Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ROJE, Ana (Roje-Harmoš; Anica, Anka), balerina, koreografkinja i pedagoginja (Split, 17. X. 1909 — Šibenik, 17. III. 1991). U Splitu kao samouka plesačica položila audiciju u kazalištu te 1926. nastupila u plesnim točkama u operetama Bajadera i Grofica Marica I. Kálmána i Kraljica lopte I. Tijardovića (praizvedba). U HNK u Zagrebu 1927–29. učila u Margarite Froman i Olge Orlove u Baletnom studiju i plesala u manjim ulogama (Indijka, Žar ptica, I. Stravinski, hrvatska praizvedba, 1928). Od 1928. nastupala s budućim suprugom O. Harmošem na samostalnim plesnim večerima (Split, Zagreb, Šibenik, Osijek), često uz glasovirsku pratnju B. Kunca, te 1937. gostovala u Indiji, Kini i Japanu. U Beogradu 1930–33. kao solistica baletnoga ansambla u Narodnom kazalištu, gdje uči balet u Nine Kirsanove i Nataše Bošković (privatno i u Jelene Poljakove), ostvarila manje uloge u baletima Coppélia (L. Delibes), Daphnis et Chloé (M. Ravel), Don Quijote (L. Minkus), Giselle (A. Adam), Javotte (C. Saint-Saëns), Raymonda (A. Glazunov) i Trnoružica (P. I. Čajkovski). Usavršivala se u Londonu 1933–36. u N. Legata, u čijem je baletnom studiju ujedno bila jedina asistentica, a nakon njegove smrti 1937. i baletna pedagoginja. Istodobno nastupala u Legatovoj baletnoj trupi u njegovim koreografijama, osobito dojmljivo interpretirajući solo-ples Smrt labuda (Saint-Saëns), koji je obilježio njezinu karijeru. God. 1937. osvojila prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju u kazališnom plesu u Parizu (izvela ples Dalmatinka na Tijardovićevu glazbu, u vlastitoj koreografiji). Kao članica i baletna pedagoginja trupa Ballet russe de Paris 1937. i Ballet russe de Monte Carlo 1938, nastupila s njima u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a s Ballet russe de Basil (Covent Garden Russian Ballet) 1938–39. bila na turneji u Australiji i Novom Zelandu. S Harmošem 1939. u Zagrebu otvorila privatni baletni studio, potom bila voditeljica, koreografkinja, pedagoginja i primabalerina baletnih ansambala u kazalištima u Splitu 1940–41, Zagrebu 1941–53 (osim 1943–46) te ponovo u Splitu 1953–58, kad je usporedno vodila i vlastitu Internacionalnu baletnu školu Roje-Harmoš u Kaštel-Kambelovcu; u međuvremenu, 1950–53. poučavala u Legatovoj baletnoj školi u Tunbridge Wellsu te 1953. za njegovu baletnu trupu koreografirala Jugoslavenske plesove. U splitskom je kazalištu 1941. s Harmošem koreografirala prvu predstavu novoosnovanoga baletnoga ansambla (plesne točke na glazbu C. M. von Webera, F. Chopina, Tijardovića, I. Zajca, K. Baranovića, J. Hatzea, Čajkovskoga), u kojoj je i plesala, te plesne prizore u operi Nikola Šubić Zrinjski (Zajc). U Baletu HNK u Zagrebu s Harmošem koreografirala niz baletnih stavaka i cjelovečernjih baleta, te u njima nastupila kao Mlada dama (Weber, Poziv na ples), Čista duša (M. P. Musorgski, Noć na pustoj gori, hrvatska praizvedba) i Ljubav (Čajkovski, Život/Peta simfonija, praizvedba), sve 1941, Marija (B. V. Asafjev, Bahčisarajska fontana, državna nagrada 1948), Španjolka (Ravel, Bolero, hrvatska praizvedba), solistica (J. Gotovac, Simfonijsko kolo, praizvedba) i Balerina (Stravinski, Petruška), sve 1947; s njim koreografirala i plesne prizore, u kojima je uglavnom i nastupila, u operama Morana (Gotovac, 1941), Sunčanica (B. Papandopulo, praizvedba 1942), Adriana Lecouvreur (F. Cilèa, hrvatska praizvedba 1942), Pomet, meštar od ženidbe (I. Lhotka Kalinski, praizvedba 1944) i Manon (J. Massenet, 1945) te u opereti Pjesmom kroz život (M. Asić, praizvedba 1942). Plesala u Harmoševim koreografijama kao Jela (F. Lhotka, Đavo u selu, 1943), Odetta (Čajkovski, Labuđe jezero, 2. čin, 1947), Biljana (S. Hristić, Ohridska legenda, hrvatska praizvedba 1949) i Kraljevna (Trnoružica, hrvatska praizvedba 1950), a u koreografijama M. Froman nastupila u završnom kolu opere Ero s onoga svijeta (Gotovac, 1942) i ostvarila uloge Šeherezade (N. Rimski-Korsakov), Colombine (R. Schumann, Karneval) i solo-plesačice (F. Liszt, Rapsodija, praizvedba), sve 1945, te Julije (S. Prokofjev, Romeo i Julija, hrvatska praizvedba 1948; državna nagrada 1949), njezine najzapaženije i najuspjelije uloge, koju je tumačila kao druga u svijetu. Za ponovnoga djelovanja u Splitu pridonijela podizanju umjetničke i tehničke razine baletnoga ansambla, u kojem plešu i polaznici njezine škole, te obogaćivanju repertoara. Ondje je s Harmošem koreografirala i postavila balete i plesne točke (u većini ujedno nastupila) Valpurgina noć (C. Gounod, iz opere Faust, 1953), Chopiniana/Les Sylphides (Chopin, pas de deux i solo), Slike s izložbe (Musorgski), Orači (Gotovac, Žena) i Đavo u selu (Jela), sve 1954, Bahčisarajska fontana (Marija, 1955), Romeo i Julija (Julija,1956), Ples satova (A. Ponchielli, iz opere Gioconda, 1956), Peta simfonija (Ljubav, 1957) i Polovjecki plesovi (A. Borodin, iz opere Knez Igor, 1957), kao i plesne prizore u operama Carmen (G. Bizet, 1953) i Aida (G. Verdi, 1954; ta se koreografija izvodila na splitskom ljetnom festivalu do 1996), a svoju najdojmljiviju tamošnju ulogu ostvarila kao Giselle (Adam, 1957) u koreografiji A. Dolina. Osmislila i uvodnim predavanjem popratila edukativne predstave Pravimo balet, I–II (1957). U Hamiltonu (Bermudski otoci) 1958. gostovala te 1959–66. i živjela, znatno pridonijevši razvoju tamošnje baletne kulture; 1959. osnovala ljetnu baletnu školu i festival Bermudski baletni tjedan, u sklopu kojega je u rujnu 1960. posljednji put javno nastupila (Les Sylphides, pas de deux; Giselle, ulomci iz 2. čina; Smrt labuda), a od 1962. s novoosnovanim ansamblom Bermudski balet ostvarila niz koreografija (Jesenje lišće na glazbu S. Rahmanjinova, 1962; Giselle, 1963) te 1972. potaknula osnivanje Bermudskoga građanskoga baleta. Kao pedagoginja učestalo djelovala u SAD; održala 1954–55. šestomjesečni tečaj u školi Ballet russe de Monte Carlo u New Yorku, poučavala 1958–59. u Baletnoj školi Brae Crest u Lincolnu, 1963–66. u Školi modernoga plesa (ravnateljica Odjela za balet) u Lexingtonu (Massachusetts) i u Baletnoj školi Harriet Hoctor u Bostonu, gdje je 1966. otvorila i do 1989. vodila vlastitu Baletnu školu (pod njezinim imenom djelovala do 1994). Predavala i u baletnim školama u Framinghamu (Massachusetts) 1968. i Ridgefieldu (Connecticut) 1985. te na plesnim odjelima Smith Collegea u Northamptonu 1978. i Harvardova sveučilišta 1982. God. 1970. osnovala i do kraja 1980-ih vodila ljetnu Internacionalnu baletnu školu »Ana Roje« u Primoštenu. Nastupila u igranom filmu Barok u Hrvatskoj (O. Miletić, 1942). Kao iznimna baletna umjetnička osobnost, u jedinstvenu je cjelinu spajala vrhunsku plesnu tehniku s glumački izražajnim, duboko proživljenim i suptilnim interpretacijama uloga. Isticala se lakoćom, brzinom, elegancijom i lepršavošću pokreta te ljepotom i čistoćom linija, osobito u klasičnim baletima, te temperamentom i profinjenim osjećajem za ritam u baletima i plesnim brojevima s elementima narodnih plesova. U koreografskom je radu osobito promicala hrvatsku glazbu i nacionalne plesove (Svatovac, Zajc i Baranović). Pedagoški je rad temeljila na poučavanju ruske škole baleta prema Legatovu sustavu, u kojem se osobita pozornost pridaje individualnomu pristupu učenicima; posvećena promicanju toga sustava, održala je mnogobrojna predavanja te pisala u periodicima Dance Magazine (New York 1954), Slobodna Dalmacija (1967) i Vjesnik (1983). Plesnim kritikama javljala se u Vjesniku (1958). Njezine fotografije kao demonstratorice baletne tehnike uvrštene su u knjigu Ballet School J. Gabriela (London 1947). Od 1959. počasna predsjednica Udruženja baletnih umjetnika Hrvatske; 1962. osnovala (s Patricijom Deane-Gray) Bermudsku baletnu udrugu te joj isprva bila predsjednica, potom doživotna počasna predsjednica, 1976. u Bostonu osnovala Američko društvo za balet ruskoga stila, kojemu je do kraja života bila predsjednica. Dobitnica Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1978. Ostavština joj je djelomično sačuvana u nećakinje Irene Matjašić-Roje u Splitu. U povodu obljetnica 2009. u Primoštenu, Zadru i Slavonskom Brodu postavljene su izložbe njezinih fotografija te joj u Hamiltonu i Splitu posvećene baletne predstave, a 2011. u Glazbenoj školi u Kaštel-Kambelovcu, HNK u Splitu i HNK u Zagrebu postavljena poprsja (J. Vrdoljak). Stipendiju njezina imena dodjeljivala je 1962–2005. Bermudska baletna udruga, a od 2005. Bermudska nacionalna plesna zaklada. Njezino ime od 2010. nosi Međunarodna ljetna baletna škola u Kaštelima i u Hamiltonu. Zagrebačko HNK od 1996. dodjeljuje godišnju Nagradu »Ana Roje i Oskar Harmoš« za najbolju žensku i mušku baletnu ulogu, a splitsko HNK od 2003 (od 2006. bijenalno) Nagradu »Ana Roje« za najbolje umjetničko ostvarenje u baletu.

LIT.: I. Lahman: Baletno veče gce. Anke Roje. Novo doba, 13(1930) 81, str. 2. — K. Fjodorović: (Intervju). Nedeljne ilustracije (Beograd), 8(1932) 23, str. 3–4. — Naša plesačica Anka Roje dobiva prvu nagradu na XII. svjetskom kongresu plesa u Parizu. Novosti, 31(1937) 184, str. 11. — Spomenica prigodom svečanog otvorenja Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Split 1940, 35. — J. Andreis: Prvo samostalno baletno veče. Novo doba, 24(1941) 92, str. 6. — M. Katić: Plesna umjetnost na sceni hrvatskog državnog kazališta. Novi list, 1(1941) 63, str. 15. — Or –: (Intervju). Hrvatska pozornica, 1941–42, 8, str. 11–12. — M. Katić: Obnovljena izvedba baleta Đavo u selu. Nova Hrvatska, 3(1943) 82, str. 8. — Ana Roje i Oskar Harmoš kao plesni pedagozi. Ibid., 5(1945) 73, str. 5. — V. B.: (O izvedbi Bahčisarajske fontane). Narodni list, 4(1948) 15. I, str. 2. — (O izvedbi Romea i Julije): I. K., Muzičke novine, 3(1948) 7, str. 2. — V. B., Narodni list, 4(1948) 21. VII, str. 3. — N. Turkalj: (O izvedbi Trnoružice). Ibid., 6(1950) 10. XI, str. 2–3. — A Yugoslav Visitor. The Dancing Times (London), 1951, ožujak. — N. Turkalj: (Romeo i Julija u Splitu). Slobodna Dalmacija, 14(1956) 19. VI, str. 3. — (Giselle i V. simfonija u Splitu): m.a., Ibid.,15(1957) 30. I, str. 3. — A. Tomašek, Vjesnik, 18(1957) 8. X, str. 5. — F. Hall: A Visit to Split. Ballet Today (London), 1958, 5, str. 14–16. — Hrvatske umjetnice. Zagreb 1970. — Friedrichs Ballettlexikon. Hannover 1972. — I. Hetrich: Intervjui. Zagreb 1982, 63–72. — (HA): Velikani naših pozornica. Ana Roje. Kana, 17(1986) 1, str. 34–35. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — (Nekrolozi): The Boston Globe, 1991, 4. V. — B. Magdić, Večernji list, 35(1991) 18. III, str. 21. — J. Martinčević, Vjesnik, 52(1991) 19. III, str. 14. — Hrvatsko narodno kazalište Split 1893–1993. Split 1998, 153–157, 237. — Š. Jurišić: Ana Roje, najpoznatija hrvatska balerina. Danica (kalendar), 118(1999) str. 110–111. — D. Craine i J. Mackrell: The Oxford Dictionary of Dance. New York 2000. — 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj. Zagreb 2002, passim. — Splitsko ljeto 1954–2004. Split 2004. — M. Đurinović: Ana Roje i Oskar Harmoš. U: Croatica, 2. Zagreb 2007, 708–713. — M. Jurković: Sjećanje na Anu Roje. Vjesnik, 68(2007) 18. VII, str. 17. — M. Jelača: Podsjetnik na veliku umjetnicu. Vijenac, 17(2009) 409, str. 25. — M. Rajčić: Ana Roje, balerina koja je najviše na svijetu voljela Manuš. Jutarnji list, 12(2009) 16. X, str. 32. — D. Schopf i M. Mordej Vučković: Ana Roje. Zagreb 2009. — D. Tolić: Igra bijelog leptira. Gloria, 2009, 772, str. 34–38.
 
Marijana Pintar (2015)