Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MAGAŠ, Boris, arhitekt i teoretičar arhitekture (Karlovac, 22. VIII. 1930 — Rijeka, 24. X. 2013). U Zagrebu 1949. završio gimnaziju te 1955. diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu (M. Kauzlarić), na kojem je od 1956. bio asistent V. Turine na katedri za projektiranje te od 1961. A. Mohorovičića na katedri za povijest i teoriju arhitekture. Od 1967. voditelj skupine u projektnom birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1969. glavni projektant u Građevno-projektnom zavodu u Rijeci. Od osnutka Građevinskoga odjela Tehničkoga fakulteta u Rijeci 1974 (od 1976. Fakultet graditeljskih znanosti) ondje je izvanredni profesor, od 1980. redoviti. Doktorirao 1977. tezom Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je redoviti profesor od 1983. do umirovljenja 2000 (predstojnik katedre za povijest i teoriju arhitekture 1986–92); professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2001. Bio je savjetnik za arhitekturu i urbanizam predsjednika RH 1992. Na tragu estetike internacionalnoga stila, 1958. projektirao je prvo zapaženo djelo, Muzej narodne revolucije BiH na Marin dvoru u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH, izvedba 1963, s E. Šmidihenom i R. Horvatom; Nagrada »Viktor Kovačić« 1963), apstraktnu kompoziciju jednostavnih, čistih oblika, smjela kontrasta transparentnoga prizemlja i čvrstoga, izbačenoga volumena gornjega kata. Potom sudjeluje u turističkoj izgradnji jadranske obale, oplemenjujući krajolik modernom arhitekturom. Turističku arhitekturu razvija ponajprije kao arhitekturu prostora i ambijenata proširujući joj raspon oblika i njihovih značenja. Izvornošću pristupa i visokom razinom arhitektonskoga oblikovanja izdvajaju se hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (realizira samo prvu etapu kompleksa, hotele »Jure« i »Niko« 1967–68; Savezna nagrada Borbe 1968) – u kojem je suvremenim arhitektonskim zahvatom dao nove odgovore na pitanja ambijentalnih vrijednosti hrvatskoga obalnoga područja, uvodeći asocijativne i simboličke elemente koji interpretiraju regionalnu tradiciju – te Haludovo u Malinskoj (1969–72, većim djelom uništeno nakon 2000), luksuzno ljetovalište namijenjeno inozemnim turistima, s nizom vizualno atraktivnih prostora prilagođenih ugostiteljskim sadržajima i Ribarskim selom unutar kompleksa, ranom anticipacijom postmoderne u hrvatskoj arhitekturi. Slijedili su antologijski projekti: dječji vrtić u pejzažnom parku na zagrebačkom Mihaljevcu (1973–75; Republička nagrada Borbe 1975), horizontalno razveden, ekspresivan sklop s naglašenom igrom trokutastih krovnih elemenata, bitan prinos u izgradnji odgojnih ustanova u nas, te impozantno zdanje nogometnoga stadiona na splitskom Poljudu (1976–79, građeno za Mediteranske igre u Splitu 1979, kapacitet 50 000 gledatelja; Savezna nagrada Borbe, nagrade »Vladimir Nazor« i »Nikola Tesla« 1979. te Velika nagrada Zagrebačkoga salona 1980), djelo iznimne umjetničke izražajnosti i sugestivnosti, koje sjedinjuje elementarnu snagu ambijenta i koncepcijsku jednostavnost. Stadion je oblikovan kao maksimalno čist oblik, masivna elegantna školjka, natkrivena prozračnim krovištem s čipkastom čeličnom konstrukcijom. Ističu se i izvedbe dječjih vrtića »Trnsko« i »Knežija« u Zagrebu (1975) te Pravnoga fakulteta u Rijeci, racionalnih oblika u kojima prevladavaju jake horizontale (1980, sa suprugom Olgom Magaš). Izveo je i nekoliko sakralnih građevina: kompleks samostana i crkve sv. Nikole Tavelića na Turniću (1981–88), istaknut primjer riječke suvremene arhitekture, te u zagrebačkoj Volovčici kompleks samostana i crkve bl. Augustina Kažotića (1995–2004), koja u slobodnijim oblicima izrasta u visinu, a svjetlo prima samo s otvora na vrhu tornja, osvjetljavajući cijelu unutrašnjost. Među nerealiziranim projektima izdvajaju se Narodno kazalište u Zenici (1962, uži natječaj, s Turinom), prvonagrađeni natječajni projekti Stambena zgrada u Šibeniku (1955, sa Šmidihenom i Horvatom), Tipski dječji vrtić (1962), Kombinirana dječja ustanova (1968), Upravna zgrada Hidroelektre (1986) i Stadion Jarun (1998) u Zagrebu, Dom zdravlja u Labinu (1963, s M. Vodičkom), Hotelski sklop »Pical« u Poreču (1971), Hotel u Ulcinju (1974), Fakultet graditeljskih znanosti u Rijeci (1978, 1979. s O. Magaš) te projekti Centralno groblje sv. Lucije u Kostreni (1997) i Most u Padovi (2000). — Njegovi su prilozi u periodicima isprva orijentirani na vlastite projekte te šire kontekstualno promišljanje teme; pisao je o arhitekturi kazalištâ (o projektu zeničkoga kazališta u Arhitekturi, 1962), dječjih vrtića (Arhitektura, 1962; o vrtiću na Mihaljevcu u Čovjeku i prostoru, 1976) i muzeja (o sarajevskom muzeju u pariškom časopisu L’Architecture d’aujourd’hui, 1964), izgradnji turističke arhitekture u prirodnom ambijentu (Hotelska kuća, 1972; makropedijski članak Zgrade, hotelske u Tehničkoj enciklopediji, 13. Zagreb 1997; o Solarisu i Haludovu u Arhitekturi, 1969, 1972), športskoj arhitekturi (Zbornik radova Fakulteta graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci, 1981; o stadionu na Poljudu u časopisima Čovjek i prostor, 1979, Arhitektura, 1980, Domus, Milano 1980, te Deutsche Bauzeitschrift, Gütersloh 1981) te o problemima suvremene sakralne arhitekture (zbornik Bogoslužni prostor. Zadar 1996; Riječki teološki časopis, 2009; Art Bulletin, 2014). Sudjelovanje u konzervatorskim istraživanjima 1953–66 (o arhitektonskim zahvatima u povijesnim cjelinama u Hvaru pisao u Bulletinu JAZU, 1964), proučavanje povijesne baštine, svijest o lokalnim vrijednostima i kontekstu hrvatskih prostora ključni su za razvoj njegove teorijske misli. Objavljivao je radove u kojima je nerijetko kritizirao modernizam u arhitekturi, istodobno se ograđujući od ekstrema postmoderne (Arhitektura, 1984–86; Bulletin HAZU, 1994; zbornik The Cultural Dimension of Scientific and Technological Development. Zagreb 1994; Čovjek i prostor, 1996). Povijesnim se temama vratio sintezom o hrvatskoj arhitekturi XIX. st. u izdanju Hrvatska i Europa (4. Zagreb 2009). Rjeđe je pisao o urbanizmu (o naselju Sopot u Arhitekturi, 1965) i tuđim realizacijama (o neboderima L. Schwerera i robnoj kući »Nama« u Trnskom A. Dragomanovića u Arhitekturi, 1966–67). Objavio tekstove u katalozima izložba D. Kovačića (Split 2000) i R. Nikšića (Zagreb 2005), pisao o teorijskoj misli V. Kovačića (zbornik Arhitekt Viktor Kovačić. Zagreb 2003) i Mohorovičića (Prostor, 2005). Autor je predgovora u knjigama Z. Pađana (Predarhitektura. Zagreb 2007; Podrijetlo arhitekture. Zagreb 2011) i u prvom svesku edicije Arhitektonski dijalozi (Diskurs hrvatske arhitektonske teorije. Zagreb 2013) te suradnik i urednik struka arhitektura i urbanizam u Tehničkom leksikonu LZ (2007). Na temelju svojih predavanja napisao je kapitalnu knjigu Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu (Zagreb 2012), u kojoj, donoseći svojevrsnu kritičku povijest svjetske arhitekture i njezine misli te vodič kroz projektantska promišljanja, sintetizira vlastita teorijska razmišljanja i projektantsko iskustvo. Zbirka izabranih tekstova objavljena mu je posmrtno (Misli o arhitekturi. Zagreb 2014). Uspjelo izbjegavajući jednolikost rukopisa, realizirao je nekoliko antologijskih djela hrvatske arhitekture druge pol. XX. st., niz jedinstvenih građevina koje su odjeknule u širem državnom i međunarodnom kontekstu. Djelovao je u Umjetničkom savjetu Saveza arhitekata Jugoslavije, Udruženju hrvatskih arhitekata, Upravnom odboru Društva arhitekata Zagreba i redakciji časopisa Arhitektura. Od 1991. redoviti član HAZU (član Predsjedništva od 2004, tajnik Razreda za likovne umjetnosti od 2011). Dobio je nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« 1991. i »Viktor Kovačić« 1993. te Nagradu »Fran Bošnjaković« 1997. Za HRT je 2012. snimljena TV emisija Portret Borisa Magaša (Renata Margaretić Urlić). O njem je održan skup u Karlovcu 2014 (Udruga za zaštitu i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca, Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Građevinski fakultet u Rijeci).

LIT.: V. Ekl: Hotel Haludovo na Krku. Život umjetnosti, 1972, 18, str. 57–62. — Ž. Čorak: Stil i karakter suvremenih zahvata u jadranski prostor. Ibid., 1973, 19/20, str. 47–50. — D. Kečkemet: Uloga tradicije u suvremenoj arhitekturi. Ibid., 1976, 24/25, str. 14, 29–30. — Dječja ustanova Mihaljevac. Arhitektura, 31(1977) 162/163, str. 110–111. — D. Matošić: Mediteranske igre u Splitu. Ibid., 33(1979) 168/169, str. 20, 25. — (O Gradskom stadionu u Splitu): A. Pasinović (A. P.), N. Šegvić, Čovjek i prostor, 26(1979) 12, str. 8–13. — D. Salopek: Arhitektu nedostaje društveni status (razgovor). Ibid., 27(1980) 2, str. 14–16. — I. Maroević: Arhitektura sedamdesetih godina u Hrvatskoj. Arhitektura, 35(1981) 176/177, str. 56, 58–59, 62. — U. Kultermann: Zeitgenössische Architektur in Osteuropa. Köln 1985, 210–214. — Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985. Arhitektura, 39(1986) 196/199, str. 49, 56, 61, 63, 69, 109–110, 115, 123–124, 192, 246, 286. — D. Kečkemet: Turistička arhitektura u jadranskom krajoliku i povijesnoj urbanoj sredini. Pomorski zbornik, 27(1989) str. 427, 429, 432. — Arhitekti članovi JAZU. Boris Magaš. Rad HAZU, 1991, 437, str. 162–167. — D. Tušek: Arhitektonski natječaji u Splitu 1945–1995. Split 1996. — J. Mandić-Mušćet: Modernoj arhitekturi nedostaje ljudskosti (razgovor). Sušačka revija, 6(1998) 21, str. 5–16. — N. Palinić: Malinska 27 godina poslije. Oris, 1(1999) 4, str. 66–73. — Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet 1919/1920–1999/2000. Zagreb 2000. — A. Pasinović: Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu. Zagreb 2001. — S. Roš: Boris Magaš, Edo Šmidihen & Radovan Horvat. Manifest »čiste arhitekture«. Oris, 6(2004) 26, str. 20–27. — E. Dubrović: Pola stoljeća riječke arhitekture. Sušačka revija, 14(2006) 53, str. 26–27. — Ž. Čorak: Sveti prostor naših dana. Sic ars deprenditur arte. Zbornik u čast Vladimira Markovića. Zagreb 2009, 137–145. — Split – arhitektura 20. stoljeća. Split 2011. — L. Modrčin: Arhitektonska plemka. Oris, 13(2011) 72, str. 140–151. — V. Kulić i M. Mrduljaš: Modernism in-between. Berlin 2012. — D. Silobrčić: Hrvatska moderna previše se glorificira (razgovor). Jutarnji list, 15(2012) 14. IV, Pr., str. 74–75. — A. Žunić: Naša politika o arhitekturi nema pojma (razgovor). Vijenac, 21(2013) 512, str. 4–5. — (Nekrolozi): P. Kiš, Jutarnji list, 16(2013) 25. X, str. 29. — J. Matić i N. Lulić, Slobodna Dalmacija, 71(2013) 25. X, str. 13. — V. Neidhardt, Ljetopis HAZU, 2013, 117, str. 619–621. — S. Švec Španjol, Vijenac, 21(2013) 513, str. 2. — N. Palinić: Znanstveni simpozij o arhitekturi Borisa Magaša. Prostor, 22(2014) 2, str. 320–321. — Boris Magaš (s bibliografijom). Spomenica preminulim akademicima, 2015, br. 200. — Znanstveni simpozij o arhitektu Borisu Magašu »U potrazi za duhom vremena« (zbornik). Karlovac—Zagreb—Rijeka 2016.
 
Darja Radović Mahečić i Darja Tomić (2016)