VOJNOVIĆ, Ivo

VOJNOVIĆ, Ivo, književnik (Dubrovnik, 9. X. 1857 — Beograd, 30. VIII. 1929). Sin pravnika i političara Konstantina. Klasičnu gimnaziju polazio u Splitu i Zagrebu, gdje je 1875. maturirao, do 1879. studirao pravo te postao prislušnikom i 1883. pristavom pri Sudbenom stolu. Zbog očeva oporbena djelovanja premješten kao pristav u Kotarski sud u Križevcima 1884, potom 1889–91. bio perovođa pri Namjesništvu u Zadru, 1891–98. koncipist i komesar pri Kotarskom poglavarstvu u Dubrovniku te upravitelj Kotarskoga poglavarstva u Supetru i od 1899. tajnik Namjesništva u Zadru. Ondje je 1903. i tajnik Matice dalmatinske i urednik njezina Glasnika te izvjestitelj Kazališnoga cenzurnoga vijeća za Dalmaciju, a od listopada 1903. do 1907. iznova kotarski upravitelj u Supetru, odakle je zbog pronevjere otpušten iz službe. Dramaturg u HNK u Zagrebu (HNKZ) do 1911, potom profesionalni književnik. Do I. svjetskoga rata često je putovao u Italiju, Prag i Budimpeštu te, u potrazi za namještenjem, u Beograd. U srpnju 1914. optužen za veleizdaju i u Dubrovniku uhićen, do 1915. zatvoren u Šibeniku, odakle je zbog bolesti prebačen u Bolnicu milosrdnih sestara u Zagrebu, gdje je, premda 1916. oslobođen internacije, ostao do 1919. Nakon toga s bratom Lujom boravio u Francuskoj, a 1922–28. u Dubrovniku. Preminuo gotovo slijep u sanatoriju u Beogradu, pokopan u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku. — God. 1877. počeo pisati kulturne kronike iz zagrebačkoga života u Narodnom listu (pod šifrom -x surađivao do 1880), 1881–84. vodio kazališnu rubriku u Pozoru (pseud. Ignotus). Drame, pripovijetke, pjesme, pjesme u prozi te ulomke iz djela, govore, prigodne članke i osvrte objavljivao među ostalim u periodicima Agramer Zeitung (1887–88, 1907), Agramer Tagblatt (1891, 1902, 1910–12, 1917–18), Vienac (1891), Hrvatsko pravo (1897), Crvena Hrvatska (1904, 1912–13), Rivista dalmatica (1904), La Bilancia (1906), Naše jedinstvo (1906, 1911), Pokret (1907–08, 1922–23), Berliner Tagblatt (1908), Hrvatska (1908), Savremenik (1908, 1911–12, 1923), Strossmayer koledar (1908), Hrvatska pozornica (1909–10), Bosanska vila (1910), Hrvatski pokret (1911–13), Narodne novine (1911), Obzor (1911, 1913), Dubrovnik (1912–13), Jutarnji list (1912, 1917–18), Mali žurnal (Beograd 1912–13), Nedjeljne novosti (1913), Pijemont (Beograd 1913), Politika (Beograd 1913, 1923, 1927, 1929), Srpski književni glasnik (Beograd 1913, 1922–23, 1925–26), Hrvatska njiva (1917–18; Jugoslavenska njiva, 1922–24, 1926), Hrvatski list (1917), Le Monde slave (Pariz 1917), Hrvatska obrana (1918), Ilustrovane novosti (1918), Književni jug (1918–19), Novo doba (1918, 1924, 1926–29), Novosti (1918), Osvit (1919), Riječ Srba–Hrvata–Slovenaca (1919; Riječ, 1923–24), Revue yougoslave (Pariz 1920), Kritika (1921–22), La Revue de Genève (1921), La Revue mondiale (Pariz 1922), The Slavonic Review (London 1922), Jugosloven (1923), Kazališni list (Osijek 1923–24), Misao (Beograd 1923, 1927), Narodna svijest (1923, 1926–27), Comoedia (Beograd 1924), Dubrovački list (1924, 1926–27), Occident (Berkeley 1924), Poet Lore (Boston 1926), Jadranska straža (1927), Hrvatska revija (1929), Mercure de France (Pariz 1929) i Kazališni list (Split 1931). Književnim prvijencem, uokvirenom pripovijetkom Geranium, koju mu je A. Šenoa tiskao u Viencu 1880 (br. 1–11, pseud. Sergij P-a), udaljio se od romantičarskih poetoloških načela, usmjerivši pozornost na nutarnja proživljavanja glavne junakinje, ali i na estetiku pripovijedanja baštinjenu od G. Flauberta, čija mu je pripovijetka Priprosto srce bila nadahnuće. Pomičući granice tek začetoga hrvatskoga realizma i uvodeći značajke modernizma, potom je objavio zbirku novela Perom i olovkom (1884) te kraći roman Ksanta (1886). Najavljujući dominantnu tematsko-motivsku preokupaciju u središnjem dijelu opusa te poeziju hrvatske moderne, u ciklusu Lapadskih soneta, nastalom 1891–1901 (Na Mihajlu, Januar i Carmen. Vienac, 1894; Oni, Miholjice, Utjeha i Prélude pod naslovom Iz Dubrovačkih soneta. Život, 1900–01; skupno u knj. Akordi, 1917), prepoznatljivom simboličko-artističkom stilizacijom uobličuje dojmove iz prirode, a kratkoćom senzacije i letimičnom izmjenom slika očituje impresionističku senzibilnost, koja se u njega prepoznaje kao posljedica rastakanja iznimno tragično doživljenoga svijeta. Dramsko stvaralaštvo započeo je salonskom tročinskom komedijom Psyche (1889; HNKZ 1890), u kojoj se, napustivši dotad dominantni model njemačkih farsa i lakrdija, ugledao na romansku komediju običaja (P. Ferrari, E. Pailleron). S mjestom radnje u Beču, djelo je temeljeno na romantičarskoj fabuli (klišejizirani motivi sentimentalne ljubavi, površni zapleti, spletke), no s naturalističkim elementima. Kozmopolitskomu se sadržaju vratio i kao zreo autor u drami Gospođa sa suncokretom (1912; HNKZ, Demetrova nagrada), predočivši dekadenciju aristokracije u mondenoj Veneciji klasičnom shemom kriminalističke priče, kinematografičnost koje pojačava kronološka inverzija događaja, a koja je, unatoč psihološkoj i dramaturškoj neuvjerljivosti te nepovoljnim kritikama A. G. Matoša (posmrtno je u periodiku Hrvatska, 1914, 753, objavljena i njegova istoimena parodija), dobro prihvaćena u publike, napose u inozemstvu, gdje je bila i predložak za istoimeni film (M. Curtiz, 1920). Nasljedujući dekadentni senzibilitet u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća, modernije strukturiranom četveročinskom dramom Ekvinocij (1895; u kasnijim izdanjima Ekvinocijo) označuje prijelom u dotadašnjem razvoju hrvatskoga dramskoga izričaja. Nadahnuvši se u izboru građe djelom Tužna Jele M. Vodopića, po uzoru na ibsenovsko-simbolističku i naturalističko-verističku dramaturgiju, predočuje tragediju majke Jele i veličinu njezine majčinske žrtve. Autentičnost dramskoga svijeta postignuo je ponajprije uvjerljivim lokalnim govorom likova te, pod utjecajem glazbenih doživljaja opera Ukleti Holandez R. Wagnera i Cavalleria rusticana P. Mascagnija, sugestivnim oživljavanjem unutarnjih previranja prepletom ozračja ekvinocijske oluje s realističko-naturalističkim motivima grješnoga stanja duše i njezinih nasljednih opterećenja, no zbog fatalističkoga razrješenja kritika mu je spočitnula pretjeranu naivnost i melodramatičnost. Od pobjede na natječaju za dramsku praizvedbu u novootvorenoj zgradi HNKZ 1895. ta je drama izvedena više od 50 puta u zemlji i inozemstvu i prevedena na češki, slovački, talijanski, njemački, francuski, ruski, mađarski, kineski, slovenski, bugarski, švedski, poljski, armenski i makedonski jezik. Prema njoj opere su skladali F. Neumann (1918), M. Kozina (1943) i I. Brkanović (1945), a scensku simfoniju A. Dobronić (1938). Prema motivima drame snimljen je film Nevjera (V. Pogačić, 1953), a u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« izvedena je monodrama Jele (1978). Ideju o potrebi moralno-duhovnoga pročišćenja promiče i u Dubrovačkoj trilogiji (1902), najzrelijem dramskom djelu hrvatske moderne. S morituri-motivom u središtu te s ugođajem sjete i tjeskobe iz lapadskoga poetskoga ciklusa – radnju je i uokvirio sonetima Prélude i Na Mihajlu – kroz tjelesnu i duševnu klonulost likova prati gotovo stoljetne tragične događaje koji su u dijalektici smjene epoha doveli do propadanja dubrovačkoga plemstva i mitske slike Republike. Sumorno-baladeskni odnos prema nestanku Dubrovnika započinje opisom propasti države u Allons enfants! (Život, 1901), s mjestom radnje u salonu Orsata Velikoga za ulaska Francuza u Grad 1806, te prikazom unutarnjih dramskih sukoba likova dekadentnih plemića koji traže rješenje za opstanak dubrovačke autonomije, pri čem protagonista Orsata otkriva kao tragičan lik, koji osjećaj povijesne i životne bezvrijednosti finalizira odreknućem od vlastite ljubavne sreće. U »nekrofilnom simbolizmu« (D. Suvin, 1977) središnjega, tzv. ženskoga dijela trilogije, Sutona (Život, 1900; HNKZ), vrijeme je zgusnuto 1832. u melankolični salon obitelji Beneša, u kojem se nedostatak političke i materijalne neovisnosti shvaća kao apsolutna egzistencijalna bijeda. Nasljedujući poticaje europskih dramaturških uzoraka, napose apstrahiranu atmosferu Rosmersholma H. Ibsena i simbolizam svjetla i sjene poetskih drama M. Maeterlincka, kroz obrednu liturgizaciju prošlosti, odricanjem junakinje Pavle od bračnoga ispunjenja kao žrtvom za klasni identitet i nacionalnu slobodu prikazuje konačnu propast Grada. U posljednjem dijelu trilogije, Na taraci, svojevrsnoj farsi o konačnom genetičkom iščezavanju aristokracije, u prostoru otvorene dramaturgije na terasi gruškoga ljetnikovca Lukše Menčetića 1900, prikazom plemićke ceremonije i frivolne veselice s austrijskim časnicima, američkim plutokratima, dubrovačkim aristokratima te pukom, predvođenim Lukšinim nezakonitim sinom Vukom, simbolom konačnoga pada dubrovačkoga mita i tradicije, produbljuje tragiku tereta odgovornosti dubrovačke vlastele zbog vlastite propasti i izumiranja. Od praizvedbe u HNKZ 1903. pod naslovom Suton, Dubrovačka trilogija nezaobilazan je dio hrvatskoga kazališnoga repertoara, napose Dubrovačkih ljetnih igara, a s velikim uspjehom prikazivala se i u inozemstvu te bila izvedena na radijskoj postaji u Beču 1928. Prevedena je na češki, engleski, danski, talijanski i slovački jezik. Prema Sutonu glazbenu je dramu Nocturne skladao Dobronić (1918, prvi dio Dubrovačkoga diptihona), operu S. Hristić (1925). Sva Vojnovićeva kasnija djela kritika je ocijenila manje uspjelima, pretjerano dekorativno-teatralnima i patetičnima, što je osobito vidljivo u simbolističkim djelima o kosovskom »misteriju« – dramskoj pjesmi Smrt majke Jugovića (1907; Narodno kazalište u Beogradu 1906) i drami Lazarevo vaskresenje (1913; Narodno kazalište u Beogradu) – u kojima su povijesni sloj (bitka na Kosovu 1389, I. balkanski rat 1912) i u nj ugrađena folklorna predaja samo okosnica eksplicitnomu nacionalističkomu diskursu južnoslavenske utopije, koja je s jedne strane politički izraz, a s druge odjek snažnih iracionalističkih tendencija europske esteticističke književnosti (Z. Kravar, 2005). Na krilima toga mita nastat će esej Akordi (Savremenik, 1910, 5) – posvećen Kosovskomu ciklusu I. Meštrovića te tiskan i kao predgovor katalogu Izložba Meštrović–Rački (Zagreb 1910) – i geslo »Nejunačkom vremenu uprkos«, kojim je naslovljena reprezentativna izložba društva »Medulić« u Zagrebu 1910, te četvrto pjevanje Smrti majke Jugovića, lirsko-epska lamentacija o posljedicama Kosovske bitke (Dubrovnik 1912). Prema motivima Smrti majke Jugovića skladane su simfonijska poema (M. Milojević, 1921) te opere Mati Jugovičev (M. Polič, 1945) i Otadžbina (P. Konjović, 1960). Sličan ideološki impuls zamjetan je i u simbolističkoj drami Imperatrix (1919), jednom od najapstraktnijih njegovih radova, u kojem kompleksnim jezikom simbola, reminiscencija i nagovještaja, bučnim verbalizmom, izražajnim slikama i lirskim ekstazama promiče novu političku utopiju s karizmatskom vladarskom osobom u središtu, utjelovljenom u carici kao općeljudskoj majci. U Maškaratama ispod kuplja (1922; Kazalište na Vinohradech u Pragu 1923), svojevrsnom epilogu Dubrovačke trilogije, sjedinjuje zaokupljenost tragikom svojega grada s drevnim motivima neautentičnosti života i slobode kazališta. Problematizirajući iznova »dubrovačku smrt« na intimnoj i javnoj razini, karnevalizacijom stvarnosti progovara o besmislu postojanja i održavanja privida minuloga vremena u kući sestara Nikšinica na pokladni utorak pirandellovskom poetikom teatra u teatru, referencijama na vlastiti umjetnički opus te stalnom igrom karnevalskih maska. Izravne autobiografske i autopoetičke referencije te suvremene kazališne tehnike i metateatralizacija još su snažnije izražene u petočinskom Prologu nenapisane drame (1929; nepotpuno izvedeno u Dubrovniku 1925. u njegovoj režiji u Bundićevu kazalištu, cjelovito u Kazalištu Marina Držića 1971), nerijetko smatranom njegovim najambicioznije zamišljenim djelom te književnom i životnom oporukom. U njem, napuštajući svaki scenski realizam i povezujući sudbine likova sa samim sobom kao protagonistom, propituje mogućnosti scenskoga izričaja te, vjerojatno i u dijalogu s recentnom kritikom, očituje avangardnost u prikazivanju kazališnoga svijeta. Dubrovačkim temama vratio se i u posljednjim tekstovima 1926–27, dramskim prigodnicama U zadnjem času, Kad se Blažena Gospa prošetala priko Place te Čudo sv. Vlaha (izvedeno u Dubrovniku 1928, glazba L. M. Rogowski), skupljenima u knjizi Mala trilogija (1999). Napisao je i prigodnu dramsko-lirsku sliku Gundulićev san (Dubrovnik 1893). Premda tematski i žanrovski heterogena opusa, s obilježjima dezintegracije realizma, simbolizma moderne na vrhuncu stvaranja te s tragovima avangardnih postupaka, Vojnović je najprepoznatljiviji po naraciji osobnoga iskustva, osobito dramskom evociranju političkoga, kulturnoga i civilizacijskoga nasljeđa Dubrovačke Republike, po kojem je nerijetko i nazivan najboljim i najkompletnijim dramskim piscem hrvatske moderne. Autor je vjerojatno najopsežnije korespondencije među hrvatskim piscima (više od 2350 pisama; tiskano u trima knjigama Pisma Iva Vojnovića. Zagreb—Dubrovnik 2009), kojom, uz opsežan dnevnik, vođen u bolnici u Zagrebu (rukopis u NSK u Zagrebu), očituje snažnu osobnost i stalna proturječja. Za HNKZ prevodio je s francuskoga, talijanskoga i njemačkoga. Napisao predgovore knjigama Galebovi D. Angjelinovića (Zagreb 1918) i Moj život V. Bukovca (Zagreb 1918). Za boravka u šibenskom zatvoru naslikao ciklus slika u pastelu Izgubljeni raj (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Rukopisi mu se među ostalim čuvaju u NSK, HDA i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, DA u Zadru, Arhivu SANU i Narodnoj knjižnici Srbije u Beogradu. U Kulturno-povijesnom muzeju u Dubrovniku čuva se Zbirka Iva Vojnovića. Objavljeno mu je desetak izbora iz djela. Zastupljen je u više od 30 pjesničkih, proznih i dramskih antologija, među ostalim u zagrebačkim izdanjima Südslavische Dichtungen (1918), Antologija novije hrvatske lirike (1934), Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966), Mila si nam ti jedina (1998), Hrestomatija novije hrvatske drame, 1 (2000), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (2002), Pjesnici hrvatske moderne (2003), Međaši (2004) i Antologija hrvatskoga pjesništva (2007). Služio se i pseudonimima Sergij, Sergij P., Sergij K. Pustijerna te šifrom I-s. Dopisni član SKA od 1924. — Stihove su mu uglazbljivali Đ. Jusić (1971), K. Magdić (Dubrovnik spava, 1973; 1988; 1992), V. Berdović (1979) i B. Papandopulo (Lapadski soneti za bariton i gudački orkestar, 1979). Na zagrebačkoj televiziji prikazana je TV drama Suton (D. Marušić, 1957), na radijskoj postaji izvođene su Ksanta, Gospođa sa suncokretom i Psyche. Prema motivima Dubrovačke trilogije i Maškarata ispod kuplja I. Kušan napisao je dramu Pjesma od rastanka (prikazano na TV Zagreb 1979). Njegovim životom i djelom posebno nadahnut D. Mojaš, među ostalim dramatizirao je i režirao novelu Sirene (Kazalište Marina Držića, 2003) te mozaik ulomaka iz njegova i djela sestre mu Đene Psyche Pelingrada (Dubrovačke ljetne igre, 2010). Portretirali su ga V. Stretti (1912), T. Krizman (1917), Bukovac (1918), J. Bijelić (1925) i A. Augustinčić (1972). Karikature su mu izradili A. Uvodić (1911), J. Kljaković (1924) i V. Radauš (1970), poprsje i plaketu O. Španiel (1918). O njegovu su životu i djelu snimljeni dokumentarni filmovi (I. Kunčević, 1979; P. Šarčević), održani skupovi u Dubrovniku (1979, 2009) te priređene izložbe u Dubrovniku (1957, 1977, 1979, 2009), Novom Sadu (2007) i Zagrebu (2009).