Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

PLANIĆ, Stjepan, arhitekt (Zagreb, 27. XII. 1900 — Zagreb, 26. XII. 1980). Podrijetlom iz obitelji zidara. Rođeno prezime Klobasa 1919. zamijenio majčinim Planić. Pri Obrtnoj školi u Zagrebu 1920. završio je srednju Graditeljsku školu. Kao pripadnik prvoga naraštaja polazio 1927–31. Odjel za arhitekturu na ALU (D. Ibler), gdje je diplomirao 1935. i stekao naslov akademskoga arhitekta. Iskustvo stjecao od 1920. u atelijeru R. Lubynskoga te od 1923. kao voditelj gradilišta tvrtke »Ivančić i Wolkenfeld«; samostalno realizirao nekoliko manjih zadataka (u Zagrebu stambena zgrada na Mačekovu trgu, kbr. 4, 1925, uređenje lokala Kollmann i Laokon, Ilica, kbr. 33 i 35, 1929–30). Od 1927. vodi vlastiti arhitektonski atelijer, a od 1945. s prekidima radi u Ministarstvu građevina, od 1950. u Glavnoj direkciji građevinarstva NRH, od 1953. u Državnom sekretarijatu za poslove narodne privrede NRH, od 1956. u Sekretarijatu za opće privredne poslove, od 1959. u Sekretarijatu za građevinarstvo i urbanizam, od 1962. u Sekretarijatu za industriju i građevinarstvo te od 1965. do umirovljenja 1970. u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, stambene i komunalne poslove. Prvi su mu natječajni radovi još u duhu ekspresionizma (Hrvatski pjevački dom u Zagrebu, 1927, Dom Kola srpskih sestara u Sarajevu, 1928). Ulaskom u malu, radionički organiziranu »Iblerovu školu« na Akademiji, koja je odustala od tradicije i prva u nas uvela modernu arhitekturu izravno u svoj program, usredotočuje se na popularizaciju i promicanje moderne arhitekture. Zagovarajući studiranje suvremenih društvenih i arhitektonskih problema kao temelja djelovanja, 1930. piše uvod katalogu Graditeljske izložbe za Međunarodnoga kongresa graditelja u Zagrebu, na kojoj i izlaže, te uređuje prvu hrvatsku knjigu zbornik o modernoj arhitekturi Problemi savremene arhitekture. Treba znati … progres graditeljstva (Zagreb 1932, pretisak 1996. s predgovorom R. Ivančevića i komentarom T. Premerla), u kojoj kao uvod donosi Deklaraciju CIAM-a (Congrès international d’architecture moderne) iz La Sarraza 1928. te objavljuje prve projekte i realizacije domaćih arhitekata s kojima prodire radikalna moderna arhitektura. God. 1931. nastupa kao gost, a 1932–35. kao član na izložbama socijalno angažirane skupine Zemlja, organizirajući analitičke, problemske izložbe (Selo, 1934; Izgradnja periferije, 1935) koje naglašuju humanističku zadaću arhitekture. Odlikuje ga sposobnost stvaranja novih arhitektonskih oblika, na spoju internacionalnoga funkcionalizma i domaćega organskoga umjetničkoga shvaćanja. Projektirao je više od 700 arhitektonskih zadataka, među kojima mnogobrojne zgrade javne namjene i ugrađene stambene zgrade, ali prevladavaju obiteljske kuće. Njegovi glavni projekti i realizacije nastaju većinom 1930-ih i antologijska su djela hrvatske moderne arhitekture. God. 1925–27. sudjeluje s L. Horvatom u natječajima za zgradu Mirovinskoga zavoda u Mariboru i zgradu pošte u Skoplju, potom radi niz zapaženih, mahom natječajnih projekata, u vizualizaciji kojih (ugljen na papiru) surađuje s E. Tomaševićem: u Zagrebu za Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati (1930), Zanatlijski dom (Pantovčak, kbr. 5, 1930, izvedeno), Sokolski dom (ugao Savske ceste i Ul. I. Kršnjavoga, 1930–31), Židovsku bolnicu Y-tlocrta u Petrovoj ul. (1931), prijedlog izgradnje Trga bana J. Jelačića (1930) i parcelaciju Vinovrh (1932) te za Higijenski zavod i Vijećnicu u Banjoj Luci (1930), zgradu Mirovinskoga zavoda u Ljubljani (1930), Državnu štampariju u Beogradu (1933) i Narodni dom u Sušaku (1935). Istodobno u Zagrebu izvodi ugrađene stambene i stambeno-poslovne zgrade prema novim regulatornim i građevinskim propisima: stambenu zgradu Zagrebačke ledane (Bauerova ul., kbr. 19, 1931), kuću Mokrović (Draškovićeva ul., kbr. 47, 1932), koja ima sve atribute toga tipa kuće prema novim arhitektonskim shvaćanjima, poput polegnutih poteza prozora, duboke lođe i krovne terase, zgrade u Harambašićevoj ul., kbr. 13 (1932), Slovenskoj ul., kbr. 5 (1933), Pavletićevoj ul., kbr. 14 (1936), Petrićevoj ul., kbr. 5 (1936), Šubićevoj ul., kbr. 23 (1937), Martićevoj ul., kbr. 47 (1939), Krajiškoj ul., kbr. 11 (1939) i Buconjićevoj ul., kbr. 18 (1939). U sklopu Zakladnoga bloka, arhitektonsko-urbanističkoga spomenika razdoblja, podiže i jednu od svojih najpoznatijih realizacija, modrosivu uredsko-stambenu osmerokatnicu Napretkove zadruge (Bogovićeva ul., kbr. 1, 1936) elipsoidnoga tlocrta, s nazubljenim završetkom tornja, koja postaje istaknutim urbanističkim naglaskom središta Zagreba. Njegove obiteljske kuće i vile odlikuju se ekonomičnim i nekonvencionalnim rješenjima, u kojima naglašuje značenje smještaja kuće na parceli (što uvučenije od ulice), povoljnu orijentaciju, funkcionalnu povezanost prostorija i okolne prirode. Ističe se tzv. Okrugla vila Fuhrmann u Gornjem Prekrižju, kbr. 30 (1935), strukturalno jedinstvo artikuliranoga moderniteta i prepoznatih autohtonih vrijednosti, nastala na tipično funkcionalističkom okruglom tlocrtu, s kontinuiranim potezom prozora iznad baze opločene zelenim sljemenskim kamenom i izbačenim armiranobetonskim polukružnim balkonom te sa stožastim krovom i dimnjakom u središnjoj osi oko zamišljenoga kućnoga ognjišta. Među mnogobrojnim zagrebačkim vilama i obiteljskim kućama, uz njegovu vlastitu drvenu kuću s atelijerom i susjednom tzv. »minimalnom« kućom za brata u Radničkom dolu, kbr. 27 (1932) i 26 (1936), izdvajaju se: terasasta vila u Kozarčevim stubama, kbr. 1 (1931), dvojna vila u Jabukovcu, kbr. 22 (1932), najamne vile Jezbec u Srebrnjaku, kbr. 44 (1932), Vidić u Radničkom šetalištu, kbr. 11 (1937), Fux–Nikolić u Kostelskoj ul., kbr. 9 (1939), i Mravunac u Schrottovoj ul., kbr. 21 (1939), vile Roth u Davoru, kbr. 6 (1933), Stahuljak u Goljaku, kbr. 41 (1936), Sacher u Alagovićevoj ul., kbr. 15 (1936), Cuvaj, obložena žutom keramikom, u Zamenhoffovoj ul., kbr. 17 (1937), Nikšić u Lašćinskoj cesti, kbr. 23a (1937), Finzi u Čačkovićevoj ul., kbr. 10 (1939), Katić u Mlinarskoj ul., kbr. 41 (1939), Einwalter u Grškovićevoj ul., kbr. 50 (1940), Hercezi u Rockefellerovoj ul., kbr. 51 (1940) i Poljanec u Alagovićevoj ul., kbr. 4 (1941–42), obiteljske kuće Belaj-Veble, povezane galerijom, u Nazorovoj ul., kbr. 54 (1936), Vuković u Horvatovcu, kbr. 19 (1939), Bratanić u Bijeniku, kbr. 14 (1939), Berković u Cvjetnom naselju II, kbr. 10 (1939), Bratić-Berger u Horvatovcu, kbr. 11 (1939–40), Pisarović u Posilovićevoj ul., kbr. 1a (1940), Karaman u Mirogojskoj cesti, kbr. 35 (1940), Delić u Rockefellerovoj ul., kbr. 24 (1940), Kos u Zelenjaku, kbr. 20 (1940–41), i Kruljc u Mikulićevoj ul., kbr. 25 (1941). Predan planinarenju, istaknuo se i u podizanju nekoliko planinarskih domova (»Kalnik« na Kalniku, 1934, »Josip Svoboda« na Psunju, 1935), a ističu se na Medvednici drveni Đački dom (1934, izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenog križa) i Tomislavov dom Y-tlocrta, s ostakljenom blagovaonicom i velikom terasom za sunčanje u zapadnom kraku, primjer skladne primjene različitih materijala (kamena i drvena građa, beton i staklo) svojstvene zagrebačkoj školi moderne arhitekture između dvaju ratova (prvi kat doma izgorio 1968, po njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat). Od adaptacija, nadogradnja i interijernih rješenja, u kojima uspijeva ostvariti jedinstvo novoga i staroga, ističu se: interpolacija kuće u Jurjevskoj ul., kbr. 21 (1931), gdje stambeni prostor orijentira na terasastu vrtnu stranu, uređenje potkrovnoga stana Batušić u Hebrangovoj ul., kbr. 4 (1935), za koji projektira ugrađeni i pokretni namještaj, te smjelo kontrastna, uvučena nadogradnja dvaju katova na secesijskoj uglovnici u Palmotićevoj ul., kbr. 27 (1939), čime je ostvario malu vilu s velikom sunčanom terasom usred grada. Na poč. 1940-ih podiže Dom za slijepu djecu u Nazorovoj ul., kbr. 53 (1941), stambeno-poslovnu uglovnicu (Vlaška ul., kbr. 12, i Cesarčeva ul., kbr. 5, 1940–42), zgradu Samospojne središnjice i pošte, elipsoidnoga tlocrta (Krapinska ul., kbr. 45, 1943, danas Ericsson Nikola Tesla), a prilikom pregradnje Doma likovnih umjetnika (danas Dom HDLU) u džamiju na Trgu žrtava fašizma (Z. Požgaj) dogradio mu je 1942. tri minareta (nakon rata srušeni) i okruglu fontanu na proširenju prema Ul. F. Račkoga i tornjevima katedrale, što je zadržano kao dobro urbanističko rješenje nivelacije trga. Nakon II. svjetskoga rata radi projekte obnove sela Vlahović (1945), obnove i dogradnje planinarskoga doma pod Oštrcem kraj Samobora (1951) i pregradnju odmarališta Doma zanatlija u Crikvenici (Radićeva ul., kbr. 152, 1956–57). Istodobno podiže zgrade kotarskih narodnih odbora u Podravskoj Slatini, Delnicama, Dvoru na Uni, Garešnici, Našicama, Zaprešiću (1947–54), zadružni dom u Zelini (1948–51), đačke domove u Skradu i Delnicama (1950), domove kulture u Velikoj Gorici i Pitomači (1950–53), mali stadion i srednju školu u Delnicama (Lujzinska cesta, kbr. 42, oboje 1951), vatrogasne domove u Novoj Gradiški, Čakovcu i Križevcima (1951–52), hidrometeorološku postaju u Sisku (1954), lovačke domove u Križevcima (1954–56) i Čakovcu (1956–59), rudarsku školu i studentski dom u Varaždinu (1958), stanove službenika u Cvjetnom naselju u Zagrebu (1948) i stambene zgrade u Slavonskoj Požegi (Ul. M. Trnine, kbr. 1, 1953), Delnicama (Lujzinska cesta, kbr. 37–39, 1953) i Križevcima (Svetokriška ul., kbr. 5, 1954) te spomenik palim borcima na groblju u Križevcima (1955). Glavne su mu poslijeratne realizacije javne namjene spomen-dom i dječji vrtić u Komiži (1964), upravna zgrada Elektroprivrede u Čakovcu (1968), cigleni župni dvor i crkva u Zdenčini (1967–71), a među interpolacijama ističu se ugradnja Fakulteta organizacije i informatike u potkrovlje baroknoga samostana u Varaždinu (1975), proširenje svetišta i župna kuća samostanskoga kompleksa, na tragu brutalističke arhitekture, u Mariji Bistrici (1969) te ugradnja pjevališta u crkvi sv. Marije u Zadru (1980). Među stambenim građevinama poslijeratnoga razdoblja izdvajaju se u Zagrebu obiteljske kuće Cerovečki i Sviben u Novakovoj ul., kbr. 29 i 27 (1950. i 1951), kuća obložena blijedožutom opekom u Andrijevićevoj ul., kbr. 14 (1959), Pavlinović u Radničkom šetalištu, kbr. 15a (1962), Milinković u Novakovoj ul., kbr. 31 (1963), jedna od najzapaženijih njegovih »kuća-kocki«, opločena uspravno poslaganim prepečenim hrđavoljubičastim opekama, Miljanović u Kamenitom stolu, kbr. 28 (1971), Rogić u Horvatovcu, kbr. 55 (1973), stambena zgrada u Ul. Medveščak, kbr. 46 (1954), i dvojna kuća Muhić–Kašnjar u Zelenjaku, kbr. 3 (1966), te obiteljske kuće u Varaždinu (Smolić u Ul. B. Težaka, kbr. 5, 1966) i Velikoj Gorici (Arbanas u Ul. Seljine brigade, kbr. 1, 1970; Braim u Ul. kralja Stjepana Držislava, kbr. 21, 1979; Marinkov u Ul. V. Majera, kbr. 32, 1979). Pri projektiranju više desetaka obiteljskih kuća, kleti i vikendica jače naglašuje regionalne arhitektonske značajke u oblikovanju i izboru građevnoga materijala, ovisno o području u kojem projektira; u Zagrebu i Hrvatskom zagorju primjenjuje opeku, a u Hrvatskom primorju osebujnu tehniku gradnje kamenom drobljencem miješanim s betonom (kuće za odmor u Novom Vinodolskom Planić–Lončarić u Prvomajskoj ul., kbr. 11, 1970, i Parfenjuk–Vranešić u Istarskoj ul., kbr. 17 i 17a, 1973; u Krku Broz u Creskoj ul., kbr. 22, 1980; u Kloštru Šiljevičkom Smiljanić u Ul. 13. primorsko-goranske divizije, kbr. 32, 1974). U Pisarovini 1959. gradi ljuskama žbuke rustično modeliranu kuću Vuksan, visoka krovišta, jednu od njegovih najzapaženijih poslijeratnih izvedba, u kojoj postiže ugodan, ekonomičan i funkcionalan stambeni prostor. Prikaz kuće nalazi se u njegovoj knjizi Kultura stanovanja, namijenjenoj dječjemu uzrastu i posmrtno objavljenoj u Osijeku 1985. Stalno naglašujući da je cilj modernih arhitekata »stvoriti bolji socijalni odnos i život čovjeka u njegovom domu i radioni« promicao je modernu arhitekturu, a njezina je opća načela interpretirao na konkretnim primjerima (Obiteljska kućica i O ugrađenoj najamnoj kući. Građevinski vjesnik, 1934, 4 i 5; Dva pisma o stanovanju. Priručnik kućevlasnika. Zagreb 1936; Treće pismo o stanovanju. Plin, 1937, 4). Pišući o nacionalnom stilu u graditeljstvu zauzimao se za prihvaćanje prošlosti i tradicije, a ne za kopiranje modela, hrvatskih građevinskih oblika i dekorativnih elemenata, mahom seoskih. Hvalio je seosko graditeljstvo ističući da »između pejzaža, korištenoga materijala i dobivenoga rješenja, postoje uvjetovane prirodne veze« te da se »karakteristike ruralne arhitekture ujedno poklapaju s općim pravilima dobre arhitekture« (O nacionalnom stilu u graditeljstvu. Napredak, kalendar, 1937). Kao što je u nas tumačio suvremenu europsku i svjetsku arhitekturu (Izložba moderne francuske arhitekture u Zagrebu. Građevinski vjesnik, 1934, 5) i govorio o utjecajima F. L. Wrighta i japanske arhitekture na njegova ostvarenja, hrvatsku je suvremenu arhitekturu predstavljao u Europi (od 1932. navodi se kao jugoslavenski dopisnik za pariški časopis L’Architecture d’aujourd’hui). Planić je postavio zahtjev za povezivanje i stalno komuniciranje arhitekata, investitora, izvođača i korisnika te popularizirao suvremenu arhitekturu. Stvorio je jedan od najvrjednijih i najvećih opusa u nas – prema Ivančeviću (1968), neka su od njegovih djela, povezujući ih na strukturalnoj razini, najkreativnije sinteze u cjelokupnoj povijesti hrvatske arhitekture – te zagrebačkoj školi moderne arhitekture dao visokovrijedan prinos. Izlagao je i na izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39) i Zagrebačka arhitektura između dva rata (Zagreb 1976), a djela su mu posmrtno izlagana na retrospektivnim izložbama u Zagrebu (2003, Gliptoteka HAZU), Osijeku (2004) i Leuvenu (2004). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 1968. i »Viktor Kovačić« 1972. O njem su snimljene TV emisije U prvom planu S. Edera i Ivančevića 1978. i Portret umjetnika D. Volarića 2004.

LIT.: V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5, str. 54, 70, 79. — R. Ivančević: Moderna arhitektura – nepriznata umjetnost. Telegram, 9(1968) 410, str. 5; 415, str. 8; 418, str. 5; 420, str. 5. — Isti: Stjepan Planić. Ibid., 426, str. 5. — Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo – arhitekt Stjepan Planić. Čovjek i prostor, 15(1968) 12, str. 5–6. — Ž. Čorak: Arhitektura. U: Kritička retrospektiva »Zemlja« (katalog izložbe). Zagreb 1971, passim. — D. Venturini: Zvjezdane godine stambene izgradnje. Arhitektura, 30(1976) 156/157, str. 87, 95. — D. Salopek: Danas letimo, ipak, drukčije! (razgovor). Čovjek i prostor, 25(1978) 10, str. 15–18. — D. Janda: Soba za dijete arhitekta Planića. Umjetnost i dijete, 12–13(1980–81) 71/72, str. 20–29. — R. Ivančević: Planićev krug olovkom. Život umjetnosti, 1981, 31, str. 40–61. — T. Premerl: Pobjeda humanizma u djelu Stjepana Planića. Čovjek i prostor, 29(1981) 2, str. 16–18. — Isti: Stjepan Planić, graditelj Zagreba. Iz starog i novog Zagreba, 1984, 6, str. 253–274. — R. Ivančević: Za bolji život u domu. Čovjek i prostor, 33(1986) 4, str. 28–29. — Isti: Crkva u Zdenčini – credo arhitekta Planića. Ibid., 34(1987) 10, str. 18–19. — R. Šimetin: Rani radovi. Arhitektura, 40(1987) 200/203, str. 48–49, 52. — Ž. Čorak: Grupa »Zemlja« i hrvatska arhitektura između dva rata. Ibid., str. 53–57. — T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. Zagreb 1990. — R. Ivančević i dr.: Zagrebački arhitekt Stjepan Planić. Sinteza funkcionalističkog i organičkog (CD). Zagreb 1998. — K. Rogina: Zagrebački i hrvatski arhitekt stoljeća Stjepan Planić (1900–1980) – 2000. Kontura, 10(2000) 63, str. 30–31. — R. Ivančević: Za Zagreb (suprotiva mnogim), 1–2. Zagreb 2001–2003. — I. Haničar: Stjepan Planić na Issi. Oris, 5(2003) 22, str. 22–33. — D. Radović Mahečić i I. Haničar: Stjepan Planić 1900–1980. Iz arhiva arhitekta (katalog izložbe s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2003. — D. Radović Mahečić: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih. Zagreb 2007. — Z. Karač i A. Žunić: Antologijski arhitektonski vodič Zagreba. Zagreb 2013.
 
Darja Radović Mahečić (2015)