MASLE, Antun
traži dalje ...MASLE, Antun, slikar (Orašac kraj Dubrovnika, 1. IX. 1919 — Dubrovnik, 20. VIII. 1967). Završio osnovnu školu u Orašcu, u Dubrovniku privatno učio slikarstvo u K. Strajnića te 1937. izlagao u Splitu na izložbi Najmlađi. Diplomirao 1942. na ALU u Zagrebu (V. Becić). Od 1947. srednjoškolski profesor u Dubrovniku. Ostvario opus pretežno u ulju, zadržavajući se u okvirima figuracije. Većinom zaokupljen motivima dubrovačkoga kraja, osobito pastoralnim krajolicima Orašca, slika akademska djela stišane palete (Masline u Orašcu, 1949, Galerija umjetnina Split) te istodobno razvija intenzivan, slobodan namaz bujnoga kolorita (Orašac, 1944, Pogled na Minčetu, 1949–50). Na poč. 1950-ih, približavajući se čistoj boji i arabeski H. Matissea, razrađuje nove motive, interijer te ljudski i životinjski lik (Žena i Slikar, 1950; Jesen, 1952, Umjetnička galerija Dubrovnik, UGD; Mačke, 1955, tempera, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka). Istodobno stvara djela ekspresivna, pastozna poteza (Portret Mile, 1955) te, inspiriran G. Rouaultom, robusnom obrisnom linijom formira plošne segmente zasićene bojom (Orašac, 1953, Pogled na grad, 1955, Proljeće, 1955, MSU u Zagrebu, Sveti Ivan – Jelsa, 1956). U zrelom razdoblju potez usitnjava višebojnim slojevima namaza, motiv na koji se usredotočuje višestruko razrađuje (Žuto cvijeće, 1957; Cvijeće, 1957, UGD; Pijetao, 1957, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Ribe, 1958; Konj, 1958; Mačka, 1959), a pejzaž reducira na motivske fragmente koji postaju samostalnom temom, simbolom cjeline (Masline, 1957). Postupno napušta jaku obrisnu liniju, prepušta se oniričkim motivima, poput onih M. Chagalla (Oboreni jahač, 1959) te religijskima (Anđeli, 1960, tempera), približavajući se naivnomu, dječjemu izrazu. Vrhunac je nadrealističkoga doživljaja svijeta Najamna kućerina (1960), groteskna metafora egzistencije, izmaštana kuća u kojoj se u konotacijama nalazi niz motiva skrivenih ispod hrapavih, gustih slojeva namaza nijansa bijele boje. Za boravka u Parizu dolazi u dodir s art brutom, okreće se nakratko mračnomu i tjeskobnomu te počinje deformirati dječji crtež (Glava čovjeka, 1960, Galerija umjetnina Zadar, Poluakt, 1960) i slikati grudastim nakupinama boje, ostavljajući tamnu izrovanu površinu (U krilu i Portret žene, 1961). Posljednjih godina dječjemu crtežu ponovo vraća boju; obuzet običnim i svakidašnjim prizorima, stvara interijere (Stol i mačak, 1963, Galerija umjetnina Split; Boce i slike, 1963, UGD) u kojima često otvara metaprostore s pomoću slika u slici (Ženski akt, 1963, Slike na zidu, 1966, Polica i slike, 1967, Akt i cvijeće, 1967), katkad i neslikarskim materijalima (Scuola studio, 1966; Interieur I, 1967, kombinirana tehnika), te zaigrane duhovite vedute Dubrovnika, obogaćene nadrealnim motivima (Gruška luka, 1965, UGD, Odlazak, 1967). Istodobno sanjarski i lirski pristupa ženskomu liku (Nevjesta, 1966, MG; Majka i dijete, 1967), djeci (Djevojčica u šarenoj haljini, 1963) i životinjama (Krava i tele, 1966). Na putovanjima po Italiji neposredno poetično bilježio je arhitekturu gradova (Venecija, 1956, Firenca, 1962, Toranj, 1963). Naslikao je više autoportreta (Autoportret, 1959, Autoportret s pticom, 1966, Autoportret u ateljeu, 1967), portreta (Ženski portret, 1946, Omladinka, 1947), napose članova obitelji (Portret Mile, 1955, Portret none, 1964) i suvremenika (Ivan Ettore, 1936, UGD, Kosta Strajnić, 1963). Povremeno radio akvarele (Rad na obnovi, 1945, Galerija umjetnina Split; Orašac, 1950, MG), grafike (Ženski akt, 1959, suha igla; Sam, 1963, litografija) i crteže (Autoportret, 1948, ugljen; Interieur, 1950, tuš; Pariz, 1966, tuš), među kojima se izdvajaju humoristično-erotski s pisanim komentarom (Puno je plovio, 1956, olovka i flomaster), oblikovani naivnim rukopisom. Pisao je pjesme i lirsku prozu, većinom u časopisu Dubrovnik (1978, 1981), a u posmrtno izdanu zbirku Anđeo i ptice (Dubrovnik 1997) uvrštene su mu pjesme slobodnoga stiha, bogate vizualnim motivima, u kojima humoristički ili s melankolijom bilježi intimne refleksije o vlastitom životu i umjetnosti, te crteži jednostavne kompozicije i poteza. Stvarajući u osobitom okruženju dubrovačkoga kolorističkoga slikarskoga kruga, izvan onodobnih dominantnih umjetničkih pokreta i središta, osebujnim pristupom motivima i senzibilitetom ostvario je originalnu viziju ambijenta Dubrovnika i okolice. Izlagao samostalno u Dubrovniku (1952, 1962–64, 1966), Zagrebu (1953), Beogradu (1956), New Yorku (1963), s Đ. Pulitikom u Dubrovniku (1955–58), Zagrebu (1956), Rijeci (1958), Beogradu i Ljubljani (1964), na skupnim izložbama ULUH-a (od 1946) i Likuma (od 1952), Cavtat u djelima jugoslavenskih slikara (Cavtat 1953), Izložba dubrovačkih slikara (Dubrovnik 1957), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Dubrovnik 1957), Plavi salon (Zadar 1957, 1966), Oktobarska izložba (Dubrovnik 1963–66) i Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967). Posmrtno su mu djela izložena na samostalnim izložbama u Zagrebu (1968, 1979. retrospektiva, 1985, 1989, 2004), Dubrovniku (1968, 1974, 1980, 1983–85, 1993, 2004, 2007), Splitu (1968, 1987, 1989), Beogradu (1974), Cavtatu (1985) i na skupnima Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, Zagreb 1977), Suvremena hrvatska umjetnost (Mainz 1977), 100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku (Dubrovnik 1978), Dalmatinski motivi (Split 1979), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), More u slikarstvu XIX. i XX. st. na tlu Jugoslavije (Zadar 1987), Svjetla i boje Dubrovnika (Zagreb 1988), Dubrovački koloristi (Dubrovnik 1989), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Pet dubrovačkih slikara (Ankara, London 1997), Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001), Lik Koste Strajnića očima prijatelja (Dubrovnik 2007), 60 godina Galerije umjetnina Zadar (Zadar 2008), Refleksije vremena (Zagreb 2012) te na izložbama UGD (Dubrovnik 2003, 2007, 2011–12, 2016). Posmrtno je nagrađen Nagradom grada Dubrovnika 1967. Portretirao ga je I. Grbić (1960), a prema autoportretu Ž. Janeš izradio je medalju (1965, bronca). O njem je 1998. snimljen dokumentarni film Slikar sanjar – Antun Masle (M. Arhanić i A. Karaman). U sastavu UGD 2005. otvorena je Galerija Dulčić, Masle, Pulitika, u stalnom postavu koje su njihova djela.
MASLE, Antun. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11936>.