Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MARINKOVIĆ, Ranko, književnik (Vis, 22. II. 1913 — Zagreb, 28. I. 2001). Gimnaziju polazio u Splitu i Zagrebu, gdje je 1932. maturirao te na Filozofskom fakultetu 1939. završio studij pedagogije s psihologijom, filozofije i povijesti. U Zagrebu do 1941. bio gimnazijski nastavnik. Mobiliziran u vojsku Kraljevine Jugoslavije, otpušten iz zdravstvenih razloga, nakon uspostave NDH boravio u Splitu i na Visu, gdje su ga talijanske okupacijske vlasti uhitile u proljeće 1943. te internirale u logor Ferramonti kraj Cosenze. Nakon kapitulacije Italije u kolovozu 1943. prebacio se u Bari, potom u logor u El Shattu, gdje je u Centralnom odboru zbjega iz Jugoslavije bio član Prosvjetno-propagandnoga odjela (među ostalim ustrojio šestotjedni glumački tečaj) te pročelnik Kulturno-informativnoga odjela. Nastanivši se 1945. u Zagrebu, kratko bio referent u Ministarstvu prosvjete te načelnik Književnoga odjela u Nakladnom zavodu Hrvatske, 1946–50. ravnatelj Drame HNK. S B. Gavellom i D. Ivaniševićem 1950. utemeljio Akademiju za kazališnu umjetnost (poslije ADU), na kojoj je od 1950. docent, od 1961. izvanredni i od 1968. do umirovljenja 1983. redoviti profesor dramaturgije. Dopisni član SANU od 1968, član izvan radnoga sastava od 1976 (preveden u inozemnoga člana 1998), redoviti član JAZU (HAZU) od 1983. U Upravni odbor MH biran 1953, 1968, 1970. i 1990. Kao kandidat HDZ bio vijećnik zagrebačke Gradske skupštine u dvama mandatima 1996–2000. — Pjesmama, kraćim prozama, književnim i filmskim kritikama te prinosima filozofske tematike javljao se 1931–38. u periodicima Mladost, Učiteljski podmladak (Užice), Danica, Južni pregled (Skoplje), Književni horizonti, Učiteljska riječ, Filmski svijet, Nova riječ, Ars 37 i Politika (Beograd); s I. Dončevićem pokrenuo je 1935. i do 1936. uređivao književnu reviju Dani i ljudi, a zastupljen je i u Hrvatskom književnom zborniku (Zagreb 1940). Afirmirao se kazališnim kritikama u Novostima (1939–41), novelama u Pečatu (Hiljadu i jedna noć, 1939, 5–6; Sunčana je Dalmacija, 1939, 10–12; Balonjeri pod balkonom, 1940, 13–15) te dramskom groteskom Albatros, praizvedenom u zagrebačkom HNK 1939 (redatelj F. Delak, scenograf Lj. Babić). U El Shattu je s M. Franičevićem, V. Kalebom i Š. Vučetićem uređivao glasilo Naš list (u svezi s tečajem napisao programatski članak Glumačku djelatnost treba učiti, 1944, 32), surađujući i u izdanjima Kronika zbjega (odgovorni urednik 1945), Prosvjeta i Omladinska riječ. Nakon II. svjetskoga rata tekstovi su mu među ostalim objavljivani u periodicima Naprijed (1945–46), Republika (1945–50, 1952–53), Slobodna Dalmacija (1945), Hrvatsko kolo (1949–50, 1952), Filmska revija (1951), Almanah Saveza književnika Jugoslavije (1952–53, 1955, 1958–59), Narodni list (1952), Svedočanstva (Beograd 1952), Književnost (Beograd 1953), NIN (Beograd 1953–55, 1959, 1964, 1966), Politika (1953–54, 1962, 1964, 1988), Zagrebački tjednik (1953), Književne novine (Beograd 1954), Vjesnik u srijedu (1955–56), Borba (1956), Telegram (1961–62), Forum (1988, 1990), Odjek (1988, 1990), Mosorska vila (1991), Most (1992, 1995, 2012), Erasmus (1993), Hrvatska obzorja (1993), Hrvatsko slovo (1995) i Mogućnosti (2009). Ranim novelama i groteskom Albatros, napose u njoj predstavljenim likom Ciprijana Tamburlinca, tipskoga intelektualca, konfliktnoga, neuravnoteženoga dekadenta, Marinković je navijestio svoje trajne književne preokupacije – otočnu provinciju 1930-ih i prve pol. 1940-ih kao pozornicu ljudskih drama i složen splet lokalnih likova i motiva, određen čvrstim društvenim konvencijama i uglavnom neuspjelim pokušajima njihova egzistencijalnoga nadrastanja; ti su mu ostvaraji, s drugim kraćim tekstovima, prikupljeni u zbirci Proze (1948; Nagrada Komiteta za kulturu vlade FNRJ), a novele Cvrčci i bubnjevi (preradba novele Sunčana je Dalmacija), Pospana kronika/Sanjiva kronika, Poniženje Sokrata i Balkon (posljednje dvije proizišle iz Balonjera pod balkonom) te Ni braća ni rođaci tiskane su i u manjoj zbirci Pod balkonima (1953). Sveznajući, naoko nepristran pripovjedač, usredotočen na malomještanske prizore i dijalektnim izričajem karakterizirane dijaloge osebujnih, ironično osjenčanih tipskih likova svećenika, građana i pučana, marginalaca i intelektualaca, koji se nastoje izdvojiti iz okoline, prisutan je i u središnjoj njegovoj zbirci Ruke (1953) – s novelama Mrtve duše (genitiv singulara) (preradba Hiljadu i jedne noći), Karneval, Suknja, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Ruke i Zagrljaj – no već u njezinoj ishodišnoj redakciji razvidan je pomak u očištu pripovjedača, koji mjestimice pripovijeda i u prvom licu, nadovezujući se na djelovanje likova, pa se unutarnji monolozi i slobodni neupravni govor preklapaju s njegovim glasom, čime se narušava iluzija neutralna opisivanja. U drugoj redakciji zbirke (1962) – s novelama Samotni život tvoj (preradba Cvrčaka i bubnjeva), Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda fon Reltih, Ruke i Zagrljaj – takvi su metanarativni komentari još izraženiji, posebice u prvoj i završnoj noveli, postavši prepoznatljivim obilježjem i dramskoga i proznoga Marinkovićeva opusa, u kojem se na tragu francuskoga novoga romana gubi postojanost pripovjedačeva identiteta, a uslojavaju ga i mnogobrojna citatna i intertekstualna mjesta, zajedno pridonoseći propitivanju podvojenosti autorskoga glasa između impersonalne naravi umjetnosti i njezine nužne instrumentalizacije te uopće odnosa između književnoga pisma i zbilje. U tom sklopu i motiv ruku metatekstualnoga je podrijetla, metafora općeljudske, ali i autorske odgovornosti za vlastita djela, pri čem tjelesna fragmentiranost postaje metaforom stvaranja odn. razaranja te krajnjom mjerom čovječnosti, kako ju je razradio i u eseju Traktat o ruci (Rad JAZU, 1986, 419). Osim čestim preradbama nekih zarana antologijskih novela, zaokupljenost mogućnostima prozne kompozicije i strukture očitovala se i u njihovu nestalnom grupiranju – uz poneku novu, u raznoliko naslovljivanim autorskim ili autoriziranim zbirnim izdanjima poput Poniženje Sokrata (1959), Karneval i druge pripovijetke (1964), Novele (1966) i Zagrljaj i druge novele (Beograd 1968) udio novela prvotno objavljenih u Prozama uglavnom se smanjivao u korist onih iz Ruku, u treću redakciju kojih je (1974) opet uvršten Karneval, neke su objavljivane i samostalno (Ni braća ni rođaci. Zagreb 1949; Oko Božje. Zagreb 1949) ili u dvojnim izdanjima (Koštane zvijezde. Sarajevo 1961; sadržava i Poniženje Sokrata), a uz dodatak Karnevala novele nastale mimo Ruku najposlije su opet skupljene u zbirkama Pod balkonom (Sabrana djela, 1982) i Pod balkonima (Sabrana djela, 1988). U knjizi eseja i kritika o drami, kazalištu i filmu Geste i grimase (1951), uz uvodni programatski esej Mnogo vike ni za što (inačica teksta O teoriji i praksi građanske dramaturgije. Hrvatsko kolo, 1949, 2–3), posvećen razumijevanju genija W. Shakespearea, nadahnutošću se izdvajaju esej Večeras improviziramo (izvorno Demon analize. Novosti, 1941, 59) o L. Pirandellu, s kojim ga povezuju mnoga poetička rješenja, napose u sferi dramskoga humorizma, te esej O mehanici i poetici filma (izvorno O mehanici i poeziji filma. Filmska revija, 1951, 1). Njegov dramski mirakul Glorija (Književnost, 1955, 7–10, samostalno 1956; praizvedbe 1955. u Slovenskom narodnom kazalištu u Celju u režiji A. Hienga i u zagrebačkom HNK u režiji B. Stupice; praizvedba preradbe 1970. u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« u režiji B. Violića), isprva tumačen kao antiklerikalni pamflet, ali i kao izraz prikrivena prkosa totalitarnomu režimu, jedan je od najuspjelijih i najsloženijih tekstova hrvatskoga dramskoga kanona nakon 1945. Premda je većina likova preuzeta iz autorovih proza te podjednako smještena u skučeno provincijsko ozračje, od ostatka opusa izdvaja se ženskim protagonistom tajanstvena podrijetla, stranim »domaćoj« okolini, sjedinjujući pritom konvencije srednjovjekovnoga liturgijskoga kazališta, pigmalionski motiv te cirkusko histrionstvo, uz aktualizaciju središnjih filozofskih prijepora u pol. XX. st., posebice onih oko mita o identitetu i cjelovitosti subjekta. Smještajući radnju u imaginarno totalitarno kraljevstvo, u dramskom vodvilju Politeia ili Inspektorove spletke (Tri drame, 1977; te godine praizvedba u zagrebačkom HNK u režiji K. Spaića) Marinković je u duhu političke farse varirao provodni motiv iz Glorije – položaj glumca koji preuzima ulogu, ovdje ulogu kralja, što je intertekstualni spoj s motivom glumca kralja u Shakespearea, uporabljen i u sotiji Pustinja (Sabrana djela, 1982; praizvedba te godine u zagrebačkom HNK u režiji M. Carića). Nadovezujući se na europsku tradiciju teatra u teatru, u tom svojem posljednjem dramskom tekstu tematizirao je podvojenost između glumčeva identiteta na pozornici i u svagdašnjem životu te – upućujući na varljivu granicu zbilje i kazališne opsjene – pokazao nesumjerljivost književne fikcije sa zahtjevom referencijalne istinitosti. Složeno komponirana, žanrovski hibridna, premrežena citatima i literarnim reminiscencijama, metateatarska Pustinja dubinski propituje dvojnost između ontološkoga i etičkoga statusa umjetnosti te njezinu sudbinu u svijetu zbiljske nužnosti, u kojem je i realistički diskurs takav samo naivnomu primatelju, nesvjesnu prožimanja tekstualnih, kazališnih i stvarnosnih svjetova, koji – unutar njihova postmodernističkoga supostavljanja – postaju tek pitanjem proizvodnje i recepcije, kako umjetnosti tako i svih diskurzivnih tvorevina. Iluzionizam književne i kazališne umjetnosti te njihova društvena uvjetovanost središnje su teme i Marinkovićeve esejistike. Karakterističan eruditski uvid u svjetsku književnu, kazališnu i filmsku baštinu te formalističke i strukturalističke teorije očitovao je u zbirci eseja Nevesele oči klauna (1986), dijelom pretiskanih iz Gesta i grimasa te dopunjenih njegovim intervjuima. Premda bez izričitih programatskih iskaza i sustavnijega kritičkoga aparata, uz naglašenu višeznačnost pa i ludičnost kazivanja, u njoj prikupljeni tekstovi prvorazredan su vodič za razumijevanje Marinkovićeve poetike te izvorni prinos domaćoj teoriji kazališta i glume. Najviši njegov domet, a i najznatniji udio hrvatske književnosti u europskom pripovjednom modernizmu roman je Kiklop (1965; nagrade »Vladimir Nazor«, »Ivan Goran Kovačić«, grada Zagreba i časopisa NIN), u kojem se oskudnom fabulom prati sudbina kazališnoga kritičara Melkiora Tresića u Zagrebu 1940–41, u ozračju gradske vreve i okupljališta boemskih intelektualaca, u društvu kojih pokušava rekreirati svoj rasuti identitet. U strahu od mobilizacije, koji tumači kao znak lomljivosti osobnoga integriteta, on zapada u opsesiju tjelesnom težinom, nastojeći smršavjeti kako bi se oslobodio vojne obveze. Motivika hranjenja i tjelesnoga komadanja postupno posve zaokupljaju njegovu imaginaciju, u kojoj dominira čudovišni homerski kiklop Polifem. Kanibalizam se pritom premeće u metaforu ratnoga stradanja, no tijek Tresićeve svijesti sugerira da je riječ i o njegovu osobnom svojstvu, jer je samoizgladnjivanjem, požurujući vlastitu smrt, razvio fatalno iskrivljenu predodžbu o sebi i o okolini. I u drugim likovima, također vrlo složene pripovjedne i psihološke konfiguracije, kritika je prepoznavala Marinkovićevo zbiljsko okruženje (boem Ugo donekle je podudaran s prijateljem iz mladosti V. Vidom, a autodestruktivni novinar i alkoholik Maestro s T. Ujevićem). Unovačen, Tresić glumeći ludilo završava na psihijatrijskom odjelu te biva otpušten iz vojske, u koju se međutim ubrzo dragovoljno javlja, dezorijentiran i u želji da opravda kolebljivost vlastite egzistencije. Ne ostvarivši naum, u okolnostima općega rasula skončava četveronoške u travi, osluškujući zveket oružja u daljini, dok mu oko zatvara kukac, metonimija za kiklopsku neman. Srodno romanesknim likovima F. M. Dostojevskoga i J. Joycea, Tresić je hrvatski prototip vječnoga lutalice koji, uvjeren da se snalazi u naoko poznatu urbanom prostoru, ne uviđa da je to tek projekcija njegove psihe. Na razini sižea središnja je tema romana moralno sazrijevanje intelektualca ustrašena ratnom opasnošću, no dubinska mu je misao vodilja nemogućnost razlučivanja »sebe« od »drugih« te unutarnjega i vanjskoga očišta, koja je, potvrdivši se kao stalna Marinkovićeva zaokupljenost, u Kiklopu ostvarena najdosljednije (u nj su uklopljene novele Mrtve duše i U znaku vage). Razvijajući metanarativne komentare iz novela Samotni život tvoj i Zagrljaj, roman Zajednička kupka (1980) pripovijedanjem o pripovijedanju na svoj način tematizira povijest vlastite književne vrste. Sastavljen je od navodno istinitih te izmišljenih međusobno prepletenih priča, koje jedan lik pripovijeda drugomu u nazočnosti trećega kao šutljivoga svjedoka, pri čem pripovjedač tvrdi da posrijedi nije roman, nego pisano izvješće toga svjedoka. Učinak je nemoć pred nebrojenim mogućnostima pripovijedanja, koje onemogućuju razlikovanje istine i izmišljaja, pa se čitatelju prepušta da se sam nosi s varljivošću referencijalne iluzije te dvojbenom etičnošću tako konstruirana književnoga djela, sadržaj kojega je, zbog podređenosti višestrukomu umnažanju pripovjednih razina, posve ovisan o tekstualnom uobličivanju. Posljednje djelo, »roman fuga« Never more (1993; Nagrada »Ivan Goran Kovačić«), naslovljeno u citatnom odnosu prema Gavranu E. A. Poea, kompleksan je splet pripovjednih strategija i tehnika, uperen protiv lakoće i čitkosti suvremene proze te njezine izvanestetske »uporabljivosti«. Transmedijalnim žanrovskim određenjem aludira se na opetovani bijeg od zbilje i odgovornosti (poveznica s Kiklopom) te čitatelju daje naputak o nemogućnosti pronicanja u jasno značenje teksta, sadržaj kojega mu neprestance izmiče. Slično kao i autor, njegov protagonist za II. svjetskoga rata odlazi iz Zagreba u Split te u Vis, iznoseći putne dojmove prožete uspomenama. Bez glavne teme, roman demonstrira načelo iterabilnosti završetka u književnom tekstu i njegovu ovisnost o čitateljevu izboru. Marinković je napisao i scenarij za film Goli čovjek O. Gluščevića (1968), tekstove za grafičke mape M. Trebotića (Sjećanja. Zagreb 1984) i I. Lovrenčića (Čipka bijela. Zagreb 1995) te uredio antologiju Partizanska pozornica (Zagreb 1946) i priredio Voltaireovo djelo Candide ili Optimizam (Zagreb 1947). — Njegovi su prozni i dramski subjekti redovito izloženi nesmiljenoj represiji iz središta društvene moći, u nemogućoj potrazi za moralnim samoispunjenjem. Alternativa je njihovoj poraženoj ljudskosti njezina fikcijska realizacija umjetničkom riječju, koja – iako kroza svoju društvenu instrumentaliziranost i sama trpi nasilje – ostaje jedina mogućnost idealne slobode. U razmjerno neveliku opusu glavnina mu je tekstova kanonskoga značenja i pripada vrhu hrvatskoga proznoga i dramskoga modernizma druge pol. XX. st. Više su mu puta objavljena sabrana (1982, 1988, 2008–2009) i izabrana djela (1981, 2002–2004) te kraći izbori (Tri drame, 1977; U znaku vage. Zagreb 1995; Izbor iz djela. Vinkovci 2000). Svih mu je 14 pjesama pretiskano u zborniku Komparativna povijest hrvatske književnosti (2004), proizišlu iz posvećenoga mu skupa u organizaciji Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta 2003, a tri eseja o Ujeviću u Republici (2004, 11). Djela su mu uvrštena u većinu izbora novije hrvatske drame, proze i kritike, napose u zagrebačka izdanja Antologija hrvatske drame, 3 (1988), Obasjani svjetionik (1990), Iz novije hrvatske proze (1995), Antologija hrvatske novele (1997), Suvremena hrvatska novela (1997), Hrestomatija novije hrvatske drame, 1–2 (2000–2001), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski pripovjedači (2001), Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, 1 (2002), u Hrvatsku kazališnu kritiku (Split 2010) te u zbornik Ante Babaja (Zagreb 2002), a cjelovito su ili u odlomcima prevedena na mnoge europske jezike, među ostalim na češki, engleski, francuski, mađarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, španjolski i talijanski. Kiklop je praizveden 1976. u zagrebačkom HNK (u Spaićevoj adaptaciji i režiji), a istoimeni film (1982) i TV seriju (1983) režirao je A. Vrdoljak, koji je prema motivima iz zbirke Ruke snimio i film Karneval, Anđeo i Prah (1990) te TV seriju Zagrljaj (1993). U zagrebačkom HNK praizvedena je 1989. i Zajednička kupka (adaptacija i režija G. Paro). Na TV Zagreb emitirane su drame Oko Božje, prema scenariju I. Štivičića (1960, A. Viculin), i Maestrova smrt, prema epizodi iz Kiklopa (1969, dramatizacija D. Car, režija J. Juvančić), koja je izvedena i u zagrebačkom Teatru &TD (1974, adaptacija i režija M. Međimorec). Na Radio-Zagrebu izvedeni su Albatros (1953, M. Koletić), Anđeo i Benito Floda von Reltih (1965. i 1966, Z. Bajsić) te Maestrova smrt (1967, Car). Marinković je dobio i Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1975), Nagradu AVNOJ-a (1980), Nagradu Fonda »Miroslav Krleža« (1988) te Plaketu »Dobrojutro more« (1998). Među ostalim, posvećeni su mu tematski blokovi u periodicima Dubrovnik (1993, 6), Most (1995, 9–10), Hrvatski iseljenički zbornik (1999), Hrvatsko slovo (2001, 302), Večernji list (2001, 13 405; 2013, 17 652), Vijenac (2001, 181; 2011, 453), Vjesnik (2001, 19 116) i Književna republika (2004, 3–4; 2014, 1–6). O njem je snimljen dokumentarni film Ranko Marinković – riječi samoće (M. Bešlić, 1999). Od 2001. Večernji list dodjeljuje Nagradu »Ranko Marinković« za kratku priču, od 2002. u Komiži se (gdje je pokopan) u organizaciji Grada, HAZU, DHK i MH bijenalno održava skup Dani Ranka Marinkovića (više tiskanih zbornika), 2004. u HAZU mu je posvećen poseban komemorativni skup, Udruga San(j)am knjige u Istri utemeljila je te godine knjižnu nagradu »Kiklop« (posljednji put dodijeljena 2014), u Visu je pak 2008. osnovana i 2011. otvorena njegova memorijalna zbirka. U povodu 100. obljetnice rođenja 2013. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati), u HNK u Zagrebu izveden je niz predstava prema motivima iz novela, a u HNK u Varaždinu komad Ruke po Ranku Vesne Kosec-Torjanac (režija D. Torjanac). B. Vujčić transponirao ga je u lik Armerija, protagonista romana Nesanica u zamci slova gdje se ide bez postoli sam do suda časti s utvarama dok vrijeme piše za svoja zvona (Zagreb 2003).

DJELA (izbor): Proze. Zagreb 1948. — Geste i grimase. Zagreb 1951, 1979. — Pod balkonima. Beograd 1953. — Ruke. Zagreb 1953 (više od 8 izd. do 2000), Beograd 1956 (7 izd. do 1982), Sarajevo 1964 (6 izd. do 1990), Sarajevo—Banja Luka 1988. — Glorija. Zagreb 1956, 1994, Beograd 1966, 1969, 1972, Pula 2013. — Poniženje Sokrata. Zagreb 1959. — Karneval i druge pripovijetke. Zagreb 1964. — Kiklop. Beograd 1965 (4 izd. do 2004), Zagreb 1979 (4 izd. do 1996). — Novele. Zagreb 1966. — Tri drame. Zagreb 1977. — Zajednička kupka. Zagreb 1980. — Izabrana djela, 1–2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 137–138. Zagreb 1981. — Sabrana djela, 1–6. Zagreb 1982. — Nevesele oči klauna. Zagreb 1986. — Sabrana djela, 1–7. Zagreb—Sarajevo 1988. — Never more. Zagreb 1993. — Izabrana djela, 1–3. Rijeka 2002–2004. — Sabrana djela, 1–8. Zagreb 2008–2009.
 
LIT.: I. G. Kovačić: Ranko Marinković, satirik i analitik, koji bi mogao postati sjajnim pjesnikom. Novosti, 34(1940) 281, str. 16. — H. Petris (H. P.): (Pogovor). U: Ni braća ni rođaci. Zagreb 1949, 97–98. — Ž. Jeličić: (O knj. Proze). Republika, 6(1950) 5, str. 309–313. — A. Pátik: (O knj. Ruke). Krugovi, 3(1954) 1, str. 59–63. — V. Pavletić: Satirik i realist. Republika, 10(1954) 5, str. 425–433. — K. Quien: Bilješke o metodi Marinkovićeva pisanja. Mogućnosti, 1(1954) 4, str. 250–264. — S. Leovac: Negacija mitomanije u prozi Ranka Marinkovića. Savremenik (Beograd), 1(1955) 5, str. 566–573. — A. Stipčević: (O predstavi Glorija). Teatar, 2(1956) 4/5, str. 88–90. — B. Zeljković: O »Rukama« i »Balkonima«. Krugovi, 6(1957) 2/3, str. 185–198. — D. Car: U svijetu poniženoga Sokrata. Književnik, 2(1960) 11, str. 1–17. — T. Ladan: (O knj. Poniženje Sokrata). Putevi, 6(1960) 3, str. 232–234. — Š. Vučetić: Između dogme i apsurda. Zagreb 1960, 205–213. — B. Popović: (O knj. Glorija). Mogućnosti, 9(1962) 10, str. 930–947. — (O knj. Kiklop): Ž. Falout, Razlog, 6(1966) 5/6, str. 510–514. — I. Vidan, Kolo, 5(1967) 11/12, str. 369–384. — C. Milanja, Kiklop (pogovor). Zagreb 1996, 471–476. — A. Pedišić: Uzaludna prolaznost Melkiora. Mogućnosti, 13(1966) 9, str. 983–996. — M. Vaupotić: Parabola o cvrčku i mravima. Republika, 22(1966) 12, str. 481–485. — N. Batušić: Hrvatska kazališna kritika. Zagreb 1971. — Isti: Drama i pozornica. Novi Sad 1975. — B. Hećimović: (Predgovor). U: Tri drame. Zagreb 1977, V–XVI. — Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El Šatu 1944–1945 (zbornik). Zagreb 1980, 19, 117, 125, 132–135, 140–141, 152, 155. — Lj. Cvijetić: Književno djelo Ranka Marinkovića (s bibliografijom radova o njem i njegovih tekstova do 1966). Sarajevo 1980. — M. Gotovac: Tako prolazi Glorija. Prolog, 12(1980) 46, str. 159–169. — D. Kalajdžić: Stanar kuće bitka (razgovor). 15 dana, 23(1980) 1/2, str. 4–9. — A. Bogner-Šaban: Četiri novele Ranka Marinkovića. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 7(1981) 18/19, str. 81–89. — I. Frangeš: Ranko Marinković. U: Izabrana djela, 1. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 137. Zagreb 1981, 3–32. — V. Pavić: Proze Ranka Marinkovića. Mogućnosti, 28(1981) 4, str. 420–437; 5, str. 543–554. — (O knj. Zajednička kupka): V. Visković, Književnost (Beograd), 36(1981) 4, str. 770–773. — A. Zlatar, Gordogan, 3(1981) 7, str. 155–157. — V. Biti: Antiroman kao razgovor sa šutnjom. Republika, 38(1982) 10, str. 32–39. — M. Pantić: Paraliterarnost Marinkovićevog Kiklopa. Književna kritika (Beograd), 13(1982) 5, str. 45–59. — V. Pavletić: Eseji i kritike. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 169. Zagreb 1982. — Ž. Jeličić: Teatar u novelistici Ranka Marinkovića. Mogućnosti, 30(1983) 1/3, str. 245–253. — R. Lazić: Misterija režije (razgovor). Letopis Matice srpske (Novi Sad), 159(1983) CDXXXII/3, str. 327–333. — N. Batušić: Skrovito kazalište. Zagreb 1984. — R. Mikić: Postupak karnevalizacije. Beograd 1988. — A. Novaković: Jedan uvod u Marinkovićevo djelo. Zagreb 1988. — K. Nemec: Aluzije, citati i literarne reminiscencije u »Kiklopu«. Forum, 28(1989) 11/12, str. 745–757. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — I. Frangeš: Suvremenost baštine. Zagreb 1992. — D. Šimundža: Minuciozni sitnoslikar i moderni kompozitor. Hrvatska obzorja, 1(1993) 1, str. 95–100. — V. Biti: Upletanje nerečenog. Zagreb 1994. — M. Dugandžija i J. Ilić: Za Longa me nadahnuo moj prijatelj Viktor Vida (razgovor). Vjesnik, 55(1994) 26. III, Pr., str. 24–25. — A. Flaker: Riječ, slika, grad. Zagreb 1995. — I. Vidan: Engleski intertekst hrvatske književnosti. Zagreb 1995. — B. Violić: Za drukčiju Gloriju. Gordogan, 16–17(1995–96) 41/42, str. 16–25. — M. Živković: Filozofija u djelu Ranka Marinkovića. Hrvatska obzorja, 3(1995) 2, str. 313–320. — B. Senker: Hrvatski dramatičari u svom kazalištu. Zagreb 1996. — L. Čale-Feldman: Teatar u teatru u hrvatskom teatru. Zagreb 1997. — S. Dabčević-Kučar: ’71. Hrvatski snovi i stvarnost, 2. Zagreb 1997. — B. Hećimović: Pod Krležinim kišobranom. Zagreb 1997. — Z. Stojanović i M. Žeželj: Marinković, Ranko (s potpunijim popisom kritičkih osvrta i prijevoda). Leksikon pisaca Jugoslavije, 4. Novi Sad 1997. — C. Milanja: (Predgovor). U: Izbor iz djela. Vinkovci 2000, 7–20. — B. Senker: Hrestomatija novije hrvatske drame, 1–2. Zagreb 2000–2001. — M. Čale: Volja za riječ. Zagreb 2001. — (Nekrolozi): N. Batušić, Ljetopis HAZU, 2001, 105, str. 387–389. — M. Čale, Zarez, 3(2001) 48, str. 3. — J. Fiamengo, Slobodna Dalmacija, 58(2001) 30. I, str. 1. — I. Frangeš, Forum, 40(2001) 1/3, str. 5–8. — T. Maroević, Jutarnji list, 4(2001) 1. II, str. 34. — C. Milanja, Republika, 57(2001) 7/8, str. 6–17. — A. Stamać, Forum, 40(2001) 1/3, str. 9–12. — A. Vrdoljak, Jutarnji list, 4(2001) 3. II, str. 25. — M. Pantić: Ranko Marinković i Beograd. Književni glasnik (Beograd), 2001, 2, str. 52–54. — Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske. Zagreb 2002, 25, 34–35. — R. Hansen-Kokoruš: Intertextualität im Werk von Ranko Marinković. Frankfurt am Main—Berlin—Bern—Bruxelles—New York—Oxford—Wien 2002. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1945 do 2000. godine. Zagreb 2003. — A. Novaković: (O 90-oj obljetnici rođenja). Slobodna Dalmacija, 60(2003) 19. II, str. 70; 20. II, str. 70; 21. II, str. 62; 22. II, str. 78. — Između otoka i kopna (zbornik). Komiža 2004. — Komparativna povijest hrvatske književnosti, 6(2004). — A. Stamać: Marinkovićevo otkrivanje Ujevića. Republika, 60(2004) 11, str. 39–45. — D. Šimundža: Bog u djelima hrvatskih pisaca, 1–2. Zagreb 2004–2005. — N. Batušić: Polemičar Ranko Marinković. Forum, 44(2005) 7/9, str. 894–907. — V. Biti: Doba svjedočenja. Zagreb 2005. — M. Čale: Oko Kiklopa. Zagreb 2005. — Ranko Marinković u svome vremenu (zbornik). Komiža 2006. — M. Čale: Čovjek-razlomak – antropologija Kiklopa. U: Čovjek, prostor, vrijeme. Zagreb 2006, 343–365. — El Shatt. Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944–1946). Zagreb 2007, 31, 65, 69, 72, 75–76, 84, 179, 185, 198, 212. — M. Vuković: Eseji i osvrti – o Tuđmanu i hrvatskoj stvarnosti. Zagreb 2007, 129–139. — Ranko Marinković danas (zbornik). Komiža 2008. — Ranko Marinković 1913–2001 (s bibliografijom). Spomenica preminulim akademicima, 142. Zagreb 2008. — M. Grdešić: »Pedagogije ženskog« u Zajedničkoj kupki Ranka Marinkovića. Umjetnost riječi, 52(2008) 1/2, str. 37–68. — A. Kos-Lajtman: Die Geschichte vom Richter als eine für die Psychoanalyse exemplarische Geschichte. Beitrag zur psychoanalytischen Lesart des Romans Zajednička kupka von Ranko Marinković. Licus, 4(2009) 6, str. 29–47. — V. Perković: Upitna glorija Glorije Ranka Marinkovića. Republika, 65(2009) 5, str. 3–18. — S. Primorac: Sabrana djela Ranka Marinkovića. Most, 2009, 1/2, str. 111–113. — Suvremenost Ranka Marinkovića (zbornik). Komiža 2010. — P. Pavličić: Zagrljaj – pokušaj interpretacije. Mogućnosti, 57(2010) 10/12, str. 1–25. — Poetika Ranka Marinkovića (zbornik). Komiža 2011. — B. Bošnjak: Ranko Marinković u radiodramskom mediju svijeta i zvuka. Republika, 67(2011) 10, str. 105–110. — M. Čale: Marinković, Ranko. Hrvatska književna enciklopedija, 3. Zagreb 2011. — P. Pavličić: Na strani stvari. Forum, 50(2011) 1/3, str. 218–247. — A. Stamać: Hermafroditov jezik. Republika, 67(2011) 4, str. 91–95. — I. Trojan i T. Ileš: Semantiziranje prostora u Gloriji Ranka Marinkovića. Kroatologija, 2(2011) 1, str. 193–204. — F. Tuđman: Osobni dnevnik 1973–1989, 1–3. Zagreb 2011. — N. Vončina: Hrvatske TV drame i serije. Zagreb 2011. — I. Bošković: Uz dvije zaboravljene obljetnice. Ivan Goran Kovačić i Ranko Marinković. Zadarska smotra, 62(2013) 4, str. 9–12. — A. Dalmatin: Menipska satira – strukturna sastavnica Marinkovićeve proze. Kolo, 23(2013) 6, str. 152–159. — D. Derk: Koliko je u našoj kulturi prisutan Ranko Marinković. Večernji list, 55(2013) 22. II, str. 34. — K. Nemec: Ignoriram strašnu silu što prolazi pored mene. Hrvatska revija, 13(2013) 1, str. 56–59. — A. Stamać: O Rukama i ruci. Republika, 69(2013) 3, str. 51–58. — Od grada do Mediterana – književno djelo Ranka Marinkovića (zbornik). Komiža 2014. — N. Mihaljević: Emigrantske ruke – ljevica i desnica Ranka Marinkovića. Književna republika, 12(2014) 1/6, str. 147–161. — D. Dujmović Markusi: Autoreferencijalnost u pripovjednoj prozi Ranka Marinkovića (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2016.
 
Tea Rogić Musa i Filip Hameršak (2016)