IVŠIĆ, Stjepan

IVŠIĆ, Stjepan, jezikoslovac (Orahovica, 13. VIII. 1884 — Zagreb, 14. I. 1962). Brat Milana, sociologa i gospodarskoga pisca. Gimnaziju polazio u Osijeku i Požegi, gdje je maturirao 1904. Studirao je hrvatski jezik i klasičnu filologiju u Zagrebu 1904–07. i Krakovu 1907–08, a slavenske jezike učio u Pragu, Sankt Peterburgu, Moskvi i Kijevu 1913–14. God. 1909. položio je ispit za srednjoškolskoga profesora hrvatskoga jezika i klasične filologije te 1909–14. bio profesorom gornjogradske gimnazije u Zagrebu. Pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu doktorirao 1913. tezom Prilog za slavenski akcenat te kao Maretićev učenik i nasljednik bio izabran 1914. za sveučilišnoga docenta, 1915. za izvanrednoga, a 1918. za redovitoga profesora slavenske poredbene gramatike. Ondje je ostao profesorom slavenske filologije do potkraj 1950-ih, uz kraći prekid 1945–46, kada je optužen zbog navodne kolaboracije i prognan u selo Slavonski Stupnik, iako 1941. nije prihvatio položaj ravnatelja Hrvatskoga državnoga ureda za jezik niti se složio s uvođenjem morfonološkoga pravopisa, pa je na poč. 1943. bio smijenjen s položaja rektora zagrebačkoga Sveučilišta, na koje je mjesto bio izabran 1940. — Jezikoslovac široka interesa, stasao iz Maretićeve škole, radikalno se odvojio od učitelja proučavanjem organskih hrvatskih idioma – mjesnih jezičnih sustava i dijalekata s osobitim obzirom na akcent. Prvi mu je dijalektološki prilog rasprava Šaptinovačko narječje (1907), u kojoj obrađuje dva idioma iz okolice Našica. U monografiji Današnji posavski govor (1913) pregledno prikazuje oveće područje od zapadne Slavonije do zapadnoga Srijema s arhaičnim prozodijskim značajkama i s nizom drugih zanimljivih osobina, glasovnih i gramatičkih. U rješavanju mnogih složenih pitanja (naglasak, jat) nalazi odgovore što su se u razvoju hrvatske dijalektologije pokazali bitnima. Najvrjedniji je Ivšićev dijalektološki prinos rasprava Jezik Hrvata kajkavaca (1936), ujedno jedno od najvažnijih ostvarenja hrvatske lingvistike uopće. Tu su primijenjena njegova produbljena akcentološka shvaćanja, a upravo je naglasni kriterij poslužio kao klasifikacijski za kajkavsku skupinu dijalekata. Pokazalo se da najrazličitije kajkavske akcentne varijacije izlaze iz jedne osnovne akcentuacije pa nije opravdano preveliko srodničko povezivanje kajkavštine i slovenskoga jezika, kao što nije ispravna teorija o kajkavštini kao simbiozi slovenskih, čakavskih i štokavskih osobina. Rasprava ima i veliko sociolingvističko značenje. Nakon II. svjetskoga rata objavio je samo jedan izraziti dijalektološki prilog (Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1951), a posmrtno je tiskana njegova studija o govorima gradišćanskih Hrvata (München 1971). Hrvatskoj je filologiji ostavio trajno nasljeđe i Prilogom za slavenski akcenat (1911), koji se drži prekretnicom u povijesti slavenske akcentologije i u akcentologiji naših dijalekata. Tu je usporedio čakavsku, štokavsku, rusku i litavsku akcentuaciju zaključujući da je stara hrvatska i srpska akcentuacija imala tronaglasni sustav, ujedno prvi utvrdivši postojanje akuta u kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju. Studije o Relkovićevu i Brlićevu bilježenju naglasaka u njihovim slovnicama (1912) odgonetavanje su sustava prema kojima su dvojica gramatičara označivali akcente. Raščlamba je pokazala da je u tim gramatikama zabilježen domaći slavonski naglasak. Na području komparativne slavistike glavno je Ivšićevo djelo Slavenska poredbena gramatika (1970), koju su prema njegovim fakultetskim predavanjima priredili J. Vrana i R. Katičić. U veliku rasponu Ivšićevih znanstvenih zanimanja nije ostala zanemarena ni povijest hrvatskoga jezika. S obzirom na naše grafijske specifičnosti upravo je u tekstologiji pokazao nove putove i nova rješenja. Zamašnost njegova rada u proučavanju jezične povijesti ogleda se i u činjenici koju je 1942. s punom samosvijesti naveo: da je dotad »proučio po samim originalima preko tisuću hrvatskih jezičnih spomenika«. I hrvatskomu književnomu jeziku posvećivao je znatnu pozornost: u polemici s N. Andrićem iz 1911, u knjižici Srpsko-hrvatski jezik na pločama (Zagreb 1955; s M. Kravarom), u raspravi Prilog za kvantitetu u hrvatskom jeziku (Rad JAZU, 1979, 376), suradnji u časopisu Jezik (1952–56) i osobito u časopisu Hrvatski jezik (1938–39), kojemu je bio urednikom i u kojem je objavio glasovite članke Etimologija i fonetika u našem pravopisu i Hrvatski književni jezik. Pravopisnim i pravogovornim pitanjima posvetio je članak Naš izgovor kroz rime (Alma mater Croatica, 1942). Posmrtno je objavljena studija Enklitike, osobito njihov namještaj u staroslavenskom jeziku s obzirom na ostale slavenske jezike (1967). Objavio je i više etimoloških priloga (Nastavni vjesnik, 1912–13, 1933–34; Zbornik filoloških i lingvističkih studija A. Belića povodom 25. godišnjice njegovog naučnog rada, Beograd 1921; Prace lingwistyczne ofiarowane Janowy Baudouinowi de Courtenay, Krakov 1921; Hrvatski jezik, 1938–39; Slavistična revija, Maribor—Ljubljana 1950). — Za hrvatsku je filološku medievistiku važan tematski jedinstven sklop Ivšićevih studija posvećenih pojavama i problemima hrvatske glagoljske neliturgijske književnosti i nekih latiničnih tekstova povezanih s glagoljskom tradicijom, koji obuhvaća tekstološkokritičke radove, književnopovijesne raščlambe, sintezne preglede, raspre o jezičnim pitanjima, kritička razmatranja literature o predmetu te enciklopedijske i novinske članke. Složenija, načelna pitanja glagoljaškoga književnoga srednjovjekovlja otvara opsežna studija Dosad nepoznati hrvatski glagolski prijevodi iz staročeškoga jezika (Slavia, Prag 1922, 1927), u kojoj s temelja sadržajnih indicija i očuvanih bohemizama u nekim glagoljskim tekstovima rekonstruira sliku hrvatsko-čeških književnih veza u XIV. i na poč. XV. st., koja je temeljito izmijenila dotadanje predodžbe o tim dodirima. Dokazao je da su hrvatski glagoljaši, osim Lucidara, enciklopedije srednjovjekovnih znanja o prirodi, čovjeku i kozmosu, preveli gotovo sve znatnije spise staročeške nabožne književnosti te dio Husovih tekstova. Bio je to kulturno i književnopovijesno obostrano značajni posljedak djelovanja hrvatskih benediktinaca, tkonskih glagoljaša, u češkoj sredini, u praškom samostanu Emausu (od 1347. do poč. XV. st.). U tekstološkokritičkoj i književnopovijesnoj studiji o hrvatskoglagoljskom tekstu legende (trolist pergamenta) o 40 sebastenskih mučenika iz XIII. st. (Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925) potvrdio je vezu između hrvatskocrkvenoslavenskoga teksta te legendarne pasije i arhaične ćirilometodske književne tradicije, njezina »kanonskoga razdoblja« (X–XI. st.; Suprasaljski zbornik). S istih je metodoloških polazišta obradio legendu o sv. Ivanu Zlatoustom (Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd 1931), tiskanu dvanaesteračku legendu o sv. Jeronimu i apokrif o Melkisedekovu rođenju (Nastavni vjesnik, 1930–31), apokrifne (amuletske) Sisinove molitve (Obzor, 1937, 65), »čistilište« sv. Patricija (Starine, 1948, 41), primjenjujući ih i u izdavanju pravnih tekstova, osobnih dokumenata, poput glagoljičke oporuke Jelene, sestre Petra Kružića, iz 1541, što ju je ocijenio »kao dragocjen prilog za kulturnu povijest«. (Narodna starina, 1928, 16), ili hrvatskoćirilične oporuke Radoslavca Vladišića iz 1436. u prijepisu iz 1448 (Časopis za hrvatsku poviest, 1943). Slijedeći činjenicu o trima izvorištima hrvatskoglagoljske književnosti srednjega vijeka – staroslavenskom, latinsko-talijanskom i češkom – kao temelju s kojega će izvršiti i razdiobu njezina korpusa u sinteznom prikazu Sredovječna hrvatska glagolska književnost (Sveslavenski zbornik, Zagreb 1930), autor upozorava da njegov prikaz »nije otišao daleko iz bibliografijskih okvira«, ali je upravo takvom genetičkom klasifikacijom prema izvorima, kakvu je proveo, pružio poticaj za razradbu teze o osobitom dualizmu hrvatskoglagoljske književnosti koji se očituje u strujanju – motivsko-tematskom, žanrovskom – »s Istoka na Zapad i obrnuto«, što je posljedak povijesnoga geopolitičkoga položaja hrvatskoga naroda. Na području istraživanja srednjovjekovne hrvatske književnosti istupio je i širim kritičkim zamjedbama i nadopunama u raspravi o tobožnjoj najstarijoj sačuvanoj hrvatskoj pjesmi prije 1320 (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1939, 14), kojom pobija R. Strohala, te nadopunom (i ispravcima) Premudinih komentara uz izdanje latiničnih Žića svetih otaca (Starine, 1939, 40). — Kao prevoditelj i proučavatelj metrike istaknuo se dugogodišnjim priređivačkim radom Maretićevih prijevoda Ilijade i Odiseje. Sam je prevodio s latinskoga. Surađivao je i u periodicima Vrhbosna (1904), Nastavni vjesnik (1906–07, 1909–13, 1922–25, 1933–34, 1940–42), Savremenik (1910–13, 1919, 1938), Hrvatski pokret (1911, 1914), Agramer Tagblatt (1913), Hrvatska njiva (1918), Omladina (1918, 1940), Starine (1918, 1948–49), Južnoslovenski filolog (Beograd 1921, 1931, 1938–39), Vijenac (1924), Daničićev zbornik (Beograd—Ljubljana 1925), Ljetopis JAZU (1928, 1936, 1938–40), Narodna starina (1928), Symbolae grammaticae in honorem Ioannis Rozwadowski, 2 (Krakov 1928), Hrvatska revija (1929, 1934, 1937), Vjesnik Kr. državnog arhiva u Zagrebu (1929), Rešetarov zbornik (1931), Građa za povijest književnosti hrvatske (1932), Naš jezik (Beograd 1934–35), Belićev zbornik (Beograd 1937), Alma mater Croatica (1940), Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1951), Jezik (1952–56, 1990–91), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (Zagreb 1999). Za Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU prikupljao je riječi od 1905. Surađivao je u Hrvatskoj enciklopediji (1941–45) i Enciklopediji Jugoslavije (1. i 2. izd.). Ivšićeva znanstvena ostavština čuva se u NSK u Zagrebu. U njoj su, među ostalim, tri rukopisna rječnika: Poljsko-hrvatski rječnik, Rusko-hrvatski diferencijalni rječnik, Hrvatski ortoepski rječnik te priređena građa za novo, temeljito ispravljeno i kritičkim napomenama dopunjeno izdanje Acta Croatica (I. Kukuljević Sakcinski).God. 1920. izabran je za dopisnoga člana JAZU, 1925. za izvanrednoga pravoga člana, 1929. za redovitoga pravoga člana, ali nakon II. svjetskoga rata nije vraćen u članstvo Akademije. Bio je dopisni član SANU u Beogradu, član Češkoga naučnoga društva u Pragu, Slavenskoga instituta u Pragu i Slavenskoga društva u Sofiji. Sudjelovao je na I. slavističkom kongresu u Pragu 1929. God. 1963. objavljen je njemu u čast Ivšićev zbornik, a u povodu 110. obljetnice rođenja zbornik Stjepan Ivšić i hrvatski jezik. God. 1995. Hrvatsko filološko društvo ustanovilo je Nagradu »Stjepan Ivšić« za osobite uspjehe u jezikoslovnom radu. — I. je ocjenjivan kao najveći hrvatski lingvist (Lj. Jonke, D. Brozović, B. Finka) i kao najveći hrvatski slavist XX. stoljeća (H. Birnbaum). Iako neka djela nije uspio završiti, njegov život i rad prate jednodušne visoke ocjene.