LOPAŠIĆ, Vatroslav

LOPAŠIĆ, Vatroslav, fizičar (Pakrac, 9. XII. 1911 — Zagreb, 17. XII. 2003). Praunuk pjesnika Imbre. U Zagrebu završio gimnaziju 1930. te na Filozofskom fakultetu diplomirao 1934. matematiku, teorijsku i eksperimentalnu fiziku i doktorirao 1938. tezom Ultrazvučni interferometar s promjenljivom frekvencijom (Rad JAZU, 1939, 263). Nakon studija bio je asistent dnevničar u fakultetskom Fizikalnom zavodu (S. Hondl), od 1939. pravi asistent (D. Pejnović i M. Katalinić), 1943–45. izvanredni profesor. U Fizičkom institutu novoosnovanoga PMF i na Višoj pedagoškoj školi honorarni nastavnik od 1946, profesor od 1947. Na Tehničkom odn. Elektrotehničkom fakultetu (od 1995. Fakultet elektrotehnike i računarstva) od 1950. izvanredni i od 1958. redoviti profesor te predstojnik Zavoda za fiziku 1950–67; dekan 1959–60. Nakon umirovljenja 1982. nastavio surađivati s fakultetskim Zavodom za električna mjerenja. Suosnivač Instituta za fiziku JAZU 1950 (poslije IRB), pročelnik njegova Elektrotehničkoga odjela 1952–56. i počasni znanstveni savjetnik od 1976. Usavršivao se u 1950-ima na Sveučilištu u Birminghamu, u Laboratoriju za nuklearna istraživanja u Liverpoolu, Atomskom centru u Harwellu, Elektroničkom zavodu Tehničke visoke škole u Stockholmu te radio na ciklotronima u Saclayu kraj Pariza, Londonu i Zagrebu. Glavna su mu područja rada bila eksperimentalno istraživanje ultrazvuka, mjeriteljstvo (posebice elektromagnetska mjerenja) i termodinamika. Svojim je radovima utirao put eksperimentalnoj fizici čvrstoga tijela u nas. Surađivao u periodicima Nastavni vjesnik (1940–41), Priroda (1940), Glasnik matematičko-fizički i astronomski (1946, 1955), Radio (1946), Schweizerische Zeitschrift für allgemeine Pathologie und Bakteriologie (Basel 1952) i Zbornik radova JUREMA (1965) te u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a. Posebno je vrijedan njegov nastavni rad, koji je temeljio na eksperimentalnoj metodi s vlastitim demonstracijskim pokusima. Autor je skripata Predavanja iz fizike, 1 (Zagreb 1956, više od 8 izd. do 1969), Predavanja iz fizike, 2 (Zagreb 1959, 4 izd. do 1966), Predavanja iz fizike, 3 (Zagreb 1962, više od 4 izd. do 1968) i Mjere i mjerenja u fizici (Zagreb 1975, 1977; suautor) te autor ili suautor dijelom iz njih proizašlih udžbenika (1976, 1979, 1981). Matematičke zagonetke objavljivao u časopisu Listener (London 1973–79; potpisan kao Slavko) i u Matematičko-fizičkom listu (1992–97). Uza zapaženi intervju o nadopunjivanju vjere i prirodnih znanosti (Glas Koncila, 1967), tiskani su mu prinosi o značenju prijedloga u Otkrivenju (Bogoslovska smotra, 1987), o rječnicima hrvatskoga jezika (Večernji list, 1992; Mjeriteljski vjesnik, 1998; Marulić, 2005) te pogovor u knjizi B. Benzije Kraj refula (Senj 1995). Dobio Nagradu grada Splita 1960. i Zlatnu plaketu IRB 1981. te bio izabran za počasnoga člana Hrvatske akademije tehničkih znanosti 1994 (Akademija tehničkih znanosti Hrvatske od 1997), u sjedištu koje mu je u Zagrebu postavljeno poprsje u bronci 2016 (B. Leiner). Bio i počasni član Saveza inženjera i tehničara Hrvatske te Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva posvećeni su mu skupovi 2004. i 2011. te postavljena spomen-ploča s reljefnim portretom u bronci 2010 (M. Mikulin).