Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

TURINA, Vladimir, arhitekt (Banja Luka, 6. II. 1913 — Zagreb, 22. X. 1968). Završio gimnaziju u Sarajevu 1931, diplomirao 1936. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Projektant 1936–40. u građevinskim poduzećima M. Crnića, B. Petrovića i Z. Franjetića (ispit za ovlaštenoga inženjera položio 1939), 1941–44. u Tehničkom uredu Medicinskoga fakulteta i 1945–46. u Ministarstvu građevina. Od 1946. honorarni nastavnik, od 1948. predavač, od 1949. docent te od 1959. izvanredni profesor (habilitirao se 1957) na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (od 1962. Arhitektonski fakultet). Do rata realizirao vlastitu vilu u Jurjevskoj ul., kbr. 60, u Zagrebu (1939) i zgradu Primorske banovine u Splitu (1938–40, s N. Despotom i V. Vrbanićem, danas zgrada Gradske uprave, Obala kneza Branimira, kbr. 17), izradio natječajne projekte za Napretkov đački dom (1936), Obrtničku komoru (1937, jedan od triju prvonagrađenih radova), Oficirski dom (1939) i športski park na Savi (1941, jedna od dviju prvih nagrada) u Zagrebu, Sudsku palaču u Splitu (1939, prvi plasman, II. nagrada), hotel na Plitvicama (1941, otkup) te za Sveučilišnu kliniku na zagrebačkoj Šalati (1941, s F. Z. Tišinom, I. nagrada), koju rješava kao paviljonsku grupaciju s glavnim volumenom ambulanta, traktom za operacijske dvorane i dvjema amfiteatralnim predavaonicama na sjevernoj strani brijega i stepenasto smještenim klinikama na južnoj, s očuvanim postojećim zelenim površinama. Istodobno sudjeluje u natječajima za zgradu Državnoga monopola (1938, II. nagrada), palaču Albanija (1938, s Vrbanićem i D. Boltarom, otkup) i zgradu Državne opere u Beogradu (1940, s H. Gottwaldom, prvi plasman, II. nagrada), kojom kao pobjednik međunarodnoga natječaja prvi put svraća pozornost i tim povodom piše tekst (Građevinski vjesnik, 1940, 4/5) o novom tipu suvremenoga kazališta, zauzimajući se za jače otvaranje pozornice i bliskiji dodir s publikom, tj. »totalnu pozornicu«. Nakon II. svjetskoga rata nastavlja se baviti arhitekturom javnih zgrada, ali i njihovim novim funkcijama, te stvara niz inovativnih projekata od kojih je tek nekoliko izvedeno. Njegovo gledište da arhitektura treba biti rezultat znanstvene i eksperimentalne analize postojećih funkcionalnih, tehničkih i ekonomskih aspekata posebno dolazi do izražaja na dijelom izvedenu njegovu projektu stadiona u zagrebačkom Maksimiru (1946–62, s E. Erlihom i F. Neidhardtom, 1962. Savezna nagrada za arhitekturu, danas stadion Građanskoga nogometnoga kluba »Dinamo«, znatno dograđen i preoblikovan), prvom u seriji projekata u kojima se bavio športskom arhitekturom. Polazeći od analize krajolika, najčešćega ishodišta svojih projekata, oblikovao ga je iz uvjeta topografije te zamislio kao »zelenu arenu pejzaža«. Čitav je izgrađen od sirovoga betona, a tribine su, slijedeći zahtjev o funkcionalnosti i konstrukciji kao nedjeljivoj cjelini, postavljene na tako duboke temelje da je istočna tribina smjelo visoko izbačena u prostor. Zbog financijskih teškoća izgled južne tribine pripao je drugomu projektantu, zbog čega je Turina napisao nekoliko članaka o autorskim pravima arhitekta (Telegram, 1963). Projekt je tih godina publiciran u časopisima Architectural Journal (London 1948), Architecture and Building (London 1955), L’Architecture d’aujourd’hui (Pariz 1956), Architectural Design (London 1958) te u knjizi Contemporary Architecture of the World 1961 (Tokyo 1961). U antologijskom djelu, većinom izvedenom projektu Centra za zaštitu majke i djeteta u Zagrebu (1956–57, 1957. Nagrada grada Zagreba, danas Klinika za dječje bolesti, Klaićeva ul., kbr. 16), sjedinio je elemente arhitektonske sinteze i program prevencije u medicini u funkcionalnu interpolaciju na zadanoj uskoj lokaciji; cijeli se program odvija u koridorskom kretanju poput duge tvorničke linije te je, unatoč aneksnomu karakteru zgrade, ostvario jedinstven tehnički i prostorno-likovni sklop, služeći se faktorom boje i rasvjete, čime je naglasio fizio-psihološku sastavnicu zadatka. Projekt je objavljen u časopisu Bauen + Wohnen (Zürich 1958). Izveo je i stambenu višekatnicu u Križanićevoj ul., kbr. 11 (1953–56), a prema njegovu idejnom projektu izgrađena je športska dvorana na današnjem Trgu Krešimira Ćosića (1964–72, s B. Magašem i M. Vodičkom, konstrukcije B. Žeželj). Projekt Kombinirano plivalište Rijeka-Sušak (1946–49, I. nagrada), jedno od najpoznatijih utopijskih arhitektonskih djela u nas, futuristička je vizija s nizom funkcionalnih i konstruktivnih inovacija kojom se zemlja trebala predstaviti na Olimpijskim igrama. Teorijski projekt športskoga centra, kojim je problem riječke Delte riješio novim urbanim krajolikom, a urbanistički problem konfrontacije Rijeke i Sušaka parkom u kontekstu grada, uz otvoreni bazen, nogometno igralište i druge športske sadržaje sadržava i bazen natkriven inventivnom, ali za to doba neizvedivom, transparentnom ovojnicom s rebrima te jednostranu mobilnu tribinu na tračnicama. Taj projekt, u kojem se arhitektura tretira kao dinamičan, prilagodljiv sustav, publiciran je u izdanjima Catalogue of the XIVth Olympiad Sport in Art Exhibition (London 1948), L’Architecture d’aujourd’hui (1949), Architectural Design (1950), Die Neue Stadt (Dortmund 1952). Mobilnost i blizina vode sastavnice su i neizvedenih projekata Zatvoreno plivalište Sušak (Pećine u Rijeci, 1953, I. nagrada) i Olimpijski stadion u Teheranu (1966–67), koji suprotstavlja susjednoj velikoj brani umjetnoga jezera, a zajednička im je i koncepcija pejzažne arhitekture uklopljene u prostorne odnose. Od neizvedenih projekata ističu se i Veliki stadion na Banjici u Beogradu (1947, s Boltarom i Neidhardtom, I. nagrada) te Civilna zračna luka Botinec u Zagrebu (1947–48, s Boltarom), prvi projekt takve vrste u zemlji. Izradio je i projekte za stambeno naselje u Varaždinskoj cesti (1945, danas Slavonska avenija), s prvim visokim stambenim kućama (dvanaesterokatnice) u Zagrebu, neboder u Ilici, kbr. 1a (1954, IV. nagrada), koji je originalno uvukao od gabaritne linije bloka, Zagrebački velesajam (1954) i njegovu upravnu zgradu (1962, istočni ulaz, I. nagrada), za Narodno kazalište u Zenici (1962, uži natječaj, s Magašem) i športsku dvoranu u Skoplju (1966) te urbanistička rješenja poteza Ilica – Mihanovićeva ul. (1958–60) i kompleksa Svetice u Zagrebu (1959). Objavljivao je članke u periodicima (Arhitektura, 1953, 1960–64; Čovjek i prostor, 1954–56, 1959–64; Telegram, 1961, 1963. niz članaka na temu humanih ambijenata u suvremenom urbanizmu i arhitekturi), koji su dijelom skupljeni u knjizi Rukopisi Vladimira Turine (Zagreb 2006) zajedno s neobjavljenima, poput predavanja, eseja, osvrta, prikaza i pisama većinom svjetskim arhitektima. S njima je, kao član CIAM-a (Congrès international d’architecture moderne), ostvario mnogobrojne kontakte, posebno s Le Corbusierom, u čijim je postavkama modernizma nalazio potporu svojim idejama. Kao nastavnik na katedri za arhitektonsko projektiranje zauzimao se za cjelovit pristup arhitekturi, naglašujući njezin istodobno tehnički i likovno-prostorni karakter; držao je predavanja na europskim sveučilištima (1964. na Berlinskom tehničkom sveučilištu u Charlottenburgu i na Međunarodnoj ljetnoj umjetničkoj akademiji u Salzburgu). Sudjelovao je na skupnim izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39), izložbama športskih građevina u okviru Olimpijskih igara 1948. u Londonu (Brončana nagrada i diploma s Boltarom i Neidhardtom za stadion u Beogradu) i 1952. u Helsinkiju (diploma), 1949. na Svjetskoj športskoj izložbi u Stockholmu, za koju je napisao publikaciju Ideas and Proposals for a New Sporting Architecture. Arhitektura savremenog sporta (Zagreb 1949), 1957. na bijenalu u São Paolu i na trijenalu u Milanu. Njegova je izložba 1951. u Zagrebu, u Salonu Likum, bila prva arhitektonska monografska izložba nakon rata u nas, a samostalno je izlagao i 1956. u Društvu arhitekata Hrvatske (izvorni panoi čuvaju se u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU). U Zagrebu su mu djela posmrtno izložena na izložbama Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (1976) i Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (2004) te su mu priređene samostalne izložbe 1972. u Galeriji suvremene umjetnosti, 2005. u Galeriji Modulor i 2006. retrospektivna u Muzeju grada Zagreba, gdje se dijelom nalazi njegova arhiva. Uvjeren da je nova javna arhitektura, osobito športska, posebno pogodna za nove arhitektonske ideje, prilagođene duhu i čovjeku novoga doba, neodvojiva od prirode, stvorio je niz atraktivnih i za svoje doba provokativnih arhitektonskih i urbanističkih projekata, kojima je anticipirao promjene u arhitekturi. Na Arhitektonskom fakultetu neko se vrijeme dodjeljivala po njem nazvana studentska arhitektonska nagrada.

LIT.: Kliničke bolnice na Šalati u Zagrebu. Tehnički vjesnik, 58(1941) 7/12, str. 185–200. — M. P. K.: Centar za zaštitu majke i djeteta u Zagrebu. Čovjek i prostor, 3(1956) 56, str. 3. — A. P. K.: Uz izložbu arhitekta V. Turine. Ibid., 4(1957) 58, str. 3. — R. Nikšić: Uz izložbu Vladimira Turine. Arhitektura, 11(1957) 1/6, str. 46–47. — V. Richter: Naš arhitektonski izraz. Čovjek i prostor, 7(1960) 98, str. 1–2. — D. Venturini: Skromnost ili neskromnost jugoslavenske arhitekture. Ibid., 99, str. 1–3, 8. — (Nekrolozi): R. Nikšić, Telegram, 9(1968) 444, str. 5. — N. Šegvić, Vjesnik, 29(1968) 29. X, Pr., str. 8. — M. Vodička, Arhitektura, 22(1968) 99/100, str. 58–59. — Ž. Domljan, Život umjetnosti, 1969, 9, str. 59–71. — D. Rakić, M. Vodička, B. Radimir, A. Mutnjaković, Čovjek i prostor, 16(1969) 190, str. 1–11. — B. Pavlović: Mens sana in corpore sano. Arhitektura, 27(1974) 151, str. 10–12. — D. Tušek: Arhitektonski natječaji u Splitu 1918–1941. Split 1994. — A. Štulhofer: Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu. Prostor, 3(1995) 1, str. 55–72. — Akcija stadion. Čovjek i prostor, 44(1997) 11/12, str. 56–59. — Programi i manifesti arhitekture XX. stoljeća. Zagreb 1997. — A. Mutnjaković: Pedeset godina kreacije. Vladimir Turina i športska arhitektura. Čovjek i prostor, 45(1998) 3/4, str. 56–57. — Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet 1919/1920–1999/2000. Zagreb 2000. — V. Penezić: Turinine slike s izložbe. Vijenac, 13(2005) 286, str. 20–21. — Isti: Turinin deus ex machina. Ibid., 289, str. 16. — A. Štulhofer: Sportska arhitektura u Zagrebu. Zagreb 2005. — D. Kahle: Turinin Einfühlung. Čovjek i prostor, 53(2006) 3/4, str. 72. — M. Kalle: Zaboravljen projektant Dinamova stadiona. Vjesnik, 67(2006) 11. III, Pr., str. 66–67. — V. Mattioni: Vladimir Turina. Kuća-passage bez izlaza. Oris, 8(2006) 40, str. 150–159. — T. Odak: Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća – neostvareni projekti. Zagreb 2006. — H. Vukadin-Doronjga: Iskorak Vladimira Turine (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 2006. — D. Radović Mahečić: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih. Zagreb 2007. — Vladimir Turina. Izložbe – Exhibitions. Zagreb 2009. — Split – arhitektura 20. stoljeća. Split 2011. — Z. Karač i A. Žunić: Antologijski arhitektonski vodič Zagreba (s potpunijom lit.). Zagreb 2012.
 
Darja Radović Mahečić i Darja Tomić (2015)