MANDROVIĆ, Adam

MANDROVIĆ, Adam, glumac i redatelj (Nova Gradiška, 5. XI. 1839 — Zagreb, 12. XII. 1912). U Novoj Gradiški izučio zidarski zanat, potom se u Požegi 1857. priključio njemačkoj putujućoj kazališnoj družini K. Ossinskoga (nastupio u predstavi Niz bisera K. von Holteija). Na poziv Kazališnoga odbora, koji je u okviru njemačke sezone organizirao i predstave na hrvatskome, u zagrebačkom kazalištu na Markovu trgu debitirao 1858. kao Plemić u drami Sastanak u gradu Zrinju Lj. Vukotinovića, a nakon raspuštanja hrvatske družine pridružio se onima H. Walburga (Veseckoga) i A. A. Rolla. U Zagrebu ga je 1860. za hrvatske predstave angažirao U. Brambilla, a kad su se nakon prosvjeda 24. studenoga prestale izvoditi njemačke predstave, postao je članom prvoga dramskoga ansambla HNK, u kojem je s prekidima djelovao do umirovljenja 1898; bio je i redatelj od 1863 (nadredatelj 1881–94), ravnatelj Drame od 1874. te s I. Zajcom voditelj kazališne uprave 1879–80. Na poziv Odbora za stalno Narodno kazalište u Beogradu, kao glumac, redatelj i umjetnički voditelj sudjelovao 1863–65. u organiziranju kazališta te s družinom gostovao u Zemunu, Pančevu, Vukovaru i Mitrovici, a 1869–73. djelovao u novoutemeljenom Narodnom kazalištu, istaknuvši se kao Wilhelm Tell (F. Schiller), Antonio (W. Shakespeare, Mletački trgovac), Grof Essex (H. Laube) i Tholosan (V. Sardou, Dobri prijatelji) te postavivši tridesetak predstava klasicističko-romantičkoga i popularno-komičnoga repertoara (J. Freudenreich ml., E. Scribe, R. Benedix, A. von Kotzebue). God. 1873. glumio i u kazališnoj družini Đ. Peleša. U Sofiji je od listopada 1899. do siječnja 1901. bio umjetnički voditelj, redatelj i pedagog u kazališnoj družini Suza i smijeh – režirao 16 stilski raznolikih predstava (Shakespeare, Molière, G. E. Lessing, A. N. Ostrovski, G. Freytag) – koja se pod njegovim vodstvom profesionalizirala (Narodno kazalište od 1904). God. 1902–07. obnašao je dužnost intendanta zagrebačkoga HNK. U tom je kazalištu ostvario punu umjetničku zrelost te zadugo organizirao cjelokupnu dramsku djelatnost. Angažirajući se oko kvalitete ansambla i programa, odabirao je i režirao predstave, prevodio i prilagođivao djela, dijelio uloge, vodio pokuse te preuzimao glavne ili veće uloge. Kritika je isticala njegov snažan bas, uzornu dikciju, dostojanstvenu pojavu, odmjerenu mimiku i geste, sugestivnu deklamaciju i oplemenjeni patos, držeći da je najuspjeliji u klasičnom tragičnom repertoaru. Nastupajući u žanrovski i stilski raznovrsnom repertoaru, ostvario je širok raspon uloga, odigravši ih i do šezdesetak u sezoni. Među ostalim bio je Shakespeareov Jago (Othello, mletački crnac, 1875), Shylock (Mletački trgovac, 1875, 1891), Ford (Vesele žene windsorske, 1876), Kralj Lear (1882), Macbeth (1891), sve u vlastitim režijama, Leonato (Mnogo vike ni za što, 1868, 1890), Redovnik Lovro (Romeo i Julija, 1877), Prvi glumac (Hamlet, 1889, 1895), Kamilo (Zimska priča, 1895) i Kralj Henrik IV (1896, 1897), Schillerov Vilim Tell (1879), Markez Poza (Don Carlos, 1886, redatelj), Karl Moor (1862) i Schweizer (1879, 1895) u Razbojnicima, Verrina (1867, 1877) i Muley Hassan (1888) u Fiescu ili Uroti u Genovi, Miller (1866, 1873) i Predsjednik Walter (1878) u Spletki i ljubavi, Grof Leicester (1863) i Grof Shrewsbury (1875) u Mariji Stuart (1875, redatelj), Talbot u Djevici Orleanskoj (1877, redatelj) te Octavio Piccolomini u Piccolominiju (1898) i Wallensteinovoj smrti (1898). Istaknuo se i kao Karlo V. Scribea i E. Legouvéa (Priče kraljice navarske, 1868), Kreon (Medeja, 1874, redatelj) i Grof Zdenko Borotin (Pramati, 1878) F. Grillparzera, Upravitelj Skvoznik-Dmuhanovski N. V. Gogolja (Revizor, 1874, redatelj), Ljudevit XI (1874, prevoditelj i redatelj; oproštajna predstava 1898) i Marino Faliero (1877) C. J. F. Delavignea, Tezej J. Racinea (Fedra, 1875; 1885. i redatelj), Beaumarchais (Clavigo, 1875) i Vilim Oranski (Egmont, 1896) J. W. Goethea, Uriel Acosta K. Gutzkowa (1876, redatelj), Laubeov Oliver Cromwell (Montrose, crni markgrof, 1878, redatelj), Molièreov Harpagon (Škrtac, 1879) i Tartuffe (1890), Voltaireov Argir (Tankred, 1879, redatelj), Kralj (Život je san, 1880, redatelj) i Crespo (Sudac zalamejski, 1884, redatelj) P. Calderóna de la Barce, Gospodin pl. Prunelles Sardoua i É. Najaca (Cyprienna, 1881, redatelj), Mélesvilleov Sullivan (1882, redatelj), Doktor Rank (Nora, 1888, redatelj) i Konzul Bernick (Stupovi društva, 1891, redatelj) H. Ibsena te Sofoklov Kralj Edip (1895) i Pop od St. Mauricea G. G. Byrona (Manfred, 1897). Nezamjenjiv na praizvedbama hrvatskih drama, utjelovio je naslovne likove u Stjepanu, posljednjem kralju bosanskom (1877) i Matiji Gupcu, kralju seljačkom (1878) M. Bogovića, u vlastitim režijama, potom Zvonimira (1878, redatelj) i Nikolu Gorjanskoga (Karlo Drački, 1894) F. Markovića, Baruna Franju Trenka J. E. Tomića (1880, redatelj), Srdovlada D. Demetra (Teuta, 1893, redatelj), Simeona Velikoga A. Tresića Pavičića (1896), Srđa J. Palmotića (Pavlimir, 1896) i Vicka Lenara E. Kumičića (Poslovi, 1898), a u različitim postavama Freudenreichova igrokaza Graničari odigrao je Andriju Miljevića, Savu Čujića, Jocu Bocića, Grgu Kosića i Križića. Djelujući u početcima profesionalnoga kazališta, potvrđeno je režirao više od 290 predstava, među kojima 36 praizvedba. Napose vještim pokazao se u tehnički zahtjevnim predstavama s promjenama dekora i mnogobrojnim statistima, poput dramatizacija djela J. Vernea Put oko Zemlje za 80 dana (A. Dennery, 1878) i Carev glasnik (F. Csepreghy, 1890). Prvi je na hrvatskoj profesionalnoj pozornici postavio Shakespeareovo djelo (1863) – Ljubav sve može ili Ukroćena tvrdokornica (prema obradbi F. I. Holbeina lokalizirao Š. Dimitrović; odigrao Delibašića) – i Dubravku I. Gundulića (1888, odigrao Ribara). Za njegove je intendanture praizvedeno pedesetak domaćih djela, među njima drame I. Vojnovića, S. Miletića, M. Šenoe, Tomića i Marije Jurić Zagorke, a afirmirali su se i modernistički autori M. Ogrizović, S. Tucić, M. Begović, F. Galović i M. Nehajev. Preveo je, vjerojatno prema njemačkim predlošcima, šezdesetak djela (Scribe, Sardou, J. Rosen, G. Moser, F. Raimund, G. Feydeau, F. Schönthan, O. Blumenthal, G. Kadelburg, C. Goldoni), izvođenih u HNK u Zagrebu, Narodnom kazalištu u Beogradu i Srpskom narodnom kazalištu u Novom Sadu. S ansamblom HNK gostovao, držeći prigodne govore, u Varaždinu (1873) i Splitu (1893) prigodom otvorenja kazališnih zgrada te u dubrovačkom Bundićevu kazalištu (1875) pri izvedbi prve predstave na hrvatskome, samostalno pak u Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani i Trstu. Bavio se i glumačkom pedagogijom te privatno poučavao, među ostalima J. Anića, T. Lesića, Ljerku Šram, Herminu Šumovsku i Milicu Mihičić, a u školi HGZ predavao deklamaciju 1893–95. Za njegova predsjedanja zagrebačkim kazališnim Mirovinskim zavodom sagrađen je Dom Mirovinskoga zavoda članova Narodnoga kazališta (1904). Jedan je od likova na slici Hrvatski narodni preporod (V. Bukovac, 1896) na zastoru zagrebačkoga HNK, u predvorju kojega mu je 1934. postavljeno poprsje u bronci (F. Kršinić). Supruga Marija, rođ. Hörer (1844–1926; prvi suprug S. Isaković), u HNK u Zagrebu igrala je manje dramske i operne uloge 1870–76. Suprugovu ostavštinu darovala je Družbi »Braća hrvatskoga zmaja« (danas u Muzeju grada Zagreba).