Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

RADAUŠ, Vanja (Ivan), kipar, slikar i pjesnik (Vinkovci, 29. IV. 1906 — Zagreb, 24. IV. 1975). Polazio gimnaziju u Vinkovcima, gdje se polazeći predavanja D. Aleksića zainteresirao za rusku avangardu i časopis Zenit. Studirao kiparstvo na ALU u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića, čiji je utjecaj vidljiv u stilizaciji njegovih studentskih radova. Boravio u Parizu (1928, 1930, 1931), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegove skulpture (ciklus Orfej, 1930-ih). Od 1940. nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu. God. 1943. priključio se partizanima. Od 1945. do umirovljenja 1969. redoviti profesor na zagrebačkoj ALU; od 1947. vodio Majstorsku radionicu. Službena interpretacija njegove smrti (samoubojstvo) dovodi se u pitanje, osobito u novije doba. — Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga skupini Zemlja (član od 1932). Iako tijekom sukoba na književnoj ljevici s A. Augustinčićem formalno istupa iz udruge 1933, programatska stajališta Zemlje ostat će njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. U 1930-ima izvodi kiparske narudžbe (prema Meštrovićevim predlošcima 1931. s Augustinčićem, G. Antuncem, I. Lozicom, D. Orlandinijem i M. Matijevićem kleše djela za crkvu Presvetoga Otkupitelja/grobnicu obitelji Meštrović u Otavicama kraj Drniša; oltarni reljef u kapeli Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata na Medvednici, 1933) te pobjeđuje na kiparskim natječajima (Spomenik Petru Kočiću u Banjoj Luci, s Augustinčićem, 1932; Kralj Tomislav za Narodnu skupštinu u Beogradu, 1936), od kojih za Spomenik palim ratnicima u Prvom svjetskom ratu (1939, zagrebačko groblje Mirogoj, s I. Zemljakom i J. Turkaljem, objavljeno na poštanskoj marki 2014) izvodi ekspresivnu kompoziciju pietà, jednu od najboljih tadašnjih javnih plastika (figura Padajući, nastala za razradbe spomenika, poslije postavljena u dvorištu MG). Za Mirogoj također izvodi spomenike I. Peštaju (1937) i Dragici Penić (1942). Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u Salonu Ulrich u Zagrebu 1939, kojom se istaknuo kao kipar iznimne opservacije. Izlaže figure Prosjak, Bludnica i Radnica (sve 1939), a kao kontrapunkt takvoj motivici i aktove te izražajne portrete (Portret Beethovena, 1936), od kojih neke izvodi u obojenom gipsu, što je novost u našem kiparstvu (Portret gospođice Lederer, 1939). Potom modelira figure maloga formata u terakoti, serije ženskih likova u narodnim nošnjama (Šokica, Državna rezidencija u Visokoj ul. u Zagrebu, Žalovanje, Gradski muzej Križevci, obje 1940–43), nastale dodavanjem grumena gline, te muške i ženske aktove. Osobito razrađuje Danteov lik, a figuru Majstora Radovana (1942, Gliptoteka HAZU, GHAZU) izlaže u hrvatskom paviljonu na Sajmu u Milanu (Fiera di Milano) 1942. Te godine radi portrete V. Lisinskoga i I. Zajca za hrvatsko veleposlanstvo u Berlinu te A. Pavelića, kojega uz klasični portret po narudžbi interpretira i kao krvnika (MG) u sklopu ciklusa Petrica i galženjaki, koji je, nadahnut Baladama Petrice Kerempuha M. Krleže, razvijao od poč. 1940-ih u dvadesetak varijacija skulptura i skulpturalnih skupina (konačni ansambl postavljen je kao javna skulptura na zagrebačkoj Opatovini 1956. i u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici 1973). Nakon rata uključuje se u javni život i pridonosi afirmaciji novostvorene države (1946. oblikuje grb NRH), piše o likovnoj kulturi u SSSR-u i shvaćanju umjetnosti V. Iljiča Lenjina (Studentski list, 1947) te postaje jednim od nositelja poslijeratne estetike socijalističkoga realizma vidljive u dijelu spomeničkoga opusa posvećenoga partizanskoj borbi. Tada nastaje svojevrsni prekid u njegovu kiparskom razvoju; izvodi mnogobrojne spomenike u okviru akademskih rješenja (Bombaš, 1946, Zemun; Spomenik Nikoli Miljanoviću-Karauli, 1949, Podravska Slatina; spomen-kosturnica, 1950, Pakrac, postavljeno 1955; Spomenik palim borcima i III. zasjedanju ZAVNOH-a, 1952, Topusko; Spomenik ustanku naroda Hrvatske, 1953, Srb, uništeno, rekonstrukcija 2010; Pogreb partizana, 1954, Buje), no katkad se uspijeva odmaknuti od shematiziranih izvedba te inventivnom kombinacijom bronce i kamena nadmašuje ona prokušana (Pobuna u Villefrancheu, 1951, postavljeno u Puli kao Spomenik ustanku naroda Istre 1955. te, u autorskom postavu I. Prtenjaka, u Villefranche-de-Rouergueu 2006; Spomenik Marku Oreškoviću, 1952, Titova Korenica, uništeno; Vješala/Spomenik žrtvama Jadovnog, 1954, Jasikovac kraj Gospića, postavljeno 1961, uništeno 1990-ih; Spomenik palim borcima, 1955, Karlovac, s D. Iblerom, devastirano). Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara (1959, spomen-park Bijeli potoci–Kamensko kraj Korenice, uništeno), potresnim, sugestivnim primjerom kiparskoga obilježavanja ratnih stradanja, najsnažnijim likovnim i semantičkim odmakom od dotadašnje spomeničke prakse. Osim u prvim poslijeratnim portretima (A. Cesarec, 1945, Nada Dimić, 1946; V. Nazor, 1947, MG) lišenim heroike, radikalno napuštanje likovnosti u funkciji državne apologije i čvrsta usmjerenost osobnim preokupacijama vidljivi su tek od druge pol. 1950-ih. Najčešće radi u ciklusima kojima opsesivno varira neku temu. Prvi poslijeratni ciklus Tifusari (1956–58, Nagrada »Vladimir Nazor« 1960, HPM) izveo je u gipsu, kojega sipkost i bjelina korespondiraju s makabrističnom motivikom te su jeziva eksplikacija njegovih ratnih trauma. Ciklus Panopticum Croaticum (1959–61, obojeni gips, GHAZU) među najosebujnijim je i najsamosvojnijim kiparskim ciklusima u hrvatskoj skulpturi, a temeljen je na tjeskobnoj lirici A. G. Matoša i krležijanskoj tezi o tragici hrvatskih povijesnih protagonista. Sastoji se od dviju cjelina, skupine figura Suđenje te niza figura velikana hrvatske kulturne povijesti (Lisinski, A. Jamometić, V. Karas, J. Račić, Matoš, I. Kozarac, I. G. Kovačić, F. Galović, Cesarec, F. Supilo, J. Polić Kamov, F. Krežma, E. Kvaternik, J. Križanić, S. S. Kranjčević i Slava Raškaj). Fantazmagorična interpretacija tragičnih sudbina izvedena je kao niz halucinantnih likova s izraženim obilježjima bliskim informelu u strukturi kiparskoga tkiva i sa žestokim koloritom koji potencira dramatičnost oblikovanoga. Prikaz svake figure u ciklusu bazira se na specifičnom mučeništvu, koje određuje sadržaj prikaza, a atributi mučeništva preuzimaju funkciju portretne karakterizacije. U ciklusu Čovjek i kras (1961–64, gips, dijelom u GHAZU) stvorio je djela većinom divovskih dimenzija koja predočuju simbiozu čovjeka i kamena. Divljenje velebitskomu kršu i ljudima koji na njem žive pretočio je u kiparsku apoteozu stamenosti i čvrstini. Ciklus Krvavi fašnik (1966), modeliran u izražajnoj tehnici, vosku obojenom anilinskim pigmentom, jedinstveni je nadrealistički ciklus u hrvatskoj skulpturi. Groteskni i čudovišni likovi (pticolike žene hipertrofiranih bokova, naglašene seksualnosti, deformirani prikazi generala i dr.) njegovo su snoviđenje povorke iza pjesnikova lijesa, s jakim referencama na anomalije pojedinca i društva u cjelini (brončani odljevi u Gradskom muzeju Vinkovci, GMV). Ciklus Apstraktne forme (1966–68, dijelom u GHAZU) odražava njegova istraživanja u kojima se likovnost prožima sa zanimanjem za znanost (mineralogija, geometrija, matematika). Apstraktni oblici s urezanim geometrijskim i geodetskim mrežama nastali su kao formalni eksperimenti (skulpture i crteži), nadahnuti matematičkim modelima pariškoga Instituta Henri Poincaré. U ciklusu Zatvori i logori (1969, gips, dijelom u GHAZU), izraslom iz organskih (školjke, kosti, dijelovi ljudskih i životinjskih tijela) i apstraktnih oblika, vraća se temi smrti. Od poč. 1970-ih do kraja života radio je na trima nedovršenim ciklusima. U ciklusu Portret našeg čovjeka, u kojem je vidljiv pomak prema simboličkomu pa i dekorativnomu, oblikuje gipsane glave s površinskim urezima poigravajući se s proporcijama i naglašujući osobine lica do karikaturalnosti (Glava, 1971, Dubrova kraj Labina). Istodobno se vraća nacionalnoj motivici izvodeći gipsane, vretenaste okomice ljudskih likova (ciklus Stupovi hrvatske kulture), petnaestak kiparskih stalagmita (Miroslav Krleža, Autoportret, A. G. Matoš, Slikar s kistom i kravatom, Bradati i brkati muškarac s knjigom) koji sugeriraju i svojevrsnu moralnu vertikalu. Treći ciklus Slavonija, u kojem se usredotočuje na motive iz djetinjstva, odlikuje pojednostavnjivanje oblika, simbolička vrijednost motivike u rasponu od stiliziranih ljudskih likova, najčešće žena pri radu s prepoznatljivim etnografskim elementima, do realističkoga prikaza upregnutih volova. Njime se odmaknuo od ekspresivne modelacije izvodeći figure gotovo krutih volumena, površine ritmizirane plitkim urezima. Izvan ciklusa oblikuje poprsja žena s lokalnim obilježjima (Jamničanka, kamen, Slavonka, gips, obje oko 1950), Muški torzo u pokretu (1952), virtuozni primjer kiparske vještine u kamenu, te niz portreta u kamenu finih detalja, jasnih oblika zaglađene površine (Portret majke, 1957, GMV; Poprsje Ranke, 1958, MG). Stvara i mnogobrojna djela javne plastike, od spomeničkih figura do portretnih bista, koje radi po narudžbi gradova (Bacač diska, 1957, ugao Maksimirske ul. i Ul. Svetice, Đ. Đaković, 1969, ugao Ul. Medveščak i Grškovićeve ul., M. Gubec, 1973, Aleja Seljačke bune, sve u Zagrebu; J. Kozarac, 1958, Vinkovci; T. Kokolja, 1962, Perast; F. Krežma, 1967, i A. Waldinger, 1969, Osijek), ustanova (Lj. Jurak, 1950-ih, E. Podaupsky, 1958, Veterinarski fakultet, A. Šercer, 1956, KBC Sestre milosrdnice, Milka Trnina, 1971, HNK, sve u Zagrebu; Ivana Brlić-Mažuranić, 1971, Osnovna škola I. Brlić-Mažuranić, Slavonski Brod) i privatnih naručitelja (F. Mihaljević, 1966, i F. Schneider, 1967, oba Mirogoj). Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943), skulptorskim tretmanom površine te naglašenom asocijativnošću i izražajnošću zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu. Izveo je tridesetak uglavnom kovanih medalja (Arheološki muzej u Zagrebu), izrazito rustičnih, koje uz portret na aversu sadržavaju simbolički riješen revers, često s nacionalnom motivikom (Fra Lujo Marun s ulomkom starohrvatskoga reljefa, 1966) ili s atributivnim motivom (A. Cesarec sa zatvorskim rešetkama, 1973, M. Gubec s ruševinama kule, 1973). U njegovu su crtačkom i slikarskom opusu tisuće djela. Od prve pol. 1930-ih u tušu ili gvašu stvara djela socijalne tematike (serija Predratne, GMV, Prosjak i Bludnica, Kabinet grafike HAZU, KG), koja izvodi naturalistički, s psihološkom pronicavošću, te lirske interpretacije žena i djevojaka u kojima dominira senzualna linija (Ležeći ženski akt, KG), rafiniranost (Djevojka naslonjena na stol) i poetičnost (Tanja s knjigom u krilu). Radi ciklus crteža Dance macabre (1936–39, lavirani tuš, MG) na temu stradanja u Španjolskom građanskom ratu, koji se izdvaja slikarskim obilježjima i jezivim motivima. U pol. 1930-ih, anticipirajući apstraktno slikarstvo u Hrvatskoj, izvodi i dekalkomanije u gvašu (MSU u Zagrebu, izlaže ih tek 1960-ih), bliske onima Ó. Domíngueza. Istodobno temperamentnim spletovima linija razrađuje kiparske radove u crtežima (Orfej, 1930-ih, Pietà, 1941), a čest mu je motiv pokret, koji prikazuje u dinamičnim kompozicijama (Muški torzo u pokretu, 1941). Tijekom rata na Žumberku sa Z. Pricom i N. Reiserom radi drvoreze za izradbu plakata i novina (Udarnik, Antifašistkinja i Rodoljub), a potom djeluje u Otočcu u kulturno-umjetničkom odsjeku ZAVNOH-a te na teme stradanja i heroike izvodi Kronike, crteže, akvarele i linoreze tiskane 1944. na Petrovoj gori (skupljeno u grafičkoj mapi Kronika, Grafička zbirka NSK, a 1945. objavljeno pod naslovom Mi pamtimo… s autorovim predgovorom). God. 1944. u Topuskom radi u uredništvu Vjesnika i Naprijeda, slika akvarele (Topusko, HPM), crta tušem krajolike (Predio razrušene Gline i Vojnić), portrete suboraca (Portret dr. Ivana Ribara) i trenutačne impresije (Dječak u košuljici). Za III. zasjedanja ZAVNOH-a te godine izabran je za člana Predsjedništva te na Kongresu kulturnih radnika drži referat O likovnoj umjetnosti i izlaže linoreze i mnoge portrete. Nakon rata dotad čvrstu, voluminoznu liniju postupno zamjenjuje jaka dinamika geste, rastočenost mrlje i kontrast crnoga i bijeloga, realizam ustupa mjesto snažnoj ekspresiji i simbolici te fantastičnim i nadrealističkim motivima, a teme često prate one kiparskih ciklusa. Seriju crteža halucinantnih motiva i erotiziranih žena s naglašenim bokovima (Sjedeći ženski akt s ispruženim nogama, 1966) prati istodobni ciklus Krvavi fašnik. Ciklus Portret našeg čovjeka (1969–74, KG), istodoban s kiparskim, donosi stotine varijacija karikaturalnih crteža glava portretnih obilježja, krokije flomasterom i tušem izvedene po sjećanju, dok ciklus crteža tifusara nastaje tek 1970-ih. U autonomnim crtačkim ciklusima Sjećanja na djetinjstvo i Matere (1971–72) gotovo slikarski, u jakom kontrastu crnoga i bijeloga, tušem ostvaruje velik broj likova ljudi u odjeći s početka stoljeća, slavonskih majka u crnini, svećenika i dr. Uz tipizirane fizionomije, učestalo radi i sugestivne karikature u samo nekoliko poteza kistom (M. Krleža i A. G. Matoš, 1973, KG). Na društvena i politička previranja u Hrvatskoj na poč. 1970-ih ogorčeno reagira metaforičnim ciklusima Flora Croatica i Glagoljski alfabet/Crni herbarij (1971–72) u kojima prevladavaju životinjski i biljni motivi te mrtvačke glave. U posljednjem crtačkom ciklusu Sjećanja (1973–75) vodom rastače liniju, pa fizionomije muškaraca i žena poprimaju groteskna obilježja (Ženska glava, 1974–75). Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Zagrebu (1939, 1958, 1961, 1963–64, 1966–69, 1971–73, 1975, 1985, 1987, 1991, 1994–96, 1998, 2000, 2003, 2006 – retrospektiva), Beogradu (1959), Ljubljani (1964), Rijeci (1964, 1972–73, 1975), Splitu (1964, 1972, 1989), Slavonskoj Požegi (1966, 1985), Osijeku (1967–69, 1993, 2007), Vukovaru (1967, 1974, 2007), Beču, Linzu i Innsbrucku (1967), Karlovcu (1970), Labinu i Puli (1971), Opatiji (1973), Slavonskom Brodu (1975, 2011), Vinkovcima (1981, 1985, 1996, 1998, 2000, 2006), Širokom Brijegu (2000, 2005), Dubrovniku (2000, 2015), Đakovu (2003), Brčkom, Tuzli i Sarajevu (2006) i Klanjcu (2010) te na skupnim izložbama s Meštrovićem, V. Becićem i M. Tartagliom (Zagreb 1931), izložbama skupine Zemlja (Zagreb 1932, 1934), zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36), hrvatskih umjetnika (Zagreb 1939), hrvatskih umjetnika u NDH (1941–42), hrvatske umjetnosti (Berlin, Beč i Bratislava 1943), umjetnika partizana (Split 1944, Zagreb 1945), slavenske grafike (Prag 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Zagreb, Moskva, Varšava, Prag 1947–48), na izložbama ULUH-a (od 1948), Bijenalu u Veneciji (1950, 1997), izložbama Zbirke Bauer (Vukovar 1965–67, Osijek 1968, Zagreb 1989), Zagrebačkom salonu (1966, 1968, 1971–72, 1975), na izložbama Hrvatske slike i skulpture XIX. i XX. stoljeća (New York 1966), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Biennale Slavonaca (Vinkovci 1967, Vukovar 1968, 1976, Osijek 1975), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Umjetnici Hrvatske Njegošu (Zagreb 1973), Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974), Jugoslavenska skulptura 1870–1950 (Beograd 1975), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1977 (Zagreb 1977), Jugoslavenska grafika 1900–1950 (Beograd 1977), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982), Jugoslavenski crtež 1900–1940 (Beograd 1983), Postojanost figurativnog 1950–1987 (Zagreb 1987), Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb 1991), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), ALU 1907–1997 (Zagreb 1997), Svjetska izložba medalja (Scheveningen 1998), Expo (Hannover 2000), Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850–1950. iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu (Zagreb 2008) i Refleksije vremena (Zagreb 2012). Fotografijom je zabilježio slavonsku graditeljsku baštinu te objavio fotomonografije Srednjovjekovni spomenici Slavonije (Zagreb 1973) i Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća (Zagreb 1975, sa suprugom Jelkom Radauš-Ribarić), kojoj je napisao i predgovor, kao i nekim katalozima svojih izložba (Zagreb 1961, 1963, 1968–69). Radauš je od 1947. bio redoviti član JAZU. Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika. Svojim je ciklusima otvorio dotad nepoznate vizure te ga se drži jednim od najvećih hrvatskih kipara XX. st. Kao profesor odgojio je naraštaje protagonista hrvatskoga kiparstva, a nakon njegove smrti Majstorska radionica na Zmajevcu, kbr. 8 (sagrađena 1951, arhitekti S. Löwy i V. Potočnjak) preuređena je za potrebe Hrvatskoga restauratorskoga zavoda, u sklopu kojega je njegova spomen-soba. O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Panopticum Croaticum 1961. i Čovjek i kras 1964 (B. Majer), Zagledan u sudbine 1963 (A. Viculin), Vanja Radauš – kipar 1998 (B. Žižić) te Drvo života 2006 (Silvija Luks). God. 2006. u seriji Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom.

Davorin Vujčić

Trajno zaokupljen Slavonijom te motivima smrti i nasilja, objavio je – nadovezujući se pritom na likovno stvaralaštvo – pjesničke zbirke Slavonijo, zemljo plemenita (Zagreb 1969, Vinkovci 19942) i Kosilica vremena (Zagreb 1971) te poemu Rekvijem za tifusare (Zagreb 1971). U kratkim, zgusnutim stihovima, najčešće vertikalno strukturiranima, u prvoj propituje individualnu i kolektivnu egzistenciju u zavičajnom prostoru kao metafori nacionalne tragedije, u drugoj nadrealističkim izrazom, opterećen osjećajem imanentne prolaznosti, izražava strahove i snoviđenja, a u poemi sublimira ratno iskustvo u najočitijoj replici kiparskoga i crtačkoga ciklusa. Posmrtno mu je priređena pjesnička zbirka Buđenje snova (Zagreb 2000), izbor iz opsežne rukopisne ostavštine. Zastupljen je među ostalim u izborima Zaljubljenici Cibalae (1976), Slava Panonije (1980), Vinkovci u stihu (1999) i Pjesnička polja (2005) – sve tiskano u Vinkovcima. Neke su mu pjesme uglazbljene. Prozni ulomci, članci i pjesme tiskani su mu u Spomenici Josipa Matasovića (Zagreb 1972), Dometima (1973), Reviji (1973) i Godišnjaku Ogranka Matice hrvatske Vinkovci (1979, 1995). U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci 1998. otvorena je Memorijalna knjižnica Ivana Vanje Radauša; književna mu se ostavština dijelom čuva u DA u Vukovaru (Arhivski sabirni centar u Vinkovcima). O njegovu je književnom radu održan okrugli stol u Vinkovcima 2000.

Martina Kokolari

LIT.: J. Miše: Izložba »Zemlje«. Hrvatska revija, 6(1933) 2, str. 119. — Veliki uspjeh zagrebačkih umjetnika. Novosti, 30(1936) 311, str. 23. — V. Han (V. M.): Kolektivna izložba skulptura i crteža Vanje Radauša u salonu Ulrich. Obzor, 79(1939) 273, str. 1–2. — mk.: Hrvatski likovni umjetnici izradili su djela koja će resiti poslaničtvo Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu. Nova Hrvatska, 3(1943) 1. V, str. 11. — Biografije novoizabranih članova Akademije. Ljetopis JAZU, 1946–48, 54, str. 189. — B. F.: Završen spomenik hrvatskim pobunjenicima u Vil Franšu. Borba, 17(1952) 10. II, str. 6. — L. I.: Savezno izvršno veće poklanja Puli spomenik palim borcima. Politika (Beograd), 52(1955) 25. II, str. 8. — M. Peić: Vanja Radauš. Uz 50-godišnjicu kipareva rođenja. Vjesnik, 17(1956) 6. V, str. 7. — Isti: Spoznaje tragičnosti. Bulletin JAZU, 7(1959) 1, str. 61–62. — Z. B.: Proslavljena 40-godišnjica Veterinarskog fakulteta. Vjesnik, 20(1959) 18. X, str. 15. — (Katalozi izložba): J. Kaštelan, Zagreb 1961. — A. Mohorovičić, Zagreb 1975. — L. Roje-Depolo, Zagreb 1987. — D. Vujčić, Klanjec 2010. — M. Peić: Panopticum Croaticum. Bulletin JAZU, 9(1961) 1/2, str. 72–73. — D. Švagelj: Intenziviranje realiteta u kiparstvu Vanje Radauša. Novosti, 9(1961) 41, str. 4; 42, str. 4. — V. Ekl: Vanja Radauš. Zagreb 1963. — E. Cvetkova (E. C.): Spletovi kamena i čovjeka. Večernji list, 6(1964) 12. III, str. 7. — M. Peić, V. Ekl, Lj. Babić i J. Kaštelan: Radauš. Zagreb 1965. — I. Zidić: Fašnik u Freudlandu. Telegram, 7(1966) 312, str. 8. — D. Horvatić: Biti kipar – govoriti oblikom (razgovor). Ibid., 8(1967) 397, str. 5. — M. Peić: Hrvatski slikari i kipari. Slavonija–Srijem. Osijek 1969, 239–260. — (O knj. Slavonijo, zemljo plemenita): D. Zmajević, Dometi, 2(1969) 10, str. 90. — I. Slaviček, Revija, 10(1970) 2, str. 145, 147. — D. Jelčić: (O knj. Kosilica vremena). Arena, 13(1971) 11. VI, str. 26. — J. Škunca: Fotografske skitnje kipara Vanje Radauša. Vjesnik, 32(1971) 14. II, str. 5. — J. Baldani: Crteži Vanje Radauša. Čovjek i prostor, 19(1972) 8, str. 28. — (Nekrolozi): V. Ekl, Vjesnik, 35(1975) 26. IV, str. 7. — C. Fisković, Ljetopis JAZU, 1975, 79, str. 691–696. — M. Peić, Vjesnik, 35(1975) 27–28. IV, str. 9. — B. Mesinger: Medaljer Vanja Radauš. U: Peti memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek 1993, 5–15. — G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. — Književno djelo Vanje Radauša. U: Dani Josipa i Ivana Kozarca, 6. Vinkovci 2001, 11–112. — H. Sablić-Tomić i G. Rem: Slavonski tekst hrvatske književnosti. Zagreb 2003. — S. Marković: Vanja Radauš – crteži. Zagreb 2005. — Ž. Čorak, I. Šimat Banov, T. Maroević i J. Poklečki Stošić: Vanja Radauš (katalog restrospektivne izložbe s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2006. — M. Ćurić: Istina uvijek nađe svoj put. Glas Istre, 63(2006) 14. VI, str. 27. — M. Kalle: Iskonska umjetnost patnje. Vjesnik, 67(2006) 2. V, str. 22, 35. — J. Poklečki Stošić: Tajna smrti Vanje Radauša. Jutarnji list, 9(2006) 17. VI, str. 66–67. — M. Tenžera: Istarski kamen za junake iz Villefranchea. Vjesnik, 67(2006) 30. IX. – 1. X, Pr., str. 32, 49. — A. Babić: Likovne teme. Vinkovci 2009, 13–30. — R. Pšihistal i G. Rem: Vinkovačka književna povjesnica. Vinkovci 2009, 105–114. — D. Vujčić: Mirogojski opus Vanje Radauša. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 30(2010) str. 53–82. — A. Bilić: Čuvari književnih dobara. Zagreb—Vinkovci 2011, 207–228. — V. Markasović: Korpusno i poetičko pozicioniranje književnoga stvaralaštva Vanje Radauša (disertacija). Filozofski fakultet u Osijeku, 2013. — I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb 2013. — Z. Habuš: Vanja Radauš je ubijen. Zagreb 2015.
 
Davorin Vujčić i Martina Kokolari (2015)