LOVRENČIĆ, Jakob

LOVRENČIĆ, Jakob (Lovrenchich), pisac i prevoditelj (Zagreb, 1788? — Varaždin, 27. I. 1842). Kršten 9. II. 1788. Školovao se vjerojatno u Zagrebu. Spominje se kao upravitelj dobara Draškovićâ u Trakošćanu, činovnik Zagrebačkoga kaptola te u službi Eleonore Patačić. Računovođa Draškovića 1814–15. u Zelendvoru kraj Varaždina. Od rujna 1819. živio u vlastitoj kući u Varaždinu te 1831–39. uređivao Horvatski kalendar. Autor je poučnih, uglavnom na njemačkim predlošcima temeljenih, zbirka pripovijedaka za djecu i mladež Kratka dobreh deržanj pripovedanja (1824) i Kratka deset zapovedih Božjeh pripovedanja (1825), u koje unosi vlastita razmišljanja i doživljaje iz djetinjstva te uz tumačenja zapovijedi donosi priče i pjesme, od kojih neke i na njemačkome. U djelu romaneskne strukture Adolf (1833), oblikovanom kao epistolarno-dnevnička memoarska proza, kroza stajališta i intimne ispovijedi protagonista promiče moralno-etičke vrijednosti građanskoga društva; označivano kao prijevod te socijalni roman, u novijoj se recepciji drži »jednim od rijetkih svjedočanstava postojanja pravog sentimentalističkog poetološkoga programa u hrvatskoj kajkavskoj književnosti« i potvrdom »rane prisutnosti razvijenog oblika romana u hrvatskoj kulturi preporoda« (D. Fališevac, 2003). Prožeta pučkim humorom, zbirka pripovijedaka i anegdota Petrica Kerempuh (1834), podijeljena u 15 glava, dijelom nastalih preradbom njemačke pučke zbirke o Tillu Eulenspiegelu, ocijenjena je kao svojevrstan odvjetak pučkoga romana od »neprocjenjive važnosti za hrvatsku književnost jer inaugurira lik bez kojeg su nezamislive Balade Petrice Kerempuha M. Krleže« te mnoga druga djela (D. Peričić, 2003). U njem je Kerempuhovu liku varalice i obješenjaka pridodao prosvjetiteljske značajke Matijaša Grabancijaša dijaka T. Brezovačkoga te je, stvorivši arhetipski morozofski lik (tzv. mudra luda), utjecao na Krležu, koji djelu priznaje »živi jezik«, ali ga, držeći da je prijevod s njemačkoga bez književne vrijednosti, ne spominje među svojim kajkavskim uzorima. S njemačkoga je preveo igrokaze Rodbinztvo A. von Kotzebuea (Varaždin 1822) i Predszud zverhu ztalisha y roda K. von Eckartshausena (Varaždin 1830), a sastavio je i prigodnice u čast suvremenicima (I. Vojskec, Varaždin 1834; P. Mravinec, Varaždin 1839). U varaždinskom književnom krugu prve pol. XIX. st. najplodniji pisac zabavno-poučnoga štiva – zastupljen u Antologiji hrvatskoga humora (Zagreb 1999) te izborima Kerempuhova čitanka (Varaždin 2002), Dragi stari Varaždin (Varaždin 2007) i Kajkavski florilegij 2007 (Sveti Ivan Zelina 2007) – kajkavskim je opusom dao svjedočanstvo o očuvanju hrvatskoga jezičnoga identiteta u doba pojačane mađarizacije (A. Jembrih). Spominje se i kao autor rukopisa Nekoja czoprii razlaganya za razsvetchenye bludechemu puku szlusecha te djela Nove szenye, vszem lotarie igrashem alduvane (Varaždin 1838).