Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

VRANČIĆ, Faust (Verantius, Veranzio, Verancsics, Vrancsich, Wranzius, Wranczi; Faustus, Fausto), leksikograf, izumitelj i polihistor (Šibenik, 1. I. 1551 — Venecija, 20. I. 1617). Sin pjesnika i diplomata Mihovila i Katarine rođ. Dobrojević. Osnovnu klasičnu izobrazbu stekao u Šibeniku, vjerojatno u općinskoga učitelja kanonika B. Zborovčića. Oko 1561. otišao u Požun stricu Antunu, pod čijim je okriljem nastavio školovanje i karijeru. U Padovi 1568–72. studirao pravo i filozofiju; školovao se također u Veneciji, Beču, Rimu i Trnavi. Kao student pokazivao je zanimanje za prirodne znanosti, proučavao djela R. Bacona i G. Galileija, s Nicasiusom Ellebodiusom 1571. Aristotela, a napisao je i nekoliko latinskih prigodnih pjesama (sačuvane u zborniku Varia Dalmatica, Znanstvena knjižica u Zadru, ms. 617, hrv. prijevod u: D. Novaković, 1995). U skladu s protuturskim angažmanom hrvatskih humanista, kao poticaj kršćanskim vladarima napisao je 1572. Oratio … ad principes Christianos, ut expeditionem Turcicam suscipiant (fragment u NSK u Zagrebu, R 5717). Nakon stričeve smrti 1573. sastavio je njegov životopis (Vita Antonii Werantii archiepiscopi Strigoniensis et cardinalis ac per Hungariam locumtenentis, objavio M. J. Kovačić Šenkvički u: Scriptores rerum Hungaricarum minores, 2. Budim 1798, hrv. prijevod u: Novaković i V. Vratović, 1979) te 1575. prešao u Rim, postavši članom hrvatske Bratovštine sv. Jeronima. Imenovan 1579. upraviteljem biskupskih imanja i zapovjednikom utvrde Veszprém, gdje je razmatrao tehnička rješenja za opskrbu i prijevoz dobara, a 1581. tajnikom cara i kralja Rudolfa II. Habsburgovca. Kontaktirajući s umjetnicima i znanstvenicima s hradčanskoga dvora (T. Brahe, J. Kepler, J. Strada i dr.), ostvario je prve doticaje s tehničkim znanostima, što će mu umnogome odrediti buduću djelatnost. U pratnji je Rudolfa II. na saboru u Augsburgu 1582. Unatoč jačanju reformacije i protudvorskoga pokreta, ostao je vjeran Rimu i Habsburgovcima, zbog čega mu je kralj 1587. dodijelio posjede u Petrovu Polju, Muću i Žrnovnici. Nakon smrti supruge Marije Zar 1594. napustio je državnu službu i boravio u Šibeniku i Veneciji. Ondje je 1595. objavio – vjerojatno još za boravka u Pragu započeo – kapitalno leksikografsko djelo, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae & Ungaricae, prvi veliki samostalno tiskani rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći mađarskoga. Na njegovu početku posveta je prijatelju, isusovcu A. Carrillu, te predgovor i pjesma Hieronymusa Arconatusa. U polaznom stupcu abecedno je navedeno oko 5000 latinskih riječi iz svakidašnje uporabe, a semantički ih prate analogno razvrstani leksemi iz ostalih jezika. Rječnik sadržava bogat onodobni hrvatski leksik (približno 5800 riječi), ponajviše čakavski (zač, jazik, Vazam), ali i štokavski, kajkavski (sičen, škoditi) i crkvenoslavenski (sobstvo), što ga čini jednim od najranijih prinosa standardizaciji hrvatskoga jezika. Imenice su navedene u nominativu, glagoli u infinitivu. Uvršteni su mnogobrojni matematički, fizikalni i medicinski pojmovi iz pučkoga govora (partitio – diljenje, focus – ognjišće, angina – garlovicza). Izborom koji ujedinjuje sjeverozapadnu i jugoistočnu grafiju te samostalnim prinosom č = cs u njem je pojednostavnjeno pisanje hrvatskih glasova (c = cz, ć = ch, đ = dy, lj = ly, nj = ny, š = s, ž = x), a pravopis je morfonološko-fonološki. U dodatku su popis hrvatskih riječi (vocabula Dalmatica) u mađarskome (kovach, tabor, varos), prvi sustavniji pokušaj etimološkoga razmatranja rječničkoga blaga, te tekstovi Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja apostolskoga, Očenaša i Zdravomarije na latinskom, talijanskom, njemačkom, hrvatskom i mađarskom. Osobit prinos ugledu hrvatskoga jezika i leksikografije rječnik daje uvrštenjem dalmatinskoga, odn. hrvatskoga, među »pet najizvrsnijih europskih jezika«. Odlikuje se uporabljivošću, dobrim izborom riječi, odabirom pravoga ekvivalenta u pojedinom jeziku te pokazuje stvarnu povezanost vokabulara na području hrvatskih zemalja. Ostvarivši sasvim novo djelo, Vrančić je utro put hrvatskim i europskim leksikografima, osobito H. Megiseru, B. Kašiću, J. Mikalji, J. Habdeliću i I. Belostencu. Benediktinac P. Loderecker rječniku je dodao češki i poljski stupac te u Pragu 1605. objavio proširenu, sedmojezičnu inačicu s Vrančićevim hrvatskim predgovorom. God. 1598. Vrančić se vratio u službu Rudolfa II, koji ga je imenovao čanadskim biskupom. Pretpostavlja se da je te godine počeo sastavljati kompilaciju fragmenata povijesnih djela, bez kritičke interpretacije i komentara, antičkih, srednjovjekovnih i renesansnih autora na latinskom i grčkom o antičkom Iliriku Illyrica historia, fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis (NSK u Zagrebu, R 5721), čime je iskazao i historiografske interese. Zbirka svjedoči o visokoj razini poznavanja antičke literature, a nastala je pod utjecajem postavka o ilirskom podrijetlu Slavena, svojstvenih hrvatskoj renesansnoj historiografiji; vjerojatno je bila nacrt za nesačuvan Vrančićev rukopis La historia di Dalmazia. U literaturi se spominje i njegovo rukopisno djelo Regulae cancellariae Regni Hungariae. Vrančić je posvećen za biskupa 1600. te je kao kraljevski tajnik Rudolfa II. prihvatio diplomatsku misiju u Transilvaniji i Ugarskoj. God. 1605. napustio je politiku i praški dvor, čemu je pridonijelo i narušeno duševno zdravlje Rudolfa II, te u ožujku 1606. ishodio dopuštenje pape Pavla V. da postane redovnikom. Papi je pak u svibnju predao memorandum Dello stato presente ecclesiastico et politico in Ungaria, nudeći prijedloge za vjersku obnovu temeljenu na mirnoj protureformaciji (Il modo de restaurare la religione in Ungaria, objavio L. Tóth). God. 1608. odrekao se biskupske časti te u Zagarolu kraj Rima stupio u novicijat barnabita pod redovničkim imenom Bazilije. Papinom odlukom otpušten je iz reda 1609, nakon čega je pristupio neformalnoj redovničkoj zajednici J. B. Vivesa u Rimu i ondje boravio do 1615. Predan posttridentskoj obnovi, na hrvatskom je napisao zbirku svetačkih pripovijedaka s elementima pustolovnoga romana Život nikoliko izabranih divic (1606), nastalu po uzoru na hagiografska djela J. de Voraginea i D. Cavalce, posvećenu opatici i redovnicama benediktinskoga samostana Sv. Spasa u Šibeniku. Rijedak primjer beletrističke proze u onodobnoj hrvatskoj književnosti, djelo je prožeto ranonovovjekovnim poimanjem žene kao snažne osobnosti te namijenjeno čitateljicama. U dodatku su molitve na hrvatskom, Krunica pričistoj Djevici Mariji Bogorodici T. Budislavića i Vrančićev prepjev molitve Marija, zdrava bud, te kraće rasprave na latinskom – o izgovoru De ratione legendi i historiografska De Slovvinis seu Sarmatis. U drugoj, kritički se odnoseći prema sarmatskoj humanističkoj historiografiji o podrijetlu i doseljenju Slavena temeljenoj na legendi o Čehu, Lehu i Rusu (M. Kromer, M. Miechowita) te prema jeronimskoj teoriji o podrijetlu slavenskih jezika, pisma i prijevoda Biblije, pobija skitsko podrijetlo Sarmata i drži ih Slavenima, pri čem zajedničko podrijetlo slavenskih naroda argumentira etimološkim načelima. Iste historiografske teze i odlomke donosi i posvećena mu prva povijest Dalmacije (De rebus Dalmaticis libri octo, 1602) D. Zavorovića, kojega je Vrančić kao mecena i šurjak savjetovao pri pisanju, o čem svjedoče njegove bilješke na marginama prijepisa toga rukopisa u Znanstvenoj knjižnici u Zadru (ms. 616). Vodio je mnogobrojne teološke i filozofske polemike, od kojih su najviše odjeka imale one s T. Campanellom, a dopisivao se i s M. A. de Dominisom. Zbog stajališta protivnih renesansnomu skolastičkomu aristotelizmu poseže za pseudonimom Yustus Verax Sicenus, pod kojim objavljuje filozofske oglede – o logici (Logica suis ipsius instrumentis formata, 1608) i kršćanskoj etici (Ethica Christiana, 1610). Ponešto izmijenivši i proširivši spis o logici, oba je djela tiskao ponovo, pod vlastitim imenom (Logica nova, 1616). Baveći se formalnom logikom i metafizikom, Aristotelovu peripatetičkomu nauku i renesansnoj retoričkoj logici suprotstavlja empirijsko istraživanje, izdvaja logiku od drugih disciplina i odbacuje mogućnost metafizike kao znanosti. Od kraja XVI. st. radio je i na priređivanju crteža te opisa vlastitih i preinaka tuđih izuma za tisak. Svoje najpoznatije djelo s područja tehnike, Machinae novae, objavio je na talijanskom i latinskom u Firenci, vjerojatno 1595. Oko 1609. u Rimu upoznaje G. A. Mazentu, priređivača zbirke crteža Leonarda da Vincija, s čijim izumima tad dolazi u doticaj te se intenzivno posvećuje proučavanju konstrukcija strojeva, tehničkih i arhitektonskih problema. Nakon što je ishodio povlastice i prava na tiskanje (molba francuskomu kralju Luju XIII. 1614, privilegij toskanskoga vojvode Cosima II. Medicija 1615), u Veneciji je oko 1615. objavio drugo izdanje djela, s dodatkom opisa na španjolskom, francuskom i njemačkom. Oba izdanja sadržavaju 49 velikih bakroreza nepoznatoga autora s prikazima 56 različitih konstrukcija, među njima i šibenske katedrale, koju Vrančić zove »uresom svoje domovine«, a razlikuju se samo po naslovnicama i broju jezika. Unatoč malomu broju tada znanih fizikalnih načela, pregledni i precizni crteži izrađeni u perspektivi prikazuju uglavnom eksperimentalno utemeljena, izvediva izvorna tehnička rješenja ili preinake tuđih izuma, namijenjena ponajviše poboljšanju kvalitete svakidašnjega života te boljoj uporabi pogonske energije vode i vjetra. Takvim se pristupom približio novoj fizici, udaljenoj od aristotelizma. U djelu je objavio konstrukcije mostova, mlinova, satova, preša, pila, strojeva za mlaćenje žita, stroja za čišćenje morskoga dna, bakrotiskarskoga stroja, plovila, zaprežnih kola i sl. (poput vlastitih rješenja za regulaciju toka Tibera ili izgradnju zdenaca u Veneciji), navevši autorstvo pojedinoga izuma. Na kraju djela donosi popis konstrukcija koje drži izvorno svojima (61). Najveća su mu postignuća na području mostogradnje. Oslanjajući se na tradiciju rimske arhitekture, razvija vlastita rješenja za drvene, kamene i metalne mostove. Jedna od najvrjednijih konstrukcija, pons aereus (most od zvonovine), tada neizvediva, planirana u bronci, preteča je lučnih željeznih mostova. Pons ferreus (željezni most) ovješen je lancima o dva tornja te je prvi takav dokumentirani most u povijesti zapadne tehnike. Pons unius funis (most s jednim užetom) za prelazak rijeke predviđa nosivo uže koje se može dotezati, ovješeno korito i ručno uže kao pogon, što ga čini svojevrsnom žičarom. Stabilnost konstrukcija postizao je među ostalim primjenom trokutastih oblika. Vrijedne su mu zamisli i na području primjene elastičnosti materijala (drvena elastična motka za povlačenje ručne pile), a njegova čelična pera u konstrukciji currus pensilis (viseća kola) prepoznaju se u današnjoj lisnatoj opruzi. Rješenja za prijenos i povlačenje glomaznih tereta pokazuju da je imao jasnu predodžbu o paralelogramu sila, a poznavao je i ulogu zamašnjaka u radu pogonskih strojeva poput ručnoga mlina, kolu kojega dodaje utege. Promišljao je i o drugim strojevima pokretanima ljudskom energijom: molae cum rota calcatoria (mlin s nagaznim kolom) jedna je od pojednostavnjenih i čovjeku prilagođenih konstrukcija koju je držao vlastitim pronalaskom. Rješenja je nalazio i u životinjskom pogonu (molae asinariae – magareći mlin), konstruirao strojeve s novim načinima rezanja, mlaćenja i vršenja žita. Jedna od njegovih najpoznatijih konstrukcija, homo volans (leteći čovjek), s prikazom principa djelovanja četverokutnoga padobrana s drvenim okvirom, objavljena oko dva stoljeća prije otkrića teorije strujanja zraka i zakona hidraulike, Vrančića je svrstala u pionire padobranstva. Netočni su navodi da je J. Wilkins (Mathematical Magick or The Wonders That May Be Performed by Mechanical Geometry, 1648) opisao njegov padobran i spuštanje njime s tornja crkve sv. Marka u Veneciji (u dostupnim izvorima nema dokaza da je skokom isprobao svoj padobran). U nedostatku adekvatna matematičkoga i fizikalnoga aparata Vrančić je strojeve tumačio fenomenološki i praktično, no i tako je mnogim svojim rješenjima ispravno anticipirao suvremene naprave i konstrukcije – u čem je veličina njegovih izuma i njihovo značenje. Osim što je tehničkim prinosima bio umnogome ispred svojega doba, empirijskim je pristupom strojnim i građevinskim konstrukcijama znanost stavio u službu čovjeka. Posljednje godine života proveo je u Rimu. U pratnji štićenika, šibenskoga kanonika I. T. Mrnavića, zaputio se 1615. u Dalmaciju; putem se zadržao u Veneciji, gdje je i umro. Imovinu je oporukom (12. VI. 1615) – u kojoj rodni grad naziva Res publica Sibenicensis, posvjedočivši koliko mu je u doba turskih prodora i mletačkoga suvereniteta bitno isticanje teritorijalne i političke autonomije dalmatinskih komuna – ostavio kćeri, majci, bratu Kazimiru te šibenskoj komuni i svećenstvu. Kodicilom je (15. I. 1617) odredio da se u grob polože neke njegove knjige i rukopisi, među kojima Machinae novae, rječnik i prijevod djela Život nikoliko izabranih divic. Govor na pogrebu u šibenskoj katedrali održao je Mrnavić (1617; pretisak s hrv. prijevodom Govor na pogrebu Fausta Vrančića. Šibenik 1993). Pokopan je u crkvi sv. Marije u Prvić Luci. Oko 1900. neki su predmeti iz groba preneseni u Budimpeštu, a rukopisi i knjige nestali su. Vrančićev svestran rad te inventivna tehnička i leksikografska postignuća izniman su prinos hrvatskoj i europskoj znanosti i kulturi renesanse i novovjekovlja. Živeći izvan domovine, bio je duboko svjestan teških političkih okolnosti i razjedinjenosti hrvatskih zemalja, pa mu je stvaralaštvo obilježeno protuturskim i prokršćanskim opredjeljenjem te osobitom brigom za hrvatski jezik, a političkom i vjerskom djelatnošću svrstao se među istaknute osobe habsburškoga dvora i protureformacije. Dio njegove korespondencije s ocem i stricem objavljen je (A. Vrančić, Összes munkái, 8. Pešta 1868) i preveden na hrvatski (Novaković, 1995). Portret mu se (1605), rad nepoznatoga autora, čuva u obiteljskom ljetnikovcu u Prvić Šepurinama (portret u biskupskoj palači u Temišvaru ne drži se autentičnim prikazom). Medaljon s njegovim likom, u rektorskom lancu Sveučilišta u Zagrebu od 1969, te poprsje, postavljeno ispred Tehničkoga muzeja u Zagrebu 1993, izradio je K. Angeli Radovani, srebrnu i zlatnu medalju D. Mataušić 2002. Poštanske marke njemu u čast izdale su Mađarska (1967) i Hrvatska (1994, 2017 – serija Znameniti Hrvati). Dokumentarne filmove snimili su N. Obrenović i H. Šajbinger (2010, četverodijelni serijal Faust Vrančić. San o strojevima) te R. Knjaz (2016, serijal Hrvatski velikani). Za postignuća u tehničkoj kulturi u RH od 1992. dodjeljuje se Državna nagrada tehničke kulture »Faust Vrančić«. Njegovo ime nose i Astronomsko društvo u Šibeniku, ratni brod HRM te u Prvić Luci 2012. otvoren Memorijalni centar (na Prviću se godišnje održavaju Kreativni dani Fausta Vrančića). Posvećene su mu mnogobrojne manifestacije 2015–17, skupovi (Centar »Faust Vrančić«, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Hrvatsko-češko i Češko-hrvatsko društvo) i izložbe (Tehnički muzej »Nikola Tesla«, DA u Rijeci, NSK u Zagrebu, HAZU, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik); virtualne izložbe postavile su NSK u Zagrebu (http://virtualna.nsk.hr/vrancic/) i šibenska knjižnica (http://faust.knjiznica-sibenik.hr/).

DJELA: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae & Ungaricae. Venetiis, apud Nicolaum Morettum, 1595 (pretisci Posonii 1834; Zagreb 1971; Most, 1990, str 99–234; Zagreb 1992). — Machinae novae. Firenze (1595); Venetiis (s. a.)2 Machinae novae … cum declaratione Latina, Italica, Hispanica, Gallica et Germanica (pretisci München 1965, Milano 1968, Dortmund 1982, Budapest 1985, Zagreb—Šibenik 1993). — Xivvot nikoliko izabraniih divviicz. Romae, apud Aloisium Zannettum, 1606 (pretisak Šibenik 1995). — Logica suis ipsius instrumentis formata (pseud. Yustus Verax Sicenus). Venetiis, apud Ioannem de Albertis, 1608. — Ethica Christiana (pseud. Yustus Verax Sicenus). Romae, apud Io. Baptistam Roblectum, 1610. — Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita. Ethica Christiana. Venetiis, apud Ambrosium & Bartholomęum Dei, 1616 (hrv. prijevod s lat. izvornikom Nova logika. Šibenik—Zagreb 2018).
 
LIT.: I. T. Mrnavić: Oratio habita in funere illustrissimi ac reverendissimi viri Fausti Verantij episcopi Chanadiensis. Venetijs 1617. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 484. — G. Gyurikovits: Biographia Fausti Verantii. U: Dictionarium pentaglottum. Posonii 1834, str. IX–XX. — A. Pavić: Ivan Tomko Mrnavić. Rad JAZU, 1875, 33, str. 72–75. — V. Dukat: Rječnik Fausta Vrančića. Ibid., 1925, 231, str. 102–136. — H. Horwitz: Über Fausto Veranzio und sein Werk »Machinae novae«. Archeion (Roma), 8(1927) 2, str. 169–175. — F. Savorgnan di Brazzà: Un inventore dalmata del ’500. Fausto Veranzio da Sebenico. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 7(1932) XIII/74, str. 54–73. — L. Tóth: Verancsics Faustus, csanádi püspök, és emlékiratai V. Pál pápához a magyar katholikus egyház állapotáról. Budapest 1933. — G. Boffito: Scrittori barnabiti, 4. Firenze 1937, 148–152. — T. Ujević: Hvalospjev sportskom padobranu. Hrvatski glasnik, 2(1939) 279, str. 3, 6; 280, str. 3, 6. — M. Čalogović: Faust Vrančić i Ruđer Bošković, prvi hrvatski statičari. Vienac, 36(1944) 6/10, str. 50–55. — V. Putanec: Dva priloga za našu bibliografiju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1951, 21, str. 255–258. — A. Cronia: Contributo alla lessicografia serbo-croata. Ricerche slavistiche (Roma), 2(1953) str. 117–130. — Lj. Jonke: »Dikcionar« Fausta Vrančića. U: Rječnik pet najuglednijih evropskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog. Zagreb 1971, 129–133. — V. Muljević: Faust Vrančić kao fizičar i konstruktor. Hrvatsko sveučilište, 1(1971) 6, str. 13–15. — J. Balázs: L’importanza del »Dictionarium« (1595) e della »Logica nova« (1616) di Faustus Verancsics, pubblicati a Venezia. U: Rapporti veneto-ungheresi all’epoca del Rinascimento. Budapest 1975, 373–388. — B. Franolić: Was Faust Vrančić the First Croatian Lexicographer. Annali dell’Istituto universitario orientale di Napoli. Sezione slava (Roma), 19(1976) str. 178–182. — Š. Jurić: Nepoznata izdanja »Logike i etike« Fausta Vrančića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 4(1978) 7/8, str. 289–296. — Z. Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb 1978. — D. Novaković i V. Vratović: S visina sve. Zagreb 1979. — J. Vončina: Vrančićev rječnik. Filologija, 9(1979) str. 7–36. — M. Franičević: Povijest hrvatske renesansne književnosti. Zagreb 1983, 675. — S. Kovač: Logika Fausta Vrančića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984) 1/2, str. 39–48. — R. Filipović: The Beginnings of Lexicography in Croatia. U: The History of Lexicography. Amsterdam—Philadelphia 1986, 67–70. — S. Kovač: Faust Vrančić i aristotelizam u logici. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 14(1988) 1/2, str. 17–33. — L. Čoralić: Legati hrvatskih iseljenika u Veneciji vjerskim ustanovama u domovini. Croatica Christiana periodica, 17(1993) 31, str. 69–73. — V. Muljević: Hrvatski znanstvenici Antun i Faust Vrančić. Encyclopaedia moderna, 14(1993) 42, str. 122–136. — Ž. Dadić: Prirodoznanstveni i metodološki aspekt Vrančićeva rada. Ibid., str. 137–143. — Isti: Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja. Zagreb 1994. — B. Puhlovski: Faust Vrančić – vizionar XVI. stoljeća. Marulić, 27(1994) 5, str. 831–842. — J. Rapacka: Homo volans. Dani hvarskog kazališta, 20. Split 1994, 93–102. — J. Bratulić: Faust Vrančić, književnik i hagiograf. U: Život nikoliko izabranih divic. Šibenik 1995, 123–144. — M. Moguš: Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb 1995, 72–76. — D. Novaković: Sentimentalni odgoj. Antun i Faust Vrančić. Šibenik 1995. — N. Solarić i D. Špoljarić: Sunčani sat Fausta Vrančića. Kučerin zbornik. Šibenik 1995, 65–70. — K. Čvrljak: Kršćanska etika Fausta Vrančića kao filozofija života. Zagreb 1996. — J. Lisac: Hrvatski dijalekti i jezična povijest. Zagreb 1996. — V. Muljević: Faust Vrančić, prvi hrvatski izumitelj. Zagreb 1998. — L. Čoralić: Oporuke dalmatinskih patricija u Mlecima (XV–XVIII. st.). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 17(1999) str. 87–88, 92, 95, 98, 101, 107–108. — Zbornik o Faustu Vrančiću. Šibenik 2001. — H. Sulyok: Fausto Veranzio, il lessicografo. U: L’italianistica in continuo rinnovo. Szeged 2001, 213–220. — M. Tatarin: Bludnica i svetica. Zagreb 2003. — M. Zenić: U pohvalu od grada Šibenika. Šibenik 2002. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija. Zagreb 2004. — I. Kurelac: Illyrica historia Fausta Vrančića. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 22(2004) str. 173–187. — J. Lisac: Faust Vrančić i drugi. Jezičnopovijesni ogledi. Šibenik 2004. — D. Novaković: Neobjavljena ostavština Antuna, Mihovila i Fausta Vrančića. Zbornik o Antunu Vrančiću. Šibenik 2005, 155–181. — J. Bratulić: Hrvatske molitve Antuna i Fausta Vrančića. Ibid., str. 183–189. — M. Samardžija: Hrvatski jezik u rječnicima F. Vrančića i P. Lodereckera. U: P. Loderecker, Sedmerojezični rječnik. Zagreb 2005, 50–75. — V. Muljević: Faust Vrančić. U: Croatica, 1. Zagreb 2007, 304–307. — I. Kurelac: Dinko Zavorović, Faust Vrančić i Toma Suričević u svjetlu epistolarne razmjene. Colloquia Maruliana, 17(2008) str. 73–89. — Ista: Dinko Zavorović, šibenski humanist i povjesničar. Šibenik 2008. — D. Zelić: Faust Vrančić i dioba predmetâ iz ostavštine Antuna Vrančića u Šibeniku 1576. i 1579. godine. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2011, 35, str. 103–114. — J. Lisac: Hrvatski jezik Vrančićeva rječnika i njegove proze. Filologija, 2012, 59, str. 37–47. — I. Vig: Ekvivalenti latinskih realija u Vrančićevu rječniku. Zbornik Međunarodnoga znanstvenog skupa u spomen na prof. dr. Josipa Jerneja (1909–2005). Zagreb 2012, 151–161. — I. Kurelac: Oporuka Fausta Vrančića iz ostavštine plemićke obitelji Draganić-Vrančić u Državnom arhivu u Rijeci. Croatica Christiana periodica, 37(2013) 71, str. 41–67. — M. Borić: Faust Vrančić. 400 Years after the Publication of His Work Machinae novae. Croatian Studies Review, 12(2016) str. 45–70. — I. Martinović: Faust Vrančić/Yustus Verax Sicenus. Logica suis ipsius instrumentis formata (1608). Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 42(2016) 1, str. 185–249. — Isti: Marko Antun de Dominis vs. Faust Vrančić: od Logike (1608) do Nove logike (1616). Ibid., 2, str. 293–330. — S. Vulić: Još ponešto o Vrančićevim nazivima mjeseci u godini. Čakavska rič, 44(2016) 1/2, str. 131–139. — Z. Blažević: Faust Vrančić (1551–1617) i intelektualna kultura njegova doba. Povijesni prilozi, 36(2017) 52, str. 53–66. — M. Borić: Osobitosti Vrančićevih tehničkih konstrukcija u vezi s razvojem matematike i njezine primjene u znanosti i tehnici. U: Povijest i filozofija tehnike. Radovi EDZ sekcije 2012–2016. godine. Zagreb 2017, 148–169. — I. Kurelac: Faust Vrančić i njegov historiografski rad. Ibid. Radovi EDZ sekcije 2017. godine. Zagreb 2017, 21–37. — I. Martinović: Povlastica Mletačke Republike Faustu Vrančiću za strojeve 25. studenoga 1595. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 43(2017) 1, str. 283–300. — D. Zelić: Logica suis ipsius instrumentis formata auctore Foelice Vero Siceno – editio princeps autografa Logike Fausta Vrančića u Državnom arhivu u Zadru. Ibid., str. 301–362. — Isti: Censura Aratoris de nova Logica Foelicis Veri – nepoznata ocjena Logike Fausta Vrančića u Državnom arhivu u Zadru. Ibid., str. 363–383. — G. Nikolić: Život i izumi Fausta Vrančića. Zagreb 20183. — L. Boršić: (Uvodna studija). U: Nova logika. Šibenik—Zagreb 2018, 7–30.
 
Iva Kurelac (2018)