LOPAŠIĆ, Radoslav

LOPAŠIĆ, Radoslav, povjesničar (Karlovac, 20. V. 1835 — Zagreb, 25. IV. 1893). Sin pjesnika Imbre. U Zagrebu 1856. završio gimnaziju i započeo studij na Pravoslovnoj akademiji, koji je iz zdravstvenih razloga ubrzo prekinuo. Vrativši se na obiteljski posjed u Hrčiću kraj Bosiljeva, obrađivao i održavao imanje te se vjerojatno školovao privatno. Ondje je kratko bio općinski načelnik, dok po nalogu bana J. B. Coroninija Cronberga nije smijenjen zbog napisa o gladi u karlovačkoj okolici. S političkim promjenama 1859–60, zauzimanjem I. Kukuljevića Sakcinskoga, izabran je 1861. za pristava severinskoga kotara, a 1866. naslijedio je J. Vranyczányja Dobrinovića na mjestu kotarskoga sudca; na tom se položaju osobito angažirao oko otvaranja pučkih škola. U Zagreb se preselio 1871. i postao podbilježnikom Zagrebačke županije. Umirovljen kao tajnik Zemaljske vlade 1891. Bio je potpredsjednik Gospodarskoga odbora MH od 1877. i dopisni član JAZU od 1883. — Lopašića je uvelike odredilo odrastanje u rodnom mjestu, jednom od središta hrvatskoga narodnoga preporoda. Oduševljavao se ilirskim pokretom i upijao rodoljubne ideje, a obilje povijesnoga štiva zacrtalo mu je intelektualni i istraživački put. Potaknut Kukuljevićevim Arkivom za povjestnicu jugoslavensku, za boravka u Hrčiću počeo je prikupljati povijesne dokumente, šireći istraživanje od bližih mu vlastelinskih dvorova, crkvenih ustanova i pojedinaca na susjedne kotareve, zagrebačke i druge hrvatske arhive, Beč, Budimpeštu, Graz i Ljubljanu. Ponajviše je istraživao hrvatsku ranonovovjekovnu povijest, osobito povijest Vojne krajine XV–XVIII. st., te je na temelju građe iz bogatoga privatnoga i drugih arhiva objavio niz članaka, studija, monografija i zbirka izvora. Prvi mu je veći tiskani rad o Cetinu (Književnik, 1866, 3–4; p. o. Zagreb 1867), a objavio je i mnogobrojne radove o poznatim osobama i obiteljima (osobito o Zrinskima i Frankapanima) te utvrdama i gradovima kontinentalne i primorske Hrvatske. U njima su, u odnosu na većinu naraštajnih kolega, razvidni pomak istraživačkoga interesa sa srednjega na rani novi vijek te stanovita inovativnost i interdisciplinarnost. Ne zanemarujući klasičnu državnu i pravnu povijest, istraživanje je sustavno usmjerivao na prostor, njegove fizičke osobine, urbanu okolinu, na ljude i njihovu povijest u prirodnom okolišu. U svojim je »mjestopisnim i povijesnim crticama« povezivao antropološke i geografske opservacije s mnogobrojnim obavijestima o povijesti ljudi, rodova, mjestâ i građevina te tako postao pretečom pisane forme koja se kao zasebna disciplina, humana geografija, danas i ekohistorija, oblikovala i više od pola stoljeća kasnije. Prvo mu je veliko djelo monografija o povijesti Karlovca i okolice (1879), koju je MH naručila u prigodi obilježavanja tristote obljetnice osnutka grada i zbog koje je proglašen njegovim počasnim građaninom. Potom su mu objavljene knjige o Slavoniji i Lici pod turskom vlašću Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i Luka Ibrišimović (1888), o povijesti Bihaća i Bihaćke krajine (1890) te o području oko Kupe i Korane (1895; dopunio i za tisak priredio E. Laszowski). Nakon uspjeha karlovačke monografije poslan je 1881. na istraživanje u Beč radi razjašnjenja prijepora o pripadnosti Žumberka. Istraživanje je urodilo knjižicom Žumberak (Zagreb 1881), ali i vrlo vrijednom trosveščanom zbirkom izvora Spomenici Hrvatske krajine (Zagreb 1884–1889). God. 1885. ponovo je boravio u Beču, a 1886. u Budimpešti (zbog komorskih spisa što ih je, po nalogu bana K. Khuena Héderváryja, morao službeno predati izaslanicima ugarske vlade). Njegova posmrtno tiskana opsežna zbirka Hrvatski urbari (Zagreb 1894; pretisak Karlovac 2016) temeljna je za društvenu i gospodarsku povijest ranoga novoga vijeka (od 1436. do kraja XVII. st.); zasebno je u novije doba objavljen Urbar modruški od god. 1486 (Ogulin 1997). Uz MH, ponajviše je surađivao s JAZU, u izdanjima koje su mu, osim zbirka izvora, tiskani mnogobrojni radovi u časopisima, navlastito u Starinama: izbori dokumenata o zrinsko-frankapanskoj uroti (1883, 1891), prilozi o povijesti Hrvatske u XVI. i XVII. st. prema istraživanju u Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu 1879. i 1887 (1885, 1887), o protestantima u Hrvatskoj (1893), hrvatskim gardama na dvorovima u Dresdenu i Potsdamu (1895) te pisma iz Slavonije u XVII. st. (1902). Prilozi su mu tiskani i u periodicima Neven (1856), Agramer Zeitung (1858, 1863), Narodne novine (1859, 1883), Glasonoša (1861–64), Karlovački viestnik (1861), Leptir (1861–62), Vienac (1865, 1874–83, 1888–90), Pozor (1866; Obzor, 1875, 1877, 1880–81), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1872), Danica (kalendar, 1879, 1883–85, 1888, 1890), Dragoljub (1882), Građa za povijest književnosti hrvatske (1897) i Mali dobrotvor (1899–1901). Iz njegove ostavštine u Arhivu JAZU (HAZU) neki su rukopisi objavljeni posmrtno – oko 600 dokumenata koje su prikupili on i Kukuljević objavio je Đ. Šurmin (Hrvatski spomenici. Zagreb 1898), a znatan mu je i prinos zbirci Laszowskoga Habsburški spomenici (Zagreb 1914–1917) – no velik dio dokumenata nije tiskan: opsežna i vrlo vrijedna zbirka za vjersku povijest XVI–XVIII. st. Spomenici grčko-iztočne crkve u Hrvatskoj i Slavoniji, pisma znamenitih osoba Poslanice hrvatske XV. i XVI. vieka, Hrvatski spomenici XVII. vieka te Pisma zagrebačkim biskupom upravljena u XVII. vieku. — Isprva samouki skupljač vrela i povjesničar amater, Lopašić se razvio u kvalificirana stručnjaka iznimna prinosa hrvatskoj historiografiji, povijesnoj geografiji i topografiji, postavši utemeljiteljem ranonovovjekovnih povijesnih istraživanja. Povjesničarima nezaobilazni, njegovi radovi, pisani čitkim i nenametljivim stilom, nailaze na širok prijam i danas. Stanoviti nedostatci u prijepisima građe (uočili su ih već suvremenici F. Šišić i Laszowski) ne umanjuju mu pionirski prinos ni činjenicu da je skupio i za tisak priredio više izvora nego pojedini naraštaji hrvatskih povjesničara. U Karlovcu mu je podignut spomenik 1901 (I. Rendić).