Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

VOJNOVIĆ, Ivo, književnik (Dubrovnik, 9. X. 1857 — Beograd, 30. VIII. 1929). Sin pravnika i političara Konstantina. Klasičnu gimnaziju polazio u Splitu i Zagrebu, gdje je 1875. maturirao, do 1879. studirao pravo te postao prislušnikom i 1883. pristavom pri Sudbenom stolu. Zbog očeva oporbena djelovanja premješten kao pristav u Kotarski sud u Križevcima 1884, potom 1889–91. bio perovođa pri Namjesništvu u Zadru, 1891–98. koncipist i komesar pri Kotarskom poglavarstvu u Dubrovniku te upravitelj Kotarskoga poglavarstva u Supetru i od 1899. tajnik Namjesništva u Zadru. Ondje je 1903. i tajnik Matice dalmatinske i urednik njezina Glasnika te izvjestitelj Kazališnoga cenzurnoga vijeća za Dalmaciju, a od listopada 1903. do 1907. iznova kotarski upravitelj u Supetru, odakle je zbog pronevjere otpušten iz službe. Dramaturg u HNK u Zagrebu (HNKZ) do 1911, potom profesionalni književnik. Do I. svjetskoga rata često je putovao u Italiju, Prag i Budimpeštu te, u potrazi za namještenjem, u Beograd. U srpnju 1914. optužen za veleizdaju i u Dubrovniku uhićen, do 1915. zatvoren u Šibeniku, odakle je zbog bolesti prebačen u Bolnicu milosrdnih sestara u Zagrebu, gdje je, premda 1916. oslobođen internacije, ostao do 1919. Nakon toga s bratom Lujom boravio u Francuskoj, a 1922–28. u Dubrovniku. Preminuo gotovo slijep u sanatoriju u Beogradu, pokopan u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku. — God. 1877. počeo pisati kulturne kronike iz zagrebačkoga života u Narodnom listu (pod šifrom -x surađivao do 1880), 1881–84. vodio kazališnu rubriku u Pozoru (pseud. Ignotus). Drame, pripovijetke, pjesme, pjesme u prozi te ulomke iz djela, govore, prigodne članke i osvrte objavljivao među ostalim u periodicima Agramer Zeitung (1887–88, 1907), Agramer Tagblatt (1891, 1902, 1910–12, 1917–18), Vienac (1891), Hrvatsko pravo (1897), Crvena Hrvatska (1904, 1912–13), Rivista dalmatica (1904), La Bilancia (1906), Naše jedinstvo (1906, 1911), Pokret (1907–08, 1922–23), Berliner Tagblatt (1908), Hrvatska (1908), Savremenik (1908, 1911–12, 1923), Strossmayer koledar (1908), Hrvatska pozornica (1909–10), Bosanska vila (1910), Hrvatski pokret (1911–13), Narodne novine (1911), Obzor (1911, 1913), Dubrovnik (1912–13), Jutarnji list (1912, 1917–18), Mali žurnal (Beograd 1912–13), Nedjeljne novosti (1913), Pijemont (Beograd 1913), Politika (Beograd 1913, 1923, 1927, 1929), Srpski književni glasnik (Beograd 1913, 1922–23, 1925–26), Hrvatska njiva (1917–18; Jugoslavenska njiva, 1922–24, 1926), Hrvatski list (1917), Le Monde slave (Pariz 1917), Hrvatska obrana (1918), Ilustrovane novosti (1918), Književni jug (1918–19), Novo doba (1918, 1924, 1926–29), Novosti (1918), Osvit (1919), Riječ Srba–Hrvata–Slovenaca (1919; Riječ, 1923–24), Revue yougoslave (Pariz 1920), Kritika (1921–22), La Revue de Genève (1921), La Revue mondiale (Pariz 1922), The Slavonic Review (London 1922), Jugosloven (1923), Kazališni list (Osijek 1923–24), Misao (Beograd 1923, 1927), Narodna svijest (1923, 1926–27), Comoedia (Beograd 1924), Dubrovački list (1924, 1926–27), Occident (Berkeley 1924), Poet Lore (Boston 1926), Jadranska straža (1927), Hrvatska revija (1929), Mercure de France (Pariz 1929) i Kazališni list (Split 1931). Književnim prvijencem, uokvirenom pripovijetkom Geranium, koju mu je A. Šenoa tiskao u Viencu 1880 (br. 1–11, pseud. Sergij P-a), udaljio se od romantičarskih poetoloških načela, usmjerivši pozornost na nutarnja proživljavanja glavne junakinje, ali i na estetiku pripovijedanja baštinjenu od G. Flauberta, čija mu je pripovijetka Priprosto srce bila nadahnuće. Pomičući granice tek začetoga hrvatskoga realizma i uvodeći značajke modernizma, potom je objavio zbirku novela Perom i olovkom (1884) te kraći roman Ksanta (1886). Najavljujući dominantnu tematsko-motivsku preokupaciju u središnjem dijelu opusa te poeziju hrvatske moderne, u ciklusu Lapadskih soneta, nastalom 1891–1901 (Na Mihajlu, Januar i Carmen. Vienac, 1894; Oni, Miholjice, Utjeha i Prélude pod naslovom Iz Dubrovačkih soneta. Život, 1900–01; skupno u knj. Akordi, 1917), prepoznatljivom simboličko-artističkom stilizacijom uobličuje dojmove iz prirode, a kratkoćom senzacije i letimičnom izmjenom slika očituje impresionističku senzibilnost, koja se u njega prepoznaje kao posljedica rastakanja iznimno tragično doživljenoga svijeta. Dramsko stvaralaštvo započeo je salonskom tročinskom komedijom Psyche (1889; HNKZ 1890), u kojoj se, napustivši dotad dominantni model njemačkih farsa i lakrdija, ugledao na romansku komediju običaja (P. Ferrari, E. Pailleron). S mjestom radnje u Beču, djelo je temeljeno na romantičarskoj fabuli (klišejizirani motivi sentimentalne ljubavi, površni zapleti, spletke), no s naturalističkim elementima. Kozmopolitskomu se sadržaju vratio i kao zreo autor u drami Gospođa sa suncokretom (1912; HNKZ, Demetrova nagrada), predočivši dekadenciju aristokracije u mondenoj Veneciji klasičnom shemom kriminalističke priče, kinematografičnost koje pojačava kronološka inverzija događaja, a koja je, unatoč psihološkoj i dramaturškoj neuvjerljivosti te nepovoljnim kritikama A. G. Matoša (posmrtno je u periodiku Hrvatska, 1914, 753, objavljena i njegova istoimena parodija), dobro prihvaćena u publike, napose u inozemstvu, gdje je bila i predložak za istoimeni film (M. Curtiz, 1920). Nasljedujući dekadentni senzibilitet u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća, modernije strukturiranom četveročinskom dramom Ekvinocij (1895; u kasnijim izdanjima Ekvinocijo) označuje prijelom u dotadašnjem razvoju hrvatskoga dramskoga izričaja. Nadahnuvši se u izboru građe djelom Tužna Jele M. Vodopića, po uzoru na ibsenovsko-simbolističku i naturalističko-verističku dramaturgiju, predočuje tragediju majke Jele i veličinu njezine majčinske žrtve. Autentičnost dramskoga svijeta postignuo je ponajprije uvjerljivim lokalnim govorom likova te, pod utjecajem glazbenih doživljaja opera Ukleti Holandez R. Wagnera i Cavalleria rusticana P. Mascagnija, sugestivnim oživljavanjem unutarnjih previranja prepletom ozračja ekvinocijske oluje s realističko-naturalističkim motivima grješnoga stanja duše i njezinih nasljednih opterećenja, no zbog fatalističkoga razrješenja kritika mu je spočitnula pretjeranu naivnost i melodramatičnost. Od pobjede na natječaju za dramsku praizvedbu u novootvorenoj zgradi HNKZ 1895. ta je drama izvedena više od 50 puta u zemlji i inozemstvu i prevedena na češki, slovački, talijanski, njemački, francuski, ruski, mađarski, kineski, slovenski, bugarski, švedski, poljski, armenski i makedonski jezik. Prema njoj opere su skladali F. Neumann (1918), M. Kozina (1943) i I. Brkanović (1945), a scensku simfoniju A. Dobronić (1938). Prema motivima drame snimljen je film Nevjera (V. Pogačić, 1953), a u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« izvedena je monodrama Jele (1978). Ideju o potrebi moralno-duhovnoga pročišćenja promiče i u Dubrovačkoj trilogiji (1902), najzrelijem dramskom djelu hrvatske moderne. S morituri-motivom u središtu te s ugođajem sjete i tjeskobe iz lapadskoga poetskoga ciklusa – radnju je i uokvirio sonetima Prélude i Na Mihajlu – kroz tjelesnu i duševnu klonulost likova prati gotovo stoljetne tragične događaje koji su u dijalektici smjene epoha doveli do propadanja dubrovačkoga plemstva i mitske slike Republike. Sumorno-baladeskni odnos prema nestanku Dubrovnika započinje opisom propasti države u Allons enfants! (Život, 1901), s mjestom radnje u salonu Orsata Velikoga za ulaska Francuza u Grad 1806, te prikazom unutarnjih dramskih sukoba likova dekadentnih plemića koji traže rješenje za opstanak dubrovačke autonomije, pri čem protagonista Orsata otkriva kao tragičan lik, koji osjećaj povijesne i životne bezvrijednosti finalizira odreknućem od vlastite ljubavne sreće. U »nekrofilnom simbolizmu« (D. Suvin, 1977) središnjega, tzv. ženskoga dijela trilogije, Sutona (Život, 1900; HNKZ), vrijeme je zgusnuto 1832. u melankolični salon obitelji Beneša, u kojem se nedostatak političke i materijalne neovisnosti shvaća kao apsolutna egzistencijalna bijeda. Nasljedujući poticaje europskih dramaturških uzoraka, napose apstrahiranu atmosferu Rosmersholma H. Ibsena i simbolizam svjetla i sjene poetskih drama M. Maeterlincka, kroz obrednu liturgizaciju prošlosti, odricanjem junakinje Pavle od bračnoga ispunjenja kao žrtvom za klasni identitet i nacionalnu slobodu prikazuje konačnu propast Grada. U posljednjem dijelu trilogije, Na taraci, svojevrsnoj farsi o konačnom genetičkom iščezavanju aristokracije, u prostoru otvorene dramaturgije na terasi gruškoga ljetnikovca Lukše Menčetića 1900, prikazom plemićke ceremonije i frivolne veselice s austrijskim časnicima, američkim plutokratima, dubrovačkim aristokratima te pukom, predvođenim Lukšinim nezakonitim sinom Vukom, simbolom konačnoga pada dubrovačkoga mita i tradicije, produbljuje tragiku tereta odgovornosti dubrovačke vlastele zbog vlastite propasti i izumiranja. Od praizvedbe u HNKZ 1903. pod naslovom Suton, Dubrovačka trilogija nezaobilazan je dio hrvatskoga kazališnoga repertoara, napose Dubrovačkih ljetnih igara, a s velikim uspjehom prikazivala se i u inozemstvu te bila izvedena na radijskoj postaji u Beču 1928. Prevedena je na češki, engleski, danski, talijanski i slovački jezik. Prema Sutonu glazbenu je dramu Nocturne skladao Dobronić (1918, prvi dio Dubrovačkoga diptihona), operu S. Hristić (1925). Sva Vojnovićeva kasnija djela kritika je ocijenila manje uspjelima, pretjerano dekorativno-teatralnima i patetičnima, što je osobito vidljivo u simbolističkim djelima o kosovskom »misteriju« – dramskoj pjesmi Smrt majke Jugovića (1907; Srpsko narodno kazalište u Beogradu 1906) i drami Lazarevo vaskresenje (1913; Srpsko narodno kazalište) – u kojima su povijesni sloj (bitka na Kosovu 1389, I. balkanski rat 1912) i u nj ugrađena folklorna predaja samo okosnica eksplicitnomu nacionalističkomu diskursu južnoslavenske utopije, koja je s jedne strane politički izraz, a s druge odjek snažnih iracionalističkih tendencija europske esteticističke književnosti (Z. Kravar, 2005). Na krilima toga mita nastat će esej Akordi (Savremenik, 1910, 5) – posvećen Kosovskomu ciklusu I. Meštrovića te tiskan i kao predgovor katalogu Izložba Meštrović–Rački (Zagreb 1910) – i geslo »Nejunačkom vremenu uprkos«, kojim je naslovljena reprezentativna izložba društva »Medulić« u Zagrebu 1910, te četvrto pjevanje Smrti majke Jugovića, lirsko-epska lamentacija o posljedicama Kosovske bitke (Dubrovnik 1912). Prema motivima Smrti majke Jugovića skladane su simfonijska poema (M. Milojević, 1921) te opere Mati Jugovičev (M. Polič, 1945) i Otadžbina (P. Konjović, 1960). Sličan ideološki impuls zamjetan je i u simbolističkoj drami Imperatrix (1919), jednom od najapstraktnijih njegovih radova, u kojem kompleksnim jezikom simbola, reminiscencija i nagovještaja, bučnim verbalizmom, izražajnim slikama i lirskim ekstazama promiče novu političku utopiju s karizmatskom vladarskom osobom u središtu, utjelovljenom u carici kao općeljudskoj majci. U Maškaratama ispod kuplja (1922; Kazalište na Vinohradech u Pragu 1923), svojevrsnom epilogu Dubrovačke trilogije, sjedinjuje zaokupljenost tragikom svojega grada s drevnim motivima neautentičnosti života i slobode kazališta. Problematizirajući iznova »dubrovačku smrt« na intimnoj i javnoj razini, karnevalizacijom stvarnosti progovara o besmislu postojanja i održavanja privida minuloga vremena u kući sestara Nikšinica na pokladni utorak pirandellovskom poetikom teatra u teatru, referencijama na vlastiti umjetnički opus te stalnom igrom karnevalskih maska. Izravne autobiografske i autopoetičke referencije te suvremene kazališne tehnike i metateatralizacija još su snažnije izražene u petočinskom Prologu nenapisane drame (1929; nepotpuno izvedeno u Dubrovniku 1925. u njegovoj režiji u Bundićevu kazalištu, cjelovito u Kazalištu Marina Držića 1971), nerijetko smatranom njegovim najambicioznije zamišljenim djelom te književnom i životnom oporukom. U njem, napuštajući svaki scenski realizam i povezujući sudbine likova sa samim sobom kao protagonistom, propituje mogućnosti scenskoga izričaja te, vjerojatno i u dijalogu s recentnom kritikom, očituje avangardnost u prikazivanju kazališnoga svijeta. Dubrovačkim temama vratio se i u posljednjim tekstovima 1926–27, dramskim prigodnicama U zadnjem času, Kad se Blažena Gospa prošetala priko Place te Čudo sv. Vlaha (izvedeno u Dubrovniku 1928, glazba L. M. Rogowski), skupljenima u knjizi Mala trilogija (1999). Napisao je i prigodnu dramsko-lirsku sliku Gundulićev san (Dubrovnik 1893). Premda tematski i žanrovski heterogena opusa, s obilježjima dezintegracije realizma, simbolizma moderne na vrhuncu stvaranja te s tragovima avangardnih postupaka, Vojnović je najprepoznatljiviji po naraciji osobnoga iskustva, osobito dramskom evociranju političkoga, kulturnoga i civilizacijskoga nasljeđa Dubrovačke Republike, po kojem je nerijetko i nazivan najboljim i najkompletnijim dramskim piscem hrvatske moderne. Autor je vjerojatno najopsežnije korespondencije među hrvatskim piscima (više od 2350 pisama; tiskano u trima knjigama Pisma Iva Vojnovića. Zagreb—Dubrovnik 2009), kojom, uz opsežan dnevnik, vođen u bolnici u Zagrebu (rukopis u NSK u Zagrebu), očituje snažnu osobnost i stalna proturječja. Za HNKZ prevodio je s francuskoga, talijanskoga i njemačkoga. Napisao predgovore knjigama Galebovi D. Angjelinovića (Zagreb 1918) i Moj život V. Bukovca (Zagreb 1918). Za boravka u šibenskom zatvoru naslikao ciklus slika u pastelu Izgubljeni raj (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Rukopisi mu se među ostalim čuvaju u NSK, HDA i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, DA u Zadru, Arhivu SANU i Narodnoj knjižnici Srbije u Beogradu. U Kulturno-povijesnom muzeju u Dubrovniku čuva se Zbirka Iva Vojnovića. Objavljeno mu je desetak izbora iz djela. Zastupljen je u više od 30 pjesničkih, proznih i dramskih antologija, među ostalim u zagrebačkim izdanjima Südslavische Dichtungen (1918), Antologija novije hrvatske lirike (1934), Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966), Mila si nam ti jedina (1998), Hrestomatija novije hrvatske drame, 1 (2000), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (2002), Pjesnici hrvatske moderne (2003), Međaši (2004) i Antologija hrvatskoga pjesništva (2007). Služio se i pseudonimima Sergij, Sergij P., Sergij K. Pustijerna te šifrom I-s. Dopisni član SKA od 1924. — Stihove su mu uglazbljivali Đ. Jusić (1971), K. Magdić (Dubrovnik spava, 1973; 1988; 1992), V. Berdović (1979) i B. Papandopulo (Lapadski soneti za bariton i gudački orkestar, 1979). Na zagrebačkoj televiziji prikazana je TV drama Suton (D. Marušić, 1957), na radijskoj postaji izvođene su Ksanta, Gospođa sa suncokretom i Psyche. Prema motivima Dubrovačke trilogije i Maškarata ispod kuplja I. Kušan napisao je dramu Pjesma od rastanka (prikazano na TV Zagreb 1979). Njegovim životom i djelom posebno nadahnut D. Mojaš, među ostalim dramatizirao je i režirao novelu Sirene (Kazalište Marina Držića, 2003) te mozaik ulomaka iz njegova i djela sestre mu Đene Psyche Pelingrada (Dubrovačke ljetne igre, 2010). Portretirali su ga V. Stretti (1912), T. Krizman (1917), Bukovac (1918), J. Bijelić (1925) i A. Augustinčić (1972). Karikature su mu izradili A. Uvodić (1911), J. Kljaković (1924) i V. Radauš (1970), plaketu O. Španiel (1918). O njegovu su životu i djelu snimljeni dokumentarni filmovi (I. Kunčević, 1979; P. Šarčević), održani skupovi u Dubrovniku (1979, 2009) te priređene izložbe u Dubrovniku (1957, 1977, 1979, 2009), Novom Sadu (2007) i Zagrebu (2009).

DJELA (izbor): Perom i olovkom (pseud. Sergij P.). Zagreb 1884, 1910 (prerađeno izd. Novele, 1). — Ksanta (pseud. Sergij P.). Zagreb 1886, 1919 (prerađeno izd. Stari grijesi). — Psyche. Zagreb 1889. — Ekvinocij. Zagreb 1895. — Dubrovačka trilogija. Zagreb 1902. — Smrt majke Jugovića. Zagreb 1907, 1919 (cjelovito izd.). — Gospogja sa suncokretom. Zagreb 1912. — Lazarevo vaskresenje. Dubrovnik 1913. — Akordi. Zagreb (1917). — Geranium. Zagreb 1918. — Imperatrix. Zagreb (1919). — Maškarate ispod kuplja. Zagreb 1922. — Prolog nenapisane drame. Beograd 1929. — Matky. Pět dramat. Praha 1938. — Sabrana djela, 1–3. Beograd 1939–1941. — Ekvinocijo. Dubrovačka trilogija. Zagreb 1951. — Drame. Zagreb 1962. — Pjesme. Pripovijetke. Drame. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 55. Zagreb 1964. — Geranium. Dubrovačka trilogija. Zagreb 1973. — Noć smrznutog cvijeća. Zagreb 1994, 19972. — Izbor iz djela. Zagreb 1995. — Odabrana djela. Vinkovci 1998. — Mala trilogija. Dubrovnik 1999. — Lapadski soneti. Zagreb 2002, Dubrovnik 2009. — Izabrana djela, 1–2. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 2003. — Dubrovačka trilogija. Ekvinocijo. Zagreb 2008.
 
LIT.: M. Dežman (Ivanov): Ivo conte Vojnović. Život, 1(1900) 4, str. 131–133. — M. Marjanović: Noviji hrvatski pripovjedači. Ljubljanski zvon, 21(1901) 11, str. 772–773. — Ivi Vojnoviću o dvadesetpetogodišnjici književnikovanja. Savremenik, 6(1911) 1, str. 11–28. — A. Wenzelides: Ivo Vojnović Užički. Sarajevo 1917. — D. Prohaska: O pjesniku slobode. Osijek (1918). — M. Krleža: Ivo Vojnović. Književna republika, 2(1924–25) I/4, str. 146–152. — J. Gołąbek: Ivo Vojnović, dramaturg jugosłowiański. Lwów—Warszawa 1932. — Isti: Ivo Vojnović i Poljaci. Beograd 1939. — A. Haler: Novija dubrovačka književnost. Zagreb 1944, 252–284. — M. Matković: Dramaturški eseji. Zagreb 1949. — Tema broja: Ivo Vojnović. Dubrovnik, 3(1957) br. 3/4. — A. Muratbegović: Dramatičar Ivo Vojnović. Korijen, 3(1957) 5/6, str. 34–39. — N. Mihanović: Vojnovićev scenski simbolizam. Književnik, 1(1959) 6, str. 39–50. — V. Pavletić: (Predgovor). U: Drame. Zagreb 1962, 5–70. — D. Suvin: Uz biografiku Iva Vojnovića. Mogućnosti, 11(1964) 4, str. 402–416. — N. Ivanišin: Dubrovačke književne studije. Dubrovnik 1966, 99–190. — F. Čale: O književnim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim. Dubrovnik 1968. — B. Gavella: Književnost i kazalište. Zagreb 1970. — F. Čale: Od stilema do stila. Zagreb 1973, 159–184. — A. G. Matoš: Sabrana djela, 7, 10. Zagreb 1973. — R. V. Jovanović: Ivo Vojnović. Beograd 1974. — D. Suvin: O Vojnovićevom Prasutonu. Prolog, 6(1974) 21, str. 93–100. — B. Hećimović: 13 hrvatskih dramatičara. Zagreb 1976. — W. Kot: Vojnovićeva varijanta naturalizma. Croatica, 7(1976) 7/8, str. 99–109. — D. Suvin: Dramatika Iva Vojnovića (Geneza i struktura). Dubrovnik, 20(1977) br. 5/6. — M. Žeželj: Gospar Ivo. Zagreb 1977. — N. Batušić: Slušajući glazbu u Vojnovićevim dramama... Forum, 19(1980) 1/2, str. 53–83. — I. Grljušić: Mitske odrednice Vojnovićeve Dubrovačke trilogije. Dani hvarskog kazališta, 7. Split 1980, 493–499. — Ž. Jeličić: O strukturi Vojnovićevih lica. Mogućnosti, 27(1980) 2/3, str. 349–354. — P. Portolan: Vojnovićev pokladni scherzo. Dani hvarskog kazališta, 7. Split 1980, 274–297. — Radovi Međunarodnog simpozija o djelu Iva Vojnovića. Zagreb 1981. — B. Hećimović: Može li se Lauri vjerovati? Zagreb 1982. — M. Gotovac: Tako prolazi glorija. Zagreb 1984. — N. Ivanišin: Grada Dubrovnika pjesnik. Zagreb 1984. — D. Jelčić: Riječ po riječ. Zagreb 1989. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — T. Maštrović: Drama i kazalište hrvatske moderne u Zadru. Zagreb 1990. — M. Bobrownicka: Dramaty Vojnovicia w kontekście dramaturgii powszechnej. Most, 1991, 1/2, str. 250–264. — F. Čale: Usporedbe i tumačenja. Dubrovnik 1991. — P. Volk: Pozorišni život u Srbiji 1835–1944. Beograd 1992. — I. Bošković: Vojnovićeva jednočinka U zadnjem času. Hrvatska obzorja, 1(1993) 1, str. 101–118. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća. Zagreb 1994. — T. Macan: Rat i dokolica. Split 1995, 61–91. — K. Hraste: Intermedijalnost u Vojnovićevoj drami Gospođa sa suncokretom. Dubrovnik 1996. — L. Čale-Feldman: Teatar u teatru u hrvatskom teatru. Zagreb 1997. — L. Županović: Početak javnoga (spisateljskog) djelovanja Ive Vojnovića. Marulić, 30(1997) 5, str. 1034–1043. — I. Dorovský: Dramatické dílo Iva Vojnoviće u nás. Sborník prací Filozofické fakulty. Literárněvědná slavistika (Brno), 1(1998) str. 55–62. — M. Kvapil: Češko-hrvatske književne veze. Zagreb 1998. — Ivo Vojnović. Uz 70. obljetnicu smrti. Dubrovnik, 10(1999) 3, str. 5–114. — A. Flaker: Književne vedute. Zagreb 1999. — V. Majcen: Filmsko uprizorenje Vojnovićeve drame Gospođa sa suncokretom – hrvatska epizoda Michaela Curtiza. Hrvatski filmski ljetopis, 5(1999) 17, str. 155–162, 180–181. — Dossier: Ivo Vojnović. Most, 2000, 1/4, str. 3–129. — F. Ferluga-Petronio: La ricezione di Ivo Vojnović in Italia. Komparativna povijest hrvatske književnosti, 2(2000) str. 161–169. — N. Batušić, Z. Kravar i V. Žmegač: Književni protusvjetovi. Zagreb 2001, 231–242. — B. Hećimović: Vojnovićev Ekvinocijo danas. Dani hvarskoga kazališta, 27. Zagreb—Split 2001, 149–160. — L. Paljetak: Fi(jo)rentinska tragedija, dodirna točka Wildea i Vojnovića. Dubrovnik, 12(2001) 1, str. 67–77. — M. Muhoberac: Gospođa sa suncokretom Iva Vojnovića. Dani hvarskoga kazališta, 29. Zagreb—Split 2003, 107–116. — M. Čale: Sam svoj dvojnik. Zagreb 2004. — N. Ivanišin: Od Điva Gundulića do Miroslava Krleže. Split 2004. — D. Mojaš: Izgubljene lokrumske duše. Kazalište, 8(2004) 19/20, str. 12–17. — Lj. Mokrović: Odnos Vojnovića i Krleže u dva dramska triptiha. Gazophylacium, 9(2004) 3/4, str. 51–64. — Z. Kravar: Svjetonazorski separei. Zagreb 2005. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 3. Zagreb 2005. — R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovića u svjetlu kritike hrvatske moderne. Magistra Iadertina, 1(2006) str. 21–31. — M. Bogusławska: Teatr u źródeł. Warszawa 2006. — I. J. Bošković: Odjeci čina ujedinjenja 1918. godine u dramskoj književnosti i kazalištu. Croatica et Slavica Iadertina, 3(2007) str. 279, 282–283, 286–292, 314–317. — L. Paljetak: Nutarnji rub. Zagreb 2007, 109–236. — B. Brlenić-Vujić: Dramska struktura prvih filmskih sinopsisa (I. Vojnović–W. Hasenclever). Dani hvarskoga kazališta, 34. Zagreb—Split 2008, 281–301. — M. Foretić: Kazalište u Dubrovniku. Zagreb 2008. — Z. Grijak: Ivo Vojnović u Križevcima. Cris, 10(2008) 1, str. 28–38. — S. Malinar: Hodočasnici, pjesnici, hvastavci. Zagreb 2008. — C. Pavlović: Hrvatsko-francuske književne veze. Zagreb 2008. — Ivo Vojnović. Uz 80. godišnjicu smrti. Dubrovnik, 20(2009) br. 4. — H. Ivanković: Tako je pisao gospar Ivo. Kazalište, 12(2009) 39/40, str. 144–149. — B. Pavlovski: Geometrija ljubavi u Sutonu Iva Vojnovića i Tri sestre Antona Pavloviča Čehova. Filološke studije, 7(2009) br. 2 (http://philologicalstudies.org/dokumenti/2009/vol2/1/24.pdf; 3. IV. 2015). — L. Rafolt: Drugo lice drugosti. Zagreb 2009. — J. Obradović-Mojaš: Bolesti u djelima Iva Vojnovića. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 48(2010) str. 301–319. — L. Rafolt: Nepovoljna vremena za rađanje nacije: o ideološkim supstratima Vojnovićeva dramskog stvaralaštva (i njihovu prešutnom kontinuitetu). Književna smotra, 42(2010) 156, str. 21–32. — N. Topić: Profil profesionalnog čitatelja: čitateljske prakse Ive Vojnovića. Libellarium, 3(2010) 2, str. 153–182. — Z. Grijak: O književnom i javnom djelovanju Iva Vojnovića s posebnim osvrtom na »supetarsku aferu« 1907. godine. Pilar, 6(2011) 12, str. 9–49. — D. Crnojević-Carić: Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici. Zagreb 2012. — L. Čale Feldman: U san nije vjerovati. Zagreb 2012. — A. Eremut: Dubrovačka trilogija Iva Vojnovića kao triptih. Mogućnosti, 59(2012) 10/12, str. 140–146. — D. Gašparović: Dubinski rez. Zagreb 2012. — Z. Grijak i S. Ćosić: Figure politike. Zagreb 2012. — M. Muhoberac: Kunčevićevo demaskiranje smrti predstavom života. Kazalište, 15(2012) 49/50, str. 10–19. — A. Pavešković: Gospari uvježbavaju ustanak. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 50(2012) str. 185, 191–193, 195, 198. — M. Šimudvarac: Prostor u Dubrovačkoj trilogiji Iva Vojnovića. U: Hrvatska folklorna i etnografska baština u svjetlu dubrovačke, svjetske i turističke sadašnjosti. Dubrovnik 2012, 227–236. — L. Ljubić: Desetica. Zagreb 2013. — A. Pivac: Magična moć maski kao paradigma iluzije stvarnosti u drami Ive Vojnovića Maškarate ispod kuplja. Poznańskie studia slawistyczne, 2013, 4, str. 253–264. — S. Bulimbašić: Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908–1919) (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2014, 213, 235, 295–296. — Potpunija lit. do 1981. u: D. Jelčić, Literatura o Ivi Vojnoviću. Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 2(1996) 3/5, str. 25–299.
 
Martina Kokolari (2016)