Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

SUPILO, Frano (Fran), političar, novinar i publicist (Cavtat, 30. XI. 1870 — London, 25. IX. 1917). Završio 1885. građansku školu u Dubrovniku (do 1886. polazio tamošnju Nautičku školu) i 1888. Poljodjelsku školu u Gružu, u kojoj je 1889–90. radio kao prefekt, kraće i kao putujući učitelj, poučavajući u okolnim selima suzbijanje peronospore. Politički se oblikovao u duhu pravaške ideje, ali uz utjecaj P. Čingrije. Kao član tajnoga protuaustrijskoga đačkoga društva sudjelovao 1885. s M. Čingrijom u demonstraciji u prigodi posjeta prijestolonasljednika Rudolfa Dubrovniku. U tom je gradu 1891–99. bio »izdavatelj i upravitelj« te 1892–99. odgovorni urednik tjednika Crvena Hrvatska (izdavač do 1901), pokrenutoga radi protuteže koaliciji Srpske stranke i autonomaša koja je osvojila vlast na općinskoj razini 1890. List prvotne naklade oko 1000 primjeraka podupirali su pravaši i narodnjaci te J. J. Strossmayer, a Supilo je u njem mnogobrojnim prilozima, pretežno nepotpisanima, promicao sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te isticao hrvatstvo BiH, kritizirajući dualistički ustroj Monarhije, oportunizam narodnjaka, postupke srpskih političara koji su se protivili hrvatskoj nacionalnoj integraciji te srpsku orijentaciju Crne Gore; premda je pritom odbacivao jugoslavensku ideju, prihvaćao je potrebu za slavenskom suradnjom u Austro-Ugarskoj kao odgovorom na »germansku« premoć. U 1890-ima postao je jednim od vodećih pravaša u južnoj Dalmaciji, zauzimajući se kao pripadnik liberalne skupine, nasuprot onoj oko I. Prodana, za nadstranačko okupljanje u borbi protiv nagodbene podjele hrvatskih zemalja. Nakon što je 1891. pribivao otkrivanju spomenika A. Kačiću Miošiću i gospodarskoj izložbi u Zagrebu, otklon od – kako je držao – besplodnoga radikalizma tamošnjih pristaša A. Starčevića postao je jednim od ključnih obilježja njegova djelovanja, uza suradnju s narodnjacima u dubrovačkom kotaru. Sudionik pravaške skupštine u Sušaku 1892, kao suosnivač dalmatinske Stranke prava postao je 1894. potpredsjednikom njezina Okružnoga odbora za južnu Dalmaciju (do njegova raspuštanja 1896) i članom Središnjega odbora (do 1897), a 1895. i jednim od predstavnika u Središnjem odboru Stranke prava u Hrvatskoj i Slavoniji. Za njezina je raskola te godine podupro maticu (domovinaši), razvivši se u oštra kritičara J. Franka; cijeneći ga isprva kao financijskoga stručnjaka, pa i osuvremenitelja cijeloga pokreta, zaključio je da u novoj ulozi prikriveno surađuje s nositeljima dualizma (poglavito bečkim krugovima), pridonoseći napose njihovim težnjama širenju utjecaja na Balkanu. God. 1895. izabran je za jednoga od upravitelja dubrovačke Hrvatske radničke zadruge, bliske dalmatinskoj Stranci prava. U suradnji s narodnjacima na općinskim izborima u Dubrovniku 1899. nadvladao je autonomaške i srpske kandidate, navlastito Srbe katolike, koji srpsku nacionalnu ideju nisu uspjeli znatnije proširiti izvan pravoslavnoga kruga. Težeći širemu političkomu savezu, otad je postupno mijenjao svoj politički pristup, što je ubrzo dovelo i do formalna raskida sa stranačkom organizacijom, opterećenom unutarnjim previranjima te rasprama o sadržaju starčevićanskoga nauka. Na poziv hrvatskih poduzetnika u Sušaku, potkraj 1899. preuzeo je uređivanje tamošnjega lista Hrvatska sloga (Novi list od 1900, Riečki novi list od 1907). Pod Supilovim vodstvom do 1914, taj se dnevnik prometnuo u jedno od najutjecajnijih modernih nacionalnih glasila, umnogome i zbog tiskovnoga zakona liberalnijega od hrvatsko-slavonskoga. Kao njegov stranački neovisni urednik vodećim je zagrebačkim oporbenjacima sve izraženije predbacivao nesposobnost zajedničkoga nastupa radi nacionalne emancipacije, povezavši se s Naprednom omladinom, a i inozemnim krugovima. Dijeleći shvaćanje o njemačkoj politici kao glavnoj opasnosti za održanje europskoga mira, držao je »Drang nach Osten« prijetnjom za narode jugoistočne Europe te isticao nužnost uspostave »linije obrane od Karpata do Kotora« s »oslonom u slovenskoj braći juga«, pri čem bi se saveznici mogli pridobiti i u svezi s tadašnjom ustavnom krizom u Monarhiji. Odstupivši tako od prijašnjih pravaških gledišta (bezuvjetna osuda nagodbenoga ustroja, srpskoga nacionalizma i iredentizma), promicao je, nasuprot pronjemačkomu bečkomu središtu, pomirljiv odnos s Mađarima, Srbima i Talijanima. Za narodnoga pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji 1903–04. poticao je njegovo širenje na Hrvatsko primorje i Gorski kotar, internacionalizaciju zaoštravanjem prosvjeda te povezivanje hrvatske oporbe, ali bez frankovačkih pravaša. U tom sklopu začeo je s A. Trumbićem i J. Smodlakom politiku »novoga kursa«, promičući nakon dinastijske smjene u Srbiji 1903. »hrvatsko-srpsku slogu«, a uoči potpisivanja Riječke i Zadarske rezolucije 1905. boravio radi dogovora u Budimpešti i Beogradu. Još prije prijateljske je odnose uspostavio s utjecajnom obitelji Ferrero te socijalistima i liberalima u Italiji. Znatnu je ulogu imao kao neformalni prvak Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) od svibnja 1906. do ožujka 1908. Izabran 1906. u Hrvatski sabor u glinskom kotaru (što je bio jedan od pokazatelja uspjele suradnje sa srpskim političarima), potom i u zajednički ugarsko-hrvatski sabor, u okolnostima dolaska HSK na vlast i raspada »mađaronske« Narodne stranke nastojao je voditi praktičnu politiku postupnih probitaka u skladu s ustavnim poretkom – napose Nagodbom iz 1868 – što je dovelo i do unutarnjih sukoba u HSK, a u prijeporima oko izborne reforme zauzimao se za ograničeno pravo glasa, ističući da većina seljaštva nije na dostatnom kulturnom stupnju, pa i da bi opće pravo glasa na vlast dovelo »reakciju i klerikalizam«. Premda je 1900. odobrio zaključke Prvoga hrvatskoga katoličkoga sastanka o udruženom nastupu katolika u javnom životu, protivio se povezivanju vjere s politikom te napadao dio svećenstva da provodeći od 1903. »ultramontski klerikalizam« pokušava ustrojiti katoličku stranku radi pomoći »velikoaustrijskomu« krugu u sprječavanju politike »novoga kursa«. Najsnažnije se sukobljivao s frankovcima, koji su u svojim glasilima 1905. potaknuli tzv. Aferu Argus, iznoseći optužbe utemeljene na navodima Š. Pjerotića o Supilovu primanju novca iz dispozicijskoga fonda srpske vlade (posljedična parnica razriješena je 1906. izvansudskom nagodbom uz Frankovo priznanje da su ocrnjujući navodi neprovjerljivi). Nakon što su zbog željezničke pragmatike 1907. ponovo narušeni hrvatsko-mađarski odnosi, Supilo napušta kompromisnu politiku, iskušavajući i druge taktike. Među ostalim je uoči aneksije BiH izjavio 1907. u Hrvatskom saboru »ako sreća pane, da Bosna ne dođe k nama, bit ćemo svi Hrvati za to, da dođe pod Srbiju«, što je izazvalo oštre prosvjede frankovaca te političkih i vjerskih predstavnika Hrvata u BiH. Izabran 1908. u Sabor u delničko-čabarskom kotaru, novoga bana P. Raucha osudio je zbog apsolutističkih mjera, držeći i da podupiranjem frankovaca potiče sukob s hrvatskim Srbima, a u pokretanju zagrebačkoga tzv. Veleizdajničkoga procesa 1909. vidio je težnju za razbijanjem HSK. Sastavši se u proljeće 1908. u Lovranu i Beču s vođom austrijskih kršćanskih socijalista K. Luegerom, odbio je njegov poziv na suradnju, pa je zbog navodnoga primanja novca od srpske vlade ponovo prozivan na poč. aneksijske krize (1908–09) u bečkim novinama Reichspost i Neue Freie Presse, za koje je u dosluhu s Ministarstvom vanjskih poslova članke razradio povjesničar H. Friedjung. Ustvrdivši da su dokazne isprave krivotvorene, Supilo je s drugim članovima HSK pred porotnim sudom u Beču pokrenuo postupak zbog klevete te nagodbom izborio Friedjungovo povlačenje ključnih tvrdnja, što je u međunarodnoj javnosti odjeknulo kao debakl službene bečke politike. Ipak, prozivan istodobno i kao austrijski te mađarski plaćenik, još za sudskoga postupka istupio je iz HSK, zamjerajući njezinu vodstvu nedostatnu potporu i opću malodušnost, a novomu prvaku S. Pribićeviću ubrzo i »srpski ekskluzivizam« te sporazumaštvo u nagodbenom okviru s mađarskim državnicima i banom N. Tomašićem. U Sabor ponovo izabran 1910. u delničko-čabarskom kotaru, sukobljen i s HSK i s frankovcima, posebice nakon njihova povezivanja s kršćanskim socijalistima, za provedbu je svojih težnja nastojao pridobiti liberalnu mladež, od razočaranih pravaša do jugoslavenskih integralista. Za komesarijata u Hrvatskoj i Slavoniji 1912–13. okupljao je pripadnike nacionalističke omladine i davao im upute za promidžbenu djelatnost, a u prosincu 1913. bečke je studente poticao na osnivanje stranke s radikalnim programom »na stanovištu narodnog jedinstva Hrvata i Srba, prepuštajući braći Slovencima da se ovoj cjelini kao jednome narodu priključe i pretope; u političkom pogledu državnopravna, s odnosnom paralelnom akcijom u Hrvatskoj i Bosni, ovamo sa hrvatskom onamo sa srpskom predvodnom većinom, a budućnost neka ta dva, eventualno i druge pravce zbližuje i spaja; u kulturnom pogledu, slobodoumna i napredna; u socijalnom demokratska«. Nakon austrougarskoga ultimatuma Srbiji u srpnju 1914. otišao je u Veneciju te s Trumbićem, H. Hinkovićem, M. Mičićem i braćom J. i R. Gazzarijem radio na osnivanju protuhabsburške emigrantske organizacije radi stvaranja nove južnoslavenske države, koja je kao Jugoslavenski odbor (JO) u travnju 1915. konstituirana u Parizu. Poduzetan i cijenjen, bio je među najutjecajnijim članovima toga kruga. U rujnu 1914. u Rimu je s Trumbićem sudjelovao u prvim razgovorima s diplomatskim predstavnicima Antante, tumačeći, nasuprot talijanskim zahtjevima, da Gorica, Trst, Istra i Dalmacija pripadaju Slovencima i Hrvatima; u tom je sklopu i Trumbiću preporučio da uporno ističe kako »ne možemo činiti koncesije na račun našeg plemena, nego da tražimo etnografske, to jest nacionalne granice«. Uz posredovanje srbijanske diplomacije u listopadu 1914. u Bordeauxu su ga primili francuski ministar vanjskih poslova T. Delcassé i ruski poslanik A. P. Izvoljski, kojima je približio južnoslavensko pitanje i prijeporne talijanske aspiracije. Nastojanja je potom predstavio u Londonu, gdje se susreo sa starim poznanicima, novinarom H. W. Steedom i povjesničarom R. W. Seton-Watsonom – s izbijanjem rata počeli su mjesto reforme Austro-Ugarske promicati njezin raspad na nacionalne države – a na njihov zagovor neslužbeno ga je primio i predsjednik vlade H. H. Asquith, upoznavši ga s namjerom privlačenja Italije, pri čem bi hrvatske i slovenske težnje došle u drugi plan. Na poč. 1915. u Petrogradu je Rusiju trebao pridobiti za rušenje Austro-Ugarske te ujedinjenje njezinih južnoslavenskih područja i Srbije, no doznavši tijekom susreta s ministrom vanjskih poslova S. D. Sazonovom za Antantinu ponudu Italiji (Londonski ugovor), zaključio je da nasuprot zamislima o sveslavenskoj uzajamnosti ruska diplomacija ponajprije skrbi o interesima pravoslavne Srbije. Zauzimajući se pak za očuvanje hrvatske posebnosti u budućoj zajedničkoj državi, u kojoj bi, uza Srbiju, postojale i Slovenija, BiH te Crna Gora, za boravka u Nišu u veljači 1915. shvatio je da predsjednik srbijanske vlade N. Pašić teži poglavito proširenju svoje države. Takav odnos prema stvaranju nove zajednice te nepovoljni planovi Antante, uključujući britanski prijedlog o poslijeratnom prepuštanju Srbiji BiH, Slavonije, Srijema, Bačke i dijela Dalmacije, naveli su ga da znatniju pozornost posveti zaštiti hrvatskih interesa. U promemoriji upućenoj u rujnu 1915. britanskomu ministru vanjskih poslova E. Greyu ponovio je teze o narodnom jedinstvu i jugoslavenskoj državi, ali i naznačio mogućnost stvaranja neovisne Hrvatske u slučaju daljnje potpore zamislima o proširenoj Srbiji. Nasuprot većini članova JO, koji su izbjegavali sukobe sa srbijanskim političarima ili čak promicali unitarni ustroj buduće države, pa i jedinstven jugoslavenski narod neopterećen povijesnim razlikama, Supilo je počeo ponovo isticati hrvatsku državnopravnu tradiciju te vodeću ulogu Hrvata na jugoistoku Monarhije, upućujući političarima Antante daljnje promemorije o temeljnim hrvatskim zahtjevima. Kao jamstvo ravnopravnosti prema srbijanskoj vladi tako je nastojao držati otvorenim hrvatsko pitanje, predlažući i osnivanje posebnoga Hrvatskoga odbora, što je otklonjeno kako se ne bi dodatno zaoštrili odnosi sa Srbijom. Sam Trumbić uvjetno je prihvaćao njegova stajališta, odlučivši se ipak za stupnjevitu taktiku, pri čem se prvo trebalo izboriti za ujedinjenje svih južnih Slavena, a potom urediti unutarnje odnose, računajući i s naknadnim priklanjanjem ratom oslabljene Srbije jugoslavenskomu okviru. Suočen sa sve izraženijim napetostima u JO, Supilo je iz njega istupio u lipnju 1916, što mu je omogućilo da slobodnije iznosi svoje poglede na buduću jugoslavensku državu, u kojoj bi se uz narodnosnu ravnopravnost očuvala cjelovitost hrvatskoga teritorija. Vijesti o mogućnostima separatnoga mira s Austro-Ugarskom, koji bi značio i njezino održanje, potaknule su ga, međutim, na povratak zamislima o čvršćem povezivanju sa Srbijom u federalnoj Jugoslaviji, opet uz alternativu samostalne hrvatsko-slovenske države mimo Habsburgovaca. Poduprijevši u tim okolnostima donošenje Krfske deklaracije u srpnju 1917, u Londonu je izgladio prethodne nesuglasice s Pašićem, koji mu je – držao je – trebao omogućiti povratak u djelatnu politiku, napose radi postizanja sporazuma s talijanskim političarima, no psihički je obolio i ubrzo umro. Urna s njegovim pepelom prenesena je 1927. uz državne počasti preko Sušaka u Dubrovnik, gdje se čuva u Gradskoj vijećnici. — Političke izjave, dijelovi saborskih govora i polemički osvrti objavljivani su mu do I. svjetskoga rata (ponajviše 1906–10) među ostalim u periodicima Hrvatska, Hrvatska domovina, Narodni list, Pokret, Slobodna riječ, Naše pravice, Pučki list, (Novi) Srbobran, Agramer Tagblatt, Semliner Volksblatt, Srpski odjek (Zemun), Zora (Beč), Zastava (Novi Sad), Narodna sloboda (Kragujevac), u beogradskima Štampa, Samouprava, Politika, Večernje novosti i La Question serbe, 1915. u Pravdi (Beograd), Slobodi (Beograd), Vjesniku (Cetinje) te 1917. u Narodu (Solun). Samostalno su mu tiskani otvoreno pismo izbornicima o postupku u Beču i raskidu s HSK (Proces Friedjung-»Reichspost« i hrvatsko-srbske koalicije. Rijeka 1910, i franc. izd.; ulomci u Materinska riječ, 1910, 129–130), analitičko-memoarski podlistak o nastanku, razvoju i slomu »novoga kursa« Politika u Hrvatskoj (Rijeka 1911, Zagreb 1953; izvadci u Hrvatska sloga, 1923, 44, Novi hrvatski borac, 1923, 1, Slobodni hrvatski borac, 1923, 2, Književna republika, 1924, 3) te posmrtni izbori raznovrsnih tekstova (Pisma i memorandumi. Beograd 1967; Politički spisi. Zagreb 1970; Izabrani politički spisi. Zagreb 2000); oni iz Crvene Hrvatske najopsežnije su prikupljeni u knjizi I. Perića (1996), a dio ih je uvršten u izdanja Pero ili mač – hrvatski politički esej (Zagreb 2001) i Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj (Zagreb 2004). Pretežno povezani s prijepornim unutarnjim ustrojem jugoslavenske države ili njezinim granicama, prijepisi manjih cjelina neobjavljenoga Supilova gradiva (pisma, promemorije i sl.) ili izjava za teže dostupne publikacije tiskani su u almanahu Prosveta (Ženeva 1918) i u periodicima Agramer Tagblatt (1919, 65), Novosti (1919, 65; 1933, 354), Primorske novine (1919, 6), Riječ Srba–Hrvata–Slovenaca (1919, 107; Riječ, 1928, 1), Samouprava (1919, 44), Hrvatska riječ (1921, 59), Hrvatski glas (1921, 66), Obzor (1922, 11 i 47), Hrvatska (1923, 5), Hrvatski borac (1923, 5), Pokret (1923, 77), Nova Evropa (1926, 11), Novi list (1926, 295; 1929, 29), Dubrovački list (1927, 45), Hrvatski narodni glas (1928, 2), Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike (1935, 13; 1937, 26), Novo doba (1937, 224), Pravda (1937, 11 746), Svijet (New York 1937, 9578–9579) i Novi student (1939, 3), u knjigama F. Šišića (1920) i A. Mandića (1956) te drugim zbirkama dokumenata. Korespondencija s obitelji Ferrero objavljena mu je u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1957, 4; 1962, 1–2; oboje i kao p. o.), u Arhivskom vjesniku ona iz doba I. svjetskoga rata (1958–59) odn. 1891–1914 (1963) te po pismo I. K. Tkalčiću i T. Smičiklasu (2011). Potpisivao se i inicijalima. Znatniji dijelovi rukopisne ostavštine, pretežno korespondencije, čuvaju mu se u Arhivu HAZU (fond JO), Sveučilišnoj knjižnici u Splitu (Trumbićev fond) i DA u Dubrovniku (fond obitelji Čingrija) te u NSK i HDA (ostavština V. Spinčića). — Poštansku marku Supilu u čast izdala je SFRJ (1970), poprsja u bronci podignuta su mu u Rijeci (J. Čikoš Sesija, 1970; danas pred sjedištem Novoga lista, Zvonimirova ul., kbr. 20a) i Cavtatu (K. Angeli Radovani, 1989; uklonjeno 1992, ponovo otkriveno 2000, kad mu je uza skup u organizaciji MH na rodnu kuću postavljena spomen-ploča) te u zgradi Hrvatskoga sabora (Š. Vulas, 1998), a kiparski su ga prikazali i T. Ivančević (1937) te V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, Gliptoteka HAZU). Posvećen mu je broj časopisa Kamov (1970, 8–9), tematski blokovi u Dubrovniku (1970, 4; 1991, 2; 2001, 4), Dubrovačkim horizontima (1970, 5), Kolu (1998, 4) i Vijencu (2000, 178). Dokumentarne filmove o njem snimili su 2009. B. Modrić (Frano Supilo – povijest jedne iluzije) i Ž. Senečić (Pustite me na slobodu). Do 1914. Supilo je više puta bio predmet satire političkih neistomišljenika – Z. Vukelić oborio se na nj rugalicama Oberban i Košut (Hrvatsko pravo, 1906, 3231) te Milijun (Hrvatsko pravo, 1911, 4574), a šaljive epigrame posvetili su mu A. G. Matoš (Hrvatska sloboda, 1910, 11; 1911, 17), S. Parmačević (Hrvatski pokret, 1911, 258), T. Ujević (Stekliš, 1911, 1) i K. Kovačić (Koprive, 1914, 13). Nakon 1918. krug oko časopisa Nova Evropa isticao je njegovo shvaćanje narodnoga jedinstva i jugoslavenstva kao izraz hrvatskoga domoljublja, M. Krleža obrađivao ga je kao moralno besprijekorna pojedinca suočena sa zakulisnim političkim igrama, pa i kao oličenje tragične hrvatske povijesti (Noćni razgovor sa Franom Supilom. Hrvat, 1924, 1443; Slom Frana Supila. Književnik, 1928, 2). Na tom tragu J. Horvat tematizirao ga je u romansiranoj biografiji Supilo – život jednoga hrvatskog političara (Zagreb 1938), D. Ivin u drami Tko je protiv Supila (Forum, 1987, 1–2), V. Bogišić u radiodrami Posljednji vitez hrvatskoga državnoga prava (Hrvatski radio, 1999), prigodnicama su se javili J. Carić i R. Katalinić Jeretov (Dubrovački list, 1927, 45), najposlije i J. Pupačić pjesmom Sa Supilom u Londonu (Kamov, 1970, 8–9). — Premda se prosuditelji razilaze u vrjednovanju pojedinih faza Supilova djelovanja, glavnina ga cijeni kao iznimno sposobna političara, novinara i publicista, pripravna na stvaralačku potragu za novim, makar i neizvjesnim rješenjima u tegobnim nastojanjima oko hrvatske nacionalne emancipacije.

LIT.: Abgeordneter Supilo in Wien. Agramer Tagblatt, 23(1908) 80, str. 1. — Bečka parnica. Hrvatsko pravo, 15(1909) 4214, str. 1. — Spljet za Supila i koaliciju. Obzor, 50(1909) 350, str. 2–3. — Supilo izlupan. Hrvatski glas, 1(1909) 31, str. 3. — T. Čargonja: Tko je zaveden? Rieka 1909. — M. Starčević: Frano Supilo i dr. Josip Frank. Hrvatska sloboda, 2(1909) 13, str. 1. — Supilo u Pragu. Srbobran, 27(1910) 247, str. 1. — Supilovština u Hrvatskoj. Ustavnost, 3(1910) 3, str. 1. — Supilova konferencija pred hrvatskom, srbskom i slovenačkom omladinom. Riečki novi list, 7(1913) 294, str. 1. — Supilovo djelovanje u Italiji. Hrvatska riječ, 1(1916) 100, str. 3. — (Nekrolozi): Hrvatska država, 1(1917) 23, str. 2. — Hrvatska njiva, 1(1917) 31, str. 553–554. — Jugoslovenska država (Antofagasta), 2(1917) 101, str. 2. — Narodni list, 56(1917) 79, str. 1. — Slovenski jug (Odesa), 2(1917) 38, str. 2–3. — The Southern Slav Bulletin (London), 1917, 34, str. 1. — J. Bendoni: Frano Supilo. Cavtat 1919. — F. Šišić: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919. Zagreb 1920. — A. Trumbić: Frano Supilo. Jutarnji list, 10(1921) 3479, str. 2; 3481, str. 3. — S. Protić: Franjo Supilo i naše ujedinjenje. Radikal (Beograd), 2(1922) 72, str. 3–4. — H. Hinković: Frano Supilo u emigraciji. Primorski novi list, 1(1923) 144, str. 2. — M. Paulová: Jugoslavenski odbor. Zagreb 1925. — J. Banjanin: Supilo i Riječka rezolucija. Nova Evropa, 1926, XIV/11, str. 371–376. — Dubrovnik Franu Supilu. Dubrovački list, 4(1927) 45, str. 2–3. — V. Nazor: Sušak pred pepelom Frana Supila. Novi list, 4(1927) 101, str. 1. — Đ. Šurmin: Uspomeni Frana Supila. Vijenac, 5(1927) VII/20–21, str. 526–528. — A. Trumbić: Supilo i Sazonov. Hrvat, 8(1927) 2395, str. 5. — S. Bulić: Sjećanja na Frana Supila kao učenika i prefekta bivše poljodjelske škole u Gružu. Novo doba, 11(1928) 110, str. 2. — M. Čingrija: Pepeo Frana Supila u Dubrovniku. Ibid., 2, str. 3. — V. Vilder: Udes velike glave u malenom narodu. Riječ, 24(1928) 1, str. 3. — C. Loiseau: Frano Supilo u Rimu. Obzor, 70(1929) 14, str. 2–3. — I. Malinar: Zašto nije uspio Fran Supilo? Hrvatska obrana, 26(1930) 50, str. 2. — M. Radošević: Frano Supilo – politička studija. Zagreb 1930. — M. Mažić: Historijat Novoga lista. Novi list, 2(1933) 477/478, str. 4; 480, str. 4; 481, str. 2. — V. Car Emin: Kralj i Supilo. Novosti, 28(1934) 353, str. 5. — M. Bartulica: Nacionalni i politički rad Frana Supila. Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike, 2(1935) IV/13, str. 396–399. — G. Ferrero: Uspomene na Supila. Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 5. — K. Bego: Frano Supilo. Njegova borba za slobodu Hrvatske. Novo doba, 20(1937) 227, str. 2; 228, str. 2; 230, str. 2. — R. W. Seton-Watson: Frano Supilo. Obzor, 77(1937) 220, str. 2. — J. Gjonović: O 30-godišnjici Friedjungova procesa. Novo doba, 22(1939) 84, str. 33–34. — A. Wenzelides: Frano Supilo. Ispravci biografije na temelju Trumbićevih zapamćenja. Obzor, 79(1939) 252, str. 1–2 . — A. Krespi: Uspomene na Supila. Spremnost, 3(1944) 143, str. 7; 144, str. 7; 145, str. 7; 146, str. 3; 147, str. 7; 148, str. 7. — M. Nehajev: Političke silhuete. Zagreb 1945, 45–74. — V. Bogdanov: O životu i radu Frana Supila. U: Politika u Hrvatskoj. Zagreb 1953, 7–109. — M. Gross: Frano Supilo, Politika u Hrvatskoj. Historijski zbornik, 7(1954) 1/4, str. 227–228. — A. Mandić: Fragmenti za historiju ujedinjenja. Zagreb 1956. — M. Pavlović: Beleške o Franu Supilu. Riječka revija, 5(1956) 5, str. 263–266. — I. Meštrović: Uspomene na Frana Supila. Hrvatska revija (Buenos Aires), 7(1957) 4, str. 317–334. — B. Radica: Supilova pisma Ferrerovima. Ibid., str. 365–405. — M. Gross: Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906–1907. Beograd 1960. — M. Marjanović: Londonski ugovor iz godine 1915. Zagreb 1960. — J. Horvat: Frano Supilo. Beograd 1961. — D. Šepić: Supilo diplomat. Zagreb 1961. — H. Sirotković: Pravni i politički aspekti procesa »Reichspost« – Friedjung. Starine, 1962, 52, str. 49–183. — R. Petrović: Frano Supilo u Dubrovniku. Dubrovnik, 6(1963) 3/4, str. 22–32. — Jugoslavenski odbor u Londonu. Zagreb 1966. — M. Krleža: Odlomci romansirane biografije Frana Supila. Forum, 6(1967) 5/6, str. 549–575. — I. Ribar: Frano Supilo. O pedesetogodišnjici smrti. Zadarska revija, 16(1967) 5, str. 345–351. — M. Kapović: Prenos urne s pepelom Frana Supila u Dubrovnik. Dubrovnik, 11(1968) 2, str. 63–72. — H. Sirotković: Nacrt Frana Supila o federativnom uređenju državne zajednice jugoslavenskih naroda. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 18(1968) 3/4, str. 345–351. — D. Šepić: Hrvatska u koncepcijama Frana Supila o ujedinjenju. Forum, 7(1968) 2/3, str. 343–381. — M. Gross: Supilo na Rijeci. Dometi, 3(1970) 3/4, str. 79–88. — S. Lipovčan: (Bibliografija radova o Supilu). Kamov, 1(1970) 8/9, str. 26–27. — H. Sirotković: Politički lik Frana Supila. Encyclopaedia moderna, 5(1970) 14, str. 15–25. — N. Stančić: Frano Supilo (1870–1917). Nastava povijesti, 1970–71, 2, str. 35–45. — P. Strčić: Kako se i što o Supilu pisalo. Kamov, 1(1970) 8/9, str. 17–18, 23–25. — J. Szekeres: Regesti spisa Kraljevskog gubernija o Franu Supilu, Novom listu i Riječkom novom listu u spisima Kr. riječke gubernije (1900–1916). Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 15(1970) str. 385–410. — D. Šepić: Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914–1918. Zagreb 1970. — Isti: Borba Frana Supila za ujedinjenje i ravnopravnost jugoslavenskih naroda (1914–1917). Dubrovački horizonti, 2(1970) 5, str. 16–24. — K. Milutinović: Politički profil Frana Supila. Pogledi, 2(1971) 7, str. 115–148. — T. Ganza-Aras: Frano Supilo u svjetlu najnovijih istraživanja. Historijski zbornik, 25–26(1972–73) str. 387–406. — B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 1–2. Zagreb 1972–1973. — R. Lovrenčić: Geneza politike »novog kursa«. Zagreb 1972. — Isti: Ekonomska problematika u Supilovu Novom listu 1906–1914. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1974, 6, str. 129–272. — R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni, 1–2. Zagreb—London 1976. — H. Seton-Watson i C. Seton-Watson: The Making of a New Europe. Seattle 1981. — I. Kršnjavi: Zapisci, 1–2. Zagreb 1986. — I. Petrinović: Politička misao Frana Supila. Split 1988. — G. Schödl: »Kroato-serbische Koalition« und Habsburgermonarchie. Südost-Forschungen (München), 49(1990) str. 227–241. — T. Ganza-Aras: Politika »novog kursa« dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića. Split 1992. — M. Čop: Novi list protiv tuđinske odnarođivačke odgojne politike u Rijeci od 1900. do 1914. godine. Rijeka, 1(1994) 2, str. 203–218. — I. Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Zagreb 1995. — D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995. — S. Obad: Pouke i poruke Supilove Crvene Hrvatske. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 37(1995) str. 771–778. — L. Kardum: Supilo i hrvatsko-srpski odnosi. Politička misao, 33(1996) 2/3, str. 254–280. — J. Krišto: Dvije hrvatske politike – Frano Supilo i Josip Frank prema »novom kursu«. U: Spomenica Ljube Bobana. Zagreb 1996, 237–244. — I. Perić: Mladi Supilo. Zagreb 1996. — I. Kovačić: Branili su Hrvatsku. Rijeka 1997. — M. Strecha: Katoličko hrvatstvo. Zagreb 1997. — N. Bašić: Jezična sastavnica u politici Frana Supila. Kolo, 8(1998) 4, str. 262–298. — (I. Savić): Supilovi novinski prinosi (bibliografija). Ibid., str. 343–386. — V. Visković (Vel. V.): Supilo, Frano. Krležijana, 2. Zagreb 1999. — Z. Zima: Frano Supilo ili panika Kroatenlagera. Cicero, 2(1999) 7, str. 85–87. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — I. Petrinović: Politički život i nazori Frana Supila. U: Izabrani politički spisi. Zagreb 2000, 9–54. — D. Šilović Karić: Frano Supilo (1870–1917). U: Liberalna misao u Hrvatskoj. Zagreb 2000, 165–184. — S. Ćosić: Nacija u stranačkim ideologijama – primjer Dubrovnika potkraj 19. stoljeća. U: Dijalog povjesničara – istoričara, 3. Zagreb 2001, 51–65. — L. Paljetak: Lik Frana Supila u hrvatskoj književnosti. Dubrovnik, 12(2001) 4, str. 31–58. — S. Lipovčan: Stoljeće povjestica. Zagreb 2006. — V. Bogišić: Posljednji Supilo. Hrvatska revija, 7(2007) 4, str. 50–54. — I. Žic: Povijest jedne iluzije. Sušačka revija, 15(2007) 58/59, str. 23–31. — J. Krišto: Sukobi Franka i Supila i problematično historiografsko nasljeđe o njima. Kroatologija, 2(2011) 1, str. 79–94. — S. Matković: Izabrani portreti pravaša. Zagreb 2011. — Isti: Supilo, historiografija i pravaštvo. Zbornik Nikše Stančića. Zagreb 2011, 231–244. — F. Deranja: Utemeljenje nagrade »Frano Supilo«. Novi list, 69(2015) 7. XI, str. 56.
 
Stjepan Matković (2016)