LOVRETIĆ, Josip

LOVRETIĆ, Josip, etnograf i pisac (Otok, 30. VI. 1865 — Čardak kraj Gradačca, 27. X. 1948). Završio gimnaziju u Vinkovcima 1883. i studij bogoslovlja u Đakovu 1887; za svećenika zaređen 1888. Pastoralno je djelovao u Županji, Mitrovici i Vrpolju 1887–90, bio prebendar stolne crkve i ravnatelj biskupijske tiskare u Đakovu do 1902. te župnik u Gradištu do umirovljenja 1920. Prozne i pjesničke prinose te prikupljene pučke pjesme, etnografske i prigodne članke objavljivao u izdanjima Vienac (1886–87, 1889, 1891, 1897, 1900), Hrvatski branik (Mitrovica 1897–98), Nada (1897–98), Prosvjeta (1897, 1899–1901), Hrvatska domovina (1898), Preporod (1898), Glasnik biskupija bosanske i sriemske (1899, 1901), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900), Na domaćem ognjištu (1901), Narodna obrana (1903), Sv. Cecilija (1917), Jeka od Osijeka (kalendar, 1918–20, 1923), Narodni kalendar (1922), Hrvatski list (1924–27, 1930, 1938) i Proljeće (1941–42). Njegova skupljena građa o materijalnim, duhovnim i društvenim vrjednotama Otoka i vinkovačke okolice, tiskana u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1897–99, 1902, 1916), dijelom i kao p. o. (Zagreb 1902), posmrtno u monografiji Otok (1990, s dopunama B. Jurića), drži se »jednim od ponajboljih izvora za hrvatsku etnologiju« (A. Muraj); vjeruje se da je poslužila i A. Radiću u izradbi Osnove za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu 1897. Nasljedujući romantičarsko-protorealističku i regionalnu realističku poetiku, napisao je četrdesetak tematski raznovrsnih crtica i pripovijedaka (Na Antunovo, Dvie jetrve, Filipovčica, Kratko radovanje), u kojima, najčešće u maniri vjerskoga i moralnoga didakticizma, iznosi shematizirane ljubavne fabule s dominantnim likovima žena, nerijetko upotpunjene manifestacijama tradicijske kulture. Objavljeni su mu i roman Seoska pripoviest (1891), zbirka pučki intoniranih deseteračkih stihova Pjesmice za igru u kolu (1896), vesela dramska igra Klin se klinom izbija (1901), zbirka Crtice i pripovijesti iz narodnog života (1946) i pripovijetka Marica (1994); kao p. o. tiskani su pripovijetka Ujak Perica Rajkov (Đakovo 1901, s Đenom Lovretić) i knjižica o rukotvorinama Pozlatinski vezovi u mojim sobama (Zagreb 1902). Izlagao je na Izložbi narodnih rukotvorina u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1938. Zastupljen u izdanjima Antologija sriemskih pisaca (Zagreb 1944), Zaljubljenici Cibalae (Vinkovci 1976) i Šokadija i Šokci, 2 (Vinkovci 2007). Poprsja V. Radauša postavljena su mu u Otoku 1967. i Gradištu 1973. U Otoku od 1971. pod njegovim imenom djeluje KUD. O njem je priređena izložba u Zagrebu (Nacionalna i sveučilišna biblioteka) 1990. te su održani znanstveni skupovi u Drenovcima 1998. i Otoku 2015. Ostavština mu se čuva u privatnom vlasništvu te u Odsjeku za etnologiju HAZU i u NSK u Zagrebu, Gradskom muzeju u Vinkovcima i Dijecezanskom arhivu u Đakovu.