Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

RADOJEVIĆ, Dino (Dimitrije), redatelj i kazališni pedagog (Stanišić kraj Sombora, 1. I. 1927 — Zagreb, 9. V. 1986). Završio gimnaziju u Beogradu 1946. te polazio ADU u Ljubljani 1947–51. Kao student B. Gavelle zapažen je po režiji Hedde Gabler H. Ibsena i 1951. angažiran kao umjetnički voditelj Prešerenova kazališta u Kranju. Ondje debitirao 1951. postavom Narodnoga poslanika B. Nušića, režirao djela modernističkih dramatičara (I. Cankar, Jakob Ruda, 1951; J. B. Priestley, Otkako postoji raj, 1952; E. O’Neill, Anna Christie, 1952; M. Gorki, Na dnu, 1953) i ambijentalnu predstavu San ivanjske noći W. Shakespearea (1952). Na Gavellin poziv prešao 1953. u Zagrebačko dramsko kazalište (ZDK; od 1970. Dramsko kazalište »Gavella«, DKG) te ondje djelovao do kraja života (zaposlen od 1964); inicijator preimenovanja kazališta, ravnatelj 1971–72. Predavao glumu na zagrebačkoj ADU 1953–71. Redatelj energična, snažna scenskoga izraza, uprizorio je približno 90 dramskih predstava, uglavnom suvremenih svjetskih i hrvatskih autora, od klasika ponajviše Shakespeareovih. Nastojeći ostvariti autentičan kazališni izričaj približavanjem suvremenoj publici – koja, po njem, ne analizira dramski tekst, nego ga želi doživjeti – naglašavao je »‚realnost‘ prikazanog svijeta i ‚punokrvnost‘, tjelesnost likova« (B. Senker, 1984), kako u inscenacijama suvremenih drama tako i djela klasikâ. Ekspresivna, psihološki razrađena igra, dinamična mizanscena i brz ritam obilježja su njegovih režija. U ZDK zapažene su mu režije modernističkih drama Vještice iz Salema (1954) i Sjećanje na dva ponedjeljka (1958) A. Millera te Mačka na vrućem limenom krovu (1956) i Tramvaj zvan žudnja (1960) T. Williamsa. U klasičnom se repertoaru napose istaknuo postavom Sofoklova Kralja Edipa (1963, Nagrada grada Zagreba) minuciozno gradirane scenske napetosti, u kojoj se od patosa monumentalne antičke tragedije odmaknuo i podjelom kora na nekoliko individualnih govornika uključenih u zbivanja. Od Shakespeareovih djela uprizorio je Kralja Leara u zagrebačkom HNK (HNKZ, 1958), Hamleta (ZDK, 1964; Dubrovačke ljetne igre, 1974) te Na Tri kralja ili Kako hoćete (1978, Nagrada »Dubravko Dujšin«), Richarda II (1980) i San ivanjske noći (1984, Nagrada Gavellinih večeri) u DKG. Istančana osjećaja za dinamiku radnje, diskretnim je režijskim rješenjima gradio atmosferu, podcrtavao dijalog i u prvi plan stavljao glumačke izvedbe u komornim predstavama Dugo putovanje u noć (O’Neill, 1958, HNKZ) i Mrtvački ples (A. Strindberg, 1965, ZDK, Nagrada grada Zagreba 1966). Od glumaca je tražio »pojačano osobno sudjelovanje« (B. Violić), ali ih je i znao povezati u koherentan i uigran ansambl. Najuspjelije mu je uprizorenje Kraljeva M. Krleže (1970; Nagrada »Vladimir Nazor«, Nagrada grada Zagreba i Sterijina nagrada 1971, Nagrada Gavellinih večeri 1973). U raskošnoj, dinamičnoj ansambl-predstavi sintezom svih scenskih izražajnih sredstva (dekor, riječ, pokret, glazba, kostimi, rekviziti, rasvjeta) nastojao je ostvariti Krležino totalno kazalište, pronalazeći u kontrapunktiranju ekstatičnoga ludovanja mnoštva (kolo) i iznenadnih stanka (žive slike ili usporeno kretanje glumaca), graje i tišine, svjetla i tame, artikuliranoga govora i kakofonije, realnoga i fantastičnoga, života i smrti adekvatan scenski izraz za dramatičarovu grotesknu viziju sajma kao metafore kaotične zbilje. Predstava je u 12 sezona izvedena 173 puta, a bila je i jedna od najizvođenijih hrvatskih predstava u inozemstvu (Varšava, Pariz, Budimpešta, Lenjingrad i Moskva, Toronto, Cleveland, Chicago, Pittsburgh, Washington i New York, Berlin i Leipzig). Radojević je praizveo suvremena hrvatska djela Minigolf (ZDK, 1968) i Hrvatski Faust (Splitsko ljeto, 1982) S. Šnajdera, Tigar M. Matkovića (1969), Klupko P. Budaka (1971), Đimi odlazi M. Grgića (1975) i Svečana večera u pogrebnom poduzeću I. Brešana (1982) u ZDK/DKG, Pravednik ili Kolo oko stare fontane M. Božića (1961) i Krležin Put u raj (1973) u HNKZ. Istaknuo se režijama kazališta apsurda (L. Pirandello, Šest lica traže autora, 1965, Nagrada grada Zagreba 1966; R. de Obaldia, Vjetar u granama sassafrasa, 1966; R. Vitrac, Viktor ili djeca na vlasti, 1974) i epske drame Život Galilejev B. Brechta (1969) u ZDK te filozofskih dramskih tekstova (O. Bihalji Merin, Nevidljiva kapija, 1957; J.-P. Sartre, Zatočenici Altone, 1962, i Vrag i dobri Bog, 1964) i Hasanaginice M. Ogrizovića (1976) u HNKZ. Njegovo uprizorenje lokaliziranih društvenokritičkih drama za djecu berlinskoga kazališta Grips (R. Hachfeld i V. Ludwig, Štrokoloko i Malapala, 1972; C. Krüger i Ludwig, Maksimilijan Zviždukalo, 1972; Hachfeld, Žburkova djeca, 1973; Ludwig, Mala, Pala, Artur i Truba, 1975, i Cobra i Beba, 1984) označilo je novinu u repertoaru Zagrebačkoga kazališta mladih. Surađivao je i sa Zagrebačkim gradskim kazalištem »Komedija« (Cankar, Sablazan u dolini sv. Florijana, 1961), splitskim HNK (M. Begović, Pustolov pred vratima, 1961; F. Dürrenmatt, Posjeta stare dame, 1962; W. Faulkner, Requiem za iskušenicu, 1962; M. Kundera, Žak fatalist i njegov gospodar, 1981), riječkim Narodnim kazalištem »Ivan Zajc« (P. Achard, Celestina ili Tragikomedija o Kalistu i Melibeji, 1972), dubrovačkim Kazalištem Marina Držića (Brecht, Čovjek je čovjek, 1973) i zagrebačkim Teatrom &TD (M. de Ghelderode, Sunce zalazi, 1974; Krleža i R. Šerbedžija, Krležin obračun s nama, 1975). Na Splitskom ljetu postavio je drame Kaligula A. Camusa (1961) i Fuenteovejuna Lopea de Vege (1971), na Dubrovačkim ljetnim igrama Suca zalamejskoga P. Calderóna de la Barce (1966), a na pozornicama u Celju, Kopru, Mariboru i Novoj Gorici tridesetak predstava (Shakespeare, C. Goldoni, Sofoklo, A. Marodić, Vitrac, R. Hochhuth). Zastupao je angažirano kazalište te se odabirom predstava odn. predložaka nastojao prilagoditi senzibilitetu gledatelja, što je usmjerilo njegov redateljski interes na suvremenu dramsku književnost koja se bavi osjetljivim temama (disfunkcionalni obiteljski i bračni odnosi, licemjerje i pokvarenost društva, alkoholizam, promiskuitet, ludilo, ideološke, vjerske i druge predrasude) i odredilo njegov pristup klasicima, koje nastoji aktualizirati. »Dramsku režiju […] taj neprekidni buntovnik protiv tradicije i svih konvencija, umjetničkih i društvenih, nije shvaćao kao odanu službu pisanoj riječi, nego je u predstave unosio osobne stavove i stanovitu žestinu kojom se naše kazalište dotad nije odlikovalo« (Senker, 1984). Isticao je značenje kazališne institucije u kojoj se prepoznatljiv stil i estetski profil izgrađuju ne samo izborom repertoara nego kontinuiranim zajedničkim radom glumaca, redatelja i drugih suradnika (redovito surađivao sa scenografima D. Turinom, A. Eklom i M. Račićem te kostimografkinjama Jagodom Buić i Jasnom Novak). Svrstava ga se među vodeće redatelje naraštaja nakon Gavelle te, uz G. Para, K. Spaića i Violića, u tzv. zagrebački redateljski kartel. Posmrtno mu je dodijeljena Nagrada »Marul« za prinos kazališnoj umjetnosti 1986. U predvorju »Gavelle« postavljeno mu je poprsje u bronci (M. Blažević, 2006).

LIT.: (O predstavi Mačka na vrućem limenom krovu): Z. Matetić, Vjesnik, 17(1956) 15. V, str. 5. — E. Pivčević, Vjesnik u srijedu, 5(1956) 30. V, str. 6. — (Razgovori): V. V., Vjesnik, 19(1958) 15. VI, str. 9. — M. Grgičević (M. G.), Večernji list, 6(1964) 5. II, str. 7; 12. II, str. 7. — Prolog, 1(1968) 1, str. 21–31; 2, str. 35–49. — J. Kislinger, Večer (Maribor), 24(1968) 15. II, str. 10. — S. Lipovčan, Telegram, 10(1969) 10. I, str. 6, 8. — Dnevnik (Novi Sad), 7(1971) 10. VI, str. 6. — V. Kesić, VUS, 25(1976) 4. IX, str. 29–30. — (O predstavi Kralj Edip): M. Grgičević, Večernji list, 5(1963) 23. III, str. 9. — V. Kurbel, Vjesnik, 24(1963) 23. III, str. 5. — J. Puljizević, Telegram, 4(1963) 29. III, str. 7. — O. Lakićević, Ibid., 6(1965) 26. II, str. 5. — S. Selenić, Borba (Beograd), 30(1965) 10. II, str. 7. — P. Volk, Književne novine (Beograd), 17(1965) 20. II, str. 7. — Repertoar slovenskih gledališč 1867–1967. Ljubljana 1967. — (O predstavi Kraljevo): D. Erceg, Vjesnik, 31(1970) 6. X, str. 7. — D. Gašparović, Prolog, 3(1970) 11, str. 42–46. — J. Puljizević, VUS, 19(1970) 21. X, str. 52. — D. Nenin, Vjesnik, 32(1971) 9. VI, str. 6. — Z. Mrkonjić, Večernji list, 23(1979) 28. XI–2. XII, str. 13. — P. Kvrgić, Stilske vježbe. Zagreb 2004, 125–129. — (O predstavi Put u raj): D. Erceg, Vjesnik, 34(1973) 24. X, str. 7. — D. Foretić, Ibid., 30. X, str. 7. — N. Frndić, Borba, 52(1973) 28. X, str. 8. — M. Grgičević, Večernji list, 17(1973) 29. X, str. 5. — (O predstavi Hamlet): S. Ahmetović, Vjesnik, 35(1974) 18–19. VIII, str. 9. — M. Grgičević, Večernji list, 18(1974) 21. VIII, str. 5. — F. Pašić, Borba, 53(1974) 31. VIII, str. 9. — Z. Mrkonjić: Zaštitni znak skupnosti. Prolog, 8(1976) 28, str. 28–36. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978, 522. — V. Mađarević: Otvorene igre. Zagreb 1978. — (O predstavi Na Tri kralja): N. Frndić, Borba, 57(1978) 23. II, str. 9. — Z. Mrkonjić, Prolog, 10(1978) 36/37, str. 110–113. — J. Puljizević, Večernji list, 22(1978) 22. II, str. 11. — F. Šovagović: Glumčevi zapisi. Zagreb 1979, 33–42. — A. Kudrjavcev: Gledalac sa zadatkom. Zagreb 1983. — B. Senker: Sjene i odjeci. Zagreb 1984. — (O predstavi San ivanjske noći): Lj. Domić, Vjesnik, 45(1984) 20. X, str. 11. — N. Frndić, Borba, 62(1984) 19. X, str. 7. — M. Grgičević, Večernji list, 28(1984) 15. X, str. 8. — (Nekrolozi): Ibid., 30(1986) 9. V, str. 22. — J. Ćirilov, Politika (Beograd), 83(1986) 11. V, str. 12. — N. Frndić, Borba, 64(1986) 13. V, str. 7. — I. Mrduljaš, Scena (Novi Sad), 22(1986) 4, str. 115–116. — J. Puljizević, Večernji list, 30(1986) 10–11. V, str. 4. — Ž. Stublija, Oko, 13(1986) 370, str. 12. — S. Šnajder, Prolog–teorija, tekstovi, 17(1985) 2, str. 5–6. — D. Šošić, Vjesnik, 46(1986) 10. V, str. 11. — (O Nagradi Marul): Danas, 5(1986) 235, str. 41. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — D. Foretić: Antej teatra. U: Portret umjetnika u drami, 1. Zagreb 1995, 93–99. — G. Paro: Amerika i kraj. U: Krležini dani u Osijeku 1995, 2. Osijek—Zagreb 1997, 272–277. — B. Senker: U koga da se uvrgne ovo dijete? U: 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih. Zagreb 2000, 71–76. — D. Foretić: Hrid za slobodu. Dubrovnik 2002. — G. Pandža: Otkriveno spomen-poprsje Dina Radojevića. Vjesnik, 67(2006) 10. V, str. 54. — B. Senker: Bard u Iliriji. Zagreb 2006. — P. Selem: Dodir Talije. Zagreb 2008. — B. Violić: Isprika. Zagreb 2008, 294–354. — B. Senker: O redateljima postgavelijanske generacije – 30 godina poslije. Dani hvarskoga kazališta, 39. Zagreb—Split 2013, 411, 413, 416–417, 422–423, 438–439.
 
Drita Maroshi (2016)