LOVRENČIĆ, Ivan

LOVRENČIĆ, Ivan (Ivo), slikar (Sveti Križ Začretje, 28. XII. 1917 — Zagreb, 1. I. 2003). U Zagrebu oslikavao kulise u slikarnici HNK i kazališnoj dvorani na Kaptolu 1935–36. Diplomirao na zagrebačkoj ALU 1940 (Lj. Babić). Radio je kao scenograf u splitskom HNK 1941. i sarajevskom Narodnom kazalištu 1943. U partizanima 1944–45. surađivao u redakciji Glasa Slavonije te crtao promidžbene plakate i letke. Scenograf u Jadran-filmu 1949, potom samostalni umjetnik te izvanredni profesor na ALU od 1971. do umirovljenja 1978. Član Galerije Forum od 1969. Po neposrednosti izraza i iskrenosti blizak dječjemu i pučkomu slikarstvu, ostvario je jedinstven figurativni opus crno-bijelih i obojenih crteža (orahovo močilo, tuš, akvarel, pastel, srebrne i zlatne aplikacije), najviše u ugljenu i temperi (Crtač, 1976, NMMU), te grafika, uglavnom serigrafija (Koncert u prirodi, 1977), osebujne morfologije, modernih vrijednosti i intimističke poetike, prožet tradicijom Hrvatskoga zagorja, pučkom fantastikom, jednostavnošću i duhovnošću, doživljajem prolaznosti, erosom i tanatosom. Nadahnut djetinjstvom, zavičajem, poezijom i glazbom te sklon humoru i groteski, crtao je bića i predmete simboličkih značenja i složenih povezanosti, svakidašnje i nadrealne prizore naglašene sceničnosti, osobito mrtvu prirodu (ciklus samosvojne ikoničnosti Tihi život, 1957, 1963, 1970–99, NMMU), ženski lik (ciklus Žena, Grafička zbirka NSK u Zagrebu, GZNSK; Akt s velom, 1980) i figure maškara (Maškare, 1959, 1970-ih, 1986, 1990-ih, Kabinet grafike HAZU, KG; Maškara, 1968, 1974–75, NMMU), katkad krajolik (Krajolik s crkvom, 1964, Krajolik, 1969, Zagorski krajolik, 1990, sve KG). Vibrantnom, prividno nespretnom linijom, napetom ili razlivenom, postizao je s lakoćom sklad ideje i izražajnosti oblika. Izražajnost je pojačavao naglascima boje, napose mrljama prigušenih tonova. Crta mu je oštrija, a grotesknost i izobličenost istaknutije u ratnim prizorima. Stvarao je i raskošno obojene crteže profinjena kolorita, često jesenjega ugođaja. Bio je majstor prikazivanja prostora (Orač, 1970, KG) te slobodnih kompozicija usklađenih odnosa pojedinosti i cjeline. Već je u prvom razdoblju sažetim crtežima portreta, cijele figure (Autoportret, 1948, Žena s maramom, 1956, Djevojka koja čita, 1957, Dijete i ptica, 1959, sve KG; ciklus Moji bližnji u sjećanju, 1953–60, NMMU; Djevojka s maramom, 1953, MSU u Zagrebu, MSUZ; Portret djevojke, 1957, Gradski muzej Varaždin, GMV), mrtve prirode (Cvijeće u čaši, 1958, MSUZ), životinja (Mačka, 1952, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Pijetao i kokoš, 1953, GMV; Konj, 1955, MSUZ) i melankoličnoga djetinjstva (Dječak pokraj stola i Majka i dijete, 1959, KG) te mapom Osam serigrafija (Zagreb 1958) ostvario »opus jedinstven po svojoj doživljajnosti i stilskoj zaokruženosti« (J. Depolo, 1959). U 1960-ima niže prizore s djevojkom ili djetetom u zavičajnom interijeru, nerijetko tjeskobna ozračja (Igra mladenke, 1964, Djevojčica pokraj prozora, 1965, Djevojčica pokraj kreveta, 1967, sve KG; Dječak kod stola, 1964, Djevojka ispred prozora, Osamljenost i Sjeta, 1965, Djevojčica ispred komode, 1966, Crtačica, 1969, sve NMMU; Dijete koje crta, 1968), uvodi temu nage žene (Gola žena, MSUZ, i Žena ispred postelje, NMMU, 1963; Djevojka pokraj škrinje, 1965, KG) i započinje ciklus Raspela u zagorskom krajoliku (1968). Slijede tematski ciklusi Zanati (1970–71), vedrih, dinamičnih kompozicija, Erotika (1974–80), Smrt ptice (1976), Prizori pod kišom (1977), posvećen jedinstvu čovjeka i prirode, s kišom kao osnovnom temom, potom ciklusi u olovci i temperi Jabuka i ugasla svijeća (1978–80), Licitari (1985), vedra kolorita, te Polnoćna lampa (1982), Od vrbe svirala (1983, 1989), Seljak i smrt (1986) i Bestijarij ili O ljudskim porocima (Raskalašenost, 1989), sve NMMU i KG; izbor iz posljednjih četiriju objavljen u likovnoj mapi Ivan Lovrenčić – obojeni crteži (Međaši hrvatske kulture. Zagreb 1997, predgovor B. Glumac). U 1990-ima stvara ciklus iz Domovinskoga rata (Ratni krajolik i Prizori iz Domovinskoga rata, 1991–93, KG) i crteže raspela, maškara, ženskih i životinjskih likova (Žabe i kukci, 1992, Djevojka pred ogledalom, 1993, Raspelo, 1994, Maškare, 1996, Maškara s djevojkom, 1997, Portret žene, 1997, Gušterica, 1999, sve KG) močilom i reduciranim nanosima boje te kolorističke inačice Tihoga života (1991–95, 1997, ugljen, tempera, 1996, 1999, olovka, tempera, sve NMMU). Izradio je mnogobrojne crteže maloga formata, među kojima remek-djelo Život travnjaka (1984, KG), dnevnički ciklus Večernja risanka (1969–90, NMMU) i Grožnjanske minijature (1987). Rijetko slikao na platnu (Pejzaž, NMMU, i Motiv iz Začretja, GMV, oko 1950; Tihi život, 1951; Polaganje Krista u grob, 2002) i staklu (Djevojka pokraj komode, 1963; Dijete i konj, 1964), pretežno u ulju. Naslikao je zastor zagrebačkoga HNK prema motivima baleta Đavo u selu F. Lhotke (1997, akrilik). Crtajući svoja viđenja Balada Petrice Kerempuha M. Krleže 1979–80 (130 crteža, močilo, tempera, aluminijska folija, GZNSK; ilustracije u knjizi, Zagreb 1996) i drugih pjesničkih djela (Jama, 1977, GZNSK, i Ognji i rože I. G. Kovačića, 1984; Tifusari J. Kaštelana, 1977, GZNSK; Ljubavna režanja i Leglo Glumca, 1988; Requiem O. Šolca, 1992; Z mojih bregov F. Galovića, 1996), ostvario je vrhunske ilustracije, inicijale i vinjete. Suautor je izdanja Kervave kronike glas (Zagreb 1972) i mape litografija Jugoslavenska grafika (Zagreb 1979) te autor grafičkih mapa Meseci na fašniku (litografija, zlatni listići, predgovor T. Maroević, Zagreb 1975), San (stihovi D. Tadijanović, Zagreb 1976), Mužikaši (predgovor Depolo, Varaždin 1984), Srh (bakropis, stihovi S. Isaac, predgovor D. Schneider, Zagreb 1987), Zvijezda pod koljenom (predgovor Željka Čorak, Rovinj 1989), Zganke za vrime skratiti (stihovi F. K. Frankapan, predgovor M. Bešlić, Zagreb 1991), Dvorci Hrvatskog zagorja (predgovor R. Ivančević, Zagreb 1992), Hrvatska 1991 (stihovi M. Gavran, Zagreb 1992), Pjesme D. Cesarića (predgovor Mirna Flögel-Mršić, Zagreb 1994), Čipka bijela (tekst R. Marinković, stihovi K. Lielly, Zagreb 1995), sve GZNSK. Ilustrirao pjesničke (M. Franičević, Peta zemaljska 1940. Zagreb 1985; Cviće mi polje pokrilo. Pula 1992; D. Ulama, Reči horvacke zemle. Klanjec 1997; Cesarić, Tišina i druge pjesme. Zagreb 2001; I. Vojnović, Lapadski soneti. Zagreb 2002; F. García Lorca i L. Paljetak, Nevjerna žena. Zagreb 2003) i dječje knjige (J. Pavičić, Dva druga. Zagreb—Beograd 1948; R. Forstmaier, Der Jakl kommt wieder heim. München 1993; M. Flögel-Mršić, Starinske priče. Zagreb 1996; A. R. Pavek, Vjetar Krivulj. Zagreb 2006). Bavio se i skulpturom (Maškare, MSUZ, i Se su babe gverca pile, NMMU, 1968, lim, Ptice u letu, 1990, terakota, sve reljefi; Vjeverica, 1978, drvo, park skulptura Forma prima, Krapina; Jež, 1993, terakota) te primijenjenom umjetnošću, crtajući predloške za tapiserije (Zagorski bregi, 1977, Vila Zagorje u Zagrebu, danas Ured Predsjednika RH), keramiku (Tanjur s mačkom, 1962) i staklo (Život krošnje, 1998), minijature za broševe i privjeske te izrađujući ukrase za božićno drvce (orah, slama, papir). Njegove antologijske freske u kapeli sv. Kuzme i Damjana u Grožnjanu (1988–89, medaljoni fantastičnoga sadržaja i lebdeći anđeli), ciklus raspela (Raspelo I, 1970, NMMU; mapa Krajputaši, ofset, predgovor Bešlić, Pula 1998), crteži postaja križnoga puta za slike u kapelicama crkve Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu 1994–2002 (objavljeno u knjizi Križni put, tekst Paljetak, Zagreb 2002; slike izveo E. Kokot 2002) i drugih kršćanskih motiva (Franjevci knjigom odgajaju, 1980, Zbirka Žeravac, Žeravac; Rođenje Isusovo, 2000, Galerija Šimun, Dubrave kraj Brčkoga), reljef u drvu Sv. Marija Goretti (1974, inkrustacija srebra i sedefa, crkva sv. Ante, Sarajevo, suautor Ž. Janeš) te neizvedeni nacrti za vitraje i misnicu čine »jedan od najljepših sakralnih opusa suvremene hrvatske umjetnosti« (Ž. Čorak, 2006). Izlagao je samostalno u Rijeci (1958, 1981, 1984, 1995), Beogradu (1959, 1973), Osijeku (1959, 1971, 1989, 1996, 1998, 2002), Zagrebu (1959, 1965, 1967. s V. Jordanom i D. Naumovom, 1968–69, 1970. s E. Murtićem i N. Reiserom, 1971, 1975–76, 1977. sa Z. Čularom, 1979–82, 1984–85, 1987–90, 1994–98, 2000–01), Čakovcu (1966 – Nagrada grada Zagreba, 1967, 1981, 1991), Torinu (1966), Splitu (1967, 1977, 1979), Dubrovniku (1974, 1987, 1991), Grožnjanu (1974), Rovinju i Labinu (1975), Hvaru (1976), Kumrovcu (1976, 2002), Bruxellesu (1977), Gornjoj Stubici (1977, 1982), Velikoj Gorici (1981), Varaždinu (1984, 1991, 1995), Karlovcu i Legnanu (1985), Krapini (1985, 1987, 1995, 1999), Samoboru (1986), Ljubljani i Umagu (1987), Svetom Križu Začretju (1987. s R. Stipkovićem), Poreču (1989), Münchenu (1990), Novalji (1993. s I. Lackovićem Croatom, 1999), Londonu (1997), Zaboku (2000), Brseču i Zaprešiću (2001), Budimpešti i Makarskoj (2002) te skupno na izložbama ULUH/HDLU (od 1947), Likum (od 1950), Izložba primijenjene umjetnosti (Zagreb 1958), Zagrebački salon (1965–66, 1968 – nagrada, 1969, 1970 – nagrada, 1971, 1975, 1978, 1990), Beogradski trijenale (1967), Izložba portreta (Tuzla 1967, 1971 – nagrada, 1975, 1980, 1984 – nagrada, 1987–88), Suvremena hrvatska umjetnost (Zagreb 1967), Jesenji salon (Banja Luka 1968 – nagrada, 1975 – nagrada, 1982), Međunarodna izložba originalnog crteža (Rijeka 1968, 1970, 1972, 1984), Zagrebačka izložba crteža / Hrvatski trijenale crteža (1968–69, 1971–73, 1979–99), Memorijal Nadežde Petrović (Čačak 1972 – nagrada), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Tri teme iz suvremene hrvatske umjetnosti (Zagreb 1973), Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Ilustracije Balada Petrice Kerempuha (Zagreb 1978), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Akt danas (Zagreb 1980), Grafička mapa Trag (Zagreb 1980), Zagrebačka izložba grafike (1980, 1982), Bibliofilska izdanja Zbirke Biškupić (Zagreb 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Autorska čestitka (Zagreb 1984, 1987), Porečki annale (1984, 2001), Jugoslavenska grafika 1950–1980 (Beograd 1985), Postojanost figurativnog 1950–1987 (Zagreb 1987), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), Pejzaž Hrvatskog zagorja u modernom hrvatskom slikarstvu (Gornja Stubica 1989), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1990), Hrvatski politički plakat 1940–50 (Zagreb 1991), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907–1997 (Zagreb 1997), Hrvatski triennale akvarela (Karlovac, Slavonski Brod 1998, 2001) te izložbama grožnjanskoga likovnoga kruga Svi naši Grožnjanci (Grožnjan 1998) i Oblik i ritam (Grožnjan, Umag 2001). Posmrtno su mu priređene izložbe u Čakovcu (2003), Zagrebu (2003–04, 2008), Slavonskom Brodu (2005) i Krapini (2007) te djela uvrštena na izložbe Djela iz kolekcije HNK u Zagrebu (2004), Vlado Gotovac o likovnoj umjetnosti (Zagreb 2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Hrvatski triennale autoportreta (Samobor 2011, 2014), Galerija Forum (Zagreb 2012), Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (Samobor 2013) i Sve Goranove Jame (Zagreb 2013). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1991. i Nagrade HAZU 1994. Velik broj svojih djela darovao je GZNSK, NMMU, KG i Svetomu Križu Začretju, gdje su mu (Muzej Žitnica) 2008. otvoreni galerija i spomen-atelijer. O njem su snimljeni TV filmovi i emisije (Zavičaj kao svijet, A. Viculin, 1967; U prvom planu, Ivančević, 1980; Srdačno vaši, I. Hetrich, 1988; Slikar i njegov zavičaj, V. Kos, 1993; Tihožitje, M. Bukovčan, 2008).