Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LUČIĆ, Ivan (Lucić, Lucius, Lucio; Joannes, Giovanni), povjesničar (Trogir, prije IX. 1604 — Rim, 11. I. 1679). Sin skupljača književne baštine i pjesnika Petra i Klare rođ. Divnić. Školovao se u rodnom gradu i u Rimu do 1619, potom u Padovi završio studij obaju prava s doktoratom 1628. Živio u Trogiru do 1633. i u Rimu do 1635, potom u Trogiru upravljao obiteljskim imetkom, skrbio o maloljetnim nećacima i kao plemić sudjelovao u gradskoj upravi (sudac, upravitelj skladišta žita, operarij katedrale, izaslanik u Veneciju 1643. i 1646, povjerenik za gradske bedeme 1648). Još za studija počeo je proučavati povijest Dalmacije te prikupljati i prepisivati povijesna djela i izvore iz arhiva dalmatinskih gradova, samostana, javnih i privatnih knjižnica. Za boravka generalnoga dalmatinskoga providura G. Foscarinija u Trogiru 1651. ponuđeno mu je da napiše povijesno djelo kojim bi se dokazalo da se Venecija, ako izgubi Kretu, može služiti kraljevskim naslovom Dalmacije. No umjesto prigodnoga djela, on je potajice pripremao rad u kojem će na temelju dokumenata istaknuti poseban, autonoman položaj Dalmacije u Mletačkoj Republici. Svjestan opsežnosti rada na izvorima, organizirao je mrežu suradnika (V. Ponte, Š. Ljubavac, D. i F. Divnić, M. Statilić, P. Cindro, N. Cipiko i dr.), koji su prema njegovim uputama skupljali i prepisivali povijesno gradivo. Nezadovoljan političkim prilikama u domovini, nedostatkom znanstvenih djela i stručnih sugovornika te općim kulturnim ozračjem, 1654. napustio je Trogir i preselio se u Rim kako bi se uspjelije mogao posvetiti svojemu radu i potomstvu ostaviti »svjedočanstvo svoje ljubavi prema domovini«. Ondje je uspostavio kontakte s vodećim eruditima, osobito sa S. Gradićem, koji mu je kao prefekt Vatikanske knjižnice pomagao u radu te ga uveo u krug Kraljevske književno-znanstvene akademije švedske kraljice Kristine i časopisa Giornale de’ letterati (F. Ughelli, G. Ciampini, G. A. Borelli, L. Holste i dr.). Organizirao je prepisivanje rukopisa, prikupio bogatu zbirku knjiga i zemljovida te pomagala za prirodoznanstveno istraživanje (dalekozor, mikroskop, toplomjer). Koncepte svojih radova slao je na prosudbu prijateljima u Italiji i domovini te ih obavješćivao o znanstvenim, kulturnim i političkim novostima, o čem svjedoči njegova korespondencija, tipičan primjer znanstvene epistolografije XVII. st. Nakon opsežnih priprema, u Rimu je 1657. objavio svoje prvo djelo, kritičko izdanje legende o životu Ivana Trogirskoga Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis s komentarom Notae historicae, u kojem je nastojao utvrditi točnu kronologiju događaja i dokazati povijesnu utemeljenost legende, čime se priključio suvremenim mu hagiografskim nastojanjima bolandista (Acta sanctorum). Svoje je pak glavno djelo, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, o hrvatskoj povijesti od rimskoga doba do kraja XV. st., nakon višegodišnjih priprema i početnih poteškoća oko pronalaženja izdavača, objavio u Amsterdamu 1666. Motive je (ljubav prema domovini i želja za otkrivanjem istine) i osnovne pristupne postavke iznio u predgovoru i uvodu djela (Lectori Dalmatae veritatem amanti i Operis introductio), u kojima ističe prednost koju daje ispravama, težeći postignuti objektivnost sličnu egzaktnim znanostima, što je jedan od »prvih metodoloških komentara naše moderne historiografije« (M. Kurelac, 1994). U djelu je kritički objavio mnogobrojne listine, što je prvi hrvatski diplomatarij, te u prilogu donio komentiranu zbirku narativnih izvora (Rerum Dalmaticarum scriptores), od kojih su neki objavljeni prvi put (Ljetopis popa Dukljanina, Historia Salonitana Tome Arhiđakona, Tabula a Cutheis). Kako zbog pogrješaka, izostavljenih rodoslovlja hrvatskih vladarskih i plemićkih obitelji te zemljovidâ nije bio zadovoljan, tiskao je dopunjena izdanja (1667, 1668), od kojih je najpotpunije posljednje, s kazalom i Lučićevim ispravcima (prijevod ulomaka: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 50–65). Najpotpuniji i najpoznatiji zemljovid, Illyricum hodiernum, prikazuje Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju i Bosnu, odn. Ilirik u granicama koje je 1653. odredila Sveta rimska rota radi okončanja spora o pravu na korištenje svetojeronimskih ustanova, ujedno i razgraničenje između kršćanskih i zemalja pod turskom vlašću. Zemljovid je priredio i za objavu u Atlas maior sive Geographia Blaviana svojega izdavača J. Blaeua (Amsterdam 1668), ukrasivši ga grbovima povijesnih zemalja i posvetivši Petru IV. Zrinskomu (koji je te zemlje želio sjediniti pod svojom banskom vlašću), što mu je dalo i aktualnu političku dimenziju. Unatoč zamjetnu utjecaju suvremenih prilika na Lučićeva tumačenja i zaključke, De Regno je obiljem materijala i kritičkim postupcima prekretnica u hrvatskoj historiografiji. Sama njegova koncepcija – prezentiranje prikupljenoga gradiva i funkcionalna interpretacija – čini ga i zbirkom izvora i povijesnim prikazom. U skladu s načelima historijske erudicije, Lučić je svoje djelo držao privremenim postignućem, o čem svjedoči i prvotna zamisao da ga naslovi »indagationes« (istraživanja). Kao rezultat njegova trajnoga dopunjivanja, 1673. nastalo je novo djelo Inscriptiones Dalmaticae, zbirka rimskih natpisa u Dalmaciji, koju je zamislio kao dopunu, ali ju je zbog nepravilnosti pri tiskanju objavio zasebno, a kao prilog i neke komentare ondje objavljenih djela te ispravke: Notae ad Memoriale Pauli de Paulo; Notae ad Palladium Fuscum (latinski tekst i hrv. prijevod u: P. Fusko, Opis obale Ilirika. Zagreb 1990); Addenda, vel corrigenda in opere De Regno Dalmatiae et Croatiae; Variae lectiones Chronici Ungarici manuscripti cum editis. Zbirkom je pobudio poprilično zanimanje, pa su J. Spon i G. Wheler poduzeli putovanje u Dalmaciju kako bi popisali spomenike i natpise, o čem su i izvijestili (1679); i T. Mommsen pohvalio je Lučićeva postignuća u objavi epigrafske građe (Corpus inscriptionum Latinarum. Berlin 1873). Gotovo istodobno s glavnim djelom radio je i na povijesti rodnoga grada, koju je 1673. u Veneciji objavio pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù, a 1674. s naslovom Historia di Dalmatia, et in particolare delle Città di Traù, Spalatro, e Sebenico. U toj bogato dokumentiranoj knjizi opisao je povijest Trogira i drugih srednjodalmatinskih gradova od antike do poč. XV. st., posvetivši osobitu pozornost pravnoj povijesti, razvoju trogirske autonomije, nastanku i sastavu Velikoga i Maloga vijeća te običajima, jeziku i kulturi. Kao posljednji dio svojevrsne trilogije o trogirskoj povijesti, 1673. priredio je i kritičko izdanje trogirskoga statuta iz 1322. i kasnijega zakonodavstva, Statuta et reformationes civitatis Tragurii, koje je po njegovoj posljednjoj želji trebalo poslužiti trogirskim sudcima (zbog zabrane mletačkih vlasti djelo objavio tek J. Cipiko 1708). Sudjelovao je i u izradbi drugih leksikografskih i povijesnih izdanja: objavio je povijesno-zemljopisni prilog Notae ad Thesaurum geographicum Abrahami Ortelii za Lexicon geographicum M. A. Baudranda (Pariz 1670), surađivao s Ughellijem na njegovoj zbirci Italia sacra (1644–62), a rođaku F. Divniću pomagao oko djela Historia della guerra seguita in Dalmatia tra Venetiani e Turchi dall’anno 1645 sino alla pace e separatione de’ confini i nakon njegove ga smrti priredio za tisak. Nakon očeve pak smrti u njegove je rukopisne zbornike Vartal i Varia Dalmatica nastavio zapisivati hrvatske i latinske tekstove. Također je sudjelovao u obrani autentičnosti nepoznata fragmenta Petronijeva Satirikona (prikaz Trimalhionove gozbe) koji je Statilić pronašao u knjižnici obitelji Cipiko u Trogiru te ga je s Gradićem priredio i s predgovorom (Typographus lectori) objavio u Padovi 1664. Tumačeći mu značenje paleografske i diplomatičke analize, vodio je opsežnu korespondenciju s tajnikom i historiografom Zrinskih Forstalom, koji je nastojao potvrditi njihovo podrijetlo od rimskoga patricijskoga roda; također je, skupljajući isprave i privilegije, sudjelovao u postizanju potvrde njihova mletačkoga plemstva. Djelovao je u Zboru sv. Jeronima u Rimu, isprva kao član upravnoga odbora, a kao predsjednik od 1663. Prema vlastitoj želji, pokopan je u tamošnjoj crkvi sv. Jeronima. Čvrsto povezan s domovinom, o prošlosti koje želio je što potpunije informirati europsku znanstvenu, kulturnu i političku javnost, Lučić se kritičkim pristupom, znanstvenom akribijom i neumornim radom izdignuo iz lokalnih ograničenja i uključio u znanstvene tijekove europske rane erudicije. Na njegov pristup povijesnomu istraživanju uvelike je utjecao studij prava te zanimanje za matematiku, astronomiju, fiziku i geografiju. »Otac hrvatske historiografije«, autor prve kritičke povjesnice sa zbirkama isprava i djelima srednjovjekovnih pisaca te prvim povijesnim atlasom, prve kritičke hagiografije i prve tiskane zbirke natpisa, imao je izniman utjecaj na domaću historiografiju, a svrstava ga se i u same početke europske kritičke historiografije. Ostavština mu se čuva u Kaptolskom arhivu u Splitu, Arhivu HAZU, Znanstvenoj knjižnici i DA u Zadru, NSK u Zagrebu i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, knjižnici Garanjin Fanfonja u Muzeju grada Trogira, u Vatikanskoj knjižnici, Knjižnici Casanatense i Arhivu Zbora sv. Jeronima u Rimu te u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Parizu i Londonu. Uz 300. obljetnicu izdanja djela De Regno 1966. priređena je izložba u Muzeju grada Trogira i održan znanstveni skup u Zagrebu u organizaciji JAZU, a uz 400. obljetnicu Lučićeva rođenja 2004. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom. Po njem je 1999. nazvano Društvo studenata povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (izdaje časopis Lucius od 2002), a 2014. nagrada za životno djelo Hrvatskoga nacionalnoga odbora za povijesne znanosti i Društva za hrvatsku povjesnicu.

DJELA: Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis, et eius miracula. Romae, typis Thomae Colinij, 1657 (s hrv. prijevodom u: Legende i kronike. Split 1977, 69–121). — De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelaedami, apud Ioannem Blaeu, 1666; Francofurti, apud Ioannem Blaeu, 16662, 16673; Amstelodami, apud Ioannem Blaeu, 16684; Vindobonae, typis Ioannis Thomae Trattner, 17585 (tal. prijevod Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia. Trieste 1896, pretisak 1983; hrv. prijevod prve knjige O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Zagreb 1986). — Inʃcriptiones Dalmaticae. Venetiis, typis Stephani Curtij, 1673. — Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù. In Venetia, presso Stefano Curti, 1673, 1674 (Historia di Dalmatia, et in particolare delle città di Traù, Spalatro, e Sebenico); hrv. prijevod Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1–2. Split 1979. — Potpunija bibiliografija: M. Kurelac u: O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Zagreb 1986, 429–453.
 
LIT.: G. Henschen: De sanctis martyribus Dalmatiae. U: Acta sanctorum aprilis, 2. Antverpiae 1675, 7. — J. Spon i G. Wheler: Voyage d’Italie, de Dalmatie, de Grèce, et du Levant, fait aux années 1675. et 1676, 1. Amsterdam 1679, 34, 71–72. — P. Vitezović Ritter: Apographum ex Joanne Lucio aliisque nonnullis approbatis historicis, De comitibus Corbaviae, qui fuerunt ex genere Gussich. Labaci 1681. — M. Belius: Amplissima praefatio. U: J. G. Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum, et Sclavonicarum veteres ac genuini, 3. Vindobonae 1748, str. I–XLII. — I. Kreljanovich Albinoni: Memorie per la storia della Dalmazia, 2. Zara 1809, passim. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 187–190. — I. Kukuljević Sakcinski: Izvorna pisma Ivana Lucija. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1857, 4, str. 126–135. — G. Ferrari Cupilli: Laurea di Giovanni Lucio. Rivista dalmata, 1(1859) 5, str. 49–50. — I. K. Tkalčić: Izvještaj o arkivarskih iztraživanjih u Dalmaciji. Rad JAZU, 1876, 35, str. 168–174. — F. Rački: Povjestnik Ivan Lučić, Trogiranin. Ibid., 1879, 49, str. 65–102. — I. Črnčić: Paoporuka Ivana Lučića, trogiranina, našega povjestnika, od 1679 godine. Starine, 1893, 26, str. 20–26. — V. Brunelli: Giovanni Lucio. Rivista dalmatica, 1(1899) I/1, str. 5–24; 2, str. 119–139; II/4, str. 24–51; 2(1900–02) III/1, str. 32–52; 3, str. 271–285; IV/4, str. 17–24. — V. Klaić: Povjest Hrvata, 1. Zagreb 1899, 3–6. — B. Poparić: Pisma Ivana Lučića Trogiranina. Starine, 1905, 31, str. 276–320; 1907, 32, str. 1–91. — P. Kaer: Aggiunte e correzioni autografe di Giovanni Lucio al »De Regno Dalmatiae et Croatiae«. Rivista dalmatica, 5(1910–11) str. 213–253. — F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, I/1. Zagreb 1914, 51–60. — I. Strohal: Statut i reformacije grada Trogira. Zagreb 1915, str. VI–XLI. — F. Šišić: Hrvatska historiografija od XVI do XX stoljeća. Jugoslovenski istoriski časopis, 1(1935) 1/2, str. 29–35. — C. Fisković: Oporuka i kodicil Ivana Lucića. Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, 9–10(1941) str. 59–84. — Zbornik Historijskog instituta JAZU, 6(1969), posvećen I. Lučiću u povodu 300. obljetnice djela De Regno Dalmatiae et Croatiae. — V. Gortan (V. G.): Ivan Lučić. U: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 45–49. — M. Kurelac: Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8(1977) str. 101–132. — V. Foretić: Pogled o Ivanu Lučiću. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1981, 14, str. 43–90. — I. Kasandrić: Četrnaest pisama Ivana Lucića. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 27–28(1981) str. 441–455. — B. Kuntić-Makvić: Tradicija o našim krajevima u antičkom razdoblju kod dalmatinskih pisaca XVI i XVII stoljeća. Živa antika (Skopje), 34(1984) 1/2, str. 161–162. — Ista: Kako je Ivan Lučić prikazao dolazak Slavena u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae. Historijski zbornik, 38(1985) str. 131–166. — S. Krasić: Stjepan Gradić (1613–1683). Zagreb 1987, 448–460. — I. Golub: Pisma Ivana Luciusa iz Trogira Luki Holsteniusu u Rim. Ricerche slavistiche (Roma), 36(1989) str. 327–333. — B. Kuntić-Makvić: Antički izvori u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Lučića. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 33(1991) str. 15–72. — M. Kurelac: Povjesničar Ivan Lučić-Lucius, predsjednik Zbora sv. Jeronima u Rimu. U: Homo – imago et amicus Dei. Romae 1991, 386–387. — M. Marković: Descriptio Croatiae. Zagreb 1993. — Ž. Dadić: Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja. Zagreb 1994. — M. Kurelac: Ivan Lučić Lucius, otac hrvatske historiografije. Zagreb 1994. — M. Kozličić: Kartografski spomenici hrvatskoga Jadrana. Zagreb 1995. — M. Gross: Suvremena historiografija. Zagreb 20012. — N. Ivić: Kritika kritičke historiografije: Ivan Lučić i Nada Klaić. U: Prošla sadašnjost. Zagreb 2003, 158–181. — F. Celio Cega: Lucićeva svakodnevica u usporedbi sa susjednim mjestima. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 21(2006–07) str. 93–115. — N. Pace: Nuovi documenti sulla controversia seicentesca relativa al Fragmentum Traguriense della Cena Trimalchionis di Petronio. U: La cultura letteraria ellenistica. Roma 2007, 305–336. — Z. Blažević: Ilirizam prije ilirizma. Zagreb 2008. — N. Jovanović: Rukopisni zbornik Varia Dalmatica (Codex Lucianus) kao svjedočanstvo humanističke književne komunikacije. Colloquia Maruliana, 17(2008) str. 43, 45, 47, 49–50. — Isti: Rukopisi Regum Delmatię atque Croatię gesta. Ibid., 18(2009) str. 5–8, 11, 20–21. — D. Mrdeža-Antonina: Povijesno nasljeđe i kulturni identitet u privatnoj korespondenciji Ivana Lučića Trogiranina. Fluminensia, 23(2011) 2, str. 73–84. — L. Oreskovic: Une conception française des régions croates au XVIIe siècle: la réception de l’oeuvre de Ivan Lučić dans son contexte. Croatica Christiana periodica, 35(2011) 68, str. 15–34. — D. Mlinarić, J. Faričić i L. Mirošević: Historijsko-geografski kontekst nastanka Lučićeve karte Illyricum hodiernum. Geoadria, 17(2012) 2, str. 145–176. — J. Neralić: Povijesni izvori za antičku epigrafiju u Dalmaciji. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 24(2012) str. 310–316, 323. — B. Lučin: Petronije na istočnoj obali Jadrana: Codex Traguriensis (Paris. lat. 7989) i hrvatski humanisti. Colloquia Maruliana, 23(2014) str. 133, 154, 167–168, 173–176.
 
Iva Mandušić (2017)