Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ZAJC, Ivan, skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog (Rijeka, 3. VIII. 1832 — Zagreb, 16. XII. 1914). Prezime mu se navodilo i u oblicima Zaic, Zajitz, Zaytc, von Zaytz, a ime u talijanskoj i njemačkoj inačici (Giovanni, Johann). Prvu pouku u sviranju (violina, glasovir) dobio u oca, u kojega je potom u glazbenoj školi riječkoga Gradskoga filharmoničkoga zavoda učio pjevanje, violinu i violončelo. Prvi je put javno nastupio u dobi od šest godina, zarana počeo i skladati (1844, Ouvertura za glasovir, op. 1a) te do odlaska na studij napisao dvadesetak djela (skladbe za glasovir, za violinu i glasovir, vokalne skladbe, ulomci za operu Marija Terezija). Od 1850. studirao kompoziciju (S. Ronchetti-Monteviti, A. Mazzucato) i dirigiranje na Konzervatoriju u Milanu. Među djelima nastalima za studija (op. 21–79c) kraći su stavci za solo-glazbala i sastave, operni brojevi (arije, ansambli) različitih literarnih predložaka, zborne skladbe, orkestralna uvertira te opera (lirska drama) La Tirolese (libreto F. Guidi), praizvedbom koje je ravnao u svibnju 1855. Nakon povratka u Rijeku u jesen 1855. imenovan je nastavnikom gudaćih glazbala u Gradskom filharmoničkom zavodu te ubrzo postao središnjom glazbenom osobnošću: djeluje i kao koncertni majstor te dirigent kazališnoga orkestra, vodi crkveni zbor, svira orgulje, organizira gradske svečanosti. Većina od tadašnjih sedamdesetak skladba (op. 80–152) nastala je za potrebe nastave i učeničkih produkcija – skladbe za glasovir (11 jednostavačnih »sinfonija/ouvertura«), violinu i violončelo (minijature, plesni stavci, klasične komorne vrste, koncerti), puhački ansambl i za orkestar (plesovi, koračnice) – ili za crkvenu uporabu (četiri mise, pojedinačni misni stavci, psalmi), a skladao je i glazbenu lakrdiju I funerali del carnevale (praizvedeno 1862) te opere Adelia, Romilda di Messina i Amelia, ossia Il bandito (prema Razbojnicima F. Schillera), koju je, uz opere G. Verdija i V. Bellinija, uspjelo praizveo u Adamićevu kazalištu 1860. Držeći kako se mora razvijati u okolini koja pruža više izazova, 1862. preselio se u Beč, gdje je od 1863. neko vrijeme poučavao pjevanje u školi Polyhymnia F. Glöggla. U bečkom se razdoblju stvaralaštva, koje obuhvaća osamdesetak skladba (op. 153–233), pokušava afirmirati operetnim i opernim repertoarom (započeo ili dovršio 24 naslova). U Carltheateru, u kojem je posredovanjem F. von Suppéa upoznao ravnatelje M. Lehmanna i C. Treumanna, praizvedene su mu, uglavnom pod njegovim ravnanjem, operete Mannschaft an Bord! (1863), koja je doživjela najbolje kritike, Fitzliputzli oder Die Teufelchen der Ehe (1864), Nachtschwärmer (1866), Das Gaugericht (1867) i Meisterschuss von Pottenstein (1868; izvedeno i 1872), komične opere Die Lazzaroni von Neapel (1865), Die Hexe von Boissy (1866) i Ein Rendezvous in der Schweiz (1867), u Harmonietheateru operete Nach Mekka! i Somnambule (1868), u Theater an der Wien opereta Meister Puff (1869); opereta Der gefangene Amor praizvedena mu je u Strampfertheateru 1874. Ubrzo su mnoga od tih djela izvedena i u Pragu (ondje mu je 1870. praizvedena opereta Der Raub der Sabinerinnen/Únos Sabinek, op. 193, te godine postavljena i u Berlinu), Brnu, Plzeňu, Požunu, Košicama, Budimu, Pešti, Debrecenu, Zagrebu i Osijeku (Momci na brod, 1867). Počevši od glasovirske skladbe Un pensiero all’Oriente, op. 153, tiskane u Glöggla 1862, i drugi su mu bečki nakladnici (C. Haslinger, C. A. Spina) objavili mnogobrojne kraće skladbe za glasovir (plesovi, potpuriji, fantazije), uglavnom temeljene na brojevima iz najpopularnijih opereta i opera, a tamošnji skladatelji (E. Strauss, A. Leitermayer, C. M. Ziehrer, C. Pleininger) obrađivali su neke brojeve iz njegovih djela ili se poslužili njihovim temama kao nadahnućem za vlastite skladbe (fantazije, četvorke). Osim popijevka na njemačke predloške, od 1866. skladao je i djela na hrvatske tekstove, među njima zborove U boj! (tekst F. Marković; poslije umetnuto u operu Nikola Šubić Zrinjski), Večer na Savi (I. Zahar) i Kad (P. Preradović), koji su se te godine na društvenim večerima (»besjedama«) našli na repertoaru slavenskih društava i pjevačkih zborova (»Velebit«), dok su mu instrumentalne skladbe izvođene na »slavenskim plesovima« 1867. Od dolaska 1870. u Zagreb – kamo je pozvan sa zadaćom da osnuje prvu stalnu nacionalnu opernu kuću, okupi ansambl i ustanovi standardni repertoar koji bi uključivao i domaća djela te da usporedno organizira izobrazbu profesionalnoga kadra – do 1889. ravnatelj je i glavni dirigent Opere (1870/71. i ravnatelj HNK) te do umirovljenja 1908. ravnatelj škole HGZ, u kojoj je bio i profesor pjevanja i glasovira, dirigent školskoga orkestra te vršitelj drugih dužnosti (do 1891. zadužen za izvedbe figuralnih misa u katedrali, do 1899. tehnički ravnatelj priredba). Početak rada novoutemeljene Opere označila je 2. X. 1870. praizvedba njegove »izvorne narodne opere« Mislav (libreto Marković prema narodnoj priči), prve u nizu nacionalnopovijesne operne trilogije, kojoj je 16. III. 1872. pridružio operu Ban Leget (libreto I. Dežman prema narodnoj legendi) te 4. XI. 1876. operu Nikola Šubić Zrinjski (H. Badalić prema T. Körneru), koja je ubrzo postala njegovim najpopularnijim glazbeno-scenskim djelom. Za ravnanja Operom, prilagođujući repertoar ne samo svojemu nagnuću i ukusu publike nego i mogućnostima ansambla, prvi je put u nas postavio niz opera i opereta svjetskoga repertoara (Verdi, G. Donizetti, G. Rossini, Bellini, W. A. Mozart, G. Meyerbeer, F. von Flotow, C. Gounod, O. Nicolai, A. Ponchielli, D. F. E. Auber, B. Smetana; J. Strauss ml., K. Millöcker, Suppé), a domaći je repertoar uz djela V. Lisinskoga (Ljubav i zloba, 1871) i G. Eisenhutha (Sejslav ljuti, praizvedba 1878) obogatio praizvedbama vlastitih opera Lizinka (libreto J. E. Tomić prema A. S. Puškinu, 1878), Tvardovski (Tomić prema J. I. Kraszewskom, 1880), Zlatka (A. Harambašić, 1885) i Gospoje i husari (Tomić prema A. Fredru, 1886), opereta Aphrodita (1888; u Požunu izvedeno 1890) i Kraljev hir (1889) te zagrebačkim praizvedbama (na hrvatskom jeziku) svojih opera (Boissyska vještica, 1870; Amelia, 1872) i opereta (Otmica Sabinjankah, 1870; Bračni vražićak, 1871) iz bečkoga razdoblja. U HNK je od 1871. usporedno organizirao predstave s mješovitim rasporedom, tzv. quodlibete. U to je doba, uz glazbeno-scenska djela, skladao više solo-popijevka, poputnica, zbornih skladba, kantata, glasovirskih i komornih djela, vokalno-instrumentalnih crkvenih kompozicija (oratorij, mise, moteti) te pedagoških djela za pjevanje i za violinu, od kojih se mnoga izvode na učeničkim produkcijama i koncertima (od op. 234 do približno op. 640). Nakon ukinuća Opere 1889. potpuno se posvetio pedagoškomu radu i skladanju. Osobito je skladao u prigodama (rekvijemi za Preradovića i J. J. Strossmayera, himne pjevačkih društava i zborova, mise za svečanosti), a iako je sustavno radio i za kazalište, za ponovnoga djelovanja Opere (1894/95–1902. i od 1907) praizvedena su mu samo neka od dovršenih djela: opere Armida (libreto Harambašić i S. Miletić, 1896), Primorka (I. Trnski, 1901), Mali divljan (R. Genée, 1905), Seoski plemić (S. Širola, 1908) i Oče naš (J. Benešić prema F. Coppéeu, 1911), opera oratorij Prvi grijeh (S. S. Kranjčević, 1912) te operete Noć u Kairu (1904), John Bull (1906) i Nihilistica (1906). Tada je nastao i niz glazbenih brojeva za dramske predstave te nedovršenih opera, opereta i manjih glazbeno-scenskih radova. Skladati je prestao potkraj života, kad mu je oslabio vid (posljednja skladba, Idila. Kraljici svibnja za muški zbor i soliste uz glasovir na tekst Lj. Ivića, op. 1202, datira iz svibnja 1912). — Najiscrpniji popis djela (H. Pettan, 1956), temeljen na Zajčevim numeracijama, sadržava 1202 broja opusa, ali i 62 skladbe bez oznake opusa, no točan broj nije poznat, jer se često ponavljaju ista djela u više aranžmana i inačica (Zajc je djela često prerađivao, osobito glazbeno-scenska) ili su pak po dvije različite skladbe uvedene pod istim brojem. Opere, operete i scenska glazba glavni su dio opusa – 87 djela nastalih u 56 godina: 27 opera (uključivo pet nedovršenih), 30 opereta i 30 djela uz raznovrsne scenske komade. Rana djela skladana su na talijanske tekstove, ona iz bečkoga razdoblja na njemačke, a od 1870. gotovo isključivo na hrvatske. Opernim djelima često je dodavao poseban naziv, naglašujući njihov karakter, primjerice koncertna opera Postolar i vrag, glazbena tragedija Nikola Šubić Zrinjski, glazbena drama Ban Leget, glazbopjevana drama Primorka, glazbopjevana alegorička drama Prvi grijeh, legenda La dea della montagna ovvero I minatori, glazbeni igrokaz Seoski plemić, glazbena gluma John Bull. Unatoč toj istančanoj raznolikosti, slijedio je utrti put talijanske bellinijevske (La Tirolese), rossinijevske, donizettijevske, potom i verdijevske (Amelia) opere brojeva – bečka je publika prepoznala i neke značajke Meyerbeerovih glazbeno-scenskih djela – model koji će zadržati u većini opera, u nacionalnopovijesnoj trilogiji, u onima s panslavenskim ishodištima (Lizinka, Gospoje i husari, Tvardovski), pa i kasnijima, u kojima se oprezno pokušava približiti i značajkama glazbene drame vagnerijanskoga tipa (Primorka), najviše im se primaknuvši u posljednjoj, jednočinki Oče naš; no njegova tehnika lajtmotiva, koju prepoznaju i kritičari, zapravo ostaje na razini motiva sjećanja ili citata. Među neiskusnim hrvatskim libretistima katkad je uspio ostvariti i izvrsnu suradnju, što je dovodilo do većega uspjeha (najizvođenija opera Nikola Šubić Zrinjski ideal je nacionalnoga duha; Lizinka, Zlatka, Prvi grijeh). Zajčevo operetno skladanje, uspjelo započeto djelom Mannschaft an Bord!, očituje prilagodljivost bečkoj okolini i njezinim zahtjevima, no često su slaba libreta – kao uglavnom i u zagrebačkim operama – te nedovoljno poznavanje njemačkoga jezika (poslije i hrvatskoga) zaustavili pun zamah njegove nesumnjive zanatske vještine, osobito u instrumentaciji, gdje se prilagođivao ograničenjima ansambala za koje je skladao. Operete mu znaju imati i operne značajke, a neke operetne manire prodrle su pak u njegove opere, i to ne samo one vedra karaktera nego i u nacionalnopovijesne. Scenska glazba, osim uspjeloga riječkoga vodvilja I funerali del carnevale, pretežno je nastala u Zagrebu za potrebe drame i baleta ili posebnih prigoda (Slava umjetnosti, Miletićev scenski prolog uz otvorenje nove kazališne zgrade, 1895; »melodram« Josipu Jurju slava! posvećen Strossmayeru, 1906). Više od 500 naslova, odn. gotovo polovica opusa, pripada zbornoj glazbi za dječje, ženske, muške ili mješovite zborove. Od toga je 369 radova bez instrumentalne pratnje (i osam sa solistima), dok ih je oko 90 s pratnjom jednoga ili više glazbala odn. orkestra (više od 40 sa solistima). U tom mu se dijelu opusa ističu ciklus Osam madrigala (op. 65–66, 68–69, 27, 25b, 29, 28) iz milanskoga razdoblja, bečki zborovi Večer na Savi i U boj! te iz zagrebačkoga opusa Nadgrobnica (op. 323, 1873, u povodu Dežmanove smrti). Mnoge su mu zborne skladbe nastale za potrebe amaterskih, osobito muških zborova, a karakterizira ih jednostavna pjevna melodijska linija, jasna homofonska struktura i trodijelna forma te rodoljubna, ljubavna ili prigodna tematika. Solo-popijevka ima oko 200; među njima mnoge su rutinski salonski privlačni komadi, a neke imaju pedagoške značajke, poput koloraturne popijevke Ruža i ljubica ili Romance u ritmu mazurke. Kao skladateljski vrijedna ostvarenja ističu se baladni Vir, lirska pjesma Tiho, noći, popularne popijevke Lastavicam i Domovini i ljubavi te ciklus Mletačke elegije, oslonjen na operni stil, s elementima dramatizacije. Glasovirskoj glazbi pripada više malih forma pisanih uglavnom u nepretencioznom salonskom stilu, karakterističnom za ono doba, na tragu njemačkoga i talijanskoga romantizma: različiti jednostavačni komadi (Notturno, Capriccio), plesovi (polke, četvorke, kola), efektne obradbe popularnih napjeva ili varijacije. Među njima ističu se koncertantne etide skladane za Anku Barbot-Krežma – duhovit i živahan Veseli razgovor (op. 789) te motoričko i virtuozno Trajno gibanje (op. 790). U 25 brojeva komornoga opusa riječ je zapravo o 15 skladba (s inačicama) od trija do okteta, uglavnom nastalih iz didaktičnih potreba, od kojih se neke odlikuju specifičnim skladateljskim kvalitetama. Tehnički jednostavan Ottinino concertante za flautu, pet violina, violončelo ili fagot i glasovir (op. 144, 1862) vrlo je živahan i efektan u suprotstavljanju ritamskoga pulsa i odjeljaka s naglascima na harmonijskoj sastavnici. Nasuprot njemu, dinamički izdiferenciran Andante (Religioso) za šest violina (op. 123 i inačice op. 707 i 771) meditativna je karaktera. Kao invencijski i estetički dorečeno djelo ističe se četverostavačni Gudački kvartet u E-duru (op. 143), nedvojbeno inspiriran talijanskim opernim stilom (katkad se izvodi u doradi B. Širole iz 1939). Stotinjak skladba za orkestar (i općenito za veće sastave) datira od ranih riječkih jednostavačnih pokušaja do kasnoga zagrebačkoga opusa. Uglavnom su to salonske skladbe (rapsodije, plesovi, prigodnice), među kojima se izdvaja nekoliko simfonijskih slika (trostavačna Sinfonička glazbena slika za klavir i orkestar, op. 343, 1874; Sinfonisches Tongemälde, op. 394, 1876, s četirima programnim naslovima; Sogno d’una notte sulle posizioni del Quarnero, op. 785, 1891, za dva orkestra) te jedina simfonija (op. 77, praizvedeno i nagrađeno u Milanu 1854). Crkvena je glazba bila trajan Zajčev interes; oko 120 naslova posvetio je različitim vokalno-instrumentalnim formama i namijenio izvedbama u crkvi, koncertnoj dvorani, pa i kazalištu. Njegove obveze u katedrali bile su povezane s dirigiranjem svečanim misama, za koje je prigode skladao više graduala, ofertorija, himana, dječjih duhovnih popijevka, dvije pučke i 15 orkestralnih misa (od toga pet svečanih) te četiri rekvijema s razvidnim opernim utjecajem. Niz skladba svečanoga je karaktera, pisane su za veliki vokalni i instrumentalni ansambl uza soliste i namijenjene posebnim prigodama i proslavama (veliki Te Deum u prigodi posvete obnovljene zagrebačke prvostolnice nakon potresa), dok je neka djela posvetio crkvenim zborovima. Duhovni pak madrigali skladani za studija u Milanu nastali su na talijanskoj romantičkoj tradiciji. — Zajčev opsežan opus tek je djelomično valoriziran, a znatnim je dijelom ostao i neizveden. Od dolaska u Zagreb do kraja XIX. st. bio je zacijelo najbolje obrazovan hrvatski skladatelj, osobito na području opere. Svojim je pak djelima na svim skladateljskim područjima dao izniman prinos hrvatskoj glazbi. Kao pedagog odgojio je više istaknutih pjevača (J. Kašman, K. Raverta, F. Tercuzzi, Marija Prikril-Crnadak, Sofija Kramberger, T. Lesić), a povremeno je privatno poučavao i kompoziciju (B. Bersa, J. Canić, B. Širola). Za života je dobio mnoga priznanja, publika mu je redovito iskazivala počasti bez obzira na prihvaćanje njegovih djela, a u njegovu čast priređivane su prigodne proslave. Imenovan je počasnim članom HGZ (1867), Glazbene matice u Ljubljani (1895), HNK (1895), Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (1907) i JAZU (1912) te počasnim građaninom Zagreba (1880).

Vjera Katalinić (2016)

Oko 200 skladba tiskano mu je u izdanjima Milovan. Sbirka hrvatskih napjevah, I/4–5 (S. l. s. a.), Album hrvatskih napjeva (Braunschweig s. a.), u Zagrebu objavljenim zbirkama Album hrvatskih pjesama, 1, 3, Album jugoslavenskih ouvertura, Biserje jugoslavenskih narodnih pjesama. Pjesme iz Hrvatske, Crkvena pjesmarica, Drugi album hrvatskih napjeva, Ružmarinke, 1–2, Slovenac i Hrvat, Vienac crkvenih pjesama, 1–3 – sve bez datacije – Bisernica. Sbirka popievaka za četiri mužka grla (1874, 2. 1886), Milovanka (1885), Pjevanka (1885), Hrvatska pjesmarica (1893), Hrvatska pjesmarica za porabu učenicima i učenicama Narodnoga zemaljskoga glasbenoga zavoda, 1–2 (1893), Zagrebački album plesova za glasovir (1893), Sbirka izabranih hrvatsko-slovenskih mužkih sborova (1894), Vienac hrvatskih pjesama (1894), Pjevnik (1895), Prva hrvatska uputa u glasoviranje, 2 (1897), Dravski zvuci (1903), Pjevanka (1904), Novi album hrvatsko-slovenskih pjesama (1910), Pjesmarica (1910), Crkvena pjesmarica (1911), Hrvatska pjesmarica (1942), Jaglaci (1942), Hrvatska pjeva i svira (1943), Izbor muških zborova (1967), 10 hrvatskih rodoljubnih pjesama (1971), Devet stoljeća višeglasne zborne muzike, 2 (1972), Muški zborovi. Izabrana djela, 1 (1972), Ženski zborovi. Izabrana djela, 1 (1973), Popijevke hrvatskih skladatelja, 3 (1985), Prve partiture Orkestra Hrvatske vojske (1993), Hrvatske domoljubne pjesme, 1–2 (1994), Čujte, ja pjevam…! (1997), Ljuven sanak (2004) i Zmajska pjesmarica (2006), u Ljubljani Lavorika, 2 (1881), Pesmarica Glasbene matice (1897), 33 mešanih in moških zborov (1903) i 14 moških in mešanih zborov (1907), u drugim gradovima Vijenac jedno- i dvoglasnih pjesama (Beč 1910), Zbirka odabranih pjesama (Osijek 1933), Slavimo Boga (Frankfurt na Majni—Zagreb 1993), Duša narodna (Sarajevo—Zagreb 2007), Dijete pjeva (Rijeka 2008) i Za dom i roda čast pjevat nam je slast (Samobor 2008) te u glazbenim prilozima časopisa Vienac (1871, 1874, 1885), Školski prijatelj (1872, 1874), Hrvatska lipa (1875), Smilje (1876), Vrtec (Ljubljana 1876), Sv. Cecilija (1878, 1982; urednik glazbenih priloga 1877–78), Katolički list (1881), Hrvatska vila (1883–85), Gusle (1892), Glazba (1893), Prosvjeta (1897), Novi akordi (Ljubljana 1901–02, 1910), Napredak (1902), Tamburica (1903–04, 1914), Glasnik sv. Ante (1921), Sklad (1935), Naša Gospa Lurdska (1936), Ćirilometodski vjesnik (1940) i Proljeće (1940–41, 1943). Tridesetak zbornih skladba tiskao mu je Prosvjetni sabor Hrvatske odn. Hrvatski sabor kulture. Na nosačima zvuka zabilježeno mu je oko 90 skladba, pretežno vokalnih (solo-popijevke i zborovi), nekoliko opera u ulomcima (Amelia, Ban Leget, Mislav, Boissyska vještica), a u cjelini mu je snimljen samo Nikola Šubić Zrinjski: snimka izvedbe objavljene na Jugotonovu LP albumu 1962. više je puta reizdana (Jugoton, 1972; CD albumi Croatia Records, 1992, 2006, 2012; Večernji list, 2013), a snimljene su i druge interpretacije na LP albume (Itonmusik, 1986; Jugoton, 1989), videokasetu (Adria Film–HNK Osijek, 1990) i CD album (Orfej, 1996; HRT, 1999). U prvoj pol. XX. st. skladbe su mu zabilježene na stotinjak šelak-ploča u izdanjima tvrtka Berliner Gramophone Record, Columbia, Drucker Sokol Record, Edison Bell Electron, Edison Bell Penkala, Edison Bell Radio, Elektroton, Favorite Record, Gramophone Concert Record, His Master’s Voice, Jumbo, Odeon, Olympia Records, Pathé Records, Premier Record i Victor Record. Osim na autorske LP ploče Osam madrigala. Mletačke elegije (1982) i Prvi grijeh (1983), obje Jugoton, Momci na brod. Viteška ljubav (Croatia Records, 1994) i CD Zapisi za orgulje (Orfej, 2009), pojedinačne skladbe (osobito zbor U boj! u mnogobrojnim obradbama) snimljene su mu 1963–94. na dvadesetak LP ploča i desetak kaseta s različitim autorima i izvođačima (uglavnom Jugoton; St. Anthony’s Tamburitza Club Croatia, Suzy, Croatia Records, Helidon, Orfej) te 1990–2012. na tridesetak CD (Orfej, Croatia Records, Melody, Best Music, Cantus, Kršćanska sadašnjost, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Tonski studio Crescendo, Ministarstvo obrane RH, HRT, Nimbus Records, Zaposlena, Hilarion). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvane su 124 snimke njegovih skladba. Ostavština mu se čuva u Zbirci muzikalija i audiomaterijala te Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, pojedine skladbe u rukopisima i prijepisima u Zagrebu u HGZ, HNK, HDA, Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU i na Muzičkoj akademiji, u DA u Rijeci te u više nacionalnih knjižnica u Europi (Beč, Bratislava, Prag, Budimpešta, Plovdiv, Milano), SAD i Japanu, a njegova radna soba u Muzeju grada Zagreba od 1926. O njem su održani međunarodni skupovi u Zagrebu 1982. i 2014. te u Rijeci 1996. i 2001, a u tim su mu gradovima organizirani koncerti i izložbe u povodu obljetnica 1939, 1964, 1976, 1982 (kad je izdana i poštanska marka s njegovim likom) i 2014. Njegovo ime od 1953. nosi Narodno kazalište u Rijeci (od 1994. HNK), a u Zagrebu osnovna glazbena škola (od 1970) i pjevački zbor (od 1989). U Rijeci se od 1993. organizira godišnja manifestacija Zajčevi dani. O njem je 1998. snimljen dokumentarni film (Lovorka Ruck i B. Modrić). Poprsja su mu među ostalima izradili G. Moretti (1881, Muzej grada Zagreba), R. Frangeš Mihanović (1895, Gliptoteka HAZU), F. Kršinić (1934, HNK u Zagrebu), V. Radauš (1943, od 1970. u HGZ; odljevak od 1972. u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu), spomenik prema statui Frangeša Mihanovića (1907, Gliptoteka HAZU) B. Bahorić (1982, Kazališni park u Rijeci), a portretirali su ga i F. Quiquerez (oko 1870, Muzej grada Zagreba) i A. D. Goltz (1895, strop zagrebačkoga HNK). — Njegova je sestra pjevačica Albina (→ CONTARINI). Otac Ivan (Zagicz; Johann Nepomuk, Giovanni; 1800–1854), iz Domašina kraj Praga, došao je 1830. iz Požuna u Rijeku kao kapelnik 45. pješačke pukovnije A. Mayera von Heldenfelda. S njom je 1835. boravio u Zadru, dirigirao u Teatro nobile i predstavio se kao skladatelj (Grande sinfonia, Variazioni per clarinetto). Napustivši vojnu službu, u Rijeci od 1836. bio učitelj gudaćih glazbala i pjevanja u glazbenoj školi Gradskoga filharmoničkoga zavoda, orguljaš stolnice te dirigent gradskoga i kazališnoga orkestra (ravnao riječkim praizvedbama više od 40 opera, među kojima prve Verdijeve opere izvedene u Rijeci, Nabucco, 1845). Uz komornu (Concert variations za obou i glasovir) i crkvenu (Graduale Es dur con offertorio za sopran, dva gudaća glazbala, dva klarineta i dva roga), skladao pretežno prigodnu glazbu u plesnim formama (koračnice, poloneze, valceri, menueti) za glasovir i za orkestar (CD Johann Zajitz. Plesne skladbe, Muzej grada Rijeke, 2005). Sačuvana mu je 21 skladba u Beču (Glazbena zbirka Austrijske nacionalne knjižnice, Društvo prijatelja glazbe), Zagrebu (Zbirka Udina-Algarotti u HGZ) i Rijeci (DA).

DJELA (tiskana, izbor): Milozvuk. Sbirka popievaka za mladež obojega spola. Zagreb 1876, 18942. — Hrvatske skladbe za jedan glas uz pratnju glasovira, 1–2. Zagreb 1883–1899. — Zajc-album. Hrvatske skladbe za glasovir. Zagreb 1890. — Hrvaticam. Tri čaše za tambure (obradba A. Gutschy). Zagreb 1896. — Pet muških zborova. Zagreb 1925. — Andante za šest violina op. 707. Zagreb 1982. — Capriccio za tri violine op. 129. Zagreb 1982. — Fantazija za violončelo i glasovir op. 781. Zagreb 1982. — Hrvatska elegična fantazija. Sjetna pjesma za violinu i glasovir. Zagreb 1982. — Izabrana djela, I–II, IV. Zagreb 1982–1993 (I/1. Popijevke, priredila K. Kos, 1982; I/2. Zborovi, priredio L. Županović, 1983; II/2. Komorne skladbe, priredio Županović, 1986; II/1. Djela za glasovir, priredio J. Murai, 1987; IV/1. Nikola Šubić Zrinjski. Glasovirski izvadak N. Fallera, priredio Županović, 1993). — Koncert za violinu i gudače, op. 6 (glasovirski izvadak). Zagreb 1982. — Nikola Šubić Zrinski. An Opera in 3 Acts. Cleveland 1986. — Etide za glasovir, op. 83. Rijeka 1994. — Novomu proljeću. Djevojačke zborne skladbe. Rijeka 1994. — Mise. I. misa solemnis u As-duru op. 5, br. 43 za soliste, zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio D. Prašelj). IV. misa u C-duru op. 114b za soliste, mješoviti zbor i orgulje. Rijeka—Viškovo—Ronjgi 1998. — II. misa solemnis u C-duru op. 116b za soliste, mješoviti zbor, orkestar i orgulje. Preradović requiem u As-duru op. 471b za soliste, mješoviti zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio Prašelj). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 1999. — Svečana misa u C-duru op. 161, br. 3 za soliste, mješoviti zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio Prašelj). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2000. — Misa solemnis u C-duru op. 578 za soliste, mješoviti zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio V. Babuš). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2001. — Te Deum op. 916 za alt solo, mješoviti zbor, orgulje i orkestar (partitura i glasovirski izvadak, priredio Prašelj). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2002. — I. misa solemnis u As-duru op. 5, br. 43 za soliste, zbor i orkestar (partitura). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2003. — 14 Ave Maria za dječji, ženski i mješoviti zbor uz pratnju i a cappella. Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2003. — Hrvatsko kolo op. 672 za glasovir. Zagreb 2011; verzija za gudački kvartet. 2011; verzija za gudački ansambl (obje obradbe F. Spiller). 2012. — Nikola Šubić Zrinjski, opera, partitura, 1–2. Zagreb 2012; glasovirski izvadak (priredili M. Tarbuk i Spiller). 2012. — Trio za flautu, violinu i klavir op. 145. Zagreb 2013. — 22 vokalize. Zagreb 2013. — Gudački kvartet u E-duru. Zagreb 2014. — 24 vokalize. Zagreb 2015. — Potpuniji popis djela: H. Pettan, Popis skladbi Ivana Zajca. Zagreb 1956, 41–430. — S. Majer-Bobetko, Ivan Zajc u onovremenim i kasnijim izdanjima. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca. Zagreb 1982, 187–216.

Vilena Vrbanić (2016)

LIT.: (O izvedbama opere Mislav u Zagrebu): Agramer Zeitung, 45(1870) 4. X, str. 3; 12. X, str. 2. — R., Zatočnik, 2(1870) 18. XI, str. 1–3; 19. XI, str. 1–3. — A. Šrabec, Narodne novine, 36(1870) 13. X, str. 3. — I. Zahar (I. Z.), Vienac, 2(1870) 41, str. 654–656. — Obzor, 1(1871) 11. XI, str. 4. — Mti., Agramer Zeitung, 46(1871) 4. II, str. 3. — H. Hirschl (H.), Agramer Wochenblatt, 3(1874) 2, str. 18–19. — Mislav u Pragu. Vienac, 4(1872) 1, str. 15–16. — (O izvedbi opere Ban Leget u Zagrebu). Narodne novine, 38(1872) 30. XI, str. 3. — I. Dežman: Predgovor. U: Ban Leget (libreto). Zagreb 1872, str. III–V. — A. Šenoa: Dva hrvatska glasbenika. Vienac, 7(1875) 25, str. 406–409; 26, str. 423–424; 27, str. 436–438; 28, str. 451–452; 30, str. 487–488; 31, str. 503–504; 32, str. 520–521. — (Uz praizvedbu opere Nikola Šubić Zrinjski): Narodne novine, 42(1876) 8. XI, str. 3. — -a., Obzor, 6(1876) 6. XI, str. 4; 9. XI, str. 3. — H. Hirschl (H-l.), Agramer Zeitung, 51(1876) 3. XI, str. 2–3; 6. XI, str. 3; 7. XI, str. 1–2; 8. XI, str. 1–2. — A. Šenoa, Vienac, 8(1876) 46, str. 754–755; 51, str. 843. — -V-., Narodne novine, 42(1876) 17. XI, str. 2; 18. XI, str. 1–2. — F. K. Kuhač: Osvrt na slavensku glazbu. Jugoslavenske opere i operete. Ivan pl. Zajc. Hrvatski svjetozor, 2 (1878) 35, str. 273–274. — Isti: Zajčeve popievke. Vienac, 15(1883) 31, str. 502–506; 32, str. 520–523; 33, str. 536–537; 34, str. 551–555. — Isti: Zlatka, hrv. pučka opera u tri čina. Ibid., 17(1885) 13, str. 203–206; 14, str. 219–223. — M. Grlović: Preporod hrvatske glazbe. Narodne novine, 56(1890) 31. V, Pr., str. 4–5. — J. Florschütz (-z.): Veliki vokalni koncerat Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Vienac, 25 (1893) 17, str. 272–275. — M. Šenoa (Š. M.): Ivan pl. Zajc. Ibid., 27(1895) 7, str. 106–108; 8, str. 122–123; 9, str. 141. — V. Novak: Ivan pl. Zajc. Pobratim, 10 (1899–1900) 2, str. 31; 5, str. 104–105. — M. Grlović: Trideset-godišnjica Zrinjskoga. Hrvatska, 1906, 127, str. 1–4. — Ivan pl. Zajc. Pjevački vjesnik, 3(1907) 4, str. 49–54; 5, str. 66–80. — J. Canić: Maestro Zajc. Hrvatska smotra, 2(1907) str. 329–334. — Isti: (O operi Prvi grijeh). Ibid., str. 520, 569–571. — A. Kassowitz-Cvijić: Bei Maestro Ivan v. Zajc. Agramer Zeitung, 85(1910) 75, str. 2–4. — (Uz obljetnice): B. Širola, Krijes, 2(1910–11) 18, str. 289–297. — M. Zjalić (Z.), Sv. Cecilija, 5(1911) 10/11, str. 71–73. — K. Benić, Narodne novine, 97(1931) 180, str. 2–3. — B. Ivakić, Savremenik, 24(1931) 14/15, str. 161–164. — K. Krenedić (K)., Narodne novine, 97(1931) 173, str. 4. — L. Mirski (L. M.), Hrvatski list, 12(1931) 209, str. 5–6. — L. Šafranek Kavić, Obzor, 72 (1931) 271, str. 2–3. — B. Širola, Muzički glasnik (Beograd), 4(1931) 5/6, str. 113–123. — K. Zajc, Jutarnji list, 20(1931) 10. VIII, str. 8. — A. Dobronić, Novo doba, 23(1940) 146, str. 10. — A. Goglia, Zagreb, 8(1940) 1, str. 1–9; 2, str. 33–38. — H. Pettan, Muzika, 16(1972) 1, str. 5–9. — Isti, Sv. Cecilija, 42(1972) 3/4, str. 86–90; 52(1982) 4, str. 74–76. — A. Bravar, Pitanja, 14(1982) 10/12, str. 85. — B. Polić, Bilten Hrvatskog društva skladatelja, 1992, 73/74, str. 17–19. — M. Riman, Rival, 5(1992) 1, str. 168–173. — N. Bezić, Zagreb moj grad, 8(2014–15) 51, str. 82–85. — A. Stamać, Vijenac, 22(2014) 539, str. 18–19. — (Uz izvedbu opere Prvi grijeh): N. Faller (Fl.), Hrvatski pokret, 8(1912) 214, str. 5. — A. Kassowitz-Cvijić (A. K.-C.), Hrvatska pozornica, 1912–13, 2, str. 3, 5; 3, str. 1, 11–15; 4, str. 13–14. — M. Ogrizović, Ibid., 5, str. 12–15. — (Nekrolozi): Jutarnji list, 3(1914) 952, str. 5–6; 954, str. 4; Narodne novine, 80(1914) 329, str. 3; 330, str. 1–2. — S. Albini, Hrvatski pokret, 10(1914) 322, str. 2. — J. Canić, Hrvatska obrana, 13(1914) 302, str. 2–3. — F. Hajduković (F. H.), Katolički list, 65(1914) 54, str. 580. — S. Ilijić (Stj. I.), Sarajevski list, 37(1914) 315, str. 2–3. — K. Pavletić (K. P.), Nastavni vjesnik, 23(1914–15) 4, str. 305–307. — R. S., Obzor, 55(1914) 348, str. 1. — B. Širola (-rl-), Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 11/12, str. 539–545. — K. Benić, Savremenik, 10(1915) 1/2, str. 4–9. — F. Kimovec (Dr. Fr. K.), Dom in svet (Ljubljana), 28(1915) 2, str. 69. — M. Jurkić, Napredak (kalendar), 10(1916) str. 175–178. — (O operi Ban Leget u preradbi B. Širole): M. Nehajev (Nv.), Agramer Tagblatt, 32(1917) 353, str. 1–3. — K. Benić, Hrvatska njiva, 2(1918) 2, str. 30–31. — B. Širola, Sv. Cecilija, 12(1918) 1, str. 6–9. — M. Ogrizović: Libretto Zajčeva Zrinskog. Ibid., 15(1921) 4, str. 93–94. — A. Kassowitz-Cvijić: Sličice o Ivanu pl. Zajcu. Zagreb 1924. — N. Faller: Moji dojmovi prigodom premiere Zrinskoga. Hrvatska pozornica, 1926–27, 10, str. 3–7, 11. — B. Birt: Zajčevi originali i originalne kopije u arhivu glazbenog pjevačkog društva Vijenac u zagrebačkom sjemeništu. Sv. Cecilija, 26(1932) 2, str. 63–64. — A. Goglia: Ivan pl. Zajc. Zagreb 1932. — S. Zełovski: Iz uspomena Branislava Grabovskog na Ivana Zajca. Sv. Cecilija, 32(1938) 4, str. 112–114. — (O izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski): B. Ivakić (B. I.), Obzor, 79(1939) 294, str. 2. — H. Pettan (H. P.), Ibid., 71, str. 2. — D. Zajc: Ivan pl. Zajc. Hrvatski list, 20(1939) 285, str. 7. — M.: Jedini glazbenik Hrvatske, kojemu je otvoren muzej u okviru Zagrebačkog gradskog muzeja. Zagrebački list, 2(1940) 342, str. 6. — J. Andreis: Ivan pl. Zajc. Organizator glazbenog života u Hrvatskoj. U: Znanje i radost, 2. Zagreb 1943, 151–154. — B. Sakač: Marginalije o Zajčevoj muzičkoj ostavštini. Radio Zagreb, 8(1952) 9, str. 1–2. — V. Cihlar: Riječki dani Ivana Zajca. Riječki list, 7(1953) 6. IX, str. 3–4. — H. Pettan: Zajčeva ostavština u obiteljskoj zbirci u Lovranu. Ljetopis JAZU, 1953, 60, str. 408–411. — L. Županović: (Razgovor s B. Širolom). Vjesnik, 15(1954) 12. XII, str. 5. — H. Pettan: Popis skladbi Ivana Zajca (s literaturom). Zagreb 1956. — N. Turkalj: Zajc u novom svjetlu. Kolo, 1(1963) 1, str. 129–139. — K. Kos: Hrvatska umjetnička popijevka od Lisinskog do Berse. Rad JAZU, 1965, 337, str. 355–371. — V. Bonifačić: Otkup muzičke ostavštine Ivana Zajca. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 13(1967) 1/2, str. 67–68. — L. Županović: Iz korespondence Ivana Zajca. Muzikološki zbornik (Ljubljana), 3(1967) str. 63–67. — Isti: Neispunjene nade Ivana Zajca. Telegram, 9(1968) 452/453, str. 29. — D. Cvetko: Iz korespondencije između Ivana Zajca i ljubljanske Glasbene matice. Arti musices, 2(1971) str. 131–140. — H. Pettan: Ivan Zajc. Zagreb 1971. — Isti: Stogodišnjica praizvedbe prve Zajčeve hrvatske opere. Sv. Cecilija, 41(1971) 1, str. 14–16; 2, str. 51–53; 3, str. 74–76. — K. Kos: Mjesto solo-pjesme u stvaralaštvu Ivana Zajca. Arti musices, 3(1972) str. 85–97. — H. Pettan: Quodlibeti u vrijeme I. Zajca kao ravnatelja opere. Sv. Cecilija, 42(1972) 3/4, str. 86–90. — Stoljetni Zajčev Nikola Šubić Zrinjski: 1876–1976. Zagreb 1976. — V. Bonifačić: Rukopisi scenskih djela Ivana Zajca u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (katalog izložbe). Zagreb 1976. — H. Pettan: Körnerov Zriny i libreta Badalića i Adelburga. Zbornik radova sa skupa muzikologa i glazbenih pisaca. Zagreb 1976, 33–42. — L. Županović: Tragom hrvatske glazbene bašćine. Zagreb 1976. — B. Krmpotić: 100. obljetnica od izvođenja Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Sv. Cecilija, 47(1977) 1, str. 23–24. — H. Pettan: Djelovanje Ivana Zajca u Hrvatskom glazbenom zavodu. Arti musices, 9(1978) 1/2, str. 53–70. — Z. Blažeković: Ivan Zajc u ogledalu svoje korespondencije. Ibid., 10(1979) 1, str. 43–77. — Đ. Brezak: Iz rukopisne ostavštine Ivana Zajca (katalog izložbe). Zagreb 1982. — (Prilozi o I. Zajcu): P. Markovac, B. Papandopulo, S. Zlatić, B. Sakač, I. Kirigin, B. Polić, Đ. Šaula, Muzička kultura, 1(1982) 5, str. 208–233. — Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca. Zagreb 1982. — H. Pettan: Hrvatska opera, 2. Zagreb 1983. — M. Vrbetić: Ivan pl. Zajc na karlovačkim glazbenim programima (1882–1904). Sv. Cecilija, 55(1985) 2, str. 34–37. — S. Klaser: Rukopisna knjiga Ivana Zajca u Petrinji. Arti musices, 19(1988) 2, str. 195–198. — T. Horvat: Muki. Djetinjstvo Ivana Zajca. Zagreb 1994. — A. Bravar: Plemenitom bardu u čast. Cantus, 1995, 82, str. 12. — (Uz izvedbu opere Nikola Šubić Zrinjski): J. Martinčević, N. Turkalj, I. Živanović, Ibid., str. 17–21. — N. Fabrio: Harambašićeva Zlatka Ivana Zajca. U: Krležini dani u Osijeku 1996. Osijek—Zagreb 1997, 254–258. — Rani Zajc. Rijeka—Milano—Rijeka (1832–1862) (zbornik). Rijeka 1998. — W. A. Everett: Aspects of Musical-Dramatic Form in Zajc’s Nikola Šubić Zrinjski (1876). U: Zagreb 1094–1994. Zagreb 1998, 277–290. — H. Pettan: Iz prošlosti zagrebačke opere. Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 4(1998) 8/10, str. 121–227. — W. A. Everett: Sources for the Operas of Ivan Zajc in U.S. Libraries. U: Glazba, riječi i slike. Zagreb 1999, 273–280. — P. Pavličić: Stih i strofa u libretu Nikole Šubića Zrinjskog. Dani hvarskog kazališta, 25. Split 1999, 172–204. — L. Županović: Hrvatski pisci između riječi i tona. Zagreb 2001. — V. Katalinić: U potrazi za skladbama Ivana Zajca starijeg. Arti musices, 33(2002) 2, str. 251–260. — Mladi Zajc. Beč 1862–1870 (zbornik). Rijeka 2003. — N. Turkalj: Prema glazbi. Zagreb 2003, 36–44. — W. A. Everett: Opera and National Identity in Nineteenth-Century Croatian and Czech Lands. International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, 35(2004) 1, str. 63–69. — V. Katalinić: Nikola Zrinyi (1508–66) as a National Hero in 19th-Century Opera between Vienna, Berlin, Budapest and Zagreb. Musica e storia (Bologna), 12(2004) 3, str. 611–630. — D. Paulik: Hrvatski operni libreto. Zagreb 2005, 93–112. — L. Ruck: Johann Zajitz – autor prvih riječkih valcera. Cantus, 2005, 134, str. 55. — R. Palmić: Zajcu u čast. Ibid., 2006, 137, str. 25–27. — S. Georgieva: The Croatian Composer Ivan Zajc in the History of Bulgarian Music Culture. Arti musices, 39(2008) 1, str. 35–66. — V. Katalinić: Ideja nacije i nacionalnog u nekim glazbeno-scenskim djelima. Uz početke djelovanja zagrebačke Opere (1870–1876). U: Glazba prijelaza. Zagreb 2009, 141–148. — D. Paulik: Hubert Pettan – muzikološka istraživanja stvaralaštva Ivana Zajca kao vrelo za nova teatrološka istraživanja u području glazbenog kazališta. U: Krležini dani u Osijeku 2010. Zagreb—Osijek 2011, 166–178. — N. Bezić: Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010. Zagreb 2012. — R. Palić-Jelavić: Ideologemi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Kroatologija, 3(2012) 1, str. 54–89. — Ista: Hubert Pettan (1912–1989) i Ivan pl. Zajc (1832–1914). Arti musices, 44(2013) 2, str. 279–298. — K. Kos: Hrvatska umjetnička popijevka. Zagreb 2014. — T. Mihalić: Ivan pl. Zajc. Izbor iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (katalog izložbe). Zagreb 2014. — R. Palić-Jelavić: Zborski ulomci/brojevi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz aspekta romantičarskih i nacionalnih ideja. Arti musices, 45(2014) 2, str. 217–247. — D. Schopf: (Uza Zajčeve dane u Rijeci). Cantus, 2014, 185, str. 56–57. — Potpunija lit. do 1945. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986.
 
Rozina Palić-Jelavić (2016)