LUCIĆ, Hanibal

traži dalje ...

LUCIĆ, Hanibal (Lučić, Lucij), pjesnik i dramatičar (Hvar, 1485 — Hvar, 4. XII. 1553). Pripadnik hvarskoga patricijata; po majci odvjetak splitskih Petračića. Pretpostavlja se da je osnovnu izobrazbu stekao u Hvaru, gdje je proveo veći dio života, i da je pravo studirao u Italiji. Imao je obiteljske posjede s ladanjsko-gospodarskim sklopovima na Hvaru (Hvar, Stari Grad) i Visu (Kut) te u Hvaru obavljao javne poslove (općinski branitelj, zastupnik plemića pred mletačkom vlasti, gradski sudac, skrbnik stolne crkve). Izbjegnuvši za pučkoga ustanka 1510–14, vjerojatno boravio u Trogiru ili Splitu. Književna djela nije tiskao; iz posvete prepjeva Ovidijeve heroide Pariž Eleni iz 1519, u kojoj piše J. Martinčiću da je veći dio mladenačkih pjesama »odvargao«, može se zaključiti da mu je opus bio znatno veći. Posmrtno ga je većim dijelom objavio sin mu Antun u knjizi Skladanja izvarsnih pisan razlicih (1556), koja sadržava 22 ljubavne pjesme (među njima i alegorijsku U vrime ko čisto, koja se katkad zbog prijeporna tumačenja ne uvrštava u ljubavne), prigodne pjesme (U pohvalu grada Dubrovnika, dvije nadgrobnice, osam stihovanih poslanica), prepjev Pariž Eleni i dramu Robinja. U poetički heterogenoj zbirci ljubavnih pjesama prepoznatljivi su dodiri s različitim pjesničkim školama. Osim djela P. Bemba, Lucić je dobro poznavao i poeziju F. Petrarce (pjesme Tko čisto izmota i Misal se zabude parafraze su njegovih stihova), L. Ariosta (pjesme Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose, Od kola, Nesrića ako je) i talijanskih dvorskih pjesnika, ali i dubrovačkih, napose Dž. Držića, a književna je kritika često isticala i veze s usmenom književnosti te gradskom pučkom pjesmom. Uporabom dvostruko rimovanoga dvanaesterca nasljeduje dubrovačke pjesnike, iako u gradnji stiha ne slijedi tenarno fraziranje, a pjeva i u osmercu (Jur nijedna na svit vila) te u petnaestercu (Od kola). Pod utjecajem je različitih književnih tradicija, no potvrđuje visok stupanj književnoestetske svijesti o vlastitim poetičkim načelima. Asimilirajući i stvaralački reinterpretirajući varijante petrarkističkoga pjevanja s različitim koncepcijama ljubavi i ideala ljepote, oblikuje iznimno vrijednu sintezu raznovrsnih pjesničkih škola, smjerova i struja, a pritom općeprihvaćeni ljubavni kodeks i pjesnički izraz individualizira te stvara specifičnu, lucićevsku inačicu petrarkizma. Tankoćutni preplet ljubavnih motiva, odmjerenost i toplina lirskoga iskaza, iznimno versifikacijsko umijeće, profinjenost i elegancija stiha, napose u antologijskoj osmeračkoj pjesmi birana leksika i stroga geometrijskoga rasporeda Jur nijedna na svit vila, odlike su njegova kanconijera, koji književna kritika drži estetski najuspjelijim djelom hrvatske renesansne ljubavne lirike te »rijetkim biserom hrvatske ljubavne lirike uopće« (D. Fališevac). Književne je poticaje očitovao i prigodnim stihovima – pjesmom U pohvalu grada Dubrovnika, u kojoj kao konzervativni plemić hvali dubrovački aristokratski ustroj, nadgrobnicama P. Golubiniću i Martinčiću, te dvanaesteračkim poslanicama Martinčiću, N. Albertiju Matuliću, F. Božićeviću i Milici Cipiko (Koriolanović) – pokazujući visoku izobrazbu i zanimanje za znanstvenu i umjetničku tematiku. Robinjom, koja je kao samostalno djelo tiskana 1585, obilježio je početke hrvatske dramske književnosti. Ispjevana (oko 1520. prema B. Vodniku, odn. 1527. prema J. Vončini) u 1038 dvostruko rimovanih dvanasteraca te, prema navodima u posveti F. Paladiniću, izvođena na pozornici, drama obrađuje motiv oslobođenja zasužnjene djevojke, kojemu književna historiografija nalazi izvore u folklornoj dramskoj formi moreške, usmenoj epici te djelima iz preddržićevskoga teatra (M. Vetranović i N. Nalješković), a izravni poticaj prepoznaje se i u Držićevoj pjesmi Čudan san. Oblikovana na zasadama antičke dramske tradicije, to je i najstarija hrvatska višečinska drama te, nakon Držićeve ekloge Radmio i Ljubmir i nekih Vetranovićevih djela, najstariji, najpopularniji i najrazrađeniji svjetovni dramski tekst s tematikom iz suvremene hrvatske povijesti, koji se u literaturi redovito naziva »dramskom robinjom«. Tročinska, statična i oskudna radnja, temeljena na ljubavnoj priči, zbiva se u Dubrovniku, gdje mladi Derenčin iskušava vjernost djevojke robinje, koja u njem ne prepoznaje nekadašnjega udvarača, a završava vjenčanjem u nazočnosti dubrovačke vlastele i kneza. Strukturirana uglavnom kao prepričavanje i izvješćivanje (monolozi) o događajima, zanimljiva je i zbog političke pozadine i povijesne kontekstualizacije motiva robinje, kojom se očituje Lucićevo ugrofilstvo. Pseudopovijesni glavni junaci nepostojeći su potomci stvarnih pripadnika plemićkih obitelji, istaknutih u protuturskim borbama (Derenčin je unuk hrvatskoga bana E. Derenčina, a Robinja unuka Blaža Majera, povijesnoga B. Podmanickoga, senjskoga kapetana i hrvatskoga bana). Lucić je pisao čakavštinom s primjesama štokavskih elemenata, djelomice podrijetlom iz dubrovačke književnosti, a u izboru leksika i frazeologije potvrdio nasljedovanje usmene poezije, gradske popijevke te glagoljaške književnosti. Sin Antun dao je, po svem sudeći, tiskati i u novije doba otkrivenu zbirku talijanskih pjesama, Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano (1556), mahom prigodnica u sonetnoj formi upućenih suvremenicima, među ostalim i mletačkim dužnosnicima u Dalmaciji, koja pruža nov uvid u Lucićev odnos prema mletačkoj vlasti (sonete objavio I. Lupić; hrv. prijevod: Forum, 2018, 4–6). Među Glasgowskim stihovima M. Marulića nalazi se i pjesma (Ad Phoebum pro Hanibale iuuene poeticę studioso) koja ga hvali kao mladoga pjesnika, a u doba stvaranja hrvatskoga književnoga kanona djelo mu je imalo solidnu recepciju; A. Mažuranić priredio je Skladanja (1847), u kritičkom izdanju Stari pisci hrvatski objavljene su Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića (1874). Drama Robinja izvodila se u XX. st. u pučkoj preradbi na Pagu, uprizorena je u osječkom kazalištu (1935), HNK u Zagrebu (1942, 1944; kao Pir mladog Derenčina s Tirenom M. Držića, 1939), na Dubrovačkim ljetnim igrama (1954), u Karlovačkom kazalištu (1960), Narodnom kazalištu u Sisku (1960), hvarskom kazalištu (1975), HNK u Splitu (1975, 1980) i na Splitskom ljetu (1975), a snimljena je i na kasetu (Croatia Records, 1995). Jur nijedna na svit vila adaptirana je 1985. u poetski recital (HNK u Splitu) i uglazbljena (K. Magdić), a uglazbljena je i pjesma Vilo ka imaš moć (D. Stahuljak, 1955; Ž. Ključe, 1987). Magdić je skladao i Poslanicu Hanibalu (1998, stihovi J. Fiamengo). Lucić je uvršten u dvadesetak antologija (Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, 1972; Mila si nam ti jedina, 1998; Vila Hrvatica, 1998; Molitvenik hrvatskih pjesama, 2008; Sto najljepših pjesama hrvatske književnosti, 2009; Šturak i čemerika, 2010 – sve objavljeno u Zagrebu), a izbor iz opusa snimljen mu je i na kasetu (Jugoton, 1991). U njegovu ljetnikovcu u Hvaru smješten je Muzej hvarske baštine, uređena mu je spomen-soba (portret u ulju, oko 1547, vlasništvo MSU u Zagrebu), a u rodnoj kući – danas samostan benediktinka – osnovan je 1986 (na temelju ostavštine iz 1664) Muzej Hanibala Lucića. Brončana su mu poprsja u Hvaru u vrtu ljetnikovca (I. Kerdić) te u katedrali (K. Kovačić), a gipsano (P. Perić) u franjevačkom samostanu. U seriji Znameniti Hrvati 2003. izdana je poštanska marka s njegovim likom. God. 2001–04. u Hvaru se održavala međunarodna književna manifestacija Sonetni dani Hanibala Lucića.

DJELA: Scladanya izvarsnich pisan razlicich poctovanoga gospodina Hanibala Lucia, vlastelina hvarschoga. In Venetia, per Francesco Marcolini, 1556; Zagreb 1847. — Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi. In Venetia, per Francesco Marcolini, 1556. — Rubigna gospodina Haniballa Lucia, huarschoga vlastelina. In Venetia, ad instantia di Ambrosio Mazolleto, 1585; appresso Marco Ginammi, 1638; Zagreb 1942 (više izd. tiskanih u Zagrebu, Varaždinu i Splitu do 2010). — Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića. Stari pisci hrvatski, 6. Zagreb 1874, 183–298. — Skladanja izvarsnih pisan razlicih. Robinja. Razlike pisni i poslanice. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 7. Zagreb 1968, 27–148. — Pisni ljuvene. Hvar—Rijeka 1997. — Pjesnička djela. Zagreb 1997.

LIT.: P. J. Šafařík: Geschichte der südslawischen Literatur, 1. Prag 1864, 128, 178. — Š. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rieka 1869, 373. — F. Maixner: O hrvatskom prievodu XV(XVI). Ovidijeve heroide Paris Helenae od Hanibala Lucića. Rad JAZU, 1888, 91, str. 81–124. — A. Gavrilović: Lucićeva Robinja i narodna poezija. Nastavnik (Beograd), 9(1898) 7/8, str. 430–432, 500–503. — A. Radić: Narodni izvori Lucićevoj Robinji. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1899, 4, str. 34–45. — P. Kasandrić: Pisni ljuvene Hanibala Lucića. Glasnik Matice dalmatinske, 2(1902–03) 3, str. 267–288; 4, str. 380–402. — Isti: Oporuka Hanibala Lucića. Zadar 1903. — A. Petravić: Jedna važna pjesma iz Komiže na Visu. Hrvatska smotra, 1908, IV/9, str. 167–169. — B. Vodnik (B. Drechsler): Postanje Lucićeve Robinje. Rad JAZU, 1909, 176, str. 83–134. — G. Novak: Testamenat Hanibala Lucića i njegove neveste Julije. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1928, VIII/1–2, str. 117–134. — A. Dobronić: Robinja Hanibala Lucića i muzičko-dramska pučka gluma u Pagu. Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, 2(1936) 3/4, str. 40–90. — V. Lozovina: Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1936, 80–83. — T. Matić: Prinos za historijat motiva Lucićeve Robinje. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1951, 21, str. 245–248. — M. Franičević: Uz stihove Hanibala Lucića. Mogućnosti, 1(1954) 1, str. 46–50. — J. Ravlić: Hvar Hanibala Lucića. Ibid., 8, str. 531–537, 542–544. — Isti: Politički pogledi Hanibala Lucića. Historijski pregled (Beograd), 1(1954) 2, str. 27–31. — R. Moskatelo: Hanibal Lucić i Hvarska buna. Riječka revija, 3(1954) 1/2, str. 54–60. — M. Kombol: Hanibal Lucić. Literatura, 1(1957) 7/8, str. 735–737. — M. Franičević: Nad kanconijerom H. Lucića. Izraz, 3(1959) V/1, str. 94–104. — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1961. — M. Franičević: Ritmička osnova u stihu hrvatskih pjesnika XV. i XVI. stoljeća. Rad JAZU, 1963, 333, str. 14–16, 24–25. — Isti: Skladanja izvarsnih pisan razlicih Hanibala Lucića. Forum, 6(1967) 9/10, str. 404–418. — J. Vončina: Jedna od mogućih analiza Lucićeve Vile. Umjetnost riječi, 9(1967) 4, str. 297–309. — M. Franičević: Hanibal Lucić (predgovor s bibliografijom). U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 7. Zagreb 1968, 7–24. — B. Klaić: Jezik Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. U: Ibid., str. 267–324. — Ž. Puratić: Neki prepjevi i preradbe Ovidijevih pjesama u hrvatskoj književnosti. Živa antika (Skopje), 22(1972) str. 234–238. — N. Batušić: Pogledi na kazališni život Hvara u XVI, XVII i XVIII stoljeću te njegovu mjestu u europskim glumišnim zbivanjima. Encyclopaedia moderna, 7(1973) 22, str. 102–104. — F. Švelec: Robinja Hanibala Lucića. Mogućnosti, 20(1973) 7, str. 668–681. — S. P. Novak: Nešto o vezi Mavra Vetranovića i Hanibala Lucića. Hvarski zbornik, 2(1974) str. 353–368. — N. Kolumbić: Izvori hvarskoj Robinji i dramsko-umjetnički dometi njezina autora. Mogućnosti, 23(1976) 3/4, str. 239–252. — S. P. Novak: Hrvatske dramske robinje. Ibid., str. 294–309. — Isti: Nešto o navodno neriješenom postanju paške Robinje iz Lucićeve. Hvarski zbornik, 4(1976) str. 357–370. — V. Rabadan: Put Lucićeve Robinje na hrvatski Sjever. Marulić, 9(1976) 3, str. 187–193; 4, str. 273–289. — I. Frangeš: Drevni glasi. Nacrt hrvatske književnosti do preporoda. Forum, 16(1977) 3, str. 337–338, 342. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978, 42–45. — C. Fisković: Baština starih hrvatskih pisaca. Split 1978, 167–236. — J. Rapacka: Antipetrarkizam u stvaralaštvu Hanibala Lucića. U: Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama. Zagreb—Dubrovnik 1978, 461–467. — S. P. Novak: Hrvatska drama do narodnog preporoda. Split 1984, 131–137. — R. Bogišić: Ljubav u pjesničkom zagrljaju. Vjesnik, 45(1985) 28. XII, Pr., str. 18. — S. P. Novak: O Robinji Hanibala Lucića i njenom odnosu prema sijenskom dramaturškom istovrsniku. Forum, 24(1985) 4/5, str. 973–983. — Hanibal Lucić. Dani Hvarskog kazališta, 13. Split 1987. — R. Bogišić: Zlatna jabuka Hanibala Lucića. Umjetnost riječi, 31(1987) 2, str. 179–191. — M. Tomasović: Robinja, dramska igra. U: Robinja. Zagreb 1988, 197–203. — J. Talanga: Hanibal Lucić i Teofrast. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 15(1989) 1/2, str. 171–173. — D. Fališevac: Pjesništvo Hanibala Lucića. U: Pisni ljuvene. Rijeka 1997, 55–58. — N. Petrić: De Caterino poeta Pharensi. Colloquia Maruliana, 7(1998) str. 215–225. — J. Kovačić: Nekoliko podataka o Hanibalu Lučiću. Mogućnosti, 46(1999) 7/9, str. 178–190. — Z. Kravar: Petnaesterac 8+7 u staroj hrvatskoj lirici. U: Umijeće interpretacije. Zagreb 2000, 89–94. — J. Fiamengo: Sonetni dani. Slobodna Dalmacija, 57(2001) 24. II, str. 46. — R. Bogišić: Jutarnji snovi Hanibala Lucića. Forum, 42(2003) 10/12, str. 1469–1486. — M. Tatarin: Predgovor. U: Stara hrvatska drama. Zagreb 2003, 10–14. — A. Tudor: Ljetnikovac Hanibala Lucića u Starom Gradu na Hvaru. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2003, 27, str. 119–131. — D. Dukić: Sultanova djeca. Zadar 2004, 51–53. — N. Kolumbić: Poticaji i nadahnuća. Zagreb 2005, 153–166. — A. Tudor: Prilog poznavanju ljetnikovca Hanibala Lucića u Hvaru. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 2005–07, 41, str. 341–362. — Isti: Ladanjski prostori Hanibala Lucića na otoku Visu. U: Kultura ladanja. Zagreb 2006, 103–104. — T. Bogdan: Grad, država, poredak. Forum, 47(2008) 10/12, str. 1321–1339. — I. Olujić: Renesansna drama Robinja kao izvor za modernistički roman Giga Barićeva. Romanoslavica (Bucuresti), 44(2009) str. 149–157. — T. Bogdan: Ljubavi razlike. Tekstualni subjekt u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća. Zagreb 2012. — D. Dulibić-Paljar: Kritička recepcija Robinje Hanibala Lucića od 1869. do 2011. Croatica et Slavica Iadertina, 8(2012) 1, str. 99–116. — L. Ljubić: Lucićeva Robinja u hrvatskom kazalištu. Dani Hvarskoga kazališta, 38. Zagreb—Split 2012, 73–98. — G. Pavlić: O Robinjinom robovanju. Ibid., str. 99–114. — T. Bogdan: Jur nijedna na svit vila – novo čitanje. Dani Hvarskoga kazališta, 40. Zagreb—Split 2014, 125–151. — I. Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia: the Strange Case of Hanibal Lucić (1485–1553). Colloquia Maruliana, 27(2018) str. 5–41.

Lahorka Plejić-Poje (2018–2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LUCIĆ, Hanibal. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11914>.