Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LONČAR, Josip, elektrotehničar i fizičar (Đakovo, 21. XI. 1891 — Zagreb, 28. IX. 1973). Završio klasičnu gimnaziju u Vinkovcima 1910. te studirao matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1910–13. i 1914–15. i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Parizu 1913–14; doktorirao u Zagrebu 1920. tezom Historijsko-kritički prikaz postajanja drugoga glavnoga stavka termodinamike. Nakon studija u Zagrebu bio gimnazijski namjesni i od 1917. pravi učitelj te profesor 1919–31, a na Tehničkoj visokoj školi odn. Tehničkom (od 1926) i Elektrotehničkom fakultetu (od 1956) pridijeljeni nastavnik od 1921, honorarni docent od 1922. i stalni od 1931, izvanredni profesor od 1934. te redoviti od 1937. do umirovljenja 1962; predavao teorijsku elektrotehniku odn. osnove elektrotehnike, električna mjerenja, optiku i uvod u radio. Na Tehničkoj visokoj školi 1924. osnovao Laboratorij za električka mjerenja (današnji Zavod za osnove elektrotehnike i električka mjerenja Fakulteta elektrotehnike i računarstva) i uz preustroje ga vodio do 1962. Usavršivao se u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Redoviti član JAZU od 1947, bio je uključen u osnivanje njezina Instituta za atomsku fiziku (poslije Institut »Ruđer Bošković«). Djelovao i u upravi Hrvatskoga prirodoslovnoga društva. — Javivši se 1917. radom o teoriji monogenih neanalitičkih funkcija É. Borela, od 1922. usredotočio se na radiotehniku, zahvaćajući i druga područja elektrotehnike, posebice granična s fizikom. Za visokoškolsku nastavu sastavio je skripta Osnovi elektrotehnike, 1–2 (Zagreb 1923, 19322, 19383) te prve hrvatske udžbenike Uvod u električka mjerenja (1937–1938) i Osnovi elektrotehnike (1941–1947), cijenjene i zbog uvrštenja suvremene atomistike s kvantnom teorijom te zadugo temeljne. Izrađujući priručne uređaje, uspio je među prvima slušati glazbu emitiranu iz Londona te primati pokusne TV signale iz Berlina i Londona 1930; prepoznavši njezin potencijal, zauzimao se za međunarodno normiranje TV slike i tehnike uopće, a Međunarodni sustav jedinica rabio je i prije službenoga prihvaćanja. Pridonio je 1924–26. osnutku Radiostanice Zagreb te bio autor pionirskih priručnika Konstrukcije radiostanica za primanje, 1–2 (Zagreb 1927–1929; jednosveščano izd. 19312) i O savremenoj televiziji (Zagreb 1937). Služeći se među ostalim okvirnom i žičnom antenom, kvarcnim oscilatorom, katodnim oscilografom, cijevnim voltmetrom i Wulfovim elektrometrom, pretežno vlastite izradbe, do II. svjetskoga rata eksperimentalno se bavio registracijom kolebanja radiosignala (feding) i visokofrekventnih prijamnih smetnja te visokofrekventnim svitcima i transformatorima sa željeznom jezgrom, a ispitivao je i sklopove za modulaciju (okušao se u oscilografskoj analizi govora), magnetrone, rendgensku i ultravioletnu tehniku. Predložio je grafičko rješenje za sustav kompleksnih otpora izmjenične struje te zarana pisao o elektrotehničkoj primjeni plemenitih plinova, utjecaju visokih slojeva atmosfere na širenje radiovalova, o zvučnom filmu i zaštitnom mjerenju buke. Nakon 1945. istraživao je postizanje i električno mjerenje visokih vakuuma, katodno raspršivanje i elektronsku optiku (u svezi s mikroskopijom) te detekciju rendgenskoga i gama-zračenja. U 1950-ima je među prvima u Hrvatskoj i Jugoslaviji sustavno izvješćivao o mogućnostima tzv. III–V poluvodiča i masera, a u 1960-ima o električnim generatorima zasnovanima na izravnoj pretvorbi svjetlosne, toplinske i kemijske energije, zahvativši i termoelektrične refrigeratore; potkraj toga desetljeća za Elektrotehnički institut tvornice »Rade Končar« sastavio i opsežne elaborate o ultravisokim vakuumima, supravodljivosti i supravodljivim magnetima te povezanim učincima niskih temperatura, o čem je dijelom i usmeno izlagao u JAZU. Znanstveni, stručni i popularni članci objavljeni su mu u periodicima Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1917), Priroda (1918–19, 1921, 1933, 1935), Omladina (1919–20), Tehnički list (1920–21, 1924, 1926, 1932–37), Radio šport (1924), Mladost (1926), Jutarnji list (1927, 1930–31), Novosti (1927), Radio vjesnik (1927), Filmska revija (1928), Radiowelt (Beč 1928), Fernsehen (Berlin 1930), Radio (1930), Strojarski vjesnik (1930), Television (London 1930), Electrician (London 1932), Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd 1932, 1936–37), Naša pošta (Beograd 1932), Bulletin international de l’Académie yougoslave des sciences et des beaux-arts (1933, 1937), Elektrotechnische Zeitschrift (Berlin 1933), Elektrotechnik und Maschinenbau (Beč 1934–35), Rad JAZU (1934, 1936; urednik 1948–1950, 1961, 1963, 1965, 1968, 1971, suurednik 1974), Radio Zagreb (1951), Glasnik matematičko-fizički i astronomski (1952–53), Arhiv za higijenu rada (1954), Elektrotehniški vestnik (Ljubljana 1954), Elektrotehničar (1958, 1960), Elektrotehnika (1958, 1960, 1962, 1964, 1969), Nauka i tehnika (Beograd 1959), Vjesnik (1959), Tesla (Beograd 1961) i Ljetopis JAZU (1963). Surađivao u Leksikonu Minerva (Zagreb 1936) i Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a. Ostavština mu se (uključujući opsežan laboratorijski dnevnik 1933–54), dijelom predstavljena na izložbama u pol. 1990-ih i 2000, čuva u Zagrebu na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (Zavod za osnove elektrotehnike i električka mjerenja i Središnja knjižnica), nešto korespondencije u NSK. Dobitnik je republičke Nagrade za životno djelo 1961, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu od 1970. Po njem su nazvani nagrada za studente, djelatnike i suradnike Elektrotehničkoga fakulteta (1971; plaketu s njegovim likom i na Fakultetu postavljeno brončano poprsje izradio K. Angeli Radovani), elektrotehničko društvo u Zadru (1976) i godišnji skup Elektrotehničkoga društva Zagreb (2006). U Zagrebu mu je bio posvećen skup u organizaciji HAZU i Elektrotehničkoga fakulteta 1992. — Supruga Ljubica (Amalija, Ljuba) rođ. Miljević (1893–1988) u Zagrebu je završila učiteljsku školu 1912, maturirala u klasičnoj gimnaziji 1919. i na Filozofskom fakultetu diplomirala opću pedagogiku s metodikom i psihologijom 1929. Radila je kao učiteljica u pučkoj i učiteljskoj školi te profesorica u gimnaziji. U mladosti je surađivala u listu Za vjeru i dom (1913), o povijesti ženskoga pokreta, M. Bogoviću, Mariji Fabković, I. Filipoviću i časopisu Napredak pisala u izdanjima Žena u borbi (1954–55), Pedagoški rad (1959) i Građa za povijest književnosti hrvatske (1978), obradila razdoblje 1873–1903. u knjizi Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj (Zagreb 1958) te priredila izbor iz Filipovićeve korespondencije u Starinama (1955). — Njihova kći Rajka (1927–1944) kao gimnazijalka se 1943. priključila partizanima i vjerojatno umrla od posljedica ranjavanja kraj sela Koprive na Psunju. Portretirala ju je Anđelka Martić (Rajka Lončar. Smib, 1971, 13; prošireno za čitanku B. Brajenovića i A. Blaženčića Vedri dani. Zagreb 1972).

DJELA: Uvod u električka mjerenja, 1–2. Zagreb 1937–1938 (jednosveščana izd. od 19432, 4 izd. do 1965). — Osnovi elektrotehnike, I/1–2. Zagreb 1941–1942 (jednosveščana izd. od 1942, 7 izd. do 1969); Osnovi elektrotehnike, II/1–2. Zagreb 1946–1947 (jednosveščana izd. od 1947, 6 izd. do 1964); 2006. zajednički pretisak izd. 19564 (I) i 19584 (II). — Potpuniji popisi radova: Josip Lončar – život i djelo. Zagreb 1993, 193–200; V. Muljević, Josip Lončar, velikan hrvatske elektrotehnike. Zagreb 2004, 89–96.
 
LIT.: (O knj. Konstrukcije radiostanica): Ing. S., Tehnički list, 9(1927) 3, str. 48. — H. Korporić, Ibid., 14(1932) 22, str. 302. — V. Varićak, S. Hondl i Ž. Marković: Dr. Josip Lončar. Ljetopis JAZU, 1936–37, 50, str. 120–122. — (O knj. O savremenoj televiziji): B. D., Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 17(1937) 9, str. 798. — H. Macanović (H. M.), Novosti, 31(1937) 27. II, str. 12. — D. Uvanović (du), Hrvatska straža, 9(1937) 16. I, str. 4–5. — (O. knj. Uvod u električka mjerenja): F. Krleža, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, 18(1938) 9, str. 822–823. — E. Kürschner, Elektrotehnika, 4(1938) 1, str. 11–12; 5(1939) 4, str. 56–57. — H. Macanović (H. M.), Novosti, 32(1938) 30. I, str. 10. — (O knj. Osnovi elektrotehnike): D. Blanuša, Alma mater Croatica, 6(1942–43) str. 101–102. — V. Pinter, Nastavni vjesnik, 51(1942–43) 1/2, str. 116. — D. Pejnović, Glasnik matematičko-fizički i astronomski, 2(1947) 4/5, str. 235–238. — V. Pinter: Osamdeseta godišnjica akademika Josipa Lončara. Hrvatsko sveučilište, 1(1971) 27, str. 4. — (Nekrolozi): T. Bosanac, Ljetopis JAZU, 1973–74, 78, str. 542–544. — H. Macanović, Radio televizija Zagreb, 1(1973) 2, str. 8. — V. Pinter, Elektrotehnika, 16(1973) 5, str. 231–232. — 25 godina Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu 1956–1981. Zagreb 1981, 8, 10, 260. — T. Bosanac i Š. Dembitz: Josip Lončar – šezdeset godina osnova elektrotehnike. Elektrotehnika, 25(1982) 3, str. 189–193. — Josip Lončar – život i djelo. Zagreb 1993. — V. Muljević: Akademik Josip Lončar, nestor hrvatske elektrotehnike. Radovi Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, 3(1993) str. 203–214. — Tehnički fakulteti 1919–1994. Zagreb 1994, 74, 82, 97. — V. Muljević: Akademik Josip Lončar. Vjesnik HAZU, 3(1994) 1/2, str. 91–95. — Spomenica. 40. obljetnica Fakulteta elektrotehnike i računarstva 1956–1996. Zagreb 1996, 8–9, 90–91, 285. — V. Muljević: Uloga akademika Josipa Lončara u razvitku hrvatske elektrotehnike. Hrvatski glasnik intelektualnog vlasništva, 5(1998) 4, str. 1239–1244. — Isti: Elektrotehnika – kronologija razvitka u Hrvatskoj. Zagreb 1999. — Z. Jakobović: Josip Lončar i početci radiotehnike u Hrvatskoj. Radio HRS, 9(2000) 75/76, str. 144–146. — Isti: Josip Lončar kao pisac leksikonskih i enciklopedijskih članaka. Radovi Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, 9(2000) str. 147–151. — Spomenica 1924/25–99/2000. 75 godina Zavoda za osnove elektrotehnike i električka mjerenja Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2000. — V. Muljević: Josip Lončar, velikan hrvatske elektrotehnike. Zagreb 2004. — Ž. Dadić: Egzaktne znanosti u Hrvatskoj u ozračju politike i ideologije (1900–1960). Zagreb 2010. — Z. Benčić i B. Hanžek: Josip Lončar – student profesora Vinka Dvořáka, Stanka Hondla i Ladislava Stjepaneka. U: Povijest i filozofija tehnike. Radovi EDZ sekcije 2012–2016. godine. Zagreb 2017, 22–35. — Isti: Akademik Josip Lončar – novi bibliografski prinosi. Ibid., str. 37–51.
 
Robert Krog i Redakcija (2017)