preveo roman Grijeh žene A. Daudeta (Zagreb 1920). Od 1937. bio predsjednik Društva bivših đaka čehoslovačkih škola, koje je i suosnovao, a spominje se i kao predsjednik Društva sv. Vida za podupiranje slijepaca. Potpisivao se i Dip, DIP., Dr I. P., I. P., i. p. i P. te pseudonimom dr. Ivan Građanić. Opsežna građa o njegovu odvjetničkom i drugom djelovanju čuva se u HDA, manji dio korespondencije u NSK. Zadugo prešućivano u domovini, završno mu je izlaganje o Stepinčevoj nedužnosti u cijelosti ili u izvadcima objavljeno u publikacijama Hrvatski glas (Winnipeg 1953, 25–31), The Case of Cardinal Aloysius Stepinac R. Patteea (Milwaukee 1953), Le dossier du cardinal Stepinac B. Draguna (Pariz 1958), Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal A. Benigara (Rim 1974; Zagreb 19932), Stepinac mu je ime, 1 (München—Barcelona 1978; pretisak Zagreb 1991), Fontes (1996; izd. pod naslovom Proces Alojziju Stepincu. Zagreb 1997), Glasoviti govori (Zagreb 1999) i Glasoviti hrvatski govori (Split 2008). Zastupljen je u zagrebačkim izdanjima Književna kritika o Ksaveru Šandoru Đalskom (1997), Zbornik radova o književniku Mili Budaku (1998) te Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj (2004). Posvećeni su mu brojevi časopisa Odvjetnik (1956, 11; 1976, 11). God. 1976. Odvjetnička komora Hrvatske ustanovila je priznanje zaslužnim odvjetnicima Plaketa dr. Ive Politea s poveljom, a 1987. u organizaciji Odvjetničkoga zbora grada Zagreba održan je okrugli stol o njem. Životni mu je put obrađen u romansiranoj biografiji Ivo Politeo: porazi i slava V. Rajića (Zagreb 2014) te, fragmentarno, u djelima koja tematiziraju sudbene postupke protiv Broza i Stepinca. Zbog ukupnoga pravnoga, publicističkoga i političkoga angažmana, navlastito dosljedna zastupanja vrjednota na kojima se temelji suvremeni europski konstitucionalizam, jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca u XX. st.

LIT.: Zapisnici o skupštinama zastupstva slob. i kralj. glavnoga grada Zagreba. Zagreb 1921–1925. — (O knj. Politički delikt): M. Dolenc, Slovenski pravnik (Ljubljana), 36(1922) 10/12, str. 320–321. — H. Werk, Nova Evropa, 1922, IV/2, str. 64. — (O knj. Vanstečajna prinudna nagoda): V. Lunaček, Obzor, 64(1923) 7. X, str. 4. — R. Sajovic, Slovenski pravnik, 38(1924) 5/6, str. 152. — Kandidatske liste NSS. Slobodne novine, 3(1925) 2, str. 3. — S. Tomašić: Jadi hrvatske književnosti. Riječ, 23(1927) 23. VI, str. 3–4. — V. Korać: Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, 2. Zagreb 1930, 539–543. — R. Sajovic: (O knj. Stečajni zakon). Slovenski pravnik, 44(1930) 5/8, str. 201–202. — A. Pavlović: (O knj. Zakon o pobijanju pravnih djela izvan stečaja). Narodno blagostanje (Beograd), 3(1931) 16, str. 246–247. — R. Sajovic: (O knj. Trgovački i ostali privatni namještenici). Slovenski pravnik, 47(1933) 3/4, str. 96. — Pretres dvanaestorici Ličana završen. Politika (Beograd), 30(1933) 8. VII, str. 4. — (O knj. Radno pravo): A. Reisman, Svoboda (Ljubljana), 7(1935) 3, str. 95–96. — M. Škerlj, Slovenski pravnik, 49(1935) 3/5, str. 123. — N. Smolčić (En): (O 50-godišnjici života). Novosti, 31(1937) 27. V, str. 10. — A. Seitz: Za bistrenje pojmova. Spremnost, 1(1942) 19, str. 1–2. — Zapisnik redovite godišnje skupštine Advokatske komore u Zagrebu, održane dana 27. travnja 1952. Odvjetnik, 17(1952) 5, str. 5–6. — V. Dedijer: Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju. Beograd 1953. — Zapisnik redovite godišnje skupštine Advokatske komore u Zagrebu od 15. svibnja 1955. godine. Odvjetnik, 20(1955) 5/6, str. 13. — (Nekrolozi): Vjesnik, 17(1956) 16. X, str. 2. — E. Č., Oslobođenje, 14(1956) 17. X, str. 8. — K. Hadži, Glasnik Advokatske komore za A. P. Vojvodinu (Novi Sad), 5(1956) 11, str. 28. — H. Matković: Odraz političkih zbivanja u Kraljevini SHS 1921. godine na rad zagrebačkog gradskog zastupstva. Iz starog i novog Zagreba, 1963, 3, str. 240. — R. Čolaković: Kazivanje o jednom pokoljenju. Sarajevo 1966. — M. Belčić: Razvoj i djelatnost advokature na području Socijalističke Republike Hrvatske. Sto godina advokature u Hrvatskoj. Odvjetnik, 33(1968) 9, str. 75–87, 91–97. — V. Grosman: Trije veliki jugoslovanski odvetniki dr Danilo Majaron, dr Ivo Politeo i Ljubomir M. Stefanović. Ibid., str. 325–332. — M. Kalođera: Ivo Politeo. Ibid., str. 166–173. — I. Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb 1969, 183–184, 244–247. — J. Paver: Rukopisna ostavština Ive Politea. Časopis za suvremenu povijest, 1(1969) 1/2, str. 253–269. — B. Gligorijević: Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd 1970. — M. Ašković, J. Radmilović i N. Petrović: Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije – BOTIČ – 1902–1941. Beograd 1971. — Urednik: (O 20-godišnjici smrti). Odvjetnik, 49(1976) 5/6, str. 162–166. — M. Sobolevski: Bombaški proces Josipu Brozu. Zagreb 1977, 97–101, 125–129, 137–146. — T. Macan: Prilog poznavanju hrvatskog odvjetništva. Advokatska komora u Zagrebu. Odvjetnik, 55(1982) 5/6–11/12, passim; 56(1983) 1/2–5/6, passim. — R. Žurić: Profesionalna etika odvjetnika. Ibid., 58(1985) 7/8, str. 2. — Ur.: (O 30-godišnjici smrti). Ibid., 59(1986) 9/10, str. 1–3. — M. Kolar-Dimitrijević: Dr Ivo Politeo u borbi za promjenu socijalnog položaja namještenika i radnika. Časopis za suvremenu povijest,19(1987) 3, str. 69–93. — (O 100-godišnjici rođenja): Odvjetnik, 60(1987) 3/4, str. 3–34. — Vjesnik, 47(1987) 14. III, str. 4. — Lj. Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 2. Zagreb 1989. — J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. — M. Kolar-Dimitrijević: Dr. Ivo Politeo i ustavna pitanja. Odvjetnik, 63(1990) 7/8, str. 4–12. — D. J. Stanković: Pravna kultura i etika dra Ive Politea. Zakonitost, 44(1990) 7/8, str. 812–820. — Isti: Dijalektičko jedinstvo teorije i prakse dra Ive Politea. Ibid., 45(1991) 1, str. 97–105. — N. Kisić-Kolanović: Vrijeme političke represije: »veliki sudski procesi« u Hrvatskoj 1945–1948. Časopis za suvremenu povijest, 25(1993) 1, str. 9–19. — F. Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941, 2. Zagreb 1993. — M. Krešić: Dr. Ivo Politeo, autor prvog kodeksa odvjetničke etike. Odvjetnik, 67(1994) 11/12, str. 63–73. — (O Plaketi): Ibid., 68(1995) 1/2, str. 69–71. — Lj. Boban: Dr. Tomo Jančiković – HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista. Zagreb 1996. — N. Kisić-Kolanović: Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika. Zagreb 1997. — Pravni fakultet u Zagrebu, III/3. Zagreb 1998, str. 734–783; IV/2. 1999, str. 541–562 (s potpunijom bibliografijom). — I. Škrabalo: Ivo Politeo. U: Liberalna misao u Hrvatskoj. Zagreb 2000, 257–292. — Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. Hrvatska revija, 50(2000) br. 4. — B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918–1935. Zagreb 2002. — Č. Višnjić: Partizansko ljetovanje. Zagreb 2003, 383, 479–483. — F. Hameršak: O hrvatskom odvjetništvu 1930-ih. Kolo, 15(2005) 3, str. 245–249, 253–257, 264–265. — M. Kos: Život u odvjetništvu. Zagreb 20062, 378–388. — N. Kisić-Kolanović: Ivo Politeo i politička kultura mišljenja. U: Disidentstvo u suvremenoj povijesti. Zagreb 2010, 75–104. — Spomenica Društva hrvatskih književnika 1900–2000–2010. Zagreb 2010, 70, 98, 102–116. — M. Gavrović: Čovjek iz Krležine mape. Život i smrt dr. Đure Vranešića. Zagreb 2011. — T. Jonjić i S. Matković: Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907–1944). Zagreb 2012. — N. Kisić-Kolanović: Ivo Politeo: povijesna stvarnost Nezavisne Države Hrvatske iz odvjetničke pozicije. Časopis za suvremenu povijest, 45(2013) 2, str. 243–276. — Ista: Ivo Politeo. Povijest, intelektualci, odvjetništvo 1887–1956. Zagreb 2015.
 
Filip Hameršak i Nada Kisić-Kolanović (2015)