LOZICA, Ivan

traži dalje ...

LOZICA, Ivan (Ivo), kipar (Lumbarda, 10. VI. 1910 — Lumbarda, 27. III. 1943). Brat arhitekta Ante i kipara Luje. Prve pouke u klesarskoj vještini dobio u očevim kamenolomima na otocima Vrniku i Pelegrinu. U Korčuli je 1923–25. polazio kamenoklesarsku školu, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga uputio na ALU u Zagrebu. Ondje je 1926–30. studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović) i 1933. završio specijalku u I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933–34. polazi École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živi u Splitu, od 1938. na ALU u Zagrebu Kršinićev je asistent te od 1941. učitelj vježbalnik. God. 1942. odlazi u Split pa u Lumbardu, gdje je zbog sudjelovanja u partizanskom pokretu strijeljan. Kao student surađivao je 1930-ih u izgradnji crkve Presvetoga Otkupitelja (grobnica obitelji Meštrović) u Petrovu polju kraj Otavica; prema Meštrovićevim gipsanim predlošcima s A. Augustinčićem, V. Radaušem, G. Antuncem, D. Orlandinijem i M. Matijevićem kleše reljefe u kamenu (1931. s Augustinčićem prenosi u segetski kamen oltarni reljef Vječno razapeti, a 1933. izvodi Rođenje Isusovo). Potom s Antuncem, D. Penićem i Š. Dujmovićem 1935–36. u Meštrovićevu splitskom atelijeru kleše njegove granitne karijatide za Spomenik neznanom junaku na Avali. U njegovim početnim radovima vidljiv je Meštrovićev utjecaj, osobito u grafizmu (Žena s amforom, 1935) i stilizaciji drvenih reljefa (Raspelo s anđelima, 1936), dok se u portretnoj plastici odmiče od uzora te radi profinjene portrete u kamenu (Ženski portret, 1935) i gipsu (Portret gospođe B., 1937, u Gliptoteci HAZU odljev u bronci), zapažene na prvim izložbama. Potom se sve više bavi aktom; stvara kompozicije širokih ploha i napete površine, bliske Kršiniću, a njihov ritam i pokret odaju utjecaje A. Maillola, A. Rodina i A. Bourdellea. Na tim temeljima, u mnogobrojnim ženskim aktovima 1937–40. razvija vlastiti kiparski izraz (Odmaranje, 1937, Poslije kupanja, 1938, Umjetnička galerija Dubrovnik), koji se očituje u sublimaciji poetske figuracije, obla volumena zaglađene površine i meka prijelaza svjetla u sjenu. Na poč. 1940-ih u vlastitu, netom sagrađenu atelijeru na zagrebačkoj Trešnjevci stvara galeriju likova s pastoralnim motivima (Žetelica i Dizanje bremena, 1941; Dalmatinka s mijehom i Pržinar, 1942, NMMU; Galijot, 1942, Gliptoteka HAZU) u kojima je vidljiv pomak od lirsko-meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa. Istom izražajnošću izvodi i Skicu za spomenik Anti Starčeviću, kojom sudjeluje 1941. na natječaju za spomenik u Zagrebu. Istodobno stvara djela pojednostavnjene, sažete forme u kamenu (Proljeće, 1942), terakoti, gipsu (Portret brata Luje, 1942, NMMU, Portret sestre, 1943) i drvu (Žena čiha vunu, Mali akt i Raspelo, sve 1943) te vrhunac opusa – mramorni Torzo (1942) – koji je autonomijom oblika, akumulacijom energije, lapidarnošću geste i čistoćom izraza ostvario snažan utjecaj na razvoj hrvatskoga kiparstva. Radio je i crteže u sepiji, tušu i ugljenu. U početku pod Meštrovićevim utjecajem (Žena s harfom, 1935) volumen postiže sjenčanjem, dok se poslije oslanja na dinamičnu obrisnu liniju kojom izražava ritam i pokret. Često crta skicozne bilješke, ideje za skulpturalne kompozicije (Dizanje bremena i Pržinar, 1942), no neki crteži izraz su isključivo crtačkoga poriva (Par u zagrljaju, 1938–42). Uglavnom je radio ženske aktove, no nacrtao je i Portret kipara Branka Ružića u profilu (1942, Gliptoteka HAZU). Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Zagrebu (1954, 2002, 2010), Dubrovniku (1961, 2010), Korčuli (1978) i Lumbardi (2008) te na skupnima: zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1935–36), Grupa hrvatskih umjetnika (Split 1937), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), hrvatskih umjetnika u NDH (Zagreb 1941–42; Berlin, Beč i Bratislava 1943), Ilegalna izložba umjetnika (Split 1943), umjetnika partizana (Split 1944, Dubrovnik 1945), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. stoljeća (Beograd 1946, Zagreb, Ljubljana, Moskva, 1947, Prag, Varšava 1948), ULUH-a (Zagreb 1946, 1948), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Zagrebački salon (1966), Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974), Kiparstvo Hrvatske 19. i 20. stoljeća (Zagreb 1974), Jugoslavenska skulptura 1870–1970 (Beograd 1975), Izložba portreta (Tuzla, Zagreb 1976), Suvremeni korčulanski umjetnici (Korčula 1979), Sto godina Strossmayerove galerije (Zagreb 1984), Zbirke Bauer (Zagreb 1989), Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb 1991), Zbirka umjetnina Mostarske biskupije (Zagreb 1992), ALU 1907–1997 (Zagreb 1997) i Skulptura (Dubrovnik 2003). Kao baštinik mediteranskoga osjećaja za svjetlo i formu, koje je obogatio pariškim i zagrebačkim iskustvom, ostvario je jedinstven opus te njime anticipirao poslijeratne kiparske sinteze u Hrvatskoj i razrješenje prijepora o odnosu figuracije i apstrakcije.

LIT.: S. Batušić (S. B.): II. izložba zagrebačkih umjetnika. Hrvatska revija, 8(1935) 7, str. 363–366. — V. Kušan: III. izložba »Zagrebačkih umjetnika«. Ibid., 9(1936) 7, str. 382–385. — C. Fisković: Izložba »Grupe hrvatskih umjetnika« u Splitu. Obzor, 77(1937) 12. II, str. 1. — V. Kušan: Ivo Lozica. Hrvatska revija, 16(1943) 10, str. 541–544. — I. Šrepel: Dva nagrađena hrvatska umjetnika. Ivo Lozica i Marin Tartaglia. Krugoval, 3(1943) 33, str. 7. — Lj. Karaman: Korčula, grad vrsnih klesara i vrsnih pomoraca. Pokret, 4(1945) 68/69, str. 4. — P. Šegedin: Sjećanje na Ivana Lozicu. Književne novine (Beograd), 1(1948) 11, str. 5. — A. V. Mihičić: Herojska smrt. Naprijed, 10(1953) 27. III, str. 7–8. — (Katalozi izložba): P. Šegedin, Zagreb 1954. — D. Prančević, Zagreb 2010. — J. Depolo: Prekinuto stvaralaštvo. Vjesnik, 22(1961) 30. VII, str. 6. — J. Baldani: Skulptura Ivana Lozice. Rad JAZU, 1971, 360, str. 161–172. — C. Fisković: Rastanak s Ivom Lozicom. Život umjetnosti, 1975, 22/23, str. 81–91. — Isti: Ivo Lozica. Split 1976. — G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. — G. Antunac: Uspomene. U: V. Mažuran-Subotić, Grga Antunac. Zagreb 2001, passim. — B. Kličinović: Ivan Lozica. Zagreb 2002. — V. Tolić: Ljepota ženske tjelesnosti. Vjesnik, 63(2002) 17. XII, str. 15. — I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb 2013.
 
Davorin Vujčić (2018–2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LOZICA, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11983>.